Jezicno-govorni problemi

Citiraj:

---

littlemom prvotno napisa

Je li ta logopedska dijagnoza jednaka onoj jezično govornom poremećaju kod kasnih progovarača?

---

Ne znam, al mislim da ne jer kasni peogovaraci su samo kasni progovaraci, pragmaticki ipak ima dublje "probleme" koji zahtjevaju dugogodisnji rad.
U međuvremenu smo odradili ados.Sami test nije bio prestresan.Cak mislim da ga je dobro odradio i osim oskudne jezicne komunikacije meni je djelovalo prilicno ok.
Interpretaciju nalaza čekamo.
Bili smo i na djecijem rođendanu gdje sam ga po prvi put u njegovih 5 godina vidjela kao potpuno ravnopravnog svojim vrsnjacim osim u govoru.srce mi bilo ko kuca.
Samo se nadam da me nalaz Ados-a nece demantirati

Citiraj:

---

Malupe prvotno napisa

Njegov defektolog, a i logoped se slaže sa tim, smatraju da se moguće radi o pragmatičkom komunikacijskom poremećaju, jer da oni kod njega doista ne vide elemente autizma. Koliko sam shvatila ni ta dijagnoza nije jednostavna, ali možda mi se čini da je moguće radom više utjecati na umanjenje problema.

---

Sorry, nisam vidjela ovaj post kad si ga napisala...
Ne znam puno o pragmatičkom jezičnom poremećaju, ali kako su moja djeca imala određenih teškoća, upamtila sam da te dijagnoze nisu uklesane u kamen i podložne su promjenama.
Govor. (odnosno komunikacija u širem smislu) je izuzetno složen niz procesa, koji uključuje hrpu segmenata: sluh, vid, geste, čak i dodir... Da bi dijete progovorilo, cijeli lanac obrade informacija mora funkcionirati kako treba. Ja nisam logoped nego obični inženjer, pa mi je bliskija takva terminologija. Ako bilo što u lancu obrade informacija zakaže, govor nije kako treba. Kod pragmaticnog poremećaja problem nije ulazna jedinica nego obrada informacije. Dijete čuje, razumije pojedinačne pojmove, ali ih ne može povezati i umrežiti na odgovarajući način.

Nije to jednostavno objasniti. Puno toga o procesu obrade govora u mozgu mi ne znamo. Procese učenja često uzimamo zdravo za gotovo, a učenje govora nije jednostavan proces, iako se kod većine odvija spontano. Tek kad roditelji primijete da dijete ima teškoće, počne preispitivanje. Prošla sam to, ne s ovim poremećajem, ali s nekim drugim stvarima.

Da ne odem u širinu, teško je tu biti pametan, jer da je lako, ne bi postojala cijela struka koja se time bavi. Iz roditeljskih cipela, potpuno je svejedno kako glasi dijagnoza ako dijete dobiva adekvatnu pomoć i terapiju i ako napreduje.

Djecu koja imaju teškoće razumijevanja treba učiti sve ono što ostali pokupe usput... U Zagrebu se time bave Suvagovi radni terapeuti.

Zaboravila sam napomenuti, kod djece s ovim tipom teškoća nužno je učiti ih društvenim vještinama, jer oni to ne usvajaju spontano.

Ljudima koji nemaju tih smetnji to je ponekad teško zamisliti. Za usporedbu, ako dijete ima disleksiju, ne može povezivati slova u riječi iako zna svako slovo. Ako ima diskalkuliju, ima poteškoće s razumijevanjem matematičkih pojmova i odnosa. To je drugima često teško shvatiti. Dijete s pragmatičnim ima poteškoće u prepoznavanju neverbalne komunikacije, pa ga treba poučavati i uvježbavati u tom smjeru. Ne znam kako bih to opisala.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Zaboravila sam napomenuti, kod djece s ovim tipom teškoća nužno je učiti ih društvenim vještinama, jer oni to ne usvajaju spontano.

Ljudima koji nemaju tih smetnji to je ponekad teško zamisliti. Za usporedbu, ako dijete ima disleksiju, ne može povezivati slova u riječi iako zna svako slovo. Ako ima diskalkuliju, ima poteškoće s razumijevanjem matematičkih pojmova i odnosa. To je drugima često teško shvatiti. Dijete s pragmatičnim ima poteškoće u prepoznavanju neverbalne komunikacije, pa ga treba poučavati i uvježbavati u tom smjeru. Ne znam kako bih to opisala.

---

Jako si to lijepo objasnila, skroz se može stvoriti slika. Mene kopka ova praksa kada kasne govornike ili kako već nazivaju djecu koja odstupaju u razvoju govora od prosjeka prema standardu koji već stoji u literaturi i provode ju logopedi ... u smislu da na vrijeme ne progovore, pa onda kasne dalje sa slaganjem rečenica, onda dolazi ona agaramatičnost u govoru, naravno na logo testovima padaju u razumijevanju jezika i najčešće završe s problemom artikulacije jednog ili više glasova.
Ono što je također kod njih karakteristika je logo dijagnoza usporen razvoj govora, zatim kako rastu preoblikuju im u kašnjenje u razvoju govora i tamo negdje do pred polazak u školu preoblikuju u govorno-jezični poremećaj. Dalje je karakteristika uredan psihomotorni razvoj i zapravo do polaska u školu oni stanu uz bok djeci s urednim razvojem govora. S tim da su jednostavno imali svoj neki (sporiji, pa s naglim razvojnim skokovima) ritam razvoja govora.

S obzirom da takvoj djeci ključan je neki dodatni ili intezivniji poticaj u razvoju govora, ne nužno logo terapija, zašto struka to uopće naziva poremećajem? Ispada da je svako odstupanje poremećaj?:-)

Pa i stručnjaci se ne slažu oko toga. Puno je tu nepoznanica, a i slični problemi mogu imati različite uzroke i treba im pristupiti na različite načine. Nije svejedno da li dijete ima neurološke smetnje kao moj stariji sin ili raste u okruženju bez dovoljno poticaja.

