Zahtjevna djeca

Ayan, vi morate najprije smiriti sebe. Znam da je teško to proživljavati na dnevnoj bazi, ali to je takva faza. Budite spremni da će dijete iz dana u dan testirati vaše granice, strpljenje i živce i tako se postavite - spremni smo, ajde da vidimo kako će to danas izvesti. Kad izađete bilo kamo, budi spremna na scenu i na to da ćete se doma vraćati nenadano, u suzama. Barem neko vrijeme. Ali klinka mora vidjeti da vi nju vodite kroz tu fazu sazrijevanja, a ne ona vas. Ako vi niste stabilni, teško da će ona biti. Oni kroz takvo ponašanje vaše za stabilnošću i granicama, ali i razumijevanjem i nježnošću. Iskombinirajte to nekako, ali nemojte se svađati i dozvoliti da vas potjera iz cipela.
To ti govori netko tko se x puta posvađao u autu jer je dijete 3 godine urlalo u autosjedalici na dnevnoj bazi ili zbog najobičnijeg izlaska u grad... Kad smo ostali mirni i stabilni, bilo je x puta lakše.

Ayan, zao mi je sto prolazis, ali ja cu ti napisati moje iskustvo, i nacin kako sam zo rijesila.Ne kazem da je ovo dobro, tocno, ali nama je pomoglo. Moj je bio ista tvoja.
Negdje oko njegove 2 godine to je pocelo, napomena, nikada nismo tukli dijete uvijek sve razgovorom rjesavali.
Bacanje u ducanu, cekam da ga prodje, da stojim kraj njega i cekam, s vrimena na vrime samo pitam, da li si gotov, bude gotov vrlo brzo. Ljudi me cudno gledaju, al ne marim za to. Kada se smiri, mora mi dati ruku, mi onda ja krenem, sa citabom, kako sam tuzna zbog tog ponasanja, kako me to ljuti, i kako ce ici u kaznu kad dodjemo doma.
Kad dodjemo doma, odmah ide u kaznu, a kazna je da mora sjediti kraj svoje police za knjige , i kad razmisli moze izaci iz sobe.
Viruj mi ovo pali, ja ne vicem, ne svadja se samo pokazem da ide u kaznu.
Kaznunimamo i kod bake i kodtete, svugdi u zatvorenom.
Pokusaj ovako

Citiraj:

---

ardnas prvotno napisa

Ayan, zao mi je sto prolazis, ali ja cu ti napisati moje iskustvo, i nacin kako sam zo rijesila.Ne kazem da je ovo dobro, tocno, ali nama je pomoglo. Moj je bio ista tvoja.
Negdje oko njegove 2 godine to je pocelo, napomena, nikada nismo tukli dijete uvijek sve razgovorom rjesavali.
Bacanje u ducanu, cekam da ga prodje, da stojim kraj njega i cekam, s vrimena na vrime samo pitam, da li si gotov, bude gotov vrlo brzo. Ljudi me cudno gledaju, al ne marim za to. Kada se smiri, mora mi dati ruku, mi onda ja krenem, sa citabom, kako sam tuzna zbog tog ponasanja, kako me to ljuti, i kako ce ici u kaznu kad dodjemo doma.
Kad dodjemo doma, odmah ide u kaznu, a kazna je da mora sjediti kraj svoje police za knjige , i kad razmisli moze izaci iz sobe.
Viruj mi ovo pali, ja ne vicem, ne svadja se samo pokazem da ide u kaznu.
Kaznunimamo i kod bake i kodtete, svugdi u zatvorenom.
Pokusaj ovako

---

Da, slično zapravo...

Moj stariji se bacio na pod urlajući tri puta - prvi, zadnji i nikad više. Napravio je to u dućanu kad sam mu htjela probati jaknu. Okrenula sam se na peti i otišla iz dućana van, a njega ostavila. Kad sam prošla kroz vrata, dojurio je za mnom u suzama, ali urlanju više nije bilo ni traga. Ni danas ne znam kako mi je to palo na pamet. To je bilo samo par koraka, ali svejedno, da sam razmislila - možda i ne bih to napravila. Kako god bilo, spasila sam se, ali dugo duuuugo sam izbjegavala takve situacije.

Kazne - isto smo imali mirni stolac. Vrijeme kazne na mirnom stolcu - koliko godina, toliko minuta moraš mirno sjediti u tišini.

