psiholog/psihijatar - jer ona je glupa, ružna i mrzi se

dakle, ima 8,5 godina i ona je ružna, glupa, mrzi samu sebe, nju nitko ne voli.
Ja bih rekla da je to pubertet na najjače, ali to nju zapravo drži već godinama pa ne bi krivila hormone iako smo već krenuli u tom pravcu.

Ja joj nikakvim logičnim argumentima ne mogu dokazati da to nije istina, a moje "dokazivanje" postupcima ne prihvaća jer sam joj ja mama i ja je moram voljeti.
Iako često ima neke ispade "ti mene ne voliš" kod bilo kakve kazne ili rasprave, ali to stavljam u kategoriju čiste ucjene.

IAko tako ne djeluje na vani jer je živa i komunikativna i ljudi/djeca je lako prihvaćaju, ona ima strašno nisko samopouzdanje.
Majke mi, neki put imam dojam da je to njen "glupa sam" čista lijenost, a opet...

Imama dojam da će situacija u pubertetu biti još gora, a ja nemam snage sama se nositi s tim.

Ide na sport, nije joj problem nastupati, ide na dramsku, aktivna je i ne pokazuje neki sram, ali ovi trenuci me ubijaju.

Imate kakvu preporuku?

Ima li kakav vanjski uzrok? MOžda neka vrsta nasilja u školi ili vannastavnim aktivnostima( ne mora bit fizičko, zadirkivanje, uvrede itd.). Ima li neki uzor s kojim se poistovjećuje ( glumica, pjevačicai sl.)...jesi li ju pitala zašto misli da je ružna i glupa?

Perfekcionistica, ha? :)

(privatni)psiholog - Julija Valhinsky, Supilova 7 , Zgb
09145100, 6701195

mi smo 3 godine razvedeni i to je jedino šta mi pada na pamet. ali u to doba je ona bial par puta na razgovortu kod psohologie u vrtiću. Ona provodi tjedan sa mom, pa tjedan a tatom, viđa nas oboje cijelo vrijeme, a mi imamo normalan odnos
ali nekako mi se cini da to nije uzrok jer ne vidim kako to može biti povezano

ovo nije nešto što se tek pojavilo, pa da povezem s nekim recentnim događajem. ja mislim da se ona dobro snalazi u skoli. nikad mi ne dolazi tuzna iz skole, nikad nema izjave tipa ona ne bi nesto ili negdje isla. ima tu svoju neku ekipu. svako popodne joj zvoni čopor djece na vrata da se sidje igrati ispred kuce.

ne cini mi se da je perfekcionistica, da je vidiš kako se obuče ili kako prljava zna hodati bez da je to ista brine. to je dijete koje oštri u torbu ili samo isprazni ostrilo u torbu. nemarna je za milijun stvari.

KAd je pitam odakle joj da je ružna, kaže da vidi u ogledalu. Nije da se hvalim, ali moje dijete je prilično lijepo pa stvarno ne znam odakle joj ta slika, obzirom da joj i odrasli ljudi znaju reći da je lijepa.
A kad pitam kako je glupa, samo kaze da ona to zna i ne možes ni ocjenama, ni znanjem ni ničim uvjeriti (a bila je kao natprosječna na onim vrtićkim testovima pred skolu)

to sto je ona nemarna ili šlampava NE ZNACI da nije perfekcionistica.
Zapravo, perfekcionizam moze izgledati kao apsolutni nedostatak truda, jer se neki vrhunski perfekcionisti i ne zele truditi. Čemu trud kad ne moze biti savrseno?!

inace, ponasanje tvoje male je tipicno ponasanje nadprosjecnog perfekcionista (u ženskom rodu ;) ).

Slazem se sa Sirius, mozda je perfekcionist.
A sto ili tko je za nju pojam lijepog i pametnog?
A mozda bi joj trebalo pokazati one slike before i after photoshop. Na svojoj pameti moze jedino sama poraditi citajuci i vjezbajuci. I moguce je da je to bezazleno, ali nisam psiholoske struke.

evo jedan zgodan članak koji malo mjenja perspektivu kako perfekcionizam (treba) izgledati (nema pojma tko je žena koja ga je napisala, ali mi se čini najpriladniji kratkim pretraživanjem interneta)

http://www.mirtafraisman.com/57-2/

Daje li netko iz obitelji komentare tipa: Pazi ovu kako je glupa/ruzna?