Ima jedan stručni članak koji se bavi baš tom problematikom, postoji li uopće pragmatični jezični poremećaj. Kad uhvatim vremena, probat ću to naći.

Ponavljam, nije bitno kako glasi dijagnoza imijenja li se ako dijete dobiva primjerenu terapiju i napreduje. A papire možeš kasnije jaaaako dobro iskoristiti za iP u školi ako zatreba. Ne mislim tu na povlastice, nego mogućnost da dijete iskoristi svij puni potencijal bez ograničenja, sve do kraja školovanja.

Nisam znala za taj članak, ali sam jednom davno naišla na neko istraživanje kojim je dokazano kako logo terapija daje učinak u ispravljanju izgovora kod takve djece "kasnih govornika", ali ne i učinak u dijelu receptivnog govora - razumijevanja jezika.
To bi značilo da se isto (receptivan govor) omogućuje poticajem u neposrednoj blizini djeteta (obitelj, društvo ...) i to je sasvim dovoljno.
Opet zašto? Jer nije poremećaj, nego karakteristika.

Dijagnoza je bitna jer kada ti je daju, barem u slučaju "kasnih govornika" teško ju napuštaju.
Imam slučaj gdje je dijete postiglo uredan razvoj govora, a dijagnoza i dalje stoji zahvaljujući opet logo testovima koji su druga tema po pitanju relativnosti...
Na taj način roditelji, koji prate tijek razvoja ostaju zbunjeni, krivo informirani, a nad djetetom se može time i dalje provoditi nešto što ga frustrira i umara jer mu to zapravo ne treba.

Što je IP za nas neznalice ako može pojašnjenje? :-)

Citiraj:

---

littlemom prvotno napisa

Nisam znala za taj članak, ali sam jednom davno naišla na neko istraživanje kojim je dokazano kako logo terapija daje učinak u ispravljanju izgovora kod takve djece "kasnih govornika", ali ne i učinak u dijelu receptivnog govora - razumijevanja jezika.
To bi značilo da se isto (receptivan govor) omogućuje poticajem u neposrednoj blizini djeteta (obitelj, društvo ...) i to je sasvim dovoljno.
Opet zašto? Jer nije poremećaj, nego karakteristika.

Dijagnoza je bitna jer kada ti je daju, barem u slučaju "kasnih govornika" teško ju napuštaju.
Imam slučaj gdje je dijete postiglo uredan razvoj govora, a dijagnoza i dalje stoji zahvaljujući opet logo testovima koji su druga tema po pitanju relativnosti...
Na taj način roditelji, koji prate tijek razvoja ostaju zbunjeni, krivo informirani, a nad djetetom se može time i dalje provoditi nešto što ga frustrira i umara jer mu to zapravo ne treba.

Što je IP za nas neznalice ako može pojašnjenje? :-)

---

Hello,
Iz ovih tvojih postova vidim da se svim silama boriš protiv toga da dijete dobije nekakvu dijagnozu. Iz iskustva - to ne valja. Imala sam takav osjećaj kad su mom sinu u Suvagu napisali drugu ili treću dijagnozu. Tamo imaš cijeli tim. Moj sin je osim logopeda imao neuropedijatra, fizijatra (jer mu je trebalo), ali sve je to imalo svrhu. To roditelj može sagledati tek kasnije.

Moj savjet: To što pišeš ne umara dijete nego opterećuje tebe jer imaš dojam da s djetetom nešto nije u redu. Moraš to pregristi i razmisliti ŠTO JE NAJBOLJE ZA DIJETE. Bila sam u tim cipelama, a izlaz mi je pokazao prijatelj (logoped po struci) koji je rekao ovako: Pusti struku da piše i mijenja dijagnoze. To im je posao. Velika je vjerojatnost da će u tom procesu ponuditi nešto što će se pokazati dobrim. Najčešće je to terapija.

Pojašnjenje: IP = individualizirani pristup u nastavi (opseg gradiva ostaje isti kao i za sve ostale učenike, za razliku od prilagođenog, gdje se nastavni program smanjuje prema mogućnostima djeteta). Daklem, individualizirani pristup znači da će učitelj dobiti upute: kod djeteta preferirati usmeno ispitivanje (ili pismeno, ovisno o teškoćama), omogućiti dulje vrijeme za pisane ispite, povećan font na ispitima i ostalim nastavnim materijalima, ne skidati ocjene zbog neurednosti uzrokovane lošom motorikom, prilagoditi nastavne materijale (da dijete ne treba prepisivati s ploče, nego mu učitelj pošalje ili uruči ppt), korištenje vlastitog osobnog računala na nastavi, korištenje asistenta u nastavi (moja djeca to nisu imala, jer nisu trebali, ali pišem jer nekima treba). Te upute piše logoped, ponekad psiholog, ovisno o potrebama. Ne bih sada kako se ishodi rješenje o IP, jer očito još niste došli do toga.

Epilog: Moj kasni govornik bio je super odlikaš u osnovnoj školi, odlikaš u zahtjevnoj matematičkoj gimnaziji i eno ga na 4. godini FER-a. Ni danas ne govori puno. To je karakteristika. Aliiii ne bi on to uspio da nije cijelo školovanje imao individualizirani pristup (uključivši i fakultet - sve se to može organizirati i puno pomaže). Išlo tp bi ok, ali ne s ovako dobrim rezultatima. Bio bi vrlodobar da netko nije imao osjećaja da dijete može puno više kad bi mu se izašlo ususret. Da nije imao npr. produljeno vrijeme za ispit državne mature i posebne uvjete za polaganje engleskog (višestruko ponavljanje audio dijela, jer on ima dokazane teškoće u percepciji toga) ne bi to baš tak bilo. Bog te pitaj da li bi mogao upisati mioc i fer. Ako se ne varam (a stvarno mi se ne da više kopati po 15 godina starim nalazima) ovaj moj sin je imao dijagnozu F80.

