Gruba je prema bebi

Na ovu temu mogu reći da je dobro ako netko može posvetiti određeno vrijeme samo starijem djetetu, jer je evidentno da je ono uskraćeno za pažnju 1 na 1. Nije lako i oblijeva me hladan znoj kada čitam o količini i veličini potrebnog angažmana. Blažena staračka zaboravnost, te se s godinama sve to nekuda potisne i zaboravi.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

ajme ovo mi je bila najgora faza, najljepše mi je bilo kad su počeli puzat, tad bih se preporodila, za hodanje me nije bila briga, samo neka mogu sami doći od točke A do toče B.:lol:

---

Slažem se, stvarno najgora faza, više ju ne zanima niti mobil, niti baby gym (nije sad da je nešto bila oduševljena s tim ikada, ali malo se znala zaigrati sama), samo bi gledala oko sebe, obožava gledati seku i smije joj se tako slatko, a Ela je oduševljena kad to vidi. Danas smo se tako lijepo igrale sve tri skupa u kupaonici.....ma srce mi je naraslo do neba. :) Bit će bolje....kakva pozitiva, sad dok spavaju ...:lol:

Citiraj:

---

Lotta prvotno napisa

I mi smo u ovim problemima. Maleni će sad 6 mj., a cura 3 god. Prošli smo već kroz nekoliko faza.
Onako generalno, ona ga je super prihvatila. Međutim, to definitivno nije više ono isto dijete od prije 6 mj. Prije je nisi mogao čuti da plače, udari se, kaže au i ide dalje. Sad za svaku i najmanju stvar cvili, plače. Uvijek je bila živa i "sto na sat", ali nebi išla glavom kroz zid, sve smo se mogle dogovoriti. Sad, prkosi, inati se , ma uporna je do besvjesti. Pa se počne bacati, vrištati.
Naravno, najviše je za to zaslužno to što nemam više vremena za nju, sama sam s njih dvoje, većinu dana. Nemam pomoći sa strane. i kad i imam nešto vremena, totalno sam bez ideja, prazna mi je glava. I sve je to neko napola druženje, jer mi se u biti neda sjesti s njom i crtati kad znam da imam tristo stvari poi kući za obaviti dok maleni spava, pa sjednem 5 minuta i idem dalje, ali njoj, naravno nije dovoljno, pa protestira. Pa opet krenemo nešto raditi, pa se maleni probudi i tako u krug. A ručak čeka da ga se počne spremati...
Prvih mjesec dana ga je stalno grlila i ljubila, ali je bio u našim rukama, pa smo mogli kontrolirati. Sad bi on na pod, u babygym, a ona doleti odmah i baci se na njega. Sve ona to pažljivo, ali u brzini ga ugazi, povuče, gurne, pa bi ga non stop okretala. Do prije par dana je bio jako strpljiv, ali i njemu je već dosadilo, pa počne vrištati čim mu se približi. Zna ga ona divno zabaviti (bolje nego ja :-))šuška mu, priča, zasmijava ga i onda ga zaskoči. A ja samo vičem i vičem i što više sama sebe pokušavam smiriti i jako dobro znam da bi bilo bolje da ne opominjem toliko i da ne vičem, ali naprosto....
Bila je jedna, srećom, kratka faza kada ga je znala udariti. Ali tada bi točno vidjela u njenim očima da je jadna izbezumljena i da ne zna što bi... Trajalo je možda tjedan dana, sa nekih mjesec i nešto kad su počeli dolaziti gosti u babinje.

---

Ovaj moj bogec nemogući od moje starije je danas u 20 minuta tri puta poludila, ali stvarno ....to je komedija da netko gleda izvana.... ono svi smo bili u dnevnoj, mala na podu slini neku krpicu, tata nešta čita, ja hodam okolo i skupljam izrezotine ....a ona se popne na tabure na kotačićima i hoće s njega na komodu. J ajoj onako uz put kažem: "Elice, pa znaš da je to opasno, siđi dolje." a ona me u sekundi dramatično pogleda i kaže "sad sam se naljutila", odmaršira u sobu...ljuto, za minutu dolazi...."mamice, ovo je pismo za tebe" i daje mi papir sav iscrtan sa srčekima i piše Ela, daje mi pusu. Za pet minuta ponovo neka sitnica, niti ne znam šta sam rekla, ali scenarij se ponovio još dva puta sve u nekih 20 minuta. Ne znam šta reći, jel se smijat ili plakat, ali nije joj lako. Onda smo glumile balerine jer nam je teta balerina uzela godišnji i više se nije ljutila....

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

u svakom slučaju nela08 držim fige da faze što prije prođu i da bude što je moguće viđše vremena dobra, mila sekica.

a ono za velika-mala, slažem se s curama to je samo u smislu što ti sve već znaš a ova bebica ništa od toga ne zna,...u tom smislu kao neki njen + da joj se jača samopouzdanje i smanji ljubomora, ne znama objasnit al znam što su cure mislile i mislim da nije loše, dapače i ja sam to primjenjivala. samo treba pametno prosudit za što se to govori.

i obavezno nađi vrijeme za Elu 1 na 1, pa makar pola sata na dan. sretno!

---

Hvala i ja se nadam istom, jer baš je jako milo dijete, ekstra teško i komplicirano, ali drago, slatko, prepametno....

Kužim šta ste mislile pod mala-velika i naravno da i ja njoj to objašnjavam, ali strašno važem što i kako ću reći. :)

Nastojim dbarem pola sata imati nasamo s njom, uglavnom i imamo, nekad je to 15 puta po 5 minuta, nekad sat, ali stvarno se dajem maksimalno. Evo sad kuham ručak za sutra i idem peglati tako da sam sutra samo njihova jer smo naravno opet same, pa osim tekućih poslova nemam nikakvih drugih i nadam se lijepom danu. Idemo i na rođendan, a tome se E jako veseli, a ja se tako veselim da ju što više viđam takvu sretnu i veselu, a manje ljutu i grubu.

Citiraj:

---

oka prvotno napisa

Mislim da je puuno do nas odraslih i naših očekivanja, kakvi smo i koliko možemo podnijeti.

Osobno mogu vrlo malo podnijeti, očekivanja su mi i dan danas prevelika, pretpostavljam.
moja cura je 100 na sat, propeler u nogama, na jeziku, stvara vrtlog i nemir oko mene bilo kuham, bilo čistim, bilo pijem kavu..bilo što što nema veze sa njom. Koliko god ja njoj fam zadataka i pažnje njoj nikad dosta i uvjek traži još, izsisala me do kraja.
I ja se u tom vrtlogu izgubim jer volim polako i u miru.
Nekad sve ostavim i odem sa njima nekud, van, ... snađemo se za jelo samo da doma ne gledam i slušam to i da nam dan prođe u miru, svima.
Sve je to bilo teško dok je mali bio beba, koma nam je bilo prvih 9mj, kasnije malo lakše, ali i dan danas ona voli i misli prvo na sebe i koliko god malenog voli opet kad se osijeća zakinutom voli ga povrijediti verbalno ili udariti.