Citiraj:

---

suma prvotno napisa

Daje li netko iz obitelji komentare tipa: Pazi ovu kako je glupa/ruzna?

---

misliš za druge ljude inače? ja nikad ne koristim takve izraze. znam nekad sebi reci da sam kokoš. ja rijetko ispred nje komentiram bilo koga. Jedino što koristim riječ divljak, ali o je uvijek vezano za pojedince u prometu.
ni otac joj nema taj običaj.
Ali ona svasta pokupi u skoli.
Sve je glupo. Glupa olovka koja stalno puca, glupa gumica koja se gubi, takve stvari. ali to im je razredna retorika koliko sam skuzila

Mislim da nikad nitko odrasli nije komentirao ako nešto za nju. Ona je bas drago dijete.

Po meni to ce proci.
Ja imam djete od tri g. Pa ne znam kako doprjeti do djeteta od 8g. Ali ja bih joj pokusala objasniti snagu misli i rijeci.
https://matrixworldhr.com/2012/01/18...-emotoa-dio-2/

Moj sin od 7,5 god, identično ponašanje. Šlampav do besvijesti, drag, vedar, komunikativan, a onda ko iz vedra neba, njega svi mrze, svi žele da on umre, par puta je rekao da mrzi samog sebe (doduše, već dugo nije iskoristio baš tu formulaciju), da se zalediš.
Nakon kažnjavanja ili grubljeg tona zna pitati dal ga mrzim i sl... nadam se da je faza, mislim da je on inače užasno dramatičan...npr. kaže da ga netko u školi maltretira, da ga užasno vrijeđa, i na kraju ispadne da mu je taj i taj rekao da xy ima bolje yu gi oh karte od njega i sl. pa sam počela jednostavno tome pridavati manje pažnje jer izuzev tih izjava koje pripisujem njegovom dramatiziranju ne vidim povoda za neko intenzivnije djelovanje.

Bili smo dva puta kod vlahinsky (nevezano za ovu pojavu), tada je rekla da nema potrebe da kod nje dolazi, pa sam sad još uvijek na stand by. Pratim temu.

Citiraj:

---

suma prvotno napisa

Po meni to ce proci.
Ja imam djete od tri g. Pa ne znam kako doprjeti do djeteta od 8g. Ali ja bih joj pokusala objasniti snagu misli i rijeci.
https://matrixworldhr.com/2012/01/18...-emotoa-dio-2/

---

tesko da će proći samo od sebe jer traje prego godinu dana, a sad ide pubertet i strah me da ovo može biti bas loša podloga i da je valjda zadnji cas za to riješiti/početi rješavati

Citiraj:

---

rossa prvotno napisa

tesko da će proći samo od sebe jer traje prego godinu dana, a sad ide pubertet i strah me da ovo može biti bas loša podloga i da je valjda zadnji cas za to riješiti/početi rješavati

---

Po meni svakako dječji psiholog. To što je ona mala ne znači da nema sliku o sebi..sada se i formira slika o sebi a budući ste razvedeni tu može biti dio problema. Nema nikakve veze da li ste to dobro ili loše izveli i kakvi ste sada..dijete po definiciji želi da su roditelji zajedno i identificira se s uspjehom braka tj krivi sebe za razvod roditelja. Dijete ima prirodnu potrebu živjeti s oba roditelja, vidjeti ih sretne zajedno jer je to njegova zajednica koja ga usrećuje. Perfekcionizam nije nešto što se rađa iz dobrih razloga..to je često znak nesklada. Igrom života već sam dva mjeseca u terapiji u dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane. Svi smo perfekcionisti i svi se mrzimo. To nam je ucjepljeno u djetinjstvu.
Mogla bih dugo o ovome...odvedi je psihologu.