Drugi sin mi je imao dijagnozu teškoća čitanja (F81). On definitovno nije imao govorne teškoće, aliii on je ljevak i bilo mu je silno teško početno čitanje. I njega su papiri pratili od devete godine sve do nedavne prvostupničke diplome. Više ograničenja imao je zbog alergijske astme nego zbog ovoga. S obojicom smo se naradili u ranoj dobi (to mi je jasno tek sada, kad je sve prošlo - nije nam bilo teško, ali ali je uzelo puno vremena - nama ali i njima). Naime, logopeda dijete vidi 1x tjedno, a roditelji su s njim svaki dan. U školi učitelji nemaju uvijek vremena/kapaciteta/osjećaja posvetiti se baš tvom djetetu, pogotovo ako imaju još troje takvih u razredu.

Evo članka koji sam spomenula: https://www.google.com/url?sa=t&rct=...P&opi=89978449

Sjećam ga se jer je pisan u vrijeme dok su moji sinovi bili na početku osnovne škole i kad sam gutala literaturu o tome.

Inače, bili su obični derani kao i svi ostali. Ni po čemu se nisu izdvajali, osim što su doma imali "roditeljski terorizam". Radili smo s njima sve što su logopedi i ostali stručnjaci savjetovali, tako da nam je vrijeme bilo 110% popunjeno. Što da kažem - isplatilo se. To je svrha logopedske terapije, da djeca prevladaju ili nauče kompenzirati svoje teškoće i da danas-sutra imaju 100% radnu sposobnost, da nemaju komplekse, da uživaju u onom što rade i životu općenito.

Baš me briga što im i kako piše u papirima. Aliii da smo to pomeli pod tepih u vrijeme kad je trebalo naučiti osnovne vještine (govoriti, slušati, čitati, pisati, učiti...) oni se vjerojatno ne bi tako dobro uklopili. Nije se sve riješilo, ali dobar dio ipak jest.

Ne ide to uvijek lagano i nisu sva djeca ista, nije svako okruženje isto, ali treba iskoristiti sve ponuđene savjete, razmotriti svaku dijagnozu i smjernice, iskoristiti svu moguću pomoć čak i ako na prvi pogled izgleda suvišno. Nešto će od toga upaliti. Naš školski sustav nije idealan ni za djecu bez smetnji, a pogotovo za djecu koja imaju teškoće, bez obzira zvalo se to poremećaj (što znači odstupanje od očekivanja) ili bilo kako drugačije. Sretno!

https://lampica.hr/individualizirani-pristup-u-nastavi/

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Hello,
Iz ovih tvojih postova vidim da se svim silama boriš protiv toga da dijete dobije nekakvu dijagnozu. Iz iskustva - to ne valja. Imala sam takav osjećaj kad su mom sinu u Suvagu napisali drugu ili treću dijagnozu. Tamo imaš cijeli tim. Moj sin je osim logopeda imao neuropedijatra, fizijatra (jer mu je trebalo), ali sve je to imalo svrhu. To roditelj može sagledati tek kasnije.

Moj savjet: To što pišeš ne umara dijete nego opterećuje tebe jer imaš dojam da s djetetom nešto nije u redu. Moraš to pregristi i razmisliti ŠTO JE NAJBOLJE ZA DIJETE. Bila sam u tim cipelama, a izlaz mi je pokazao prijatelj (logoped po struci) koji je rekao ovako: Pusti struku da piše i mijenja dijagnoze. To im je posao. Velika je vjerojatnost da će u tom procesu ponuditi nešto što će se pokazati dobrim. Najčešće je to terapija.

Pojašnjenje: IP = individualizirani pristup u nastavi (opseg gradiva ostaje isti kao i za sve ostale učenike, za razliku od prilagođenog, gdje se nastavni program smanjuje prema mogućnostima djeteta). Daklem, individualizirani pristup znači da će učitelj dobiti upute: kod djeteta preferirati usmeno ispitivanje (ili pismeno, ovisno o teškoćama), omogućiti dulje vrijeme za pisane ispite, povećan font na ispitima i ostalim nastavnim materijalima, ne skidati ocjene zbog neurednosti uzrokovane lošom motorikom, prilagoditi nastavne materijale (da dijete ne treba prepisivati s ploče, nego mu učitelj pošalje ili uruči ppt), korištenje vlastitog osobnog računala na nastavi, korištenje asistenta u nastavi (moja djeca to nisu imala, jer nisu trebali, ali pišem jer nekima treba). Te upute piše logoped, ponekad psiholog, ovisno o potrebama. Ne bih sada kako se ishodi rješenje o IP, jer očito još niste došli do toga.

Epilog: Moj kasni govornik bio je super odlikaš u osnovnoj školi, odlikaš u zahtjevnoj matematičkoj gimnaziji i eno ga na 4. godini FER-a. Ni danas ne govori puno. To je karakteristika. Aliiii ne bi on to uspio da nije cijelo školovanje imao individualizirani pristup (uključivši i fakultet - sve se to može organizirati i puno pomaže). Išlo tp bi ok, ali ne s ovako dobrim rezultatima. Bio bi vrlodobar da netko nije imao osjećaja da dijete može puno više kad bi mu se izašlo ususret. Da nije imao npr. produljeno vrijeme za ispit državne mature i posebne uvjete za polaganje engleskog (višestruko ponavljanje audio dijela, jer on ima dokazane teškoće u percepciji toga) ne bi to baš tak bilo. Bog te pitaj da li bi mogao upisati mioc i fer. Ako se ne varam (a stvarno mi se ne da više kopati po 15 godina starim nalazima) ovaj moj sin je imao dijagnozu F80.

Drugi sin mi je imao dijagnozu teškoća čitanja (F81). On definitovno nije imao govorne teškoće, aliii on je ljevak i bilo mu je silno teško početno čitanje. I njega su papiri pratili od devete godine sve do nedavne prvostupničke diplome. Više ograničenja imao je zbog alergijske astme nego zbog ovoga. S obojicom smo se naradili u ranoj dobi (to mi je jasno tek sada, kad je sve prošlo - nije nam bilo teško, ali ali je uzelo puno vremena - nama ali i njima). Naime, logopeda dijete vidi 1x tjedno, a roditelji su s njim svaki dan. U školi učitelji nemaju uvijek vremena/kapaciteta/osjećaja posvetiti se baš tvom djetetu, pogotovo ako imaju još troje takvih u razredu.