Da sam ja drugČija, da me manje toga smeta , da sam više flegma bilo bi nam lakše, ali kad se i ja sama teško nosim sa tim posljedice snosimo svi.
To mi je bolna tema kojoj svaki dan pristupam ponovno sa ciljem da će biti bolje, ali ne ispadne baš tako.
Ali u svakom slučaju znam da u na nama odraslima leži ključ rješenja.

---

Slažem se. I ja sam takva, ali stvarno se sama sebi čudim koliko sam popustila i koliko sad više toleriram svega i što sve uspijem napraviti s bebom na rukama i "ludom sekom" uz sebe.....iako flegmatična neću biti nikada, a iskreno oni pravi flegmatični kojima je sve ravno su mi najiritantniji tip ljudi, a imam ih nekoliko za gledati mi baš dižu tlak. Ono mama sjedi na ljuljački i puši, a curica od 3 godine se vozi po dvorištu koje nema ogradu i nagnuto je prema cesti, beba od 2 mjeseca u kolicima plače (ipak se mora naučiti, mama samo nogom lagano trese kad baš jako zavrišti), dim ide lagano prema njoj, jedu salamu i hrenovke koje skuha tata ili baka...i tako i sad ona kaže da je starija super prihvatila seku, a jednostavno ih pusti "pa kak bu".....truda ni od kuda, vrijeme 1 na 1, nije nikad niti postojalo, pa valjda niti ne fali, ali kad mama drekne mala se ukoči i niti mrdac....

Ma bit će bolje, to je moja mantra!!!!

Citiraj:

---

baka prvotno napisa

Na ovu temu mogu reći da je dobro ako netko može posvetiti određeno vrijeme samo starijem djetetu, jer je evidentno da je ono uskraćeno za pažnju 1 na 1. Nije lako i oblijeva me hladan znoj kada čitam o količini i veličini potrebnog angažmana. Blažena staračka zaboravnost, te se s godinama sve to nekuda potisne i zaboravi.

---

:-)

Nela :), ma nisam mislila baš na takvu flegmatičnost, u tvojoj priči fali samo boca pive u ruci :mrgreen:

Mislila sam na to da smo flegmatičnije na dječji neposluh, na skakanje po glavi, da se smanji očekivanje od djeteta i prihvati dijete kao takvo sa svim svojim nemogućim vrtlozima i zahtjevima.
Prvenstveno to je dijete i treba ga kao takvo prihvatiti i smanjiti očekivanja na minimum. Dok dijetetu dođe beba u kuću djetetu treba pomoći da se sa time nosi koliko god to nama bilo teško, shvatiti da dijete tada protestira sa razlogom, ne sluša jer je ljubomorno možda i jer nema pojma zašto mu se život promijenio, djete treba razumjeti i kad dijete to osjeti i da se na duži period osjeti shvaćenim sigurno će i taj početni vrtlog biti manjeg intenziteta i već će adaptacija na novo dijete biti iza i napola odrađena.
Oni su maleni i tavke ih treba prihvatiti sa svim svojim tantrumima i cendravošću i trebamo se usmjeriti na to kako to sve prebroditi i koga zvati u pomoć, a ne raditi suprotno, povećavati očekivanja od malog djeteta.

Meni to nije uspjelo i dan danas se borim sa posljedicama dolaska male bebe, ok nije tako strašno kao što zvuči, ali je istinito.

u nasoj situaciji, ja to ne bi nazvala gruboscu.
ona ne zna kontrolirati svoju snagu i svoje emocije.
obozava sestru, nikad ju namjerno nije povrijedila (nije da mladja nije imala kvrge na glavi radi starije) i samo sam se jednom izderala na nju, onako posteno i nakon 5 min joj se otisla ispricati jer sam zaboravila da je i ona dijete i da imam prevelika ocekivanja.

pomaze to sto sudjeluje u svemu sto zeli i sto moze.

no i dalje nema filing kad je zagrli. naprosto ne kuzi koliko je ova krhka.
nekidan mi se jadala kako njoj S. uvijek vristi i gura je kad je krene zagrliti i pokazuje mi kako je njezna. al ova cim joj se priblizi krene vristati.
uz rijeci objasnjenja kako ona ne zna drugacije dati do znanje da joj nesto ne pase, vristi, zagrlila sam je, onako najnjeznije sto sam mogla i ostala u tom polozaju. nakon par sekundi pocela se meskoljiti, pa me pokusala odgurnuti pa je pocela govoriti da se maknem da joj je dosta.
pa sam rekla, eto vidis. tako je i S. ti je zagrlis i ne znas stati, gnjavis je, umjesto da postujes njeno ne, da stanes kad ti pocne lijepo pokazivati neugodu. al ti ne stajes i dovedes do vriske.
to ne znaci da tebe S. ne voli, bas naprotiv, vidis koliko i kako ti se smije, da te svako malo zove, da nema toga sto ona napravi i pozove te da ti se pohvali, da kad dodje u skolu po tebe, vristi cijelim hodnikom "ea, ea", da te zove na igru...

osim ako nisam jako umorna, pa kad mladja krene vristati, vristim i ja :D (iako i to okrenem na salu), vecinu situacija rjesavam kroz zezanciju. pa i kad joj branim i upozoravam je. a to radim vrlo cesto.

iako je razlika 6g, starija koja ima agregat i u glavi i u dupetu, a ne baterije, ipak je bila jedinica u uzoj i siroj familiji, 6g.
i iako se cini da je puno lakse s njom jer je vec "velika", cini mi se da mi vise energije odlazi na nju nego na mladju i da je "zahtjevnija" sad u malom pubertetu nego kad je imala 3.

Citiraj:

---

oka prvotno napisa

Nela :), ma nisam mislila baš na takvu flegmatičnost, u tvojoj priči fali samo boca pive u ruci :mrgreen:

Mislila sam na to da smo flegmatičnije na dječji neposluh, na skakanje po glavi, da se smanji očekivanje od djeteta i prihvati dijete kao takvo sa svim svojim nemogućim vrtlozima i zahtjevima.
Prvenstveno to je dijete i treba ga kao takvo prihvatiti i smanjiti očekivanja na minimum. Dok dijetetu dođe beba u kuću djetetu treba pomoći da se sa time nosi koliko god to nama bilo teško, shvatiti da dijete tada protestira sa razlogom, ne sluša jer je ljubomorno možda i jer nema pojma zašto mu se život promijenio, djete treba razumjeti i kad dijete to osjeti i da se na duži period osjeti shvaćenim sigurno će i taj početni vrtlog biti manjeg intenziteta i već će adaptacija na novo dijete biti iza i napola odrađena.
Oni su maleni i tavke ih treba prihvatiti sa svim svojim tantrumima i cendravošću i trebamo se usmjeriti na to kako to sve prebroditi i koga zvati u pomoć, a ne raditi suprotno, povećavati očekivanja od malog djeteta.

