Ne place samo kad se nosi!? kao da ima ugradjen GPS

[sne]

Nije li ocito da se djeca ustvari rode sa smisljenom urotom protiv nas naivnih majki, koje onda skacemo i migamo na svaki njihov plac i suze, nosimo ih, a oni nas treniraju iz dana u dan i posebno se potrude kad smo na rubu snaga predvecer da nam zagorcaju zivot jer ne zele spavati i onda sanjaju o tome kako ce nam i sutra napakostiti ... a mi jadne i naivne nemamo nikakvog reda ni poretka jer nam djeca ne spavaju niti se igraju sama sa zamisli 4 mjeseca ... a oni su u tim pametnim glavicama jos u trbuhu trljali ruke kako ce nam zagorcavati zivot kad se rode i kako nam nikad nece dati mira.

I onda je svizac zamotao cokoladu u omot, a djeca odrastu ne stignemo se ni okrenuti ... ironicno ali pitate li se ikad sto ako zapamte ta treniranja spavanja/jedenja/igranja sa samim sobom pa u nekom buducem zivotu vas natjeraju u plac svojim ponasanjem i inacenjem i vrate vam istom mjerom, prvi dan cete plakati i vikati pola sata, drugi malo manje, dok cete nakon nekoliko dana odustati od daljnje rasprave jer cete vidjeti da nema smisla.

Evo lajkam i ja, kad se već grupiramo.
I upisujem se u mame nosačice, kada treba mlađu u rukama, stariju na leđa. Ili obadvije u rukama skupa zgužvam u klupko, ili obadvije kao vreće krumpira preko ramena ....
Mlađoj (sedamnaest mjeseci) su sada izlazile četvorke, nosali smo se mjesec dana neprestano, po cijelu noć je bila na siki i tek kada su sve četiri probile vidjela sam ponovo osmjeh svog djeteta i otišla se onda igrati sama.
Hoću reći - nikada ne pomislim da me dijete zafrkava i radi stvari iz dosade ili obijesti, to je prebesmisleno. Kada me treba, kada im je teško, moraju znati da sam tu. Da ne govorim o mlađoj djeci kojoj je dodir sve ....

Ali, svako prema svome senzibilitetu ....