---

Prihvaćam da se možda nisam najkonkretnije izrazila pa se stvara takav dojam. Nije stvar u tome, naš naprotiv. Ja sam uvijek za prihvaćanje dijagnoza svih vrsta, ali samo ako su zaista potrebne. Jer od istih se kreće, prema istima se radi i djeluje i iste nam daju sliku u budućnosti. Bez istih možemo samo lutati, ne raditi dobro ili ne raditi uopće što nikako ne bi trebala biti opcija svakom odgovornom roditelju. Dijagnoza je ime i prezime koje nam treba, ako nam treba i kada i koliko nam treba. Polazište.
Tome u prilog govori i početak moje priče: zdrav dvogodišnjak uglavnom šuti, s povremenim tantrumima. Ne želi ponavljati pjesmice. Ne pokazuje interes za njih. Ne želi ponavljati riječi. Krenuo mi se obraćati sa: mama samo nekoliko puta i to naglo prestao. Gestikulacijom želi mahati, ali to je sve. Odaziva se na ime, ima kontakt očima, ima združenu pažnju, pokazuje emocije i reakciju na tuđe emocije, ali nema vebalizacije skoro pa ničega.
U vrtić još ne ide. Po razvojnim miljokazima govor odstupa od standarda. U okolini nema vršnjaka za usporedbu, odlučim ga odvesti u Suvag polikliniku na pregled.

Tamo smo obavili psihologa. Psihomotorni razvoj uredan, ali se uočava problem s govorom jer bi trebao s dvije godine sklapati kratke rečenice, a on ne razumije niti jednostavne verbalne naloge. Jednostavno na verbalne elemente kao da ne reagira. Uputa logopedu.
Logoped obavlja procjenu i koristi Nova Reynell test. Rezultat ispod prosjeka za dob i potrebno je poticati ga - najbolje čak vrtić. Vrtić svakako je bio u planu i mimo ovog problema i s nepune 3 godine kreće u vrtić.

S njim se svakodnevno u obitelji intenzivno radilo na govoru, komunikaciji...svemu verbalnom i gestikulativnom.

Odlazi se ponovno u Suvag na kontrolu kada je imao 4 godine. Pisholog nije bio potreban (riječ psihologa) nego samo opet logoped.
Ponovno se radi Nova Reynell i ponovno je ispod prosjeka, a što je i očito u svakodnevnom životu.

Ponovno se radi u obitelji s njim intenzivno, uključuje se i defektolog privatno (edukacijski rehabilitator) koji utječe na poticanje simboličke igre koju dijete nije imalo razvijeno, a uz to pomaže se na taj način i za govor. Vrtić se nastavlja i to redovno odlaženje u vrtić cijelo vrijeme radi socijalizacije i koja opet kao takva potiče i govor...

Najednom - razvojni skok koji je svima bio (ugodan) šok! :ghug:

Dijete komunicira najnormalnije, kao druga osoba, s vidljivim problemom u artikulaciji glasova R i L (LJ) i ponekom zamjenom roda (Lana mi je to dao) ...

Dijete se kasnije samoinicijativno javlja za nastup u vrtiću, recitira pred publikom uz bok urednim govornicima, razumije ga se dok priča, prepričava u dugim rečenicama, primjećuje se književno izražavanje na čudo mnogih (npr. nema Šta je to, nego - Što je to i sl.), pokazuje još veći fond riječi, počinje se služiti metaforama...čak pomalo i lirski npr. "O, mama probudila si se, vidi prozor, priroda te zove"...

Defektolog uočava također da više nije potreban, ali na opće iznenađenje: dijete je toliko razvilo igru da je pokazao sjajnu maštovitost (težilo se tek osnovama primjene simboličke igre, ništa drugo).

Nakon svega toga, dijete nastavlja ići privatno logopedu za ispravak glasova L i R.

Dijete danas ima 6 godina. Na logo dijagnoze (usporen razvoj govora, kašnjenje u razvoju govora, govorni poremećaj) svi smo već bili zaboravili.
I sad, kako je prijedlog upis u školu koji može i ne mora biti ove godine, kao roditelji želimo provesti testiranje čisto da imamo i logo nalaz s najnovijim stanjem pa ako bude trebalo. Radi se nažalost TROG 2 test, nije Nova Reynell, ali je sličan. Dijete sve uočava potpuno točno i nakon nekih pola sata testiranja odbija nastaviti...
Kasnije se predlaže PredČip test. Taj dan dijete odradi PredČip i rezultat sjajan. Nalaz pisanim putem još se čeka...
S Trogom moramo nekom drugom prilikom, na prijedlog logopedice.

Ovo je samo neki okvir našeg procesa s govorom.
Između svakog događaja postoji još niz procjena privatnih logopeda, terapija pokušaja s privatnim logopedima (užasno ih je teško naći, a gotovo da i nema vrednovanja kakav je tko - nemaš izbora pa je svaki logoped dobar logoped)...
Između svega je sto nijansi i naših roditeljskih strahova i onda stručnih testiranja tipa da nije autizam, da nije ovo da nije ono ... mislim da to svi prođu, da se ne zadržavam na tome jer nije ništa od toga bilo.

Vezano za ono umaranje i opterećivanje: mene ne može opteretiti jer sam po prirodi analitičar, tako da je meni sve to izazov. Vebalizam mi je i dio moje strasti tako da s ogromnom ljubavlju pristupam svemu, a kako neću uz to kada je još u pitanju moje dijete...Brinulo je koliko je trebalo brinuti.
Moje dijete jeste bilo jako opterećeno svim spomenutim nijansama koje sam spomenula. Jer su testiranja i te procjene mentalni napor kojem je bio pojačano izložen. Jer nije uvijek baš raspoložen za moj rad s njim, a moralo se odrađivati...jer je promjena svih tih logopeda za njega značila napor od sat vremena ili koliko je već bilo da mora sjediti s tom osobom i raditi što ta osoba kaže i kako kaže da treba. Stvorio je bio otpor prema samom činu sjedenja i buljenja u logo slike i pokazivanja ili govorenja što misli da je točno.