Meni to nije uspjelo i dan danas se borim sa posljedicama dolaska male bebe, ok nije tako strašno kao što zvuči, ali je istinito.

---

O i ti jako dobro znaš priču u teoriji....Meni je isto tako sve jasno i sve bi mogla lijepo i obrazložiti, ali opet preko nekih stvari teško prelazim. :/
Danas je velika seka bila super s malom sekom. Dobro, ja sam pola dana pričala nekih bedastim glasom umjesto T, pa su se kao njih dvije razgovarale i bila je divna prema NJOJ, ali je šizila na tatu i mene svaki čas. :)

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

u nasoj situaciji, ja to ne bi nazvala gruboscu.
ona ne zna kontrolirati svoju snagu i svoje emocije.
obozava sestru, nikad ju namjerno nije povrijedila (nije da mladja nije imala kvrge na glavi radi starije) i samo sam se jednom izderala na nju, onako posteno i nakon 5 min joj se otisla ispricati jer sam zaboravila da je i ona dijete i da imam prevelika ocekivanja.

pomaze to sto sudjeluje u svemu sto zeli i sto moze.

no i dalje nema filing kad je zagrli. naprosto ne kuzi koliko je ova krhka.
nekidan mi se jadala kako njoj S. uvijek vristi i gura je kad je krene zagrliti i pokazuje mi kako je njezna. al ova cim joj se priblizi krene vristati.
uz rijeci objasnjenja kako ona ne zna drugacije dati do znanje da joj nesto ne pase, vristi, zagrlila sam je, onako najnjeznije sto sam mogla i ostala u tom polozaju. nakon par sekundi pocela se meskoljiti, pa me pokusala odgurnuti pa je pocela govoriti da se maknem da joj je dosta.
pa sam rekla, eto vidis. tako je i S. ti je zagrlis i ne znas stati, gnjavis je, umjesto da postujes njeno ne, da stanes kad ti pocne lijepo pokazivati neugodu. al ti ne stajes i dovedes do vriske.
to ne znaci da tebe S. ne voli, bas naprotiv, vidis koliko i kako ti se smije, da te svako malo zove, da nema toga sto ona napravi i pozove te da ti se pohvali, da kad dodje u skolu po tebe, vristi cijelim hodnikom "ea, ea", da te zove na igru...

osim ako nisam jako umorna, pa kad mladja krene vristati, vristim i ja :D (iako i to okrenem na salu), vecinu situacija rjesavam kroz zezanciju. pa i kad joj branim i upozoravam je. a to radim vrlo cesto.

iako je razlika 6g, starija koja ima agregat i u glavi i u dupetu, a ne baterije, ipak je bila jedinica u uzoj i siroj familiji, 6g.
i iako se cini da je puno lakse s njom jer je vec "velika", cini mi se da mi vise energije odlazi na nju nego na mladju i da je "zahtjevnija" sad u malom pubertetu nego kad je imala 3.

---

MOžda nisam baš najbolje odabrala naslov teme, ali pisala sam s mobitela nakon grubosti i baš sam i ja bila na rubu živaca, pa nisam mogla bolje formulirati.

Ono što me zapravo više muči je ljutnja koja se javlja svaki čas, pa sad na jednog, pa na drugog, pa na seku iako spava u drugoj sobi....pa na baku koja je 5 kilometara dalje i što zapravo niakd ne mogu pretpostaviti kako i u kojem trenutku će podivljati i što će joj pasti na pamet, pa sam konstantno napeta i razapeta između svih obaveza u usklađivanja njih dvije....

Moja Tena rijetko negoduje na Eline grube zagrljaje, ustvari veseli joj se jakoi smije, pa čak i kad vidim poslije rukicu koja ostane crvena od stiska. KOd nas isto najbolje pali zezancija, samo ako sam ja u stanju zezati se. :mrgreen:

Što se energije tiče, moja E je nevjerovatna, nikad ne staje, jedino joj se prispava ili joj je teško hodati kad joj to tako odgovara jer nešta ne želi. Naravno to je tek čista priča za pojedine trenutke jer od tog umora nikada ne zaspi nego tek da i izbjegla pospremiti igračke ili tako nešta. i daleko više vremena, snage, volje, strpljenja mi treba za nju nego za malu. ONa je uvijek tema i uvijek u centru pažnje i to je jednostavno tako. :mrgreen:

A zašto tebe muči njena ljutnja?

Njena ljutnja-njena stvar, vi je samo morate naučiti kako se treba nositi s njom (ok, ovo u stvari nikako nije "samo").

Je li to baš zbilja ona prava eruptivna ljutnja? Ili više liči na vježbanje ljutnje?

Teško mi je ovo opisati, kod E. su uvijek bile prisutne obje, i trebalo je pravo umijeće za razlikovati ih (nekome sa strane manifestacije su izgledale iste).

A tek kad je otkrio manipulativnu ljutnju :lol:

Ono što semeni čini najbitnije je osvijestiti osjećaj i verbalizirati ga. Pomogla je i slikovnica Kada se ljutim.

Citiraj:

---

nela08 prvotno napisa

Pokušavam nabaviti tu knjigu već par mjeseci, ali sad su mi malo splasnula očekivanja. Tu metodu zbilja ne bi nikada primjenjivala. Ustvari, imamo mi jednu ćelavicu veliku bebu skoro kao seka je velika koja je nedavno ukrašena flomasterom po glavi, pa si mi sad dala razmišljati malo. :)

---

Citiraj:

---

Onavi prvotno napisa

XENA definitivno je u tvom slucaju razlika u godinama osla k tome u korist da starija seka nije osjecala ljubomoru.
Jos mi nije poznat slucaj da dvi, tri godine starija seka/braco ne osjeca ljubomoru samo se razlikuju u kolicini ljubomore.

A sta se tice te situacije o bebi-igracki...to me zgrozava...nisam za to da se djecu uci iskaljivat agresiju potaknutu ljubomorom il bilo cim na bilo cemu!

---

Autorica knjige je pomogla svome dijetetu da se oslobodi tog osjećaja ljubomore i svega što ide sa tim.
Tu nije učeno dijete da bude agresivno nego su se razumjeli osjećaji starijeg dijeteta.

nela nemoj odustati od knjige, knjiga je predivna i preporučila bih ju svakome

Ovo lupanje lutke (ako sam dobro shvatila primjer) mi je u rangu šutanja jastuka, boksačke vreće i sličnog, i nikako nije stvar koju bi preporučila kod "ljute" djece. Oslobađanje agresije (jer i to je vid agresije) vodi još većoj agresiji (bar je kod nas takav slučaj bio). E sad, to je moje mišljenje, a psiholozi koje sam kontaktirala (komada 4) imaju tu podijeljeno mišljenje.
Svakako bi knjigu trebalo pročitati, vjerujem da je nespretno vaditi iz konteksta.

