Evo jedne koja je rođena na selu, tj. malom mjestu jer smo imali trgovinu, doktora, poštu, banku, školu. Sada već 11 godina živim u gradu i mojih malih 55 kvadrata ne bi mijenjala za ništa na svijetu. Iako sam ovdje podstanar, plaćam 2000 kn i još režije, a na selu imamo 2 velike kuće, ne razmišljamo o preseljenju. Možda kada djeca dođu budem drugačije razmišljala.
Sjećam se što je meni nedostajalo odrastajući na selu. Dok sam bila mala, u mom susjedstvu nije bilo djece mojih godina pa se nisam imala s kim igrati. Kad sam krenula u srednju, iako je grad gdje sam išla u srednju udaljen samo 40 km, morala sam od prvog razreda biti podstanar jer je prometna povezanost nikakva. Dakle, samo sam vikendom bila kući. Kada sam počela izlaziti, morala sam stalno moliti mamu da me vozi u grad i dolazi po mene jer opet nije bilo drugog izbora. Za svaku veću kupovinu, opet u grad. Mislim da je na selu jako bitno kakvi su susjedi. Jer kako je netko napisao, svi se znaju. A meni je baš to smetalo. Što svi moraju znati kuda idem, zašto idem i kada ću se vratiti. Sada svoju prvu susjedu uopće ne poznam, i to mi je super. Pozdravimo se kada se sretnemo u zgradi, da ju sretnem u gradu ne bi ju prepoznala. Volim što imam sve u blizini. Školu, doktora, izbor vrtića, fakultete, trg. centre, sve što mi je potrebno. Jednostavno, ja volim grad.