Gruba je prema bebi

[nela08]

Moja starija razmazena curica koja je do pred pola godine bila razmazena jedinica, se prilicno grubo ponasa prema seki. Nisam ni ocekivala dobrodoslicu, pripremali smo ju cijelu trudnocu na sve i sve je njoj jasno. Zna sto se smije, sto se ne smije i nekada je bas divna prema njoj, ali najcesce nije. Mala ima tek 6 mjeseci i ne ugrozava njen prostor, njene igracke, istina je da imam manje vremena za jedan na jedan s njom, ali nij iskljucena iz nicega, ali opet ona svako malo poludi na nju. Poludi.ako mala kresti (veselo pjeva, guguce, bas je glasna i vesela beba), nikako ne prihvaca malo njeznije ponasanje, vec ju je vise puta jako zaljuljala u AS. Dobro bila je zavezana, ali udrila ju je i sa zveckicom u glavu, grli ju grubo, kad ju kupamo zalije ju po licu.... Mala to sve dobro podnosi, ali mene j stvarno strah jer nikada ne znam kako ce reagirati i ne smijem ih ostaviti niti na sekundu same. Evo danas ja.odem iz njezine sobe u kojoj je mala bila na baby gymu, a ona je oblacila stramplice jer smo se spremale van i dok.sam ja samo uzela svoju jaknu iz druge sobe, trebalo mi je 10 sekundi mala je vec imala.trenirku na glavi.... Poludila sam naravno, sto od straha, sto od stalnog ponavljanja istog....jednostavno vise ne znam ni sto niti kako da joj kazem i objasnim. Cesto smo same, ali tako je cak i manje izgreda nego kad je jos netko prisutan.
Znam da ce proci prije ili kasnij, ali stvarno bi mi sada koji savjet ili rijec utjeedobro dosao.

[nela08]

Tipfeleri su posljedica tipkanja na mobitelu s bebom na cici.

[Onavi]

Savjet ne dilim, a ni riječi utjehe nemam...jedino da s tobom dijelim istu sudbinu.
Ja imam trogodišnjeg malog gnjavatora...oko kojeg se cili svit okreća.
Iako razmazeno bija je divno, pametno, napredno, razigrano i veselo dite....ovome divnome pridjevu je isteka rok trajanja jos prije rodenja njegove male (sada tromjesecne seke ).
Naime moj ivano je prije godinu dana dobija rodaka...ispocetka sve 5, al kad je rodak napunija nekih po godine sve se okrenulo naopako...ivano je posta divlji, ljubomoran je, oduzima mu igracke, udara ga, gnjavi ga...ma svasta mu radi.
Al otkako je on dosa u ivanov svit ivano takvo ponasanje pokazuje i prema drugoj manjoj dici, sta inace nije bija slucaj.
Ja se sgrozavam takvog ponasanja...a i drugi roditelji me u parkicu popriko gledaju u smislu kako imam neodgojeno dite koje ne zna granice.
Mi jako puno pricamo s njim, uvik smo mu se maximalno posvecivali, radimo u potpunosti na njegovom odgoju u cilju da ima divno djetinjstvo i da izraste u dobrog, samostalnog, pametnog covika.
Cilu trudnocu smo mu pricali o sestrici koja dolazi i on je bija odusevljen...da napomenem da je on ubiti jedno iskreno dite puno osjecaja i da pokazuje ljubav na jako intezivan nacin.
Naravno poduceni iskustvom sa malim rodakom znali smo da zivot s malom bebom nece proci ka podmazan..stalno nailazimo na prepreke uzrokovane "gnjavatorskim " ponasanjem mog ivana.
Zvucim grubo al neznam kako bi inace nazavala takvo ponasanje.
On ju strasno voli, mazi ju, ljubi, grli,nasmijava ju, daje joj svoje igracke, piva pismice i brine se za nju kad zaplace...al svo vrime jedva ceka priliku da ju povuce, da ju ubode prstricem, da ju grubo stisne...baci igracku na nju, preklopi ju dekicom il da legne svom duzinom priko nje.
Ne ispustam ih iz vida ni minute jer bi se u sekund mogla dogodit nekakva nezgoda.
I sve to skupa mi je totalno nespojivo i neshvatljivo...cas joj sapuce "di si ti princezo moja?!?" a vec minut nakon toga sljedi ubod njegovim prsticem u njen obraz/oko....
Nas odnos se nije ništa prominija dolaskom emme na svit osim šta imam manje vrimena za ivana nego inace...ja mu se posvecujem kad god mogu.
Al iskreno mislim da taj pad u zajednickom vrimenu nije pridonja tom njegovom ponasanju jer je ponasanje vec bilo vezano za njegovog rodaka kad je mene moj ivano ima u potpunosti.
Nikako nisam pametna kako tom njegovom "grubom gnjavatorskom" ponasanju stat na kraj...kako se nosit s tim...x razgovora smo imali i sve on kuzi...kazne ne pale jer se on odma izvini a prvom prilikom ponovi to isto ponasanje.
Znam da je tek dite od 3godine ali ja sam totalno izivcirana stalnim ponavljanjem jedno te istoga....heeeelp!

[kljucic]

ne znam. samo sam došla kukat da je i D. ekstra ljubomoran. ja čekam da ga prođe... ne sviđa mi se jedino to što imam dojam da ga stalno kritiziramo, opominjemo...

[crnka84]

6 mjeseci? super, ja ludim već nakon tjedan dana što smo kod kuće, i sve si mislim neće još dugo....

zapravo nije toliko grub prema bratu, osim povremenih "pusti ga neka plače" izjava, koliko mu se ponašanje promjenilo na gore, nije da je prije bio nešta ekstra poslušan, ali ovaj prkos i inat je strašan. Iako je mali skroz dobar, većinu dana prespava, tako da maksimalno vremena provodim sa starijim, ali ništa mu nije dovoljno...

[crnka84]

ne sviđa mi se jedino to što imam dojam da ga stalno kritiziramo, opominjemo...

upravo to, čini mi se da mi se dan svede samo na to da ga opominjem, a jako se trudim da to izbjegnem. ali on ne reagira kad mu nešta lijepo kažeš, već se inati i uporno ponavlja dok na kraju ne povisim glas, pa mi bude žao...

[Onavi]

upravo to, čini mi se da mi se dan svede samo na to da ga opominjem, a jako se trudim da to izbjegnem. ali on ne reagira kad mu nešta lijepo kažeš, već se inati i uporno ponavlja dok na kraju ne povisim glas, pa mi bude žao...

potpis

[trampolina]

Moja tema

Riječi utjehe nemam, skoro sam ljubmorna ma vas što prolazite te dane.

Imam par savjeta koji su nama olakšali život.

1. Ne opominjite previše, mojima je to bio okidač za inat. Ali mislim i na ufino opominjanje, tipa pazi da ne...
2. Uključite ih u što više stvari oko bebe, ja sam H. redovito davala da mijenja i pere T,čak joj je i tjemenicu skidao (a ljubomorko je, najrađe bi je klepnio). Ovo ne prolazi kpd djece kao što je E, njega sam bombardirala pričom. Neko vrijeme nisam jezik uvlačila
3. Najvažnije:
(ovo me spasilo, a vjerujem i moju djecu sa mnom jer smo svi malo je reći temperamentni)
na licu smješak, u duši mir, u srcu ljubav.
Bez nervoze, nestrpljivosti, žurbe, ljutnje (one nekontrolirane).

Evo sam ja i jutros počela saa smješkom, nakon što me E. s najmaznijim glasom na svijetu počeo masirati s geometrijskim likovima i njihovim presjecima, tamo negdje oko 4.45. Mala sisavica se ne skida već pola sata, a H. mi za to vrijeme gura noge ispod leđa. A ja tipkam sa smješkom, jedini mi je problem tko će skuhati kavu

Jbt šta su me istesali, možda da ipak zanemarite savjete

[sillyme]

Jesi sigurna da nemas previsoka ocekivanja oko "gruba"? Mozda ne kuzi koliko je gruba.
Moj mladji je sad dvije godine pa se srecom vec zna prilicno dobro obraniti (a bogme i uzvratiti) no kad je bio beba se ne sjecam neke prevelike drame. Naravno, seka je bila malo pregruba po nasem ukusu ali sam se jako trudila shvatiti da li je namjerno ili se zaboravila, zaigrala i sl. Ako sam zakljucila da nije namjerno samo bi je podsjetila da treba mrvu njeznije, a ako je namjerno bila gruba onda smo je pitali jel hoce da i mi njoj tako ili je isla u kaznu.