Ono što sam naučila je da ljutnju treba rješavati iznutra (na svojoj i E.ovoj koži).

A ljubomora...ne znam, meni je to normalan osjećaj za tako malu djecu koja su uglavnom okrenuta sebi. Opet ponavljam, uz puno ljubavi i pažnje (i mira sam sa sobom) sve to izađe na dobro.
Al dok traje, aaaaaaaa :lol:

ja mislim da je svako dijete ljubomorno i da je to normalno. samo svako pokazuje na svoj nacin.
moja ni jednom nije priznala i uvijek negira da je ljubomorna, ali vidim po ponasanju da je. recimo, kad nam dodju gosti, mora biti u centru paznje i cini sve da bude- od plesa, pjevanja, igranja, price....u jednom trenu kad sam je pitala zasto "glumi" da place, rekla je kako kad S. place ja odmah dodjem.

potrebno je puno puno razgovora i paznje. i fizickog kontakta (barem kod moje).
a sto se ljutnje tice, naucila sam uz nju da je potrebno pronaci uzrok i razlog ljutnje i o tome opet popricati. i ljutnja je emocija i sve emocije su ok, no potrebno ih je osvjestiti i prohvatiti razlog.
ja sam kod svoje isla za tim da zaustavljamo fizicko ispoljavanje ljutnje (agresiju) bilo u obliku lupanja nogama ili size i verbaliziranju osjecaja. i uvijek sam joj govorila da ima pravo na svoje osjecaje, no da nema pravo na neke nacine pokazivanja tih osjecaja.

Ja sam od danas uglavnom vecine dana sama s 3 godisnjakom i 10 dana starom bebom. Stariji je zvrk samo takav, pun energije i najveci mi je strah da ne ozljedi bebu (slucajno il namjerno). Kad se naljuti beba mu je prva na nisanu... Citam vasa iskustva da mi bude lakse...

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

A zašto tebe muči njena ljutnja?

Njena ljutnja-njena stvar, vi je samo morate naučiti kako se treba nositi s njom (ok, ovo u stvari nikako nije "samo").

Je li to baš zbilja ona prava eruptivna ljutnja? Ili više liči na vježbanje ljutnje?

Teško mi je ovo opisati, kod E. su uvijek bile prisutne obje, i trebalo je pravo umijeće za razlikovati ih (nekome sa strane manifestacije su izgledale iste).

A tek kad je otkrio manipulativnu ljutnju :lol:

Ono što semeni čini najbitnije je osvijestiti osjećaj i verbalizirati ga. Pomogla je i slikovnica Kada se ljutim.

---

Sve vrste ljutnje imamo. Verbalizira savršeno, ako ne iskreno, onda već smisli neku priču pa je npr. ljuta na neki lik iz crtića ili neku igračku, a ustvari je na mene, npr. Danas mi je npr. rekla dok sam ja uspavljivala seku u slingu i mazila ju...onako prišla mi je i kaže, "Evo vidiš mama, tako bi ja htjela da si prema meni tako nježna i da me nosiš". Rasplače me sa svojim izjavama i verbalizacijom osjećaja svaki dan.

Probati ćemo sa slikovnicom, puno čitamo i baš ju se "hvata", pa možda upali.

Ljutnja me muči jer ona prije nije bila takva, normalno da se znala nekada naljutiti, ali prije je bila najveselije i najsretnije dijete koje znam. Karakterom naporno i teško po sto pitanja, ali bila je tako sretna i vesela djevojčica, a sada ok vidim kako svaki čas poludi, pa onda i rastuži, baš mi ili srce puca od tuge što se mijenja, a ne znam joj pomoći ili i mene naljuti. :(

Citiraj:

---

XENA prvotno napisa

Autorica knjige je pomogla svome dijetetu da se oslobodi tog osjećaja ljubomore i svega što ide sa tim.
Tu nije učeno dijete da bude agresivno nego su se razumjeli osjećaji starijeg dijeteta.

nela nemoj odustati od knjige, knjiga je predivna i preporučila bih ju svakome

---

Ta metoda neće kod nas, ali knjigu ću nabaviti.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Ovo lupanje lutke (ako sam dobro shvatila primjer) mi je u rangu šutanja jastuka, boksačke vreće i sličnog, i nikako nije stvar koju bi preporučila kod "ljute" djece. Oslobađanje agresije (jer i to je vid agresije) vodi još većoj agresiji (bar je kod nas takav slučaj bio). E sad, to je moje mišljenje, a psiholozi koje sam kontaktirala (komada 4) imaju tu podijeljeno mišljenje.
Svakako bi knjigu trebalo pročitati, vjerujem da je nespretno vaditi iz konteksta.

Ono što sam naučila je da ljutnju treba rješavati iznutra (na svojoj i E.ovoj koži).

A ljubomora...ne znam, meni je to normalan osjećaj za tako malu djecu koja su uglavnom okrenuta sebi. Opet ponavljam, uz puno ljubavi i pažnje (i mira sam sa sobom) sve to izađe na dobro.
Al dok traje, aaaaaaaa :lol:

---

Niti kod nas ne bi ta metoda bila dobra, kao prvo jer ne mogu zamisliti da joj uopće dajem savjet----"daj razbi sad ovu bebu, ako si ljuta, pa nemoj seku" :lol:
nego i zaista mislim da bi to kod nje izazvalo još razne druge ideje...., za koje joj i tako ne treba puno poticaja.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

ja mislim da je svako dijete ljubomorno i da je to normalno. samo svako pokazuje na svoj nacin.
moja ni jednom nije priznala i uvijek negira da je ljubomorna, ali vidim po ponasanju da je. recimo, kad nam dodju gosti, mora biti u centru paznje i cini sve da bude- od plesa, pjevanja, igranja, price....u jednom trenu kad sam je pitala zasto "glumi" da place, rekla je kako kad S. place ja odmah dodjem.

potrebno je puno puno razgovora i paznje. i fizickog kontakta (barem kod moje).
a sto se ljutnje tice, naucila sam uz nju da je potrebno pronaci uzrok i razlog ljutnje i o tome opet popricati. i ljutnja je emocija i sve emocije su ok, no potrebno ih je osvjestiti i prohvatiti razlog.
ja sam kod svoje isla za tim da zaustavljamo fizicko ispoljavanje ljutnje (agresiju) bilo u obliku lupanja nogama ili size i verbaliziranju osjecaja. i uvijek sam joj govorila da ima pravo na svoje osjecaje, no da nema pravo na neke nacine pokazivanja tih osjecaja.

---

MOja E je uvijek u centru pažnje, jdnostavno mora biti ili pozitivnim ili negativnim ponašanjem, ali za nju nema druge opcije. Prije je to uvijek bilo tako da je pokazivala sve što zna svima redom, po dućanu, gostima...ma svima, a sad sve češće ima tu negativnu pozornost, ljutnju, pa i ružne riječi.