Jeste li ti ili suprug našli druge partnere?

Rossa, Sirius je 100% u pravu. Imam jednu takvu doma.

Citiraj:

---

suma prvotno napisa

Po meni to ce proci.
Ja imam djete od tri g. Pa ne znam kako doprjeti do djeteta od 8g. Ali ja bih joj pokusala objasniti snagu misli i rijeci.
https://matrixworldhr.com/2012/01/18...-emotoa-dio-2/

---

Pomoću kristala vode i matrixworlda?

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

Perfekcionizam nije nešto što se rađa iz dobrih razloga..to je često znak nesklada. Igrom života već sam dva mjeseca u terapiji u dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane. Svi smo perfekcionisti i svi se mrzimo. To nam je ucjepljeno u djetinjstvu.

---

Potpis.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Rossa, Sirius je 100% u pravu. Imam jednu takvu doma.

---

i ja potvrđujem i potpisujem

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Pomoću kristala vode i matrixworlda?.

---

Pa ne pomcu matrixworlda vec pomocu toga da ako smatramo da je sve oko nas glupo da ce i biti glupo. I da nam je nase tijelo jedino bitno i jedino sto mozemo smatrati svojim. Ali opet napominjem nemam iskustva s djecom od osam g i ne znam sto oni mogu shvatiti i procesuirati.

Citiraj:

---

rossa prvotno napisa

KAd je pitam odakle joj da je ružna, kaže da vidi u ogledalu. Nije da se hvalim, ali moje dijete je prilično lijepo pa stvarno ne znam odakle joj ta slika, obzirom da joj i odrasli ljudi znaju reći da je lijepa.
A kad pitam kako je glupa, samo kaze da ona to zna i ne možes ni ocjenama, ni znanjem ni ničim uvjeriti (a bila je kao natprosječna na onim vrtićkim testovima pred skolu)

---

Mislim da je psiholog ok ideja.

Al htjela bih se osvrnit na ovo. I tu moze biti dio problema. Ima djece (a i ljudi) kojima to sto im drugi govore da su lijepi i pametni stvara strasan pritisak da moraju biti lijepa i pametna - odnosno da su vrijedni samo kad su lijepa i pametna. Vjerojatno i takav stav spada pod perfekcionizam. Jer sto ima veze sa vrijednoscu, pa i tim zazivanim samopouzdanjem, i to da su djeca ruzna i glupa.

Možda je umorna, možda je nezadovoljna svojim potencijalom, možda smatra da je kriva za razvod ( sad tek jer se s nekim poistovjećuje iz grupe), možda vi imate nove partnere, možda samo želi ekstra pažnju ( moja mala susjeda je takva i njezin otac i njegova nova djevojka kao i njezina majka imaju velikih problema s njom trenutno)...uglavnom, možda je faza, možda je nešto dublje što se sad tek pojavljuje kad zna prepoznati emociju ali ju ne zna izraziti dovoljno točno... mislim da je OK da se odvede na jedan neovisni razgovor da se iz nje izvuče pozadina.

Citiraj:

---

rossa prvotno napisa

tesko da će proći samo od sebe jer traje prego godinu dana, a sad ide pubertet i strah me da ovo može biti bas loša podloga i da je valjda zadnji cas za to riješiti/početi rješavati

---

Ako je perfekcionizam u pitanju to nažalost nije razvojna faza, već karakterna osobina i ne nastaje pod utjecajem okoline. Okolinski faktori mogu olakšati/otežati situaciju ali nisu ključ rješenja. Članak koji je sirius linkala navodi na krivi trag.

Za perfekcionizam je karakteristična potreba za kontrolom okoline koja onda pruža osjećaj emocionalne sigurnosti. Često imaju sklonost pravilima i rutinama - sve do opsesivno kompulzivnih radnji. Mogu imati znakove senzoričke preosjetljivosti - tj imati teškoća sa povezivanjem podražaja (obično intenzivnih) u jedinstveni doživljaj. Radi senzoričke "slabosti" odlaze u psihosomatiku, strahove, tjeskobu ili OKP. Zbog svega toga često imaju tešku prilagodbu na vrtić ili školu.