Ali iskreno, mi smo neke stvari radili drugacije. Za pocetak nisam je uopce previse gnjavila u trudnoci pricama o bebi. Rekli smo joj naravno, vidjela trbuh, znala da beba raste unutra i uglavnom smo samo radili na smanjivanju ocekivanja npr da cim se rodi se nece moci odmah igrati u parkicu i sl. I kad se rodila nismo govorili "Pazi beba je mala" nego "Vidi kako si ti veeelika seka a on mala mala beba" i sl, dali smo joj da ga nosi (kad je poceo drzati glavu), da se igra s njegovim igrackama u njegovom gymu, kinderbetu, da je ona beba kojoj mijenjamo pelene, nosimo na ramenu dok slini itd. I isla je u vrtic, tamo bi se izdivljala i naigrala a i nije joj braco na maminim rukama bio stalno pred ocima. I sto je mislim isto bitno, naci to vrijeme kad je beba prakticno nevidljiva pa starije dijete imama svu maminu paznju.

I nekako je srecom(?) tu ljubomoru i negativne emocije odlucila usmjeriti prema meni ogromnom kolicinom inata, prkosa, neposluha, divljanja i sl, beba je bila njen mali obozavani braco kojeg ona pazi i mazi, ponekad pregrubo ali s najboljom namjerom. I sad se bas lijepo igraju, nestanu u spavacoj i nema ih pola sata a ja uzivam u miru bez mamamkanja

[sirius]

Joj , gdje je ovakva slicna tema na kojoj je Marta pisala da je dolazak nove bebe u kucu djeci kao da ti muz dovede novu zenu?!

[tangerina]

samo da prijavim da se moj isto tako ponaša zadnjih tjedan-dva, a mi smo kući doveli - mačku.
Bojim se i pomislit šta će se dogodit ako ekšuli dijete donesemo

[lukab]

ja sam samo došla pročitat što me čeka...

za sad nam u teoriji ide super...

[XENA]

Nismo imali nikad takvih problema, Laura je i više nego divna i pažljiva prema seki, možda je razlog i u tome što su razlika 7 godina
Htjedoh reći da sam čitala knjigu Disciplina sa srcem (ako se dobro sjećam naslova) gdje se autorica pozabavila i temom ljubomore.
Isto im je situacija doma bila mala beba i par godina starije dijete, bitno je ne kažnjavati dijete zbog njegovih osjećaja,.
Ona je to riješila tako da je uzela bebu(igračku) i svaki put kada im je starije dijete bilo grubo prema bebi ona bi ga odvela u drugu sobu, porazgovarala s njim i rekla mu da joj može na bebi pokazati što bi on učinio seki.
Nakon nekog vremena grubosti prema seki su nestale a starije dijete bi samo pozvalo majku da joj pokaže na igrački šta bi napravio seki dok nije izgubio i tu potrebu.

[Onavi]

Moja tema

Riječi utjehe nemam, skoro sam ljubmorna ma vas što prolazite te dane.

Imam par savjeta koji su nama olakšali život.

1. Ne opominjite previše, mojima je to bio okidač za inat. Ali mislim i na ufino opominjanje, tipa pazi da ne...
2. Uključite ih u što više stvari oko bebe, ja sam H. redovito davala da mijenja i pere T,čak joj je i tjemenicu skidao (a ljubomorko je, najrađe bi je klepnio). Ovo ne prolazi kpd djece kao što je E, njega sam bombardirala pričom. Neko vrijeme nisam jezik uvlačila
3. Najvažnije:
(ovo me spasilo, a vjerujem i moju djecu sa mnom jer smo svi malo je reći temperamentni)
na licu smješak, u duši mir, u srcu ljubav.
Bez nervoze, nestrpljivosti, žurbe, ljutnje (one nekontrolirane).

Evo sam ja i jutros počela saa smješkom, nakon što me E. s najmaznijim glasom na svijetu počeo masirati s geometrijskim likovima i njihovim presjecima, tamo negdje oko 4.45. Mala sisavica se ne skida već pola sata, a H. mi za to vrijeme gura noge ispod leđa. A ja tipkam sa smješkom, jedini mi je problem tko će skuhati kavu

Jbt šta su me istesali, možda da ipak zanemarite savjete

Skidam kapu za tvoju podnosljivost...meni je prag tolerancije dosta nizi...i znam da se radi o trogidnjem ditetu al u takvom sam strahu da ne ucini nesto maloj bebi...
Istina, ja samo opominjem i pricam u nedogled...vecinom sve u fino, al nekad mi puknu zivci od stalnog ponavljanja pa zavristim ( a znam da od tog nikakve koristi, naprotiv...al eto jednostavno se i sama nekad neznam kontrolirati )...

[Onavi]

Jesi sigurna da nemas previsoka ocekivanja oko "gruba"? Mozda ne kuzi koliko je gruba.
Moj mladji je sad dvije godine pa se srecom vec zna prilicno dobro obraniti (a bogme i uzvratiti) no kad je bio beba se ne sjecam neke prevelike drame. Naravno, seka je bila malo pregruba po nasem ukusu ali sam se jako trudila shvatiti da li je namjerno ili se zaboravila, zaigrala i sl. Ako sam zakljucila da nije namjerno samo bi je podsjetila da treba mrvu njeznije, a ako je namjerno bila gruba onda smo je pitali jel hoce da i mi njoj tako ili je isla u kaznu.

Ali iskreno, mi smo neke stvari radili drugacije. Za pocetak nisam je uopce previse gnjavila u trudnoci pricama o bebi. Rekli smo joj naravno, vidjela trbuh, znala da beba raste unutra i uglavnom smo samo radili na smanjivanju ocekivanja npr da cim se rodi se nece moci odmah igrati u parkicu i sl. I kad se rodila nismo govorili "Pazi beba je mala" nego "Vidi kako si ti veeelika seka a on mala mala beba" i sl, dali smo joj da ga nosi (kad je poceo drzati glavu), da se igra s njegovim igrackama u njegovom gymu, kinderbetu, da je ona beba kojoj mijenjamo pelene, nosimo na ramenu dok slini itd. I isla je u vrtic, tamo bi se izdivljala i naigrala a i nije joj braco na maminim rukama bio stalno pred ocima. I sto je mislim isto bitno, naci to vrijeme kad je beba prakticno nevidljiva pa starije dijete imama svu maminu paznju.

I nekako je srecom(?) tu ljubomoru i negativne emocije odlucila usmjeriti prema meni ogromnom kolicinom inata, prkosa, neposluha, divljanja i sl, beba je bila njen mali obozavani braco kojeg ona pazi i mazi, ponekad pregrubo ali s najboljom namjerom. I sad se bas lijepo igraju, nestanu u spavacoj i nema ih pola sata a ja uzivam u miru bez mamamkanja

Mi ivanu stalno maglasavamo kako njega najvise volimo ( naravno da ih oboje podjednako volimo...to je samo prica za njega ), naglasavmo kako nam je super da je on veeeliki djecak...vidi kako beba ne moze ovo a ti mozes, joj vidi kako je mala samo place, a kako ti vec sve sam znas i kako se mozes igrat s prijateljima...u svemu isticemo pozitivnost njega kao velikog djecaka, velikog brace.
Dakako minja pelene samnom , kupja ju, ljuljuska, mazi, pazi...i nekad u zaletu osjecaja ju "grubo" zagrli, poljubi....al tocno vidim kako x-puta namjerno udari emmu, potegne ju grubo za rucicu il nozicu, il kako svom jednogodisnjem rodaku podmetne nogu...njemu je to sve smisno, ameni su to znaci ciste ljubomore koja me dovodi do mog unutarnjeg ludila. Govorim unutarnjeg na nebi pomisli da sam neka psycho mama koja se iskaljuje na nevinom malom ditetu

[duma]

Skidam kapu za tvoju podnosljivost...meni je prag tolerancije dosta nizi...i znam da se radi o trogidnjem ditetu al u takvom sam strahu da ne ucini nesto maloj bebi...
Istina, ja samo opominjem i pricam u nedogled...vecinom sve u fino, al nekad mi puknu zivci od stalnog ponavljanja pa zavristim ( a znam da od tog nikakve koristi, naprotiv...al eto jednostavno se i sama nekad neznam kontrolirati )...