Inače, ona je ekstra super emotivno dijete, jako je empatična (i prema seki uglavnom, evo nakon cijepljenja ju ljubi po cijeli dan, nosi joj obloge, mjeri temperaturu, ma nema toga što ne bi napravila za nju), puna je ljubavi, kad je sretna njena sreća nema kraja, kad je tužna plače da bi se stari ljuti poštar rasplakao kad ju vidi (to se skoro i dogodilo), a kad je ljuta...onda mama otvara teme po forumima jer više ne znam što bi joj rekla u nekim situacijama.

Citiraj:

---

S2000 prvotno napisa

Ja sam od danas uglavnom vecine dana sama s 3 godisnjakom i 10 dana starom bebom. Stariji je zvrk samo takav, pun energije i najveci mi je strah da ne ozljedi bebu (slucajno il namjerno). Kad se naljuti beba mu je prva na nisanu... Citam vasa iskustva da mi bude lakse...

---

Sretno, drži se. Nadam se da ćete imati manje problema. :love2:

Moja se isto voli ljutiti. Cak sam je jednom nasla da pjeva nesto nerazumljivo i zvucalo je grozno, pitam je o cemu je pjesma - a ona da je to pjesma o ljutnji. A i ljubomorna je. I u zadnje vrijeme pokazuje neke ruzne znakove podlosti, npr ja se igram s malim (u stvari ga zabavljam dok mijenjam pelenu), ona sjedi i vidim joj na licu da nije sretna ali suti, i onda mali krene pored nje a ona ispruzi nogu da padne. Pa sam malo vikala. Pokusavam raditi na verbalizaciji ali slabo ide, npr mali lezi i ja se nesto sitno glupiram s njim. On se smije i svako malo kaze jos. Ona, starija tri godine, lezi natmureno pored nas i suti. Pitam je jel i ona nesto hoce, pa kaze da hoce da i nju skaklja. Pa zasto ne kazes?! (Znam da hoce, ali odbijam da joj non-stop citam misli).

Uglavnom, kad se sami igraju je obicno sve super, kad sam ja u blizini onda ima ispada njene ljubomore. Ali srecom nema puno agresije prema njemu, vise prema meni. I ima njenih negativnih osjecaja. I sto se uvrijedi ako nije u centru paznje... Mislim da je to do karaktera, valjda kad malo jos odraste ce postati malo razumnija...

Naravno, sad je i mali postao ljubomoran kad nesto radim s njom on pusta svoje i odmah se ide ugurati meni u krilo, pa ona njurga da sto on tu radi da to nije za njega da se sad ja igram s njom a ne njim i tako :mrgreen: Ali mislim da je sve to u okviru normale i ukupno mislim da super funkcioniraju zajedno, samo da ona nije toliko tvrdoglava, uvredljiva durilica, sefica, koja zeli da je sve po njenom i da je uvijek prva i da joj svi citamo misli :cupakosu:

Citiraj:

---

S2000 prvotno napisa

Ja sam od danas uglavnom vecine dana sama s 3 godisnjakom i 10 dana starom bebom. Stariji je zvrk samo takav, pun energije i najveci mi je strah da ne ozljedi bebu (slucajno il namjerno). Kad se naljuti beba mu je prva na nisanu... Citam vasa iskustva da mi bude lakse...

---

Uf, S2000, znam kako ti je! Evo ti malo da vidiš da nisi sama http://forum.roda.hr/threads/79901-B...jeti-prve-dane
Dobro dođe čisto da vidiš da su i drugi to prošli. Čuvajte se!! :love2:

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Njena ljutnja-njena stvar, vi je samo morate naučiti kako se treba nositi s njom (ok, ovo u stvari nikako nije "samo").
Je li to baš zbilja ona prava eruptivna ljutnja? Ili više liči na vježbanje ljutnje?
Teško mi je ovo opisati, kod E. su uvijek bile prisutne obje, i trebalo je pravo umijeće za razlikovati ih (nekome sa strane manifestacije su izgledale iste).
A tek kad je otkrio manipulativnu ljutnju :lol:

---

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Ono što sam naučila je da ljutnju treba rješavati iznutra (na svojoj i E.ovoj koži).

---

trampolina, iz ovih redaka čitam da je tvoje znanje o ljutnji - a i o miroljubivoj koegzistenciji :-) - bogato i opširno. Kad bih te pitala da ga napišeš, vjerojatno bih tražila previše.

Napiši, molim te, barem ključne spoznaje, stvari koje su ti bile kao otkrivenje. Na primjer, koja je razlika u nošenju s eruptivnom ljutnjom i ljutnjom "za vježbu" (glupo pitanje, je li ta ljutnja za vježbu zaista ipak ljutnja ili manipulacija)...

Citiraj:

---

nela08 prvotno napisa

Sve vrste ljutnje imamo. Verbalizira savršeno, ako ne iskreno, onda već smisli neku priču pa je npr. ljuta na neki lik iz crtića ili neku igračku, a ustvari je na mene, npr. Danas mi je npr. rekla dok sam ja uspavljivala seku u slingu i mazila ju...onako prišla mi je i kaže, "Evo vidiš mama, tako bi ja htjela da si prema meni tako nježna i da me nosiš". Rasplače me sa svojim izjavama i verbalizacijom osjećaja svaki dan.

Probati ćemo sa slikovnicom, puno čitamo i baš ju se "hvata", pa možda upali.

Ljutnja me muči jer ona prije nije bila takva, normalno da se znala nekada naljutiti, ali prije je bila najveselije i najsretnije dijete koje znam. Karakterom naporno i teško po sto pitanja, ali bila je tako sretna i vesela djevojčica, a sada ok vidim kako svaki čas poludi, pa onda i rastuži, baš mi ili srce puca od tuge što se mijenja, a ne znam joj pomoći ili i mene naljuti. :(

---

Bila je sretna i vesela jer je imala razloga biti sretna i vesela. Ne mijenja se ona, nije ona drugačija, nego su okolnosti takve da njoj više nije dobro kao što joj je prije bilo. (Doduše, naravno, raste pa se samim tim i mijenja.)
Možda ti ovo zvuči besmisleno, ne znam...Ali to je, otprilike, kao da usporediš situaciju u kojoj jako uživaš i koja ti izvrsno odgovara sa situacijom koja ti je teška, naporna, ide ti na živce...I onda ti netko kaže: ti si se tako promijenila, bila si vedra i zadovoljna, a pogledaj se sada.

Joj, baš sam sjetila ovih dana kako sam najstarijeg, kad je mlađi brat imao godinu-godinu i po (stariji, dakle, šest ili nešto manje), pitala šta mu se čini, kao je to imati mlađeg brata. Odgovor je bio: "A dobro. (Stanka.) Nisan zna da će bit ovako teško..." :lool:

Mislim da mi često ne vidimo koliko se stvarno promijenimo prema njima, i onda kad smo svega svjesni, i onda kad se trudimo. U onim sitnim stvarima, koje svemu daju značenje: načinu kako ih gledamo, tonu glasa, koliko često i kako ih grlimo, škakljemo...Ovo što sillyme kaže: neću joj čitat misli. Razumijem to, ali njima treba da ih mi poželimo škakljat, ako me razumijete.