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Ako je perfekcionizam u pitanju to nažalost nije razvojna faza, već karakterna osobina i ne nastaje pod utjecajem okoline. Okolinski faktori mogu olakšati/otežati situaciju ali nisu ključ rješenja. Članak koji je sirius linkala navodi na krivi trag.

Za perfekcionizam je karakteristična potreba za kontrolom okoline koja onda pruža osjećaj emocionalne sigurnosti. Često imaju sklonost pravilima i rutinama - sve do opsesivno kompulzivnih radnji. Mogu imati znakove senzoričke preosjetljivosti - tj imati teškoća sa povezivanjem podražaja (obično intenzivnih) u jedinstveni doživljaj. Radi senzoričke "slabosti" odlaze u psihosomatiku, strahove, tjeskobu ili OKP. Zbog svega toga često imaju tešku prilagodbu na vrtić ili školu.

---

Porpuno se slazem, nikako perfekcionizam nije razvojna osobina . Clanak sam stavila samo zbog opisa perfekcionizma, da nije to u pitanju samo super uredno dijete koje spremno izvrsava svoje obaveze svaki put zeleci ostaviti dojam.
Isto tako , lavko je spomenula da je to nesto sto su roditelj napravili u djetinjstvu. Sa tim se ne bih slozila, roditelji su to zakuhali , ali genetikom koju su dali djetetu. Njihovo ponasanje prema djetetu je djelovalo na ono sa cim se dijete rodilo.

I n@a hvala na ovom opisu u drugom djelu posta.
Svako malo se trebam podsjetiti kako izgleda ekstremni perfekcionizam, i kako to izgleda u sustavu .
Mislim, ne trebam se podsjecati , vidim svaki dan. Ali se resetirati i ponavljati si da je ( i ) to perfekcionizam.

Rossa, to : ruzan sam, glup , nitko me ne voli i ( kod nas cak) bolje da me nema ...sve smo to imali u toj dobi.
Proslo je , ali je uzrok takvog ponasanja ostao i stalno poprima drugacije oblike ( na van).

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Porpuno se slazem, nikako perfekcionizam nije razvojna osobina . Clanak sam stavila samo zbog opisa perfekcionizma, da nije to u pitanju samo super uredno dijete koje spremno izvrsava svoje obaveze svaki put zeleci ostaviti dojam.
Isto tako , lavko je spomenula da je to nesto sto su roditelj napravili u djetinjstvu. Sa tim se ne bih slozila, roditelji su to zakuhali , ali genetikom koju su dali djetetu. Njihovo ponasanje prema djetetu je djelovalo na ono sa cim se dijete rodilo.

---

Nema na čemu ;) potpisujem ovo!

Imam i ja perfekcionista doma. Mogu dodati samo da se ta karakterna crta s godinama mijenja i poprima različite oblike, taman kad pomislim da se u nekim aspektima riješio perfekcionističkog stava, on izbije na sasvim drugom području. Ajde, bar je prestao za sebe govoriti da je glup :roll: i to je već napredak. Uskoro očekujem izjave o ružnoći jer tek ulazi u pubertet :mrgreen:
Ne moram se pitati odakle mu to, ima debelu genetsku podlogu za tu osobinu. Bar onda otprilike znam kakve izjave povoljno djeluju, a kakve ne, ali sigurno radim i usputnih grešaka u koracima, tj. izjavama, kojih nisam ni svjesna.

i ja imam takvu doma ;)

i sve kaj cure pišete može stajati, kod nekog klinca/klinke više, kod nekog manje

šaljem samo veliki :ghug:

držim figeee

Genotip-fenotip..ne znam što bih rekla.
Mislim da roditelji imaju posljednju riječ.
Iz iskustva, svojeg, tuđeg...vidjela sam puno nesretnih ljudi koji su bili nesretna djeca..nevezano za ovu temu skroz.
Ja imam i okp i poremećaj prehrane i ta kontrola koja je pod mus u našim životima je zlo.
Ako i ima genetsku podlogu, djeluj.