Da s djetetom nešto nije u redu- tu smo domah sumnju riješili na početku odlaskom u Suvag.
Ostaje onda da s djetetovim govorom jeste sve u redu osim izgovora. Tu je jedino ostala pažnja... Bilo u redu nije, ali je na kraju u redu.

Jako mi je drago pročitati tijek svojih sinova, svaka čast i tebi kao roditelju jer zasluga je prvenstveno tvoja, velika!

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Evo članka koji sam spomenula: https://www.google.com/url?sa=t&rct=...P&opi=89978449

Sjećam ga se jer je pisan u vrijeme dok su moji sinovi bili na početku osnovne škole i kad sam gutala literaturu o tome.

Inače, bili su obični derani kao i svi ostali. Ni po čemu se nisu izdvajali, osim što su doma imali "roditeljski terorizam". Radili smo s njima sve što su logopedi i ostali stručnjaci savjetovali, tako da nam je vrijeme bilo 110% popunjeno. Što da kažem - isplatilo se. To je svrha logopedske terapije, da djeca prevladaju ili nauče kompenzirati svoje teškoće i da danas-sutra imaju 100% radnu sposobnost, da nemaju komplekse, da uživaju u onom što rade i životu općenito.

Baš me briga što im i kako piše u papirima. Aliii da smo to pomeli pod tepih u vrijeme kad je trebalo naučiti osnovne vještine (govoriti, slušati, čitati, pisati, učiti...) oni se vjerojatno ne bi tako dobro uklopili. Nije se sve riješilo, ali dobar dio ipak jest.

Ne ide to uvijek lagano i nisu sva djeca ista, nije svako okruženje isto, ali treba iskoristiti sve ponuđene savjete, razmotriti svaku dijagnozu i smjernice, iskoristiti svu moguću pomoć čak i ako na prvi pogled izgleda suvišno. Nešto će od toga upaliti. Naš školski sustav nije idealan ni za djecu bez smetnji, a pogotovo za djecu koja imaju teškoće, bez obzira zvalo se to poremećaj (što znači odstupanje od očekivanja) ili bilo kako drugačije. Sretno!

---

Slažem se sa svime u potpunosti...ma svi, pa čak i logopedi pričaju kako je ovo kao neko novo vrijeme, sve više novih generacija s kasnim govornicima. Mislim da bi i logo znanost trebala ići više u tom smjeru, ima vremena ... vjerujem da se istraživanja već provode.

Citiraj:

---

littlemom prvotno napisa

Slažem se sa svime u potpunosti...ma svi, pa čak i logopedi pričaju kako je ovo kao neko novo vrijeme, sve više novih generacija s kasnim govornicima. Mislim da bi i logo znanost trebala ići više u tom smjeru, ima vremena ... vjerujem da se istraživanja već provode.

---

Ovo boldano je točno. Odmah mogu uprijeti prstom i u razlog za to. Radi se o prekomjernoj upotrebi ekrana svih vrsta. Mnogim mladim roditeljima mobitel, tv i tablet su dadilje i koriste to za smirivanje dječurlije.

Ne pišem ovo kao kritiku bilo kome, nego više kao zapažanje, uz upozorenje svim roditeljima koji misle kako su klinici jako pametni i vješti u radu s mobitelima, tabletima i računalima. Korištenje ekrana u ranoj dobi ne da koči nego često zaustavlja razvoj govora. Ne znam ima li kakav stručni članak o tome, ali stvar je jednostavna - govor i razumijevanje govora je DVOSMJERNA komunikacija, a buljenje u ekrane je jednosmjerna. Dijete je samo konzument i ništa ga ne potiče na ispravan odgovor. Zbog toga se smrznem svaki put kad vidim bebe u kolicima s mobitelima u rukama, uffff :-/

Evo malo tuđe pameti https://dv-grigorvitez.hr/pametno-s-...-u-ranoj-dobi/

Inače, ne bih tvrdila da djeci treba tehnologiju uskratiti u potpunosti. Moji sinovi su se doslovce opismenili uz računalo, a to im je na kraju i struka 20+ godina kasnije. Stvari nisu crno-bijele, iako znam i kako izgleda kad se s tim pretjera. Sve s mjerom...

Govor se uči i kroz pokret, a djeca koja puno sjede uskraćena su za puno toga.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Ovo boldano je točno. Odmah mogu uprijeti prstom i u razlog za to. Radi se o prekomjernoj upotrebi ekrana svih vrsta. Mnogim mladim roditeljima mobitel, tv i tablet su dadilje i koriste to za smirivanje dječurlije.

Ne pišem ovo kao kritiku bilo kome, nego više kao zapažanje, uz upozorenje svim roditeljima koji misle kako su klinici jako pametni i vješti u radu s mobitelima, tabletima i računalima. Korištenje ekrana u ranoj dobi ne da koči nego često zaustavlja razvoj govora. Ne znam ima li kakav stručni članak o tome, ali stvar je jednostavna - govor i razumijevanje govora je DVOSMJERNA komunikacija, a buljenje u ekrane je jednosmjerna. Dijete je samo konzument i ništa ga ne potiče na ispravan odgovor. Zbog toga se smrznem svaki put kad vidim bebe u kolicima s mobitelima u rukama, uffff :-/

Evo malo tuđe pameti https://dv-grigorvitez.hr/pametno-s-...-u-ranoj-dobi/

Inače, ne bih tvrdila da djeci treba tehnologiju uskratiti u potpunosti. Moji sinovi su se doslovce opismenili uz računalo, a to im je na kraju i struka 20+ godina kasnije. Stvari nisu crno-bijele, iako znam i kako izgleda kad se s tim pretjera. Sve s mjerom...

Govor se uči i kroz pokret, a djeca koja puno sjede uskraćena su za puno toga.