Tu se radi o nekoj igri ravnoteže. S jedne strane ih ne smijemo sažalijevat i nasilu nadoknađivati promjenu: promjena okolnosti, u tehničkom smislu, se dogodila i nema im druge nego da to prihvate. S druge strane, treba razumjet da su njihovi osjećaji stvarni i da su tu s razlogom i pokušat naći ne samo vrijeme za njih, nego način za njih.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Odgovor je bio: "A dobro. (Stanka.) Nisan zna da će bit ovako teško..." :lool:

---

:heart:

Mendula, nema tu neke velike mudrosti ni recepta.

Trenutak spoznaje je bio kad sam ustvrdila da njegova ljutnja pokreće moju (ništa konkretno, to je neka općenita ljutnja, skoro i bijes). Prvo sam svoje emocije odvojila od njegovih (samo ove bijesne, jelte, i dalje smo se škakljali i mazili kao jedno) a onda sam se uhvatila u koštac s tim svojim grdnim osjećajem.
Sad kad malo bolje razmislim, možda je to bio i vapaj djeteta da me malo odvoji od sebe :lol:

Ali ovi je sve išlo vrlo, vrlo postepeno, i često mi ni blizu stvari nisu bile ovako bistre.

Jedno je sigurno, da me nije nagazio mislim da bi neke repove vukla cijeli život.

I možda još ključnija stvar, trebalo je vremena da ga u dubini sebe prihvatim tako ljutitog, ma ne prihvatim nego da ga volim i dok se ljuti (i dok se i ja ljutim) i da mu to pokazujem svo vrijeme. Čovječe, to je bilo teško!
Osjećaš jednu emociju a moraš jeizraziti na prihvatljiv način, istovremeno odašiljaš drugu (onu love&peace) koja ne smije biti lažirana jer gospodin ima antene.

Kapa dolje onome tko uspije shvatiti što sam uopće željela reći.

Vertex, slažem se s tobom, mislim da mali ljubomorci samo žele osjetiti da su nam i dalje bitni kao prije. To se ne može riječima.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Joj, baš sam sjetila ovih dana kako sam najstarijeg, kad je mlađi brat imao godinu-godinu i po (stariji, dakle, šest ili nešto manje), pitala šta mu se čini, kao je to imati mlađeg brata. Odgovor je bio: "A dobro. (Stanka.) Nisan zna da će bit ovako teško..." :lool:

Mislim da mi često ne vidimo koliko se stvarno promijenimo prema njima, i onda kad smo svega svjesni, i onda kad se trudimo. U onim sitnim stvarima, koje svemu daju značenje: načinu kako ih gledamo, tonu glasa, koliko često i kako ih grlimo, škakljemo...Ovo što sillyme kaže: neću joj čitat misli. Razumijem to, ali njima treba da ih mi poželimo škakljat, ako me razumijete.

Tu se radi o nekoj igri ravnoteže. S jedne strane ih ne smijemo sažalijevat i nasilu nadoknađivati promjenu: promjena okolnosti, u tehničkom smislu, se dogodila i nema im druge nego da to prihvate. S druge strane, treba razumjet da su njihovi osjećaji stvarni i da su tu s razlogom i pokušat naći ne samo vrijeme za njih, nego način za njih.

---

e, bas tako.
tocno se sjecam kako sam dok je mladja bila jaaako mala vecinu emocija "upraznjavala" s mladjom. (onaj topic o starijem djetetu kad je doslo mladje, kako ga dozivljavamo). i znala sam to i znala sam da ne smijem. pa sam lovila u prolazu slobodne sekunde da ulovim stariju i pozovem je na mazenje. no to mazenje sam tada dozivljavala da ga odradjujem. bila sam umorna, iscrpljena i fizicki i emocionalno, starija mi je cesto isla na zivce (i grizla sam se radi toga, no onaj topic mi je puno pomogao jer sam ga citala u trudnoci i znala sam da je i to prolazno) i uvjerena sam da je to starija i osjetila, koliko god ja to zakamuflirala. a onda sam se uuuuzasno pozeljela starije. i ona ko da je procvjetala. i drukcija je sada kad se mazimo, kad iz cista mira skocim na nju i skakljam je i onda kada bi joj rekla da se legne kraj mene da je zagrlim, a u mislima sam na drugom mjestu. i da, njima je to potrebno.

vezano uz ono sto pise sillyme, moja mladja je sad ljubomorna. tocnije, posesivna. sa nepunih 18mj. ona sizi kad vidi da se mazim sa starijom. dojuri do mene i pocne stariju vuci, gurati od mene, skicati. nema sanse da su obje u zagrljaju, mladja izgura stariju.
a najgori period mi je bio kad smo bile same (muz na putu), starija ima upalu uha, mladja skok i raste joj zub i obje me trebaju 100% i obje me u placu zazivaju i zele mene, zele zagrljaj, zele 1 na 1 odnos. i ja zelim njih. to je jedini trenutak kada sam se zeljela klonirati, ali onako, bez sale :)

Nemam osobnog iskustva s ljutnjom djeteta al vam šaljem :love2:

Čini mi se da malo treba pripazit i bit umjeren i u tom silnom pokušavanju da se razumije dijete i njegovi osjećaji. Treba znati podvući crtu (razdvojit gdje je početak manipulacije), ne znam se izrazit al znam da će me trampolina znat nadopunit. :-)

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Mendula, nema tu neke velike mudrosti ni recepta.

Trenutak spoznaje je bio kad sam ustvrdila da njegova ljutnja pokreće moju (ništa konkretno, to je neka općenita ljutnja, skoro i bijes). Prvo sam svoje emocije odvojila od njegovih (samo ove bijesne, jelte, i dalje smo se škakljali i mazili kao jedno) a onda sam se uhvatila u koštac s tim svojim grdnim osjećajem.
Sad kad malo bolje razmislim, možda je to bio i vapaj djeteta da me malo odvoji od sebe :lol:

Ali ovi je sve išlo vrlo, vrlo postepeno, i često mi ni blizu stvari nisu bile ovako bistre.

Jedno je sigurno, da me nije nagazio mislim da bi neke repove vukla cijeli život.

I možda još ključnija stvar, trebalo je vremena da ga u dubini sebe prihvatim tako ljutitog, ma ne prihvatim nego da ga volim i dok se ljuti (i dok se i ja ljutim) i da mu to pokazujem svo vrijeme. Čovječe, to je bilo teško!
Osjećaš jednu emociju a moraš jeizraziti na prihvatljiv način, istovremeno odašiljaš drugu (onu love&peace) koja ne smije biti lažirana jer gospodin ima antene.