Iz vlastitog iskustva mogu samo reći da sam se i ja tako osjećala od kada znam za sebe, roditelji su mi se rastali kad sam imala dvije godine...a nisam bila ni glupa ni ružna. Nažalost, nitko se tada nije bavio sa mnom pa sam radi toga i niskog samopouzdanja propustila štošta zbog čega danas sa 40+ žalim. A nitko ne bi izvana rekao kakvo nisko mišljenje o sebi imam... Tek kasnije sam sama sve shvatila ali bio je kasno. Zato, bavite se svojom djevojčicom i pomognite joj, najviše bliskošću i razumijevanjem. Neka osjeti stalno da je jako voljena. Ne mora biti i ne kažem da je njen slučaj kao moj ali ja sam se tako grozno osjećala zbog rastave roditelja i nikakve veze s njima...

Citiraj:

---

tanja37 prvotno napisa

Iz vlastitog iskustva mogu samo reći da sam se i ja tako osjećala od kada znam za sebe, roditelji su mi se rastali kad sam imala dvije godine...a nisam bila ni glupa ni ružna. Nažalost, nitko se tada nije bavio sa mnom pa sam radi toga i niskog samopouzdanja propustila štošta zbog čega danas sa 40+ žalim. A nitko ne bi izvana rekao kakvo nisko mišljenje o sebi imam... Tek kasnije sam sama sve shvatila ali bio je kasno. Zato, bavite se svojom djevojčicom i pomognite joj, najviše bliskošću i razumijevanjem. Neka osjeti stalno da je jako voljena. Ne mora biti i ne kažem da je njen slučaj kao moj ali ja sam se tako grozno osjećala zbog rastave roditelja i nikakve veze s njima...

---

Ovo mi izgleda kao najkorisniji post na temi. Tanja37, hvala što si ovo podijelila s nama.

Lako je moguće da dijete nesvjesno preuzima krivicu za rastavu braka svojih roditelja, iako to roditelji nisu njemu htjeli nametnuti. Jednostavno ne razumije što se tu dogodilo i zašto, ali trpi posljedice. Tko zna kako se te stvari prelamqju u njihovim glavama...

I slažem se da je najbolje da djetetu oba roditelja pokažu da je voljeno. Što ne isključuje po potrebi vanjsku pomoć dječjeg psihologa. Možda bi školski psiholog mogao pomoći savjetom, a možda bi i pedijatar imao kakav prijedlog gdje potražiti pomoć. Mi smo sina vodili na psihoterapiju u Suvag, ali s razlogom jer on je imao smetnje čitanja koje su mu izazivale velike frustracije. Isto se radi toga osjećao glup i manje vrijedan. Psihologinja mu je puno pomogla, a isto i nama.

hvala svima. ja bi rado da ona porazgovara s nekim. možda je do razvoda, mi smo milijun puta pričale o tome. ona se nakn tri godine i dalje nada da ćemo se mi pomiriti iako nitko od nas nikad nije rekao da ta mogućnost postoji. oduvijek je mantra - gotovo je.
Tata joj ima nekog, al to je od nedavno i nije utjecalo na ovu trenutnu situaciju jer ona postoji od puno prije.

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Ako je perfekcionizam u pitanju to nažalost nije razvojna faza, već karakterna osobina i ne nastaje pod utjecajem okoline. Okolinski faktori mogu olakšati/otežati situaciju ali nisu ključ rješenja. Članak koji je sirius linkala navodi na krivi trag.

Za perfekcionizam je karakteristična potreba za kontrolom okoline koja onda pruža osjećaj emocionalne sigurnosti. Često imaju sklonost pravilima i rutinama - sve do opsesivno kompulzivnih radnji. Mogu imati znakove senzoričke preosjetljivosti - tj imati teškoća sa povezivanjem podražaja (obično intenzivnih) u jedinstveni doživljaj. Radi senzoričke "slabosti" odlaze u psihosomatiku, strahove, tjeskobu ili OKP. Zbog svega toga često imaju tešku prilagodbu na vrtić ili školu.

