Pročitala sam sve napisano na temi i to nekoliko puta. Vidim da je tema zamrla, ali ipak se nadam kako će se netko javiti.
Moj suprug i ja smo u braku 20 godina, on blizu 50-oj godini, ja nekoliko godina mlađa.
Životni početak za nas nije bio lagan, posjedovali smo (i još uvijek posjedujemo) veliku ljubav i razumijevanje, ali materijalno nam je, kao mladom paru, bilo jako teško. Trebalo je puno godina proći da si obezbijedimo nekakvu egzistenciju.
Školovali smo se, radili slabo plaćene poslove, maštali o svom stančiću, o nekoj materijalnoj sigurnosti.
Kada smo to ostvarili, bili smo ipak i dalje dovoljno mladi za zasnivanje obitelji. Doduše, uz pomoć MPO. No, prema riječima doktorice "za tren oka ćete biti trudni", nije bilo razloga za brigu. Zaredali su se postupci, prvi, drugi, treći...peti... Sve je u redu, ali rezultata nema.
A onda su sustigle i godine. Ima rješenja i za to, postupak doniranim jajnim stanicama. Prvi postupak ništa, drugi postupak ništa.
Na kraju se pokazalo da problem predstavlja položaj moje maternice, koja je jako "zavaljena", transfer se ne može izvesti a da nije traumatičan, a takav jako smanjuje mogućnost uspjeha. Nakon transfera krvarim, imam bolove u stomaku, nemam se vremena niti ponadati da bi moglo uspjeti.
Ni histeroskpija se iz istog razloga nije mogla napraviti, ne može se jednostavno doprijeti tamo kamo treba. Pitam se, čemu se više maltretirati, jer vidim da ne vrijedi.
Posvojili bismo mi odmah, vrlo rado. Ali predavati zahtjev za posvojenjem na pragu 50.-te godine, ima li smisla? Zašto to nismo ranije učinili? Dok smo bili mladi nismo imali niti svoj krov nad glavom niti stalna primanja. A nakon toga, sve su prognoze bile da će MPO kod nas uspjeti. U međuvremenu godine su prošle i eto.
Ja ne mogu prihvatiti da nikada neću biti majka. U meni je jaka, jaka čežnje...da zagrlim svoje dijete, da mu pružim sve najbolje od sebe, da ga usrećim..da moj suprug i ja podijelimo sve ovo što smo teško stekli. Da se nazovemo mamom i tatom, da nekom biću naš dom predstavlja sigurnost, oslonac, sreću i priliku za zdravo odrastanje.
Nije mi teška odluka bila postupak donacije jajnih stanica, ne bi nam teško palo ni donirani embrij, posvajanje...sve nam to ne bi bilo bitno, jer dijete je dijete. Ali djeteta nikada neće biti.
Mene hvata očaj, panika, strah me da ne navučem sebi psihički poremećaj, anksioznost ili takvo što. Mogu zaplakati bilo kojega trena. Strah me blagdana koji dolaze.
Imam prekrasnog supruga, divan dom, imamo dobre poslove, ali u meni je praznina.
Pomišljam da bi mi bilo malo lakše kada bih imala prijateljicu koja živi slično kao ja. Bračni par bez djeteta, kojega žele, a ne mogu imati. S takvima bi mi druženje prijalo, razumjeli bismo se. U mojoj sredini nisam ih upoznala, jer kao osoba sa nepoznatim ljudima nisam previše otvorena, ne sklapam lako prijateljstva (iako jako volim pričati)
Čak sam pomislila možda bih putem ovoga foruma mogla upoznati neku ženu za dopisivanje, međusobnu utjehu, možda se nekada i uživo vidjeti, sprijateljiti...tko zna..mogu navesti i svoju mail adresu.
Možda sam u tekstu svu težnju stavila na sebe, manje sam svoga supruga spominjala. To je zbog toga što je on jači od mene. Kaže da trebamo biti zadovoljni onime što imamo, uživati u životu koliko možemo, da ne trebamo očajavati, da nije ni drugima lako, da ovo, da ono...Znam da bi želio i on dijete, ali racionalizira to malo drugačije i jednostavno prihvaća okolnosti onakve kakve jesu. Ja to ne mogu.
Tek sada vidim koliko sam odužila pisanje..nadam se da će se netko javiti.
 |
|||
Odgovori s citatom
Lipa15 prvotno napisa