---

To je sigurno točno, ali mislim da nije naglasak na ekran koliko na ovo: prekomjerno. Iako se s ekranima uglavnom prekomjeriva

Citiraj:

---

Malupe prvotno napisa

Ne znam, al mislim da ne jer kasni peogovaraci su samo kasni progovaraci, pragmaticki ipak ima dublje "probleme" koji zahtjevaju dugogodisnji rad.
U međuvremenu smo odradili ados.Sami test nije bio prestresan.Cak mislim da ga je dobro odradio i osim oskudne jezicne komunikacije meni je djelovalo prilicno ok.
Interpretaciju nalaza čekamo.
Bili smo i na djecijem rođendanu gdje sam ga po prvi put u njegovih 5 godina vidjela kao potpuno ravnopravnog svojim vrsnjacim osim u govoru.srce mi bilo ko kuca.
Samo se nadam da me nalaz Ados-a nece demantirati

---

Draga Malupe, pročitala sam tvoj prvi post pa nadalje i ovako sastrane po svemu ja bih rekla da je on perfekcionist, inteligentan i samosvjestan u dovoljnoj mjeri da ima sliku o sebi s tim nečim kao nedovoljnim i što mu možda ruši samopouzdanje koje se potom odražava na socijalne odnose koje si opisala.

Ne znam da li ti pred njim pokazuješ svoje sumnje, promatranje njega i ostalo? Ako da, mislim da mu je to materijal kojim gradi sliku o sebi.
Ako ne, jesi li sigurna da on to ne osjeti kroz tvoju energiju, neverbalni kontakt i sl?

Dok nisi spomenula dijagnozu mene si asocirala na logo dijagnozu razvojnog jezičnog poremećaja.

Ne podržavam buljenje u ekrane, ali niti ne mislim da su ekrani krivi za kasni razvoj govora kod velikog broja djece. Motivacija da ovo napišem nije da ohrabrim dadiljanje uz ekrane, nego da stanem na stranu roditelja koji rade sa svojom djecom, djeca im ne bulje u ekrane, a opet je kasni govor u pitanju, a takvih je dosta. Mogu zamisliti roditelja koji je napravio sve što je znao i mogao kako se izbezumljeno osjeća kad mu netko dođe s jednostavnim - "previše ekrana". Mislim da je presložen problem i da treba oprezno izlijetati s takvim "dijagnozama".

To mi dođe kao - više kretanja, voća i povrća, manje slatkiša, alkohola i cigareta i nema više bolesti. A vi bolesni sigurno jedete previše čokolade.

Citiraj:

---

Jelena prvotno napisa

Ne podržavam buljenje u ekrane, ali niti ne mislim da su ekrani krivi za kasni razvoj govora kod velikog broja djece. Motivacija da ovo napišem nije da ohrabrim dadiljanje uz ekrane, nego da stanem na stranu roditelja koji rade sa svojom djecom, djeca im ne bulje u ekrane, a opet je kasni govor u pitanju, a takvih je dosta. Mogu zamisliti roditelja koji je napravio sve što je znao i mogao kako se izbezumljeno osjeća kad mu netko dođe s jednostavnim - "previše ekrana". Mislim da je presložen problem i da treba oprezno izlijetati s takvim "dijagnozama".

To mi dođe kao - više kretanja, voća i povrća, manje slatkiša, alkohola i cigareta i nema više bolesti. A vi bolesni sigurno jedete previše čokolade.

---

Prerealan odgovor, slažem se do točke i zareza. Tako i ja doživljavam te izjave, trudeći se razumjeti kako osoba u glavi ima tu sliku klasičnog pretjerivanja s ekranizacijom, pa nekako istoleriram.

Vezano za ekranizaciju kao uzrok kašnjenja u razvoju govora i jezika, barem kada je riječ o razvojnom jezičnom poremećaju, ne trebamo čak ni misliti jer je znanstveno utvrđeno kako to nije uzrok kašnjenja. Zapravo se uzrok još uvijek ne zna, osim da je riječ o prenošenju genetskog oblika s generacije na generaciju.

Super stvar je što je razvojno, pa se može "ispraviti" poticanjem razvoja govora i jezika unutar obitelji, pa tako rezultat i ne izostane, a sva muka ostane u prošlosti.

Ovdje mislim isključivo na RJP. I na ranu intervenciju...

Imaš li neki link koji dokazuje da se iz nedovoljno ili prekasno tretiranog RJP s kretanjem u školu razvije disleksija, disgrafija i diskalkulija? (to si navela u izdvojenoj temi)

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Imaš li neki link koji dokazuje da se iz nedovoljno ili prekasno tretiranog RJP s kretanjem u školu razvije disleksija, disgrafija i diskalkulija? (to si navela u izdvojenoj temi)

---

To je tvrdnja naše logopedice ali budem probala naći i u literaturi pa stavim.

Citiraj:

---

littlemom prvotno napisa

To je tvrdnja naše logopedice ali budem probala naći i u literaturi pa stavim.

---

Evo link: https://radld.org/wp-content/uploads...u-Croatian.pdf

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Imaš li neki link koji dokazuje da se iz nedovoljno ili prekasno tretiranog RJP s kretanjem u školu razvije disleksija, disgrafija i diskalkulija? (to si navela u izdvojenoj temi)

---

U navedenom linku ( sto je i logicno) pise da cesto postoje pridruzene poteskoce, ne da RJP uzrokuje pridruzene poteskoce.

Ali ljudi valjda vole sebi pripisati zasluge uspjeha djeteta kad nema pridruzene poteskoce , a valjda zato takve tvrdnje.

Osim toga , vrijeme ce pokazati da li dijete ima pridruzene poteskoce unatoc ispravljenom govoru. O pridruzenim poteskocama mozemo gororiti tek kasnije kad dijete ( dovoljno dugo) bude izlozeno citanju, pisanju i matematici. Obicno rijetko prije 3 razreda osnovne. Cak i vrlo ozbiljni slucajevi tesko se prepoznaju i dijagnisticiraju ranije, posebno ako je dijete kognitivno u razini sa vrsnjacima. Ako uz to ima i dobro razvijenu socijalnu inteligenciju moze poteskoce kompenzirati jos duze.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

U navedenom linku ( sto je i logicno) pise da cesto postoje pridruzene poteskoce, ne da RJP uzrokuje pridruzene poteskoce.