---

Uh da, moja J. ima teži perfekcionizam. Jako je teško bilo dok nismo potražili stručnu pomoć i dobili ime i opis, te na taj način shvatili što se u njenoj glavi događa.
Meni je bilo nevjerojatno da dijete od 3-4g može biti toliko nezadovoljno i tjeskobno.
Kad god bi nešto napravila ona je bila nezadovoljna jer to nije bilo dovoljno dobro.
Nije još bila u fazi, a nadam se da ni neće da je smatrala da je ružna, nekako joj izgled nije nikada bio nešto u centru pažnje.
Prije par mjeseci je imala žestoku fazu okp-a, sve potaknuto skorim polaskom u školu.
Ono što kod nje uvijek pali je otvoreni razgovor kao što bi razgovarala s odraslom osobom. I nikada mi se ne otvori na prvu nego ju pustim 2-3 dana pa onda pokušam opet.

Znam da nisam strogo vezana za temu, ali me baš u srijedu pogodio ovaj post, pa eto možda nekome pomogne.

Moj osmogodišnjak pokazuje slične tendencije, nisko samopouzdanje ("ja sam glup", "ja sam ružan", "ja to ne mogu", "ja to ne znam" i sl.) plus autoagresija u trenutcima stresa. Ja i njegov otac također smo rastavljeni, ali u dobrim odnosima. Od mene, svog oca, obitelji nikada nije čuo ružnu riječ o sebi, to garantiram. Obasipan je ljubavlju, pažnjom, podrškom...

Psihologinja kod koje smo bili objasnila mi je da djeca s niskim samopouzdanjem ne dolaze nužno iz sredine koja to potiče, već slika o sebi ima i genetsku predispoziciju, odnosno urođena je crta ličnosti. Također je spominjala pozitivne i negativne obrasce perfekcionizma. Kod nas je, na žalost, prisutan ovaj negativni obrazac (ja ako ne mogu biti najbolji u nečem, bilo čemu, onda neću ni sudjelovati, neću se ni potruditi i sl.).

Lakše mi je u toliko što znam da nisam negdje u odgoju generalno pogriješila ili griješim. A sve preporuke koje je dala psihologinja provodila sam i prije nego smo ju posjetili. Ukratko: sniziti očekivanja, tolerirati pogreške, nagrađivati trud, a ne točnost, pohvaliti ga kao osobu, a kritizirati ponašanje.

Eto, možda i ovo iskustvo nekom pomogne. :)

Citiraj:

---

rossa prvotno napisa

dakle, ima 8,5 godina i ona je ružna, glupa, mrzi samu sebe, nju nitko ne voli.
Ja bih rekla da je to pubertet na najjače, ali to nju zapravo drži već godinama pa ne bi krivila hormone iako smo već krenuli u tom pravcu.

Ja joj nikakvim logičnim argumentima ne mogu dokazati da to nije istina, a moje "dokazivanje" postupcima ne prihvaća jer sam joj ja mama i ja je moram voljeti.
Iako često ima neke ispade "ti mene ne voliš" kod bilo kakve kazne ili rasprave, ali to stavljam u kategoriju čiste ucjene.

IAko tako ne djeluje na vani jer je živa i komunikativna i ljudi/djeca je lako prihvaćaju, ona ima strašno nisko samopouzdanje.
Majke mi, neki put imam dojam da je to njen "glupa sam" čista lijenost, a opet...

Imama dojam da će situacija u pubertetu biti još gora, a ja nemam snage sama se nositi s tim.

Ide na sport, nije joj problem nastupati, ide na dramsku, aktivna je i ne pokazuje neki sram, ali ovi trenuci me ubijaju.

Imate kakvu preporuku?