Jojjjj ovo sve potpisujem i ja
Uffff! Strah me,strah me ...mog 2,5 godišnjaka i bebonje koji uskoro stiže. Kako ću ja to sve ishendlati ?

[Onavi]

XENA definitivno je u tvom slucaju razlika u godinama osla k tome u korist da starija seka nije osjecala ljubomoru.
Jos mi nije poznat slucaj da dvi, tri godine starija seka/braco ne osjeca ljubomoru samo se razlikuju u kolicini ljubomore.

A sta se tice te situacije o bebi-igracki...to me zgrozava...nisam za to da se djecu uci iskaljivat agresiju potaknutu ljubomorom il bilo cim na bilo cemu!

[Boxica]

moja E. je imala 4,3 god. kad sam rodila I.
nikad nije bilo problema s ljubomorom, jedino što je prvi dan kad smo došli iz rodilišta pitala: A zašto je i braco došao?
i dan danas kad ih vidim kako se igraju i grle (ona 7, on uskoro 3) sve mi čudno s ozbirom koliko se ostala djeca "čupaju"

ono što sam ja primjetila po forumu i u svojoj okolini je da nije stvar toliko u dobnoj razlici koliko u tome da je veći problem ako je starije dijete muškog roda
mi smo imali puno problema s nećakom kad se rodila moja E. (živimo u obiteljskoj kući) koji je bio užasno ljubomoran (imao je 3,5 god), a eto bebu sam rodila ja kao strina, a ne njegova mama
ljubomora se ponovila i kad je došao moj I. ali u manjoj mjeri (a onda je nećak već imao 7,5 god)

[Lili75]

XENA definitivno je u tvom slucaju razlika u godinama osla k tome u korist da starija seka nije osjecala ljubomoru.
Jos mi nije poznat slucaj da dvi, tri godine starija seka/braco ne osjeca ljubomoru samo se razlikuju u kolicini ljubomore.

A sta se tice te situacije o bebi-igracki...to me zgrozava...nisam za to da se djecu uci iskaljivat agresiju potaknutu ljubomorom il bilo cim na bilo cemu!

o da, ima nas, kako da ne, kod mene je razlika 2,2 god i starija curica nije uopće bila ljubomorna na malog bracu, ALI rekla bih da smo odradili jako dobru pripremu i svaki dan sam imala bar pola sata samo 1 na 1 s njom. Danas su 4 i 2 god, zajedno se igraju, obožavaju se. Mislim da je lakše u prosjeku kad je stariej dijete ženskog spola.

Mama mi je rekla da je tako bilo i sa mnom i sekom (razlika 3 god.), ja nisam bila ljubomorna, jedva sam čekala da se seka rodi, čak bi se reklo da je bilo suprotno.
Ja se dan danas sjećam tog trenutka kad su je donijeli kod bake na kauč u onoj nosiljci za bebe i kad mi je mama rekla da je mogu poljubit al lagano da je ne probudim

[Lili75]

moja E. je imala 4,3 god. kad sam rodila I.
nikad nije bilo problema s ljubomorom, jedino što je prvi dan kad smo došli iz rodilišta pitala: A zašto je i braco došao?
i dan danas kad ih vidim kako se igraju i grle (ona 7, on uskoro 3) sve mi čudno s ozbirom koliko se ostala djeca "čupaju"

ono što sam ja primjetila po forumu i u svojoj okolini je da nije stvar toliko u dobnoj razlici koliko u tome da je veći problem ako je starije dijete muškog roda
mi smo imali puno problema s nećakom kad se rodila moja E. (živimo u obiteljskoj kući) koji je bio užasno ljubomoran (imao je 3,5 god), a eto bebu sam rodila ja kao strina, a ne njegova mama
ljubomora se ponovila i kad je došao moj I. ali u manjoj mjeri (a onda je nećak već imao 7,5 god)

sad vidim ovo, potpisujem.

[nela08]

Evo, ja lijepo otvorim temu, a onda par dana ne stignem odgovoriti na odgovore. Pročitam na brzinu s mobitela, ali ne mogu toliko tipkati....

Nego, valjda mi je ipak nekako lakše kad vidim da nas ima još, nije da sam mislila kako je moja jedina ljubomorna, ali ipak....

[nela08]

Savjet ne dilim, a ni riječi utjehe nemam...jedino da s tobom dijelim istu sudbinu.
Ja imam trogodišnjeg malog gnjavatora...oko kojeg se cili svit okreća.
Iako razmazeno bija je divno, pametno, napredno, razigrano i veselo dite....ovome divnome pridjevu je isteka rok trajanja jos prije rodenja njegove male (sada tromjesecne seke ).
Naime moj ivano je prije godinu dana dobija rodaka...ispocetka sve 5, al kad je rodak napunija nekih po godine sve se okrenulo naopako...ivano je posta divlji, ljubomoran je, oduzima mu igracke, udara ga, gnjavi ga...ma svasta mu radi.
Al otkako je on dosa u ivanov svit ivano takvo ponasanje pokazuje i prema drugoj manjoj dici, sta inace nije bija slucaj.
Ja se sgrozavam takvog ponasanja...a i drugi roditelji me u parkicu popriko gledaju u smislu kako imam neodgojeno dite koje ne zna granice.
Mi jako puno pricamo s njim, uvik smo mu se maximalno posvecivali, radimo u potpunosti na njegovom odgoju u cilju da ima divno djetinjstvo i da izraste u dobrog, samostalnog, pametnog covika.
Cilu trudnocu smo mu pricali o sestrici koja dolazi i on je bija odusevljen...da napomenem da je on ubiti jedno iskreno dite puno osjecaja i da pokazuje ljubav na jako intezivan nacin.
Naravno poduceni iskustvom sa malim rodakom znali smo da zivot s malom bebom nece proci ka podmazan..stalno nailazimo na prepreke uzrokovane "gnjavatorskim " ponasanjem mog ivana.
Zvucim grubo al neznam kako bi inace nazavala takvo ponasanje.
On ju strasno voli, mazi ju, ljubi, grli,nasmijava ju, daje joj svoje igracke, piva pismice i brine se za nju kad zaplace...al svo vrime jedva ceka priliku da ju povuce, da ju ubode prstricem, da ju grubo stisne...baci igracku na nju, preklopi ju dekicom il da legne svom duzinom priko nje.
Ne ispustam ih iz vida ni minute jer bi se u sekund mogla dogodit nekakva nezgoda.
I sve to skupa mi je totalno nespojivo i neshvatljivo...cas joj sapuce "di si ti princezo moja?!?" a vec minut nakon toga sljedi ubod njegovim prsticem u njen obraz/oko....
Nas odnos se nije ništa prominija dolaskom emme na svit osim šta imam manje vrimena za ivana nego inace...ja mu se posvecujem kad god mogu.
Al iskreno mislim da taj pad u zajednickom vrimenu nije pridonja tom njegovom ponasanju jer je ponasanje vec bilo vezano za njegovog rodaka kad je mene moj ivano ima u potpunosti.
Nikako nisam pametna kako tom njegovom "grubom gnjavatorskom" ponasanju stat na kraj...kako se nosit s tim...x razgovora smo imali i sve on kuzi...kazne ne pale jer se on odma izvini a prvom prilikom ponovi to isto ponasanje.
Znam da je tek dite od 3godine ali ja sam totalno izivcirana stalnim ponavljanjem jedno te istoga....heeeelp!

Evo, draga Onavi, ja bi mogla napisati sve isto što i ti, samo što si i ti napisala, samo moja kćer je starija godinu i pol, pa stvarno već sve razumije i očekivanja od nje su malo veća, možda i prevelika.

Kod nas je baš ili divno, pa se i zaigra sa sekom i oko nje, a mala ju obožava, prati ju stalno i smije joj se presretna, naravno sve uz moje budno oko svakog dijelića sekunde zbog izgreda kojih ima svaki čas, pa si onda pomislim kako pretjerjem, vidim da je stvarno divna, draga, pametna, sve mi hoće pomoći i opustim se i dan nam bude savršen, a onda moja Ela samo poludi od jednom, često niti ne shvatim zbog čega ili je sitnica u pitanju, pa se opet resetiram na apsolutni oprez..... Uglavnom, zbog toga sam uglavnom, napeta i pod stalnim stresom, ne mogu mrdnuti niti na wc sama....ako već ne vučem malu, onda stariju zovem sa sobom, pa joj onda tim stalnim pozivima prekinem nešto, pa se zato naljuti.....za sada u ove kišne dane koji su tek počeli, pa ne možemo van, a još je bila i bolesna (Ela- starija) ne znam bolje, nadam se da će skoro završiti još jedna u našem beskonačnom nizu faza, ne preostaje ništa drugo, osim ako netko pametniji nema rješenje, pa idem brzo čitati dalje.