Ali ljudi valjda vole sebi pripisati zasluge uspjeha djeteta kad nema pridruzene poteskoce , a valjda zato takve tvrdnje.

---

Krivo si me bila citirala. U toj izdvojenoj temi nisam navela da uzrokuje, nego citiram sebe iz te teme:

Ako se dijete s RJP ne potiče u razvoju govora i jezika, povećava se rizik od posljedica koje ovo stanje nosi:

- disleksija
- disgrafija
- diskalkulija
- otežano komuniciranje s posljedicama (emocionalno zatvaranje u sebe, socijalizacijska isključenost).

Dakle, navela sam da se povećava rizik, ne da uzrokuje.

U linku piše također to što sam bila navela, a to je, citiram link: Pismenost i školsko postignuće: Postoji bliska povezanost između RJP-a i disleksije (Bishop i Snowling, 2004).
Mnoga djeca s RJP-om zadovoljavaju kriterije za disleksiju (McArthur i sur., 2000).

Pridružene teškoće nisam niti spominjala.

Evo pa stvaraj novi zaključak slobodno.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Osim toga , vrijeme ce pokazati da li dijete ima pridruzene poteskoce unatoc ispravljenom govoru. O pridruzenim poteskocama mozemo gororiti tek kasnije kad dijete ( dovoljno dugo) bude izlozeno citanju, pisanju i matematici. Obicno rijetko prije 3 razreda osnovne. Cak i vrlo ozbiljni slucajevi tesko se prepoznaju i dijagnisticiraju ranije, posebno ako je dijete kognitivno u razini sa vrsnjacima. Ako uz to ima i dobro razvijenu socijalnu inteligenciju moze poteskoce kompenzirati jos duze.

---

Ne bih se složila. Vjerojatnost i rizici se mogu znati i prije 3. razreda osnovne škole. Dijete koje uredno prođe recimo predČip test, smanjuje taj rizik unatoč RJP koje je imalo. Istina da nije uvijek sve crno bijelo, ali neki jasniji smjerovi ipak postoje.

Citiraj:

---

littlemom prvotno napisa

Ne bih se složila. Vjerojatnost i rizici se mogu znati i prije 3. razreda osnovne škole. Dijete koje uredno prođe recimo predČip test, smanjuje taj rizik unatoč RJP koje je imalo. Istina da nije uvijek sve crno bijelo, ali neki jasniji smjerovi ipak postoje.

---

Postoji rizik da dijete ima pridruzene dis-poteskoce kod odredenih stanja . Ili ih ima, ili ih nema. Nije to sto je ispravio govor sprijecilo disleksiju ili diskalkuliju.

Jasno ako dijete ne razumije govor nece razumjeti ni procitano , ali to bas nije "prava" disleksija.
I zapravo se ne moze znati tocno koliko dijete razumije procitano dok ne nauci citati i dok se intenzivno ne izlozi tome.

Pozdrav, vidim da se tema jako aktualizirala.
Peterlin je doista dobro opisala pragmaticni razvojni poremecaj.
Međutim, mi se još vodimo kao specificni poremecaji govora i jezika.čekam i nalaz ADOS-a.ukoliko ADOS bude loš, onda ja definitivno o svemu ovom nisam kroz ovih par godina ništa naučila.
Sad smo u jako dobro fazi, imamo očito nekakav skok.
Govor je sve bolji, sve manje agramatican, eholalija je sve manje.Igra se non-stop, čak u šali kažem da je sad dosadan koliko se želi igrati.
Bili smo sad u tjedan dana na tri dječija rođendana, pleše, pjeva sudjeluje, ali samo u jednostavnim igrama.
I dalje nema onog spontanog prepricavanja.Max jedna-dvije rečenice iz vrtica
Što se tiće mog utjecaja na njega, sto je pitala @Sirius moje mišljenje je da nije svjestan mog straha, promatranja i strepnje, al naravno, ja sam subjetkivna.Međutim, muž i ostala familija su vrlo objektivni i realni pa pretpostavljam da bi me upozorili Muž jedino često kritizira moj pesimizam, al takva sam inace, za sve

Malupe, optimizam se uci. Misila sam da je to prirodeno, ali psihologica je na jednoj od mogih roditeljskih radionica rekla da se uci. Tako da i ti stignes nesto nauciti.:-)

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Postoji rizik da dijete ima pridruzene dis-poteskoce kod odredenih stanja . Ili ih ima, ili ih nema. Nije to sto je ispravio govor sprijecilo disleksiju ili diskalkuliju.

---

Naravno da nije spriječilo kada iste mogu nastati neovisno o RJP.
Ali je pokazatelj da je taj rizik nastanka manji.

Stavljam originalni clanak na koji se vjerojatno referiras.
Brzinskim citanjem nalazim da poremecaj govora i jezika , imaju povecan rizik od poteskoca u citanju i matematici , te da ih se treba pratiti da bi se reagiralo na vrijeme. Ne nalazim nigdje informaciju da rana intervencija sprecava ili lijeci moguce kasnije poteskoce u ucenju. Ako sam dobro shvatila problem govora i jezika-te citanja i matematike nalazi se u istom centru u mozgu , i polaziste obje poteskoce je isto.

https://www.researchgate.net/publica...atics_disorder

Naravno, mislim da je rana intervencija dobra i pozeljna kod bilo koje skupine u riziku ili djece koja pokazuju poteskoce u razvoju govora, ali to nazalost ne znaci da rizik od poteskoca u ucenju nije i dalje puno veci u odnosu na djecu bez poteskoca.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Stavljam originalni clanak na koji se vjerojatno referiras.
Brzinskim citanjem nalazim da poremecaj govora i jezika , imaju povecan rizik od poteskoca u citanju i matematici , te da ih se treba pratiti da bi se reagiralo na vrijeme. Ne nalazim nigdje informaciju da rana intervencija sprecava ili lijeci moguce kasnije poteskoce u ucenju. Ako sam dobro shvatila problem govora i jezika-te citanja i matematike nalazi se u istom centru u mozgu , i polaziste obje poteskoce je isto.

https://www.researchgate.net/publica...atics_disorder

---

Nisam se referirala na taj članak, nego na sveukupnu literaturu koja nije obuhvaćala konkretno taj članak, tvrdnje više logopeda i svoje iskustvo.
Imaš i drugu literaturu o svemu pa si probaj proučiti ako te zanima.
Malo si i logički poveži što si sama napisala; pa koja je svrha praćenja i reakcije ako ne utjecaj na tijek i ishod?