Kapa dolje onome tko uspije shvatiti što sam uopće željela reći.

Vertex, slažem se s tobom, mislim da mali ljubomorci samo žele osjetiti da su nam i dalje bitni kao prije. To se ne može riječima.

---

priča mog trenutnog života! Kao da sam ja napisala. :cry:

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Nemam osobnog iskustva s ljutnjom djeteta al vam šaljem :love2:

Čini mi se da malo treba pripazit i bit umjeren i u tom silnom pokušavanju da se razumije dijete i njegovi osjećaji. Treba znati podvući crtu (razdvojit gdje je početak manipulacije), ne znam se izrazit al znam da će me trampolina znat nadopunit. :-)

---

Hvala! :love2:

Skoro ništa u životu mi nije bilo teže.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

...
Mislim da mi često ne vidimo koliko se stvarno promijenimo prema njima, i onda kad smo svega svjesni, i onda kad se trudimo. U onim sitnim stvarima, koje svemu daju značenje: načinu kako ih gledamo, tonu glasa, koliko često i kako ih grlimo, škakljemo...Ovo što sillyme kaže: neću joj čitat misli. Razumijem to, ali njima treba da ih mi poželimo škakljat, ako me razumijete.

Tu se radi o nekoj igri ravnoteže. S jedne strane ih ne smijemo sažalijevat i nasilu nadoknađivati promjenu: promjena okolnosti, u tehničkom smislu, se dogodila i nema im druge nego da to prihvate. S druge strane, treba razumjet da su njihovi osjećaji stvarni i da su tu s razlogom i pokušat naći ne samo vrijeme za njih, nego način za njih.

---

Ja se slazem danjih isto treba pozeljeti pomaziti, poskakljati itd, i nije mi to nikakva "duznost", ali isto tako ako je u odredjenoj situaciji ne zelim poskakljati ne mislim da se trebam na silu forsirati. Pogotovo u situacijama kad se ponasa onako kako ne zelim. Ne kazem uvijek, x puta sam njenu smrknutost rijesila nekom pozitivom, ali u konacnici postoji neka gravica do koje zelim ici pozitivno odgovarati na njeno negativno ponasanje. Jer ako na lose uvijek odgovaram dobrim (znaci na ljutnju i durenje dobiva smjesak i zagrljaj, na mumljanje moje pogadjanje sto zeli, na ispade ljubomore ekstra paznju) koju poruku saljem? Da je to ok? Cemu verbalizacija uz zagrljaj da to nije ok kad istovremeno saljem poruku da je ok? I gdje je tu moja iskrenost u situaciji kad mi je taj dan vec pun kufer njenog ruznog ponasanja?

Kao sto sam napisala, ne zelim stalno raditi neke stvari, jedno je kad dijete ima godinu dana a drugo kad ima 4,5. Ocekujem napredak. Da ne spominjem da je pocela u vrticu imati problema zbog svoje naravi, jer je njenim prijatejima pocelo smetati njeno sefovanje, durenje kad nije prva, monopoliziranje onoga tko joj je u danom trenutku "in" do te mjere da brani igru s drugima itd... I ne mislim takvo ponasanje poticati nego treba i posljedice istrpiti kao sto ih vec trpi s drugima.

Ma ja sam se samo na onaj jedan motiv iz tvog posta nadovezala, uopće ne na cijelu situaciju, nisam zapravo ni kometirala vašu situaciju. Naravno da se kod svakog djeteta isprepliću razni momenti.

Moja je u fazi kad malenom sve uzima. Do nedavno mu je, čim bi počeo plakati trčala i davala igračke, šuškala mu. Ali kako je počeo sam posezati za stvarima, što god on uzme, ona mu zgrabi iz ruke i viče: "To je moje!". Ne znam ni sama, da li da ignoriram i dam mu drugu igračku (koju će opet ona uzeti) ili da tražim od nje da mu vrati ili nešto treće!? Kako vi to rješavate/ste rješavali?

Ali evo, sad mogu dodat :D
Naravno da ne treba glumatat. Međutim, ako su se okolnosti promijenile, i prije smo ih poželjeli poškakljat, zagrlit i izljubit od glave do pete deset puta dnevno (to je, naravno, samo metafora za odnos u cjelini), a sad eventualno dva - realno je očekivat da djeca to osjete i da im je to teško, i da to shvate kao svojevrsno, ajmo reć, napuštanje. I to i jest upravo to. Mislim da se ne radi samo o tome da su oni ljubomorni eto bez razloga, nego mislim da su ljubomorni s razlogom. I nemaju perspektivu koju mi imamo, ne znaju kako će izgledat budućnost, ne znaju za period prilagodbe, i tako dalje.
Opet, jer već sam i napisala - to ne znači da ih treba sažalijevati i tražiti izgovore za ružna ponašanja, niti odobravati ispade. Slažem se, treba očekivat napredak, samo što je ključ tog napretka uglavnom u nama, eto, mislim da je to važno.

Sillyme, upravo to je ono što mislim, treba odvagat sve to skupa. Jednom ćeš ovako, drugi put onako, kako roditelj procijeni da treba u tom trenutku. Ali roditelj tada treba biti dobar sam sa sobom, ne da ga nosaju nekontrolirane emocije (mene jesu, zato i pišem o tome).

A i nije svako dijete isto, E. i H. trebaju sasvim drugačiji pristup, a opet u temelju isti.

I znate što, ja s ljutnjom nisam ništa bitno mogla napraviti dok on nije "sazrio", a tada je skoro sve napravio sam (bar mi se tako čini).

Za vrijeme ispada jedino što sam mogla to je postaviti vrlo čvrstu granicu, odvojiti sebe emocionalno od te situacije ali istovremeno pokazati ljutnju (jer mu jelte ne želim slati krivu poruku) i istovremeno ostaviti dojam da ga i dalje jako volim i ne bi ga mijenjala nizašto na svijetu čak i kad se ljutim (njegova filozofiranja s 4-4.5 godine).

Bah, opet sam se zapetljala!

Citiraj:

---

Lotta prvotno napisa

Moja je u fazi kad malenom sve uzima. Do nedavno mu je, čim bi počeo plakati trčala i davala igračke, šuškala mu. Ali kako je počeo sam posezati za stvarima, što god on uzme, ona mu zgrabi iz ruke i viče: "To je moje!". Ne znam ni sama, da li da ignoriram i dam mu drugu igračku (koju će opet ona uzeti) ili da tražim od nje da mu vrati ili nešto treće!? Kako vi to rješavate/ste rješavali?

---

Ja imam pravilo da su igracke (uz rijetke iznimke) zajednicke, i tko prvi uzme neku igracku ima se pravo s njom igrati. Znaci nema otimanja igracki.