[nela08]

Ključić, tako je i kod nas, stvarno nastojim smanjiti opominjanje na minimum, ali kad krene od jutra loše, onda kao da jedno ponašanje vuče drugo i onda je ludnica.

crnka84, ja sam si nekako zamišljala da će jedno 6 mjeseci mojoj teško prilagodljivoj biti dovoljno vremena da prihvati pridošlicu, i ne mogu reći da ju nije prihvatila, ljubi ju i trči k njoj čim ju čuje, ali ....isto tjera inat jako često i nikad joj nije dovoljno niti vremena, niti pažnje, niti ljubavi, uvijek treba više, takva je i obožavamo ju kao takvu, ali kad pretjera onda je to zaista nemoguće. Nam su dani bez opominjanja zaista savršeni, obavim sve s njima, sama, odemo u dućan, na dvorište, u knjižnicu, pospremimo i skuhamo, ali zaista sam skoro pa uvjerena da to ovisi u 99% o raspoloženju moje prvorođene ljubavi. :/

[nela08]

Moja tema

Riječi utjehe nemam, skoro sam ljubmorna ma vas što prolazite te dane.

Imam par savjeta koji su nama olakšali život.

1. Ne opominjite previše, mojima je to bio okidač za inat. Ali mislim i na ufino opominjanje, tipa pazi da ne...
2. Uključite ih u što više stvari oko bebe, ja sam H. redovito davala da mijenja i pere T,čak joj je i tjemenicu skidao (a ljubomorko je, najrađe bi je klepnio). Ovo ne prolazi kpd djece kao što je E, njega sam bombardirala pričom. Neko vrijeme nisam jezik uvlačila
3. Najvažnije:
(ovo me spasilo, a vjerujem i moju djecu sa mnom jer smo svi malo je reći temperamentni)
na licu smješak, u duši mir, u srcu ljubav.
Bez nervoze, nestrpljivosti, žurbe, ljutnje (one nekontrolirane).

Evo sam ja i jutros počela saa smješkom, nakon što me E. s najmaznijim glasom na svijetu počeo masirati s geometrijskim likovima i njihovim presjecima, tamo negdje oko 4.45. Mala sisavica se ne skida već pola sata, a H. mi za to vrijeme gura noge ispod leđa. A ja tipkam sa smješkom, jedini mi je problem tko će skuhati kavu

Jbt šta su me istesali, možda da ipak zanemarite savjete

Baš si me nasmijala, ustavri zezancijom i smijehom mi najlakše i prekidamo ljutnju koja uhvati moju pahuljicu, a kakva to bude ljutnja.....jedne toliko nježne i lijepe i savršene pametne djevojčice. Nekad nema druge nego se smijati, pa ju prođe, samo dok nije nitko ugrožen (tu ciljam na moju malu lopticu koja je ustvari jako izdržljiva i očito je da voli seku).
Hvala na savjetima, bez ljutnje, nervoze, žurbe, nestrpljivosti, ljubav, osmijeh, mir u duši...da to je recept za puno ljepši i mirniji život, a ne samo za ovo što nas trenutno muči. Nismo neki ljutići, ali tu i tamo baš bude svima nervoznih dana, pa sigurno i djeca to osjete. Mojoj E je potrebno stalno pričati i pričati i izjavljivati ljubav i grliti i maziti i ljubiti.....navikla je tako, kao naša jedina razmaženka 4 godine i sad nema promjene, tko da ima ona i razloga za ljubomoru dok se sada tako isto ljubi i mazi seku. Jedno vrijeme sam čak nastojala minimalno biti nježna prema maloj pred njom, ali mi se to nije činilo fer niti prema jednoj niti prema drugoj.

Ajme, a tebe su stvarno istesali, svaka čast i ustajete se baš rano. Ciljano ili su djeca tako odlučila? Ja bi svoje svim silama pokušala uspavati i sigurno ne bi bilo smješka ispod mojih podočnjaka.

[nela08]

Jesi sigurna da nemas previsoka ocekivanja oko "gruba"? Mozda ne kuzi koliko je gruba.
Moj mladji je sad dvije godine pa se srecom vec zna prilicno dobro obraniti (a bogme i uzvratiti) no kad je bio beba se ne sjecam neke prevelike drame. Naravno, seka je bila malo pregruba po nasem ukusu ali sam se jako trudila shvatiti da li je namjerno ili se zaboravila, zaigrala i sl. Ako sam zakljucila da nije namjerno samo bi je podsjetila da treba mrvu njeznije, a ako je namjerno bila gruba onda smo je pitali jel hoce da i mi njoj tako ili je isla u kaznu.

Ali iskreno, mi smo neke stvari radili drugacije. Za pocetak nisam je uopce previse gnjavila u trudnoci pricama o bebi. Rekli smo joj naravno, vidjela trbuh, znala da beba raste unutra i uglavnom smo samo radili na smanjivanju ocekivanja npr da cim se rodi se nece moci odmah igrati u parkicu i sl. I kad se rodila nismo govorili "Pazi beba je mala" nego "Vidi kako si ti veeelika seka a on mala mala beba" i sl, dali smo joj da ga nosi (kad je poceo drzati glavu), da se igra s njegovim igrackama u njegovom gymu, kinderbetu, da je ona beba kojoj mijenjamo pelene, nosimo na ramenu dok slini itd. I isla je u vrtic, tamo bi se izdivljala i naigrala a i nije joj braco na maminim rukama bio stalno pred ocima. I sto je mislim isto bitno, naci to vrijeme kad je beba prakticno nevidljiva pa starije dijete imama svu maminu paznju.

I nekako je srecom(?) tu ljubomoru i negativne emocije odlucila usmjeriti prema meni ogromnom kolicinom inata, prkosa, neposluha, divljanja i sl, beba je bila njen mali obozavani braco kojeg ona pazi i mazi, ponekad pregrubo ali s najboljom namjerom. I sad se bas lijepo igraju, nestanu u spavacoj i nema ih pola sata a ja uzivam u miru bez mamamkanja

Što se očekivanja tiče, možda i jesu moja očekivanja od nje ponekad prevelika, ali moja E je u svemu toliko napredna, ponekad zaista priča kao odrasla osoba, tako da se sigurno nekad i zanesem u svojim očekivanjima, ali ne u ovom dijelu oko bebe. Razlikujem dobro namjerno i nenamjerno grubo ponašanje, a ona baš ponekad iz te divote nježne kakva je (pahulja ju zovem od uvijek i baš je kao pahulja savršena) pretvori se u pravo malo grubo zlobno čudovište.....

Nismo mi nju uopće gnjavili pričama o trudnoći, sama je ispitivala, čak je sam i zaključila kako će se beba roditi, šta reći više.... Ova fraza "beba je mala, ti si velika" kod nas ne postoji pogotovo ne iz mojih usta jer je to priča mog života sa sestrom koja je 2,5 godine mlađa i sada je sa 32 još uvijek mala. Obje su mi male, samo je jedna još manja.

Ov sa igrom u baby gymu, kinderbetu, nošenjem i sličnim svako malo dođe na tapetu.

Kod nas je ljutnja najčešće čak usmjerena na tatu, jer je ona prihvatila da ja moram biti sa sekom(spava s nama u krevetu, cika non stop i tako ta priča), ali tata ne mora i kad se on hoće malo poigrati s malom, ona u sekundi poludi.....pogleda ga i kaže "Sad sam se naljutila i ode u sobu, još i vratima nekad zalupi."

[nela08]

Nismo imali nikad takvih problema, Laura je i više nego divna i pažljiva prema seki, možda je razlog i u tome što su razlika 7 godina
Htjedoh reći da sam čitala knjigu Disciplina sa srcem (ako se dobro sjećam naslova) gdje se autorica pozabavila i temom ljubomore.
Isto im je situacija doma bila mala beba i par godina starije dijete, bitno je ne kažnjavati dijete zbog njegovih osjećaja,.
Ona je to riješila tako da je uzela bebu(igračku) i svaki put kada im je starije dijete bilo grubo prema bebi ona bi ga odvela u drugu sobu, porazgovarala s njim i rekla mu da joj može na bebi pokazati što bi on učinio seki.
Nakon nekog vremena grubosti prema seki su nestale a starije dijete bi samo pozvalo majku da joj pokaže na igrački šta bi napravio seki dok nije izgubio i tu potrebu.