---

pa evo, razmišljam o tome i napisati ću ono što instinktivno mislim. a ja mislim da je pogrešno njoj tvrditi da nije glupa i nije ružna, a kamoli da je to od puberteta ili perfekcionizma ili we kao i dokazivati joj da je pametna i lijepa. jer ti si mama - kako i ona kaže i naravno da ima i pravo. da je i najružnija na svijetu nama bi bila najljepša :D
mislim, tebi/nama pomaže da shvatiš uzrok zašto ona tako misli, ali njoj to uopće ne pomaže jer - tako misli. a i da ne misli dubinski, valjda joj je iz nekog vraga stalo da mi čujemo da ona misli o sebi sve najgore.
i dok tako misli badava svi uzroci svijeta. ona mora ili promijeniti svoje mišljenje (što naravno da nije jednostavno) ili dobiti dojam da sve tako ružna i glupa :D ima nekog tko ju razumije - a to smo mi, roditelji. istovremeno, ne naravno potvrđivati njeno mišljenje. ok, ja mislim da si ti lijepa i pametna (tu bih malo i nadodala, just in case :D ), ti misliš drugačije, al da i jesi glupa i ružna, svejedno si nam draga :D
dakle, ja bih išla na to kad mi kaže da je ružna npr, ne bih ju pitala zašto tako misli niti bi mi to bilo važno. nego možda da kaže što je tako ružno. ono, nek krene od velikog nosa, npr :D neka priče o tome. isto s pameću. neka potvrdi svoju tezu. pa kad se nađe u muci, možda promijeni mišljenje. :mrgreen:

eto, to ja ovako laički, ne znam oće li pomoć...

Citiraj:

---

rossa prvotno napisa

hvala svima. ja bi rado da ona porazgovara s nekim. možda je do razvoda, mi smo milijun puta pričale o tome. ona se nakn tri godine i dalje nada da ćemo se mi pomiriti iako nitko od nas nikad nije rekao da ta mogućnost postoji. oduvijek je mantra - gotovo je.
Tata joj ima nekog, al to je od nedavno i nije utjecalo na ovu trenutnu situaciju jer ona postoji od puno prije.

---

Da, moguće je da je ona nesvjesno "pokupila" taj osjećaj krivnje. Ponovi joj opet da tvoj bivši i ti niste bili sretni i da je ona najbolje što se rodilo iz vaše veze, kao i da je ona najvažnije što imate u životu.

Najbolja stvar koju možeš učiniti da djetetu digneš samopouzdanje je učiniti SVOJ (a time i vaš zajednički) život ispunjenim i sretnim. Nađi sebi nešto što te veseli, nađi njoj nešto što ju veseli, možda čak i nešto što možete zajedno raditi. Male svakodnevne stvari u kojima možete uživati svaka posebno i zajedno. Ono što treba pružati takvoj djeci je POZITIVAN PRIMJER. Ja sam vjerojatno svojim visokim očekivanjima "zaštihala" svog mlađeg sina dok se borio s disleksijom. Jest on naučio čitati, ali kakvu je pouku mogao izvući iz toga - sva djeca se igraju poslije škole, a on jadan mora pisati zaostatke školskog rada... ufff... S druge strane, treba tu naći mjere. Ne možeš djetetu podići samopouzdanje bez osnova. Kod mog sina to je značilo da mora zaista naučiti čitati, što je i uspio. Njemu je dobro mišljenje o sebi jako popravila glazbena škola, gdje je bez puno muke bio među boljima, išao na natjecanja i uživao u tome. Nije nastavio srednju glazbenu jer to bi bilo preteško, a nije ni želio, ali evo - neki dan je moj muž slučajno svratio doma po nešto usred dopodneva. Naš E. je spremio krevet i stol od doručka, sjeo i svira... čisto za svoj gušt. Iako je kraj škg, nađe on sebi vremena za aktivnosti koje mu "pune baterije".

Tvoje će dijete isto sebi morati naći nešto takvo. Ovo je dob u kojoj većina djece istražuje što im paše i uči kako da sami sebi podignu samopouzdanje. Tvoje dijete to prolazi na malo teži način, ali to nije rijetka situacija. Pogotovo ako se u školi i drugim sredinama još nađe "rušitelja samopouzdanja" (kod djevojčica je to baš često - ispitaj malo svoje dijete kakvo joj je društvo).