Ja sam imala dvojicu "na blizu" pa sam ih morala razdvajati ako su se svađali - svaki u svoju sobu. Rezultat - i dan danas ako netko nekom smeta, dogovore se tko će u koju sobu/prostoriju (što nije lako u malom stanu, ali ide).

ALI najvažnije je ono što je Zuska napisala - roditelj prvo mora izaći na kraj SAM SA SOBOM, a onda je puno lakše to napraviti i s djetetom. Naše eksplozije, gubljenje živaca i svađe obično su poticale eskalaciju deračine. S druge strane - tišina (recimo u autu) je bila neobična i klinci su se brzo znali zapitati "zašto su tata i mama zašutjeli - očito nešto nije kako treba". Eh, sad, to je bilo negdje nakon treće godine.

Prije toga - u autu obavezno audio priče i pjesmice (izludili su me Pikova kućica na drvetu i Žabac veseljak - i danas ih znam napamet).

Doma - ako je atmosfera mirna i bez trzavica, onda su obično i djeca bolja. Ali s dvogodišnjacima koji ispituju granice naših živaca nema nam spasa - sami moramo pomicati svoje granice (kaže osoba koja je to naučila na vlastitoj koži).

Moja djeca nisu kino vidjela valjda do pete godine i dulje, ni u kazalištu ništa dulje od pol sata, jednostavno smo zaobilazili takva mjesta sve dok nisu bili sposobni izdržati sat - sat i pol na miru. Kupovina - nula bodova (pogotovo shoppping centri - fluorescentna rasvjeta i previše poticaja sa strane bili su recept za katastrofu. Igraonice isto nula bodova do negdje pred školu.

Ono što su podnosili bili su prostori u kojima je relativan mir - od zatvorenih prostora na pamet mi pada knjižnica (dječji odjel), muzeji (prirodoslovni, tehnički, povijesni, etnografski.... ) jer to su mjesta odakle možeš izaći kad je djetetu dosta i kraj priče.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Da, slično zapravo...

Moj stariji se bacio na pod urlajući tri puta - prvi, zadnji i nikad više. Napravio je to u dućanu kad sam mu htjela probati jaknu. Okrenula sam se na peti i otišla iz dućana van, a njega ostavila. Kad sam prošla kroz vrata, dojurio je za mnom u suzama, ali urlanju više nije bilo ni traga. Ni danas ne znam kako mi je to palo na pamet.

---

Ayan, kad ti se malecka bacila u lokvu, prvo što mi je palo na pamet je bilo ovo gore citirano. Njoj očito treba da je neko šokira. Iskreno mi je žao što se toliko mučiš. Osobito zato što se to odražava i na vaš brak. :-( Lako je savjetovati kad nimo u tvojim cipelama, ali trebala bi pokušati na taj način koliko god ti to teško bilo. Želim vam svu sreću da se situacija okrene na bolje.

Neznam da li spadamo ovdje, al eto da upitam iskusnije mame. Malena ima 11ipo mjeseci i vec duže vrijeme ima ispade urlanja i bacanja po podu. Ako joj nesto nije po volji spremna je odma se baciti i lupati glavom od pod. Dan se uglavnom svodi na rijec ne koju razumije sto znaci i cim joj se kaže bez da je se iti dotakne baca se na pod popracen urlikanjem...
neznam sto da radim u tom momentu, dal da je pustim (iako je to kad je pustim da place spremna je tako i po pola sata i bude jos gore) ili da je tješim, baš sam u dvojbi sama sa sobom oko metoda. Ako je sad ovako strah me sto ce biti za godinu
doduše mislim i da zubi pridonose dodatno toj nervozi izlaze cetvorke

Citiraj:

---

Ayan prvotno napisa

jučer u šetnji. veselo gazi po lokvama vode, pjeva i odjednom krš i lom. na podu je, u blatu i baca se ko malo prase. neće se dići na moja upozorenja. zgrabim ju i nosim do stana dok se ona otima svim snagama, udara me i čupa za kosu.
drama se nastavlja u stanu.
mm i ja se ponovno zakrvimo, ja urlam i plačem jer sam pukla, ne mogu više iz dana u dan proživljavati isto, mala me konačno izbacila iz takta, žalim dan kad sam ju rodila (znam nemajka sam i užasna osoba), mm spava u dnevnoj sobi, i nitko s nikim ne priča.

on ju naravno kao i uvijek pokušava smirit sa svim i svačim, nakon 3 h urlanja, prestaje i sve je super, a ja pod tbl. za smirenje.