Pokušavam nabaviti tu knjigu već par mjeseci, ali sad su mi malo splasnula očekivanja. Tu metodu zbilja ne bi nikada primjenjivala. Ustvari, imamo mi jednu ćelavicu veliku bebu skoro kao seka je velika koja je nedavno ukrašena flomasterom po glavi, pa si mi sad dala razmišljati malo.

[nela08]

Mi ivanu stalno maglasavamo kako njega najvise volimo ( naravno da ih oboje podjednako volimo...to je samo prica za njega ), naglasavmo kako nam je super da je on veeeliki djecak...vidi kako beba ne moze ovo a ti mozes, joj vidi kako je mala samo place, a kako ti vec sve sam znas i kako se mozes igrat s prijateljima...u svemu isticemo pozitivnost njega kao velikog djecaka, velikog brace.
Dakako minja pelene samnom , kupja ju, ljuljuska, mazi, pazi...i nekad u zaletu osjecaja ju "grubo" zagrli, poljubi....al tocno vidim kako x-puta namjerno udari emmu, potegne ju grubo za rucicu il nozicu, il kako svom jednogodisnjem rodaku podmetne nogu...njemu je to sve smisno, ameni su to znaci ciste ljubomore koja me dovodi do mog unutarnjeg ludila. Govorim unutarnjeg na nebi pomisli da sam neka psycho mama koja se iskaljuje na nevinom malom ditetu

Ja nikada ne bi rekla djetetu da ga volim više od onog drugog neovisno o čemu se radilo, jer jednostavno nije istina.

[nela08]

o da, ima nas, kako da ne, kod mene je razlika 2,2 god i starija curica nije uopće bila ljubomorna na malog bracu, ALI rekla bih da smo odradili jako dobru pripremu i svaki dan sam imala bar pola sata samo 1 na 1 s njom. Danas su 4 i 2 god, zajedno se igraju, obožavaju se. Mislim da je lakše u prosjeku kad je stariej dijete ženskog spola.

Mama mi je rekla da je tako bilo i sa mnom i sekom (razlika 3 god.), ja nisam bila ljubomorna, jedva sam čekala da se seka rodi, čak bi se reklo da je bilo suprotno.
Ja se dan danas sjećam tog trenutka kad su je donijeli kod bake na kauč u onoj nosiljci za bebe i kad mi je mama rekla da je mogu poljubit al lagano da je ne probudim

Koliko ja vidim iz svoje okoline i teorije iz knjiga manja je ljubomora kad je manja dobna razlika među djecom. Ne bi se složila da je uzrok (ne)ljubomore u spolu ili pripremi, nego u nečem drugom, očito ne znam u čemu, dok pišem ovu temu S mojom E. smo prošli kroz svašta i sve faze smo imali (u težem obliku) i dugo mi je trebalo da prihvatim onu "ona je takva", niti malo jednostavna ni po kojem pitanju, prevrtljiva itd. i sad se opet borim sa prihvaćanjem istoga.

INače, i ona je isto jedva čekala da se seka rodi i jako joj se veselila. Nikada neću zaboraviti kad smo došle kući iz rodilišta, 25.3. ove godine, oko 17 sati, padao je snijeg, jako, ona je bila kod bake u prizemlju na čuvanju i kad je čula auto u dvorištu istrčala je van iz kuće na stepenice u svom bubamarinom kostimu i doslovno skakala u zrak i vrištala od sreće "stvarno su došle, došla je moja seka". Ja sam izašla iz auta, zapravo vukla se kroz mećavu, a MM donio AS sa sekom. Ona me je grlila i ljubila, drturila od zime jer nije mogla dočekati da uđemo u kuću, a seku je gledala s toliko nježnosti i sreće onako svu malu umotanu da su joj samo oči i nos virili i rekla je "ti si najljepša beba na svijetu". Šta reći, ja sam plakala od sreće, plakala bi i da nije bilo sve tako kao iz nekog filma srcedrapajućeg i ona se rasplakala zajedno samnom jer njena mama plače....
Od tada su se stvari polagano mijenjale, ali iako sam taj doček spremila u svoju glavu zauvijek, nikad neću prežaliti što nemam snimljeno. Takva je moja E, dijete puno ljubavi, sreće, čista radost....dok ne poludi i svu tu pozitivnu energiju ne okrene u apsolutnu negativu i to me brine.

[ksena28]

Ajme nela rasplakao me taj docek!

K ce imati 2,3 god sad kad braco dodje i premda je pripremamo na bebu, ne znam sto ce biti i pomalo me strah....

[crnka84]

Ključić, tako je i kod nas, stvarno nastojim smanjiti opominjanje na minimum, ali kad krene od jutra loše, onda kao da jedno ponašanje vuče drugo i onda je ludnica.

crnka84, ja sam si nekako zamišljala da će jedno 6 mjeseci mojoj teško prilagodljivoj biti dovoljno vremena da prihvati pridošlicu, i ne mogu reći da ju nije prihvatila, ljubi ju i trči k njoj čim ju čuje, ali ....isto tjera inat jako često i nikad joj nije dovoljno niti vremena, niti pažnje, niti ljubavi, uvijek treba više,

Ovo što si napisala ključiću je definitivno istina, kad mi krene s takvim ponašanjem od kad ustane, ode cijeli dan u ....

I istina nikad mu dosta, mali je stvarno dobar, većinu dana spava, tako da se ja maksimalno posvetim starijem, al džabe sve...

[pikula]

Moji su isto dvije godine razlike i ja sam bebili držala non stop na sebi ili na dohvat ruke. Stariji braco nije bio grub niti je pokazivao ljubomoru, ali je bacao igračke, skakao, trčao, padao u i svojo igri je bio totalno brz i nepredvidiv. KAd bi je mazio bio je jako nježan i pažljiv, ali opet prevrne se na nju u sekundi. Tako sam je inastalirala ne sebe i nisam je spuštala dok nije malo stasala. Negdje oko godine, godine i pol sam polako sve više puštala

[nela08]

Ovo što si napisala ključiću je definitivno istina, kad mi krene s takvim ponašanjem od kad ustane, ode cijeli dan u ....

I istina nikad mu dosta, mali je stvarno dobar, većinu dana spava, tako da se ja maksimalno posvetim starijem, al džabe sve...

Moja bebica je isto prvih mjesec dana, možda mjesec i pol dosta spavala, pa sam se ja hvalila okolo kak je "dobra, lagana, tiha....blabla". Uglavnom, ta priča je prošlost, sad se nosi, nosi i nosim, cica, cica, pa se nosi, ne spava i ne spava ili se nosi i spava i cica u isto vrijeme i tako i dobra je, ali dok je u tom filmu, tj. čim ju spustim počinje negodovanje, ako mi padne napamet udaljiti se - glasno negodovanje. Evo danas je bila dva puta po 5 minuta na baby gymu i jednom 3 minute u AS, ostalo vrijeme ili ju nosim u slingu ili ju nosi muž. Hoće se igrati rado, svakako, ali samo dok ju netko zabavlja inače joj je dosadno. Uz to mojoj E baš i nije presuper naravno. Tih par minuta kad je mala na miru bez zabavljanja, E baš odluči se malo podružiti tako da se niti tada ne mogu udaljiti od nje ili moram joj govoriti da ju ostavi na miru dok je malo sama.....joj, grozno, a ima preko 9 kila. Jedva čekam da može sama sjediti jer sad je u fazi da neće ležati, a sjediti još ne može.....

[nela08]

Moji su isto dvije godine razlike i ja sam bebili držala non stop na sebi ili na dohvat ruke. Stariji braco nije bio grub niti je pokazivao ljubomoru, ali je bacao igračke, skakao, trčao, padao u i svojo igri je bio totalno brz i nepredvidiv. KAd bi je mazio bio je jako nježan i pažljiv, ali opet prevrne se na nju u sekundi. Tako sam je inastalirala ne sebe i nisam je spuštala dok nije malo stasala. Negdje oko godine, godine i pol sam polako sve više puštala

Ovo bacanje, padanje, skakanje u igri, brzinu i nepredvidljivost uopće niti ne spominjem, jer to je ipak dječje i očekuje se. Sve mi se čini da ću i ja ovu svoju malu krpeljicu tako još godinu dana nositi, samo da je barem malo lakša ili da nekako mogu barem onda nositi obje, sigurno bi E bilo jako drago, ali sa svojih 50 kila teško da bi daleko stigla s njima.