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Naravno, mislim da je rana intervencija dobra i pozeljna kod bilo koje skupine u riziku ili djece koja pokazuju poteskoce u razvoju govora, ali to nazalost ne znaci da rizik od poteskoca u ucenju nije i dalje puno veci u odnosu na djecu bez poteskoca.

---

Slažem se, uvijek je rizik veći tamo gdje je odstupanje…

Citiraj:

---

littlemom prvotno napisa

Nisam se referirala na taj članak, nego na sveukupnu literaturu koja nije obuhvaćala konkretno taj članak, tvrdnje više logopeda i svoje iskustvo.
Imaš i drugu literaturu o svemu pa si probaj proučiti ako te zanima.
Malo si i logički poveži što si sama napisala; pa koja je svrha praćenja i reakcije ako ne utjecaj na tijek i ishod?

---

Pa svrha pracenja je da se porepoznaju poteskoce u ucenju sto prije. I da se djetetu pomogne u skolskom sustavu.
Te da se preveniraju problemi koji mogu nastati zbog neprepoznatih ili kasnije prepoznatih poteskoca u ucenju ( a ti su problemi brojni: nisko samopouzdanje, depresija, anksioznist, frustracije ...).

Tijek i ishod razvojnih problema i poteskoca u ucenju , njje isti kako i kod upale grla kad se popije antibiotik.
Vrijeme ce pokazati kakav je tijek, a ishod je vidljiv tek puno godina kasnije.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Pa svrha pracenja je da se porepoznaju poteskoce u ucenju sto prije. I da se djetetu pomogne u skolskom sustavu.
Te da se preveniraju problemi koji mogu nastati zbog neprepoznatih ili kasnije prepoznatih poteskoca u ucenju ( a ti su problemi brojni: nisko samopouzdanje, depresija, anksioznist, frustracije ...).

Tijek i ishod razvojnih problema i poteskoca u ucenju , njje isti kako i kod upale grla kad se popije antibiotik.
Vrijeme ce pokazati kakav je tijek, a ishod je vidljiv tek puno godina kasnije.

---

Pa nitko ni ne tvrdi suprotno, ne znam što te buni, stvarno.
Vrijeme će pokazati, mnogima je već i pokazalo pa se dijele iskustva.

Vrlo pojednostavljeno, Sirius želi reći da s nekom djecom možeš doma raditi do besvijesti i dovesti ih do njihovog plafona, ali dalje neće ići. To je poželjno i jako dobro ako roditelj ima znanja, upornosti i vremena (i novaca, nažalost) jer dijete ostvari sve ono što se može terapijom, vježbanjem, upornošću itd.
No, ništa na ovom svijetu nije izliječilo dis-teškoće i poremećaj pažnje.
Djeca samo nauče "hendlati" školu i svoj kasniji život (ako imaju sreće pa ne otplove u agresiju, anksioznost, depresiju...), a kamo će ih život odvesti naravno da JAKO puno ovisi (i) o njihovom IQ i karakteru s kojim su rođeni.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Vrlo pojednostavljeno, Sirius želi reći da s nekom djecom možeš doma raditi do besvijesti i dovesti ih do njihovog plafona, ali dalje neće ići. To je poželjno i jako dobro ako roditelj ima znanja, upornosti i vremena (i novaca, nažalost) jer dijete ostvari sve ono što se može terapijom, vježbanjem, upornošću itd.
No, ništa na ovom svijetu nije izliječilo dis-teškoće i poremećaj pažnje.
Djeca samo nauče "hendlati" školu i svoj kasniji život (ako imaju sreće pa ne otplove u agresiju, anksioznost, depresiju...), a kamo će ih život odvesti naravno da JAKO puno ovisi (i) o njihovom IQ i karakteru s kojim su rođeni.

---

Slažem se, iako sam ja pisala o RJP, isključivo to.

POzdrav,

Evo nama danas javilo da su gotovi rezultati adosa, ali naravno na tel nista ne žele komentirati. S obzirom da nikakav komentar nije htjela reci na tel ne nadam se tu ničem dobrom. Iskreno, prema onom što je on na ADOS-u pokazao, i ako ispadne da je u spektru, pola djece je po toj logici u spektru. On je bio bas super, ali bas super. Ja koja sam teski pesimist i negativac sam baš dobro doživjela taj test.Al evo imam osjećaj da će mi rezultati to pobiti.....

Samo ADOS-a nije dovoljan kao instrument za dijagnostiku spektra autizma, treba se raditi diferencijalna dijagnostika. Dijete sa socijalnom anksioznosti ili nekim sasvim šestim poteškoćama na ADOS-u mogu postići rezultat u spektru autizma.

Citiraj:

---

MBee prvotno napisa

Samo ADOS-a nije dovoljan kao instrument za dijagnostiku spektra autizma, treba se raditi diferencijalna dijagnostika. Dijete sa socijalnom anksioznosti ili nekim sasvim šestim poteškoćama na ADOS-u mogu postići rezultat u spektru autizma.

---

Znam da nije, ali eto, čini mi se da će me definitivno obeshrabriti, a isto tako mi se čini da su skloni samo na temelju ADOS-a stavljati dijagnoze.

Ne morate vi pristati na nikakvu dijagnozu. Vjerujte, autizam se ne može sakriti. Ako ga dijete ima nitko ne pogađa, to se itekako vidi.