S druge strane, kad je mladji bio manji pokazivali smo starijoj da ako hoce nesto sto je on uzeo da mu ponudi zamjenu. Pa se privikavala da "njene" igracke ima i on u rukama. I ajmomrec da je relativno funkcioniralo, ne uvijek ali prilicno. Naravno, sad kad je veci ne da se samo tako, i poceo je on njoj uzimati, a ona na moje cudjenje mu prilicno velikodusno daje, osim ponekad kad se posvadjaju. Ali i danas pali famozno "hoces se mijenjati?" :)

Podsjetilo me neki dan, kupila sam im neku plasticnu macku u boksu, i naglasia da je zajednicka. I cijelu vecer su se zajedno igrali i dijelili duznosti oko macke, kaveza, tko otvara i zatvara, tko macku sece, tko vadi iz kaveza, tko stavlja spavati, posprema kavez nakon spavanja itd. Tako da se upornost isplatila.

Citiraj:

---

sillyme prvotno napisa

Ja imam pravilo da su igracke (uz rijetke iznimke) zajednicke, i tko prvi uzme neku igracku ima se pravo s njom igrati. Znaci nema otimanja igracki.

S druge strane, kad je mladji bio manji pokazivali smo starijoj da ako hoce nesto sto je on uzeo da mu ponudi zamjenu. Pa se privikavala da "njene" igracke ima i on u rukama. I ajmomrec da je relativno funkcioniralo, ne uvijek ali prilicno. Naravno, sad kad je veci ne da se samo tako, i poceo je on njoj uzimati, a ona na moje cudjenje mu prilicno velikodusno daje, osim ponekad kad se posvadjaju. Ali i danas pali famozno "hoces se mijenjati?" :)

Podsjetilo me neki dan, kupila sam im neku plasticnu macku u boksu, i naglasia da je zajednicka. I cijelu vecer su se zajedno igrali i dijelili duznosti oko macke, kaveza, tko otvara i zatvara, tko macku sece, tko vadi iz kaveza, tko stavlja spavati, posprema kavez nakon spavanja itd. Tako da se upornost isplatila.

---

Ona njemu sama uvijek da drugu igračku, nakon što mu zgrabi onu s kojom se igra, ali kad se zaigra s tom novom, opet sve ispočetka i tako dok ga ne rasplače. A maleni je strpljiiiiiv.
Ma najveći je problem u meni (naravno), jer sam baš kratkog fitilja. Zgazilo me 3 godine nespavanja (ona je baš pravi nespavač, tek se sa 2 god nešto popravilo, ali i sad se zna buditi često.). Čim počne sa svojim šizovima, ja sam već :evil:,
pokušam na lijepo, a ako se ne smiri nakon par upozorenja vičem, vičem, vičem. I svaki dan sama sebi govorim da neću vikati na nju, znam koliko je to loše, ali čim mi digne tlak, gotovo. Ne pali ni udahni, ni izdahni.

A što je najgore od svega, uvijek sam bila baš smirena osoba, nisam neki živčenjak, baš ono 8-)
Mislim da se radi o ponavljanju obrazaca, moja mama je ta koja je uvijek urlala.
Oooo:psiholog:, ima li nade za mene??

Citiraj:

---

Lotta prvotno napisa

Moja je u fazi kad malenom sve uzima. Do nedavno mu je, čim bi počeo plakati trčala i davala igračke, šuškala mu. Ali kako je počeo sam posezati za stvarima, što god on uzme, ona mu zgrabi iz ruke i viče: "To je moje!". Ne znam ni sama, da li da ignoriram i dam mu drugu igračku (koju će opet ona uzeti) ili da tražim od nje da mu vrati ili nešto treće!? Kako vi to rješavate/ste rješavali?

---

I moja E to ponekad radi, zapravo kad je ljuta onda se samo zaleti i uzme joj šta već ova drži. Na sreću to ipak nije često i uglavnom joj čak nosi neke igračke i pokazuje joj, jer se ustvari voli brinuti oko nje, a i T se ne plače čak i kad joj uzme, jer ju baš voli i jako joj je zanimljiva tako brza i leteća, pa hvala Bogu za sada nam to nije problem.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Ali evo, sad mogu dodat :D
Naravno da ne treba glumatat. Međutim, ako su se okolnosti promijenile, i prije smo ih poželjeli poškakljat, zagrlit i izljubit od glave do pete deset puta dnevno (to je, naravno, samo metafora za odnos u cjelini), a sad eventualno dva - realno je očekivat da djeca to osjete i da im je to teško, i da to shvate kao svojevrsno, ajmo reć, napuštanje. I to i jest upravo to. Mislim da se ne radi samo o tome da su oni ljubomorni eto bez razloga, nego mislim da su ljubomorni s razlogom. I nemaju perspektivu koju mi imamo, ne znaju kako će izgledat budućnost, ne znaju za period prilagodbe, i tako dalje.
Opet, jer već sam i napisala - to ne znači da ih treba sažalijevati i tražiti izgovore za ružna ponašanja, niti odobravati ispade. Slažem se, treba očekivat napredak, samo što je ključ tog napretka uglavnom u nama, eto, mislim da je to važno.

---

Kod nas ne fali grljenja i maženja i škakljanja i sličnog, jer je moja E takva maza da se to jednostavno ne može izbjeći. Vjerovatno je manje nego prije, ali zaista se puno grlimo i ljubimo i tata i ja i s jednom i drugom curkom.

Ja griješim u traženju opravdanja za loše ponašanje, uvijek tu griješim i uvjerena sam da i ima opravdanja i krivaca (moja svekrva je jedan veliki krivac i mislim da kad bi sad počela pisati detalje se svi složili oko toga). Ipak si stalno ponavljam i dajemo joj dobre i pozitivne primjere stalno i mislim da mogu očekivati poboljšanje i zapravo zadnja dva dana i je dosta bolje. Danas čak i nije bilo neke prave ljutnje, tek se malo "nafrnjila" koji puta, ali mala je spavala vie od svojih uobičajnih dva puta po pola sata, pa joj je to odgovaralo. Npr. ta moja spomenuta sveki nju svaki dan pita "jesi ljuta? čak i ako nije ili ju pita i ponavlja priču od pred dva- tri dana i ispituje za razloge zašto se tada naljutila (ona se naravno uopće toga ne sjeća). Stalno joj izvlači negativne primjere i unatoč tome što smo ju puno puta pristojno zamolili da to ne radi. Dobro da je moja E jako pametna, pa sad i ona nju pita isto pitanje, a i dotična svako malo ima neki razlog za šizu....uf!!!!

Uglavnom, up date je: kod na s je dosta bolje i odmah lakše dišem. :-)


"nemaju perspektivu koju mi imamo, ne znaju kako će izgledat budućnost, ne znaju za period prilagodbe, i tako dalje." - zar to nije jedno veliko opravdanje?! za svašta? --- zato ja svoju E grlim i ljubim i ljutu i kad sam ja ljuta, čak se usuđujem i malo pretjerati (čitaj odglumiti) jer ne želim da si pomisli da je ugrožena na bilo koji način, a sigurno joj padne na pamet.