[crnka84]

Moja bebica je isto prvih mjesec dana, možda mjesec i pol dosta spavala, pa sam se ja hvalila okolo kak je "dobra, lagana, tiha....blabla".

Šutim dalje, upravo sam ga spustila nakon tro i pol satnog ljuljanja, nosanja i nasisavanja

Laku noć

[nela08]

Šutim dalje, upravo sam ga spustila nakon tro i pol satnog ljuljanja, nosanja i nasisavanja

Laku noć

nema veze s temom, ali ova moja mala se više ne da niti nositi kako bi ja htjela (ili kako mi je eventualno lakše) da zaspi. Ništa od ležećeg položaja, samo mora zvjerkati okolo i odbija zaspati na ciki, sama ne zna zaspati, pa si ti mislili kako ju uspavati, a cvili od umora. Živio sling. :D

[Lotta]

I mi smo u ovim problemima. Maleni će sad 6 mj., a cura 3 god. Prošli smo već kroz nekoliko faza.
Onako generalno, ona ga je super prihvatila. Međutim, to definitivno nije više ono isto dijete od prije 6 mj. Prije je nisi mogao čuti da plače, udari se, kaže au i ide dalje. Sad za svaku i najmanju stvar cvili, plače. Uvijek je bila živa i "sto na sat", ali nebi išla glavom kroz zid, sve smo se mogle dogovoriti. Sad, prkosi, inati se , ma uporna je do besvjesti. Pa se počne bacati, vrištati.
Naravno, najviše je za to zaslužno to što nemam više vremena za nju, sama sam s njih dvoje, većinu dana. Nemam pomoći sa strane. i kad i imam nešto vremena, totalno sam bez ideja, prazna mi je glava. I sve je to neko napola druženje, jer mi se u biti neda sjesti s njom i crtati kad znam da imam tristo stvari poi kući za obaviti dok maleni spava, pa sjednem 5 minuta i idem dalje, ali njoj, naravno nije dovoljno, pa protestira. Pa opet krenemo nešto raditi, pa se maleni probudi i tako u krug. A ručak čeka da ga se počne spremati...
Prvih mjesec dana ga je stalno grlila i ljubila, ali je bio u našim rukama, pa smo mogli kontrolirati. Sad bi on na pod, u babygym, a ona doleti odmah i baci se na njega. Sve ona to pažljivo, ali u brzini ga ugazi, povuče, gurne, pa bi ga non stop okretala. Do prije par dana je bio jako strpljiv, ali i njemu je već dosadilo, pa počne vrištati čim mu se približi. Zna ga ona divno zabaviti (bolje nego ja )šuška mu, priča, zasmijava ga i onda ga zaskoči. A ja samo vičem i vičem i što više sama sebe pokušavam smiriti i jako dobro znam da bi bilo bolje da ne opominjem toliko i da ne vičem, ali naprosto....
Bila je jedna, srećom, kratka faza kada ga je znala udariti. Ali tada bi točno vidjela u njenim očima da je jadna izbezumljena i da ne zna što bi... Trajalo je možda tjedan dana, sa nekih mjesec i nešto kad su počeli dolaziti gosti u babinje.

[Lili75]

Moja bebica je isto prvih mjesec dana, možda mjesec i pol dosta spavala, pa sam se ja hvalila okolo kak je "dobra, lagana, tiha....blabla". Uglavnom, ta priča je prošlost, sad se nosi, nosi i nosim, cica, cica, pa se nosi, ne spava i ne spava ili se nosi i spava i cica u isto vrijeme i tako i dobra je, ali dok je u tom filmu, tj. čim ju spustim počinje negodovanje, ako mi padne napamet udaljiti se - glasno negodovanje. Evo danas je bila dva puta po 5 minuta na baby gymu i jednom 3 minute u AS, ostalo vrijeme ili ju nosim u slingu ili ju nosi muž. Hoće se igrati rado, svakako, ali samo dok ju netko zabavlja inače joj je dosadno. Uz to mojoj E baš i nije presuper naravno. Tih par minuta kad je mala na miru bez zabavljanja, E baš odluči se malo podružiti tako da se niti tada ne mogu udaljiti od nje ili moram joj govoriti da ju ostavi na miru dok je malo sama.....joj, grozno, a ima preko 9 kila. Jedva čekam da može sama sjediti jer sad je u fazi da neće ležati, a sjediti još ne može.....

ajme ovo mi je bila najgora faza, najljepše mi je bilo kad su počeli puzat, tad bih se preporodila, za hodanje me nije bila briga, samo neka mogu sami doći od točke A do toče B.

[Lili75]

u svakom slučaju nela08 držim fige da faze što prije prođu i da bude što je moguće viđše vremena dobra, mila sekica.

a ono za velika-mala, slažem se s curama to je samo u smislu što ti sve već znaš a ova bebica ništa od toga ne zna,...u tom smislu kao neki njen + da joj se jača samopouzdanje i smanji ljubomora, ne znama objasnit al znam što su cure mislile i mislim da nije loše, dapače i ja sam to primjenjivala. samo treba pametno prosudit za što se to govori.

i obavezno nađi vrijeme za Elu 1 na 1, pa makar pola sata na dan. sretno!

[Smajlich]

6 mjeseci? super, ja ludim već nakon tjedan dana što smo kod kuće, i sve si mislim neće još dugo....

zapravo nije toliko grub prema bratu, osim povremenih "pusti ga neka plače" izjava, koliko mu se ponašanje promjenilo na gore, nije da je prije bio nešta ekstra poslušan, ali ovaj prkos i inat je strašan. Iako je mali skroz dobar, većinu dana prespava, tako da maksimalno vremena provodim sa starijim, ali ništa mu nije dovoljno...

Također. Prema bebi je super, ali ponašanje inače...povampirio se totalno. Ako i najmanja sitnica nije po njegovom, "reve" ko da ga kolju. Srećom pa maloj grčevi prolaze inače bih poludila

[oka]

Mislim da je puuno do nas odraslih i naših očekivanja, kakvi smo i koliko možemo podnijeti.

Osobno mogu vrlo malo podnijeti, očekivanja su mi i dan danas prevelika, pretpostavljam.
moja cura je 100 na sat, propeler u nogama, na jeziku, stvara vrtlog i nemir oko mene bilo kuham, bilo čistim, bilo pijem kavu..bilo što što nema veze sa njom. Koliko god ja njoj fam zadataka i pažnje njoj nikad dosta i uvjek traži još, izsisala me do kraja.
I ja se u tom vrtlogu izgubim jer volim polako i u miru.
Nekad sve ostavim i odem sa njima nekud, van, ... snađemo se za jelo samo da doma ne gledam i slušam to i da nam dan prođe u miru, svima.
Sve je to bilo teško dok je mali bio beba, koma nam je bilo prvih 9mj, kasnije malo lakše, ali i dan danas ona voli i misli prvo na sebe i koliko god malenog voli opet kad se osijeća zakinutom voli ga povrijediti verbalno ili udariti.

Da sam ja drugČija, da me manje toga smeta , da sam više flegma bilo bi nam lakše, ali kad se i ja sama teško nosim sa tim posljedice snosimo svi.
To mi je bolna tema kojoj svaki dan pristupam ponovno sa ciljem da će biti bolje, ali ne ispadne baš tako.
Ali u svakom slučaju znam da u na nama odraslima leži ključ rješenja.

[baka]

Na ovu temu mogu reći da je dobro ako netko može posvetiti određeno vrijeme samo starijem djetetu, jer je evidentno da je ono uskraćeno za pažnju 1 na 1. Nije lako i oblijeva me hladan znoj kada čitam o količini i veličini potrebnog angažmana. Blažena staračka zaboravnost, te se s godinama sve to nekuda potisne i zaboravi.

[nela08]

ajme ovo mi je bila najgora faza, najljepše mi je bilo kad su počeli puzat, tad bih se preporodila, za hodanje me nije bila briga, samo neka mogu sami doći od točke A do toče B.

Slažem se, stvarno najgora faza, više ju ne zanima niti mobil, niti baby gym (nije sad da je nešto bila oduševljena s tim ikada, ali malo se znala zaigrati sama), samo bi gledala oko sebe, obožava gledati seku i smije joj se tako slatko, a Ela je oduševljena kad to vidi. Danas smo se tako lijepo igrale sve tri skupa u kupaonici.....ma srce mi je naraslo do neba. Bit će bolje....kakva pozitiva, sad dok spavaju ...