Pogledaj što se sve nudi u kvartu i vašoj blizini - knjižnica, sportovi, kreativne radionice - svašta... Poznaješ svoje dijete i probaj naći nešto takvo u čemu će uživati i što će joj dizati samopouzdanje. To je jednako važno za sada kao i za kompletan kasniji život. Dijete si treba naći "radnu točku".

Sretno!

Nece , cvijeta .
:mrgreen:

a kad rossa krene u analize do jos sitnijih datalja, od nemila do nedraga , tek onda ocekujem kulminaciju. :mrgreen:

Da se razmijemo, ako je u pitanju perfekcionizam nekoga tko je nadprosjecan, njemu sigurno nece odmah pomoci cinjenica da reagira na sebe i svijet oko sebe zbog toga sto je takav.
Mami ce pomoci odmah, djetetu ce pomoci kasnije.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

pa evo, razmišljam o tome i napisati ću ono što instinktivno mislim. a ja mislim da je pogrešno njoj tvrditi da nije glupa i nije ružna, a kamoli da je to od puberteta ili perfekcionizma ili we kao i dokazivati joj da je pametna i lijepa. jer ti si mama - kako i ona kaže i naravno da ima i pravo. da je i najružnija na svijetu nama bi bila najljepša :D
mislim, tebi/nama pomaže da shvatiš uzrok zašto ona tako misli, ali njoj to uopće ne pomaže jer - tako misli. a i da ne misli dubinski, valjda joj je iz nekog vraga stalo da mi čujemo da ona misli o sebi sve najgore.
i dok tako misli badava svi uzroci svijeta. ona mora ili promijeniti svoje mišljenje (što naravno da nije jednostavno) ili dobiti dojam da sve tako ružna i glupa :D ima nekog tko ju razumije - a to smo mi, roditelji.

---

Ja razmisljam slicno ko Cvijeta. A i ovi savjeti od Peterlin mi dobro zvuce.

Mogu komentirati samo iz svojeg vlastitog iskustva, naime i moji roditelji su rastavljeni i nakon dosta rada na sebi,otkrila sam da je u pozadini mog nikakvog samopouzdanja zapravo ta situacija u kojoj sam odrasla. I roditelji koji su pokušali "nadoknaditi" pa mi jesu govorili lijepa,pametna,dobra,draga, ali djete to čuje na način moraš ili trebala bis biti lijepa,dobra...a onda ako u školi joj netko možda i iz šale kaže nešto suprotno, može to shvatiti jako ozbiljno.
Osobno mišljenje je da ti je Cvijeta dala najbolji savjet. Reci joj čak i da jesi glupa, a nisi...moja si i volim te. Ili pa što i da si glupa?
Mislim da je kod nas koji smo prosli razvod roditelja neka skrivena rana što mislimo da moraš bit "nekakav" da bi te netko volio jer ljubav može nestati. To je nepovjerenje u ljubav, da te netko može voliti onakav kakav jesi, pa i ružnog i blesavog. A zapravo sve ostalo je i samo zadovoljavanje svojih potreba i očekivanja kod drugih ljudi,a ne iskrena ljubav. Kad voliš nekoga, ucis prihvaćati sve na njemu. Djeca rastavljenih ne razumiju zašto su se roditelji rastali,ali prerano shvate da se ono volim te može promijeniti u ne volim te više.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Najbolja stvar koju možeš učiniti da djetetu digneš samopouzdanje je učiniti SVOJ (a time i vaš zajednički) život ispunjenim i sretnim. Nađi sebi nešto što te veseli, nađi njoj nešto što ju veseli, možda čak i nešto što možete zajedno raditi. Male svakodnevne stvari u kojima možete uživati svaka posebno i zajedno. Ono što treba pružati takvoj djeci je POZITIVAN PRIMJER.
Sretno!

---

standardno odlićna Peterlin, sve potpisujem i nastojim upravo ovako živjeti!

Jako korisni postovi..ja bih se i s Minnie složila, i iskreno i sama grcam u nekoj bračnoj krizi kojw teaje duže i kulminirala je tako da se jako bojim posljedica.