[nela08]

I mi smo u ovim problemima. Maleni će sad 6 mj., a cura 3 god. Prošli smo već kroz nekoliko faza.
Onako generalno, ona ga je super prihvatila. Međutim, to definitivno nije više ono isto dijete od prije 6 mj. Prije je nisi mogao čuti da plače, udari se, kaže au i ide dalje. Sad za svaku i najmanju stvar cvili, plače. Uvijek je bila živa i "sto na sat", ali nebi išla glavom kroz zid, sve smo se mogle dogovoriti. Sad, prkosi, inati se , ma uporna je do besvjesti. Pa se počne bacati, vrištati.
Naravno, najviše je za to zaslužno to što nemam više vremena za nju, sama sam s njih dvoje, većinu dana. Nemam pomoći sa strane. i kad i imam nešto vremena, totalno sam bez ideja, prazna mi je glava. I sve je to neko napola druženje, jer mi se u biti neda sjesti s njom i crtati kad znam da imam tristo stvari poi kući za obaviti dok maleni spava, pa sjednem 5 minuta i idem dalje, ali njoj, naravno nije dovoljno, pa protestira. Pa opet krenemo nešto raditi, pa se maleni probudi i tako u krug. A ručak čeka da ga se počne spremati...
Prvih mjesec dana ga je stalno grlila i ljubila, ali je bio u našim rukama, pa smo mogli kontrolirati. Sad bi on na pod, u babygym, a ona doleti odmah i baci se na njega. Sve ona to pažljivo, ali u brzini ga ugazi, povuče, gurne, pa bi ga non stop okretala. Do prije par dana je bio jako strpljiv, ali i njemu je već dosadilo, pa počne vrištati čim mu se približi. Zna ga ona divno zabaviti (bolje nego ja )šuška mu, priča, zasmijava ga i onda ga zaskoči. A ja samo vičem i vičem i što više sama sebe pokušavam smiriti i jako dobro znam da bi bilo bolje da ne opominjem toliko i da ne vičem, ali naprosto....
Bila je jedna, srećom, kratka faza kada ga je znala udariti. Ali tada bi točno vidjela u njenim očima da je jadna izbezumljena i da ne zna što bi... Trajalo je možda tjedan dana, sa nekih mjesec i nešto kad su počeli dolaziti gosti u babinje.

Ovaj moj bogec nemogući od moje starije je danas u 20 minuta tri puta poludila, ali stvarno ....to je komedija da netko gleda izvana.... ono svi smo bili u dnevnoj, mala na podu slini neku krpicu, tata nešta čita, ja hodam okolo i skupljam izrezotine ....a ona se popne na tabure na kotačićima i hoće s njega na komodu. J ajoj onako uz put kažem: "Elice, pa znaš da je to opasno, siđi dolje." a ona me u sekundi dramatično pogleda i kaže "sad sam se naljutila", odmaršira u sobu...ljuto, za minutu dolazi...."mamice, ovo je pismo za tebe" i daje mi papir sav iscrtan sa srčekima i piše Ela, daje mi pusu. Za pet minuta ponovo neka sitnica, niti ne znam šta sam rekla, ali scenarij se ponovio još dva puta sve u nekih 20 minuta. Ne znam šta reći, jel se smijat ili plakat, ali nije joj lako. Onda smo glumile balerine jer nam je teta balerina uzela godišnji i više se nije ljutila....

[nela08]

u svakom slučaju nela08 držim fige da faze što prije prođu i da bude što je moguće viđše vremena dobra, mila sekica.

a ono za velika-mala, slažem se s curama to je samo u smislu što ti sve već znaš a ova bebica ništa od toga ne zna,...u tom smislu kao neki njen + da joj se jača samopouzdanje i smanji ljubomora, ne znama objasnit al znam što su cure mislile i mislim da nije loše, dapače i ja sam to primjenjivala. samo treba pametno prosudit za što se to govori.

i obavezno nađi vrijeme za Elu 1 na 1, pa makar pola sata na dan. sretno!

Hvala i ja se nadam istom, jer baš je jako milo dijete, ekstra teško i komplicirano, ali drago, slatko, prepametno....

Kužim šta ste mislile pod mala-velika i naravno da i ja njoj to objašnjavam, ali strašno važem što i kako ću reći.

Nastojim dbarem pola sata imati nasamo s njom, uglavnom i imamo, nekad je to 15 puta po 5 minuta, nekad sat, ali stvarno se dajem maksimalno. Evo sad kuham ručak za sutra i idem peglati tako da sam sutra samo njihova jer smo naravno opet same, pa osim tekućih poslova nemam nikakvih drugih i nadam se lijepom danu. Idemo i na rođendan, a tome se E jako veseli, a ja se tako veselim da ju što više viđam takvu sretnu i veselu, a manje ljutu i grubu.

[nela08]

Mislim da je puuno do nas odraslih i naših očekivanja, kakvi smo i koliko možemo podnijeti.

Osobno mogu vrlo malo podnijeti, očekivanja su mi i dan danas prevelika, pretpostavljam.
moja cura je 100 na sat, propeler u nogama, na jeziku, stvara vrtlog i nemir oko mene bilo kuham, bilo čistim, bilo pijem kavu..bilo što što nema veze sa njom. Koliko god ja njoj fam zadataka i pažnje njoj nikad dosta i uvjek traži još, izsisala me do kraja.
I ja se u tom vrtlogu izgubim jer volim polako i u miru.
Nekad sve ostavim i odem sa njima nekud, van, ... snađemo se za jelo samo da doma ne gledam i slušam to i da nam dan prođe u miru, svima.
Sve je to bilo teško dok je mali bio beba, koma nam je bilo prvih 9mj, kasnije malo lakše, ali i dan danas ona voli i misli prvo na sebe i koliko god malenog voli opet kad se osijeća zakinutom voli ga povrijediti verbalno ili udariti.

Da sam ja drugČija, da me manje toga smeta , da sam više flegma bilo bi nam lakše, ali kad se i ja sama teško nosim sa tim posljedice snosimo svi.
To mi je bolna tema kojoj svaki dan pristupam ponovno sa ciljem da će biti bolje, ali ne ispadne baš tako.
Ali u svakom slučaju znam da u na nama odraslima leži ključ rješenja.

Slažem se. I ja sam takva, ali stvarno se sama sebi čudim koliko sam popustila i koliko sad više toleriram svega i što sve uspijem napraviti s bebom na rukama i "ludom sekom" uz sebe.....iako flegmatična neću biti nikada, a iskreno oni pravi flegmatični kojima je sve ravno su mi najiritantniji tip ljudi, a imam ih nekoliko za gledati mi baš dižu tlak. Ono mama sjedi na ljuljački i puši, a curica od 3 godine se vozi po dvorištu koje nema ogradu i nagnuto je prema cesti, beba od 2 mjeseca u kolicima plače (ipak se mora naučiti, mama samo nogom lagano trese kad baš jako zavrišti), dim ide lagano prema njoj, jedu salamu i hrenovke koje skuha tata ili baka...i tako i sad ona kaže da je starija super prihvatila seku, a jednostavno ih pusti "pa kak bu".....truda ni od kuda, vrijeme 1 na 1, nije nikad niti postojalo, pa valjda niti ne fali, ali kad mama drekne mala se ukoči i niti mrdac....

Ma bit će bolje, to je moja mantra!!!!

[nela08]

Na ovu temu mogu reći da je dobro ako netko može posvetiti određeno vrijeme samo starijem djetetu, jer je evidentno da je ono uskraćeno za pažnju 1 na 1. Nije lako i oblijeva me hladan znoj kada čitam o količini i veličini potrebnog angažmana. Blažena staračka zaboravnost, te se s godinama sve to nekuda potisne i zaboravi.

[oka]

Nela , ma nisam mislila baš na takvu flegmatičnost, u tvojoj priči fali samo boca pive u ruci

Mislila sam na to da smo flegmatičnije na dječji neposluh, na skakanje po glavi, da se smanji očekivanje od djeteta i prihvati dijete kao takvo sa svim svojim nemogućim vrtlozima i zahtjevima.
Prvenstveno to je dijete i treba ga kao takvo prihvatiti i smanjiti očekivanja na minimum. Dok dijetetu dođe beba u kuću djetetu treba pomoći da se sa time nosi koliko god to nama bilo teško, shvatiti da dijete tada protestira sa razlogom, ne sluša jer je ljubomorno možda i jer nema pojma zašto mu se život promijenio, djete treba razumjeti i kad dijete to osjeti i da se na duži period osjeti shvaćenim sigurno će i taj početni vrtlog biti manjeg intenziteta i već će adaptacija na novo dijete biti iza i napola odrađena.
Oni su maleni i tavke ih treba prihvatiti sa svim svojim tantrumima i cendravošću i trebamo se usmjeriti na to kako to sve prebroditi i koga zvati u pomoć, a ne raditi suprotno, povećavati očekivanja od malog djeteta.

Meni to nije uspjelo i dan danas se borim sa posljedicama dolaska male bebe, ok nije tako strašno kao što zvuči, ali je istinito.

[leonisa]

u nasoj situaciji, ja to ne bi nazvala gruboscu.
ona ne zna kontrolirati svoju snagu i svoje emocije.
obozava sestru, nikad ju namjerno nije povrijedila (nije da mladja nije imala kvrge na glavi radi starije) i samo sam se jednom izderala na nju, onako posteno i nakon 5 min joj se otisla ispricati jer sam zaboravila da je i ona dijete i da imam prevelika ocekivanja.

pomaze to sto sudjeluje u svemu sto zeli i sto moze.

no i dalje nema filing kad je zagrli. naprosto ne kuzi koliko je ova krhka.
nekidan mi se jadala kako njoj S. uvijek vristi i gura je kad je krene zagrliti i pokazuje mi kako je njezna. al ova cim joj se priblizi krene vristati.
uz rijeci objasnjenja kako ona ne zna drugacije dati do znanje da joj nesto ne pase, vristi, zagrlila sam je, onako najnjeznije sto sam mogla i ostala u tom polozaju. nakon par sekundi pocela se meskoljiti, pa me pokusala odgurnuti pa je pocela govoriti da se maknem da joj je dosta.
pa sam rekla, eto vidis. tako je i S. ti je zagrlis i ne znas stati, gnjavis je, umjesto da postujes njeno ne, da stanes kad ti pocne lijepo pokazivati neugodu. al ti ne stajes i dovedes do vriske.
to ne znaci da tebe S. ne voli, bas naprotiv, vidis koliko i kako ti se smije, da te svako malo zove, da nema toga sto ona napravi i pozove te da ti se pohvali, da kad dodje u skolu po tebe, vristi cijelim hodnikom "ea, ea", da te zove na igru...

osim ako nisam jako umorna, pa kad mladja krene vristati, vristim i ja :D (iako i to okrenem na salu), vecinu situacija rjesavam kroz zezanciju. pa i kad joj branim i upozoravam je. a to radim vrlo cesto.

iako je razlika 6g, starija koja ima agregat i u glavi i u dupetu, a ne baterije, ipak je bila jedinica u uzoj i siroj familiji, 6g.
i iako se cini da je puno lakse s njom jer je vec "velika", cini mi se da mi vise energije odlazi na nju nego na mladju i da je "zahtjevnija" sad u malom pubertetu nego kad je imala 3.

[nela08]

Nela , ma nisam mislila baš na takvu flegmatičnost, u tvojoj priči fali samo boca pive u ruci

Mislila sam na to da smo flegmatičnije na dječji neposluh, na skakanje po glavi, da se smanji očekivanje od djeteta i prihvati dijete kao takvo sa svim svojim nemogućim vrtlozima i zahtjevima.
Prvenstveno to je dijete i treba ga kao takvo prihvatiti i smanjiti očekivanja na minimum. Dok dijetetu dođe beba u kuću djetetu treba pomoći da se sa time nosi koliko god to nama bilo teško, shvatiti da dijete tada protestira sa razlogom, ne sluša jer je ljubomorno možda i jer nema pojma zašto mu se život promijenio, djete treba razumjeti i kad dijete to osjeti i da se na duži period osjeti shvaćenim sigurno će i taj početni vrtlog biti manjeg intenziteta i već će adaptacija na novo dijete biti iza i napola odrađena.
Oni su maleni i tavke ih treba prihvatiti sa svim svojim tantrumima i cendravošću i trebamo se usmjeriti na to kako to sve prebroditi i koga zvati u pomoć, a ne raditi suprotno, povećavati očekivanja od malog djeteta.

Meni to nije uspjelo i dan danas se borim sa posljedicama dolaska male bebe, ok nije tako strašno kao što zvuči, ali je istinito.

O i ti jako dobro znaš priču u teoriji....Meni je isto tako sve jasno i sve bi mogla lijepo i obrazložiti, ali opet preko nekih stvari teško prelazim. :/
Danas je velika seka bila super s malom sekom. Dobro, ja sam pola dana pričala nekih bedastim glasom umjesto T, pa su se kao njih dvije razgovarale i bila je divna prema NJOJ, ali je šizila na tatu i mene svaki čas.

[nela08]

u nasoj situaciji, ja to ne bi nazvala gruboscu.
ona ne zna kontrolirati svoju snagu i svoje emocije.
obozava sestru, nikad ju namjerno nije povrijedila (nije da mladja nije imala kvrge na glavi radi starije) i samo sam se jednom izderala na nju, onako posteno i nakon 5 min joj se otisla ispricati jer sam zaboravila da je i ona dijete i da imam prevelika ocekivanja.

pomaze to sto sudjeluje u svemu sto zeli i sto moze.

no i dalje nema filing kad je zagrli. naprosto ne kuzi koliko je ova krhka.
nekidan mi se jadala kako njoj S. uvijek vristi i gura je kad je krene zagrliti i pokazuje mi kako je njezna. al ova cim joj se priblizi krene vristati.
uz rijeci objasnjenja kako ona ne zna drugacije dati do znanje da joj nesto ne pase, vristi, zagrlila sam je, onako najnjeznije sto sam mogla i ostala u tom polozaju. nakon par sekundi pocela se meskoljiti, pa me pokusala odgurnuti pa je pocela govoriti da se maknem da joj je dosta.
pa sam rekla, eto vidis. tako je i S. ti je zagrlis i ne znas stati, gnjavis je, umjesto da postujes njeno ne, da stanes kad ti pocne lijepo pokazivati neugodu. al ti ne stajes i dovedes do vriske.
to ne znaci da tebe S. ne voli, bas naprotiv, vidis koliko i kako ti se smije, da te svako malo zove, da nema toga sto ona napravi i pozove te da ti se pohvali, da kad dodje u skolu po tebe, vristi cijelim hodnikom "ea, ea", da te zove na igru...

osim ako nisam jako umorna, pa kad mladja krene vristati, vristim i ja :D (iako i to okrenem na salu), vecinu situacija rjesavam kroz zezanciju. pa i kad joj branim i upozoravam je. a to radim vrlo cesto.

iako je razlika 6g, starija koja ima agregat i u glavi i u dupetu, a ne baterije, ipak je bila jedinica u uzoj i siroj familiji, 6g.
i iako se cini da je puno lakse s njom jer je vec "velika", cini mi se da mi vise energije odlazi na nju nego na mladju i da je "zahtjevnija" sad u malom pubertetu nego kad je imala 3.

MOžda nisam baš najbolje odabrala naslov teme, ali pisala sam s mobitela nakon grubosti i baš sam i ja bila na rubu živaca, pa nisam mogla bolje formulirati.

Ono što me zapravo više muči je ljutnja koja se javlja svaki čas, pa sad na jednog, pa na drugog, pa na seku iako spava u drugoj sobi....pa na baku koja je 5 kilometara dalje i što zapravo niakd ne mogu pretpostaviti kako i u kojem trenutku će podivljati i što će joj pasti na pamet, pa sam konstantno napeta i razapeta između svih obaveza u usklađivanja njih dvije....

Moja Tena rijetko negoduje na Eline grube zagrljaje, ustvari veseli joj se jakoi smije, pa čak i kad vidim poslije rukicu koja ostane crvena od stiska. KOd nas isto najbolje pali zezancija, samo ako sam ja u stanju zezati se.

Što se energije tiče, moja E je nevjerovatna, nikad ne staje, jedino joj se prispava ili joj je teško hodati kad joj to tako odgovara jer nešta ne želi. Naravno to je tek čista priča za pojedine trenutke jer od tog umora nikada ne zaspi nego tek da i izbjegla pospremiti igračke ili tako nešta. i daleko više vremena, snage, volje, strpljenja mi treba za nju nego za malu. ONa je uvijek tema i uvijek u centru pažnje i to je jednostavno tako.