---

Mislim da očekujete nemoguće i od sebe i od deteta.
Nisu svi dvogodišnjaci takvi, ali mnooogi jesu. I to je čini mi se, još uvek sasvim očekivano za taj uzrast. Nema razloga za svađu među roditeljima zbog toga.
Moja ćerka je u tom uzrastu svaki, ali svaki dan išla u park i svaki, baš svaki dan urlala na odlasku iz parka kao da joj kožu deremo. Prekidanje na samom početku je palilo donekle, skretanje pažnje, podmićivanje hranom i vodom isto nekad i donekle, najčešće sam je samo natovarila u kolica kao džak uz otimanje i urlanje. Ljudi koji su znali da svaki dan dolazimo nisu mogli da veruju koliko može da bude uporna u urlikanju.
Sa druge strane, moja ćerka me nije udarala i čupala za kosu nikad. Ali sin jeste, i to ponašanje nisam ignorisala, naprotiv, uvek sam mu ruke sklanjala i vrlo strogim i pretećim glasom govorila da se to ne radi i da me to boli. Da li je to pedagoški ili ne, ne znam, ali to je moja granica koju svim silama branim. Ne dozvoljavam da me deca udaraju i pljuju.

Ninunanu, ja bi radila onako kako urlanje kraće traje :). Ako dete bolje reaguje na tešenje, onda bi tešila. Ako pali ignorisanje, onda bi ignorisala.

Ovako kako kaže Peterlin: ako ste doma, ti napusti prostoriju. Ako se baca po dućanu/parku, napusti dućan/park. Trebaju živci za to, ali uglavnom pali. Kad dijete vidi potpunu hladnokrvnost roditelja, postepeno prestane. Kvaka je da oba roditelja moraju igrati istu igru. A to je već jako teško.

Ayan ja ću ti skroz prakticno reci da je ne nosis ako nemas imobilizacijski ucinak.
jedino dizanje koje sam vidjela da pali je bilo kod jedne tete u vrticu kojaje stavila noge pod jedan pazuh ruke na prsa i zagrlila cvrsto da se nisu mogli mrdnut u trendva bi se smirili i vec za minutu sjedili kraj nje i cvrkutal ali to je stavi pol.
ja sam svoju mrtva hladna cekala da se izmori i stubokom ignorirala. kad se tuzno rasplakala i opustila pokupila sam je i utjesila.
nis drugo nije pallo.

i kod nas se jako promijenila situacija otkad ja vise ne reagiram emotivno na njihove ispade. znam se cak i smijati, jer jasno skuzim koja je siza iscenirana da mene uzruja :lool:

ali treba doci do toga da ostanes kul, treba puno truda i vremena, ponekad malo alkohola i tako :lool:

Kazne pale jedino ako onaj koji kažnjava vjeruje u kaznu i njenu učinkovitost. Probala na sebi x puta, ukoliko kažnjavam po inerciji ništa od toga.

Ove što se manipulativno bacaju i urlaju preskačem i idem dalje svojim putem. Funkcioniralo je 10/10.

A nekontrolirane šize rješavala (da, da, rješavala, više ih nema :mrgreen:) sam kako kad, jedino zagrljaj i utjeha nikad nije bila opcija kod nikog od mojih.

Resetiranje je često spašavalo stvar, ali s tim resetiranjem je problem kao i s udarcima, naviknu se na određenu razinu pa se ona diže svaki sljedeći put. Za primjer: ako ga prvi put za reset polijem vodom peti put ću ga morati ubaciti u more (karikiram, naravno).

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

i kod nas se jako promijenila situacija otkad ja vise ne reagiram emotivno na njihove ispade. znam se cak i smijati, jer jasno skuzim koja je siza iscenirana da mene uzruja :lool:

ali treba doci do toga da ostanes kul, treba puno truda i vremena, ponekad malo alkohola i tako :lool:

---

živio alkohol. :lol:
za sada ju uspijemo nekako smiriti s kaznom da sjedi 3 minute i onda joj objašnjavamo zašto je to tako i što ne smije raditi. poslije se smiri. čak se više ne hiče po podu kad smo vani.
al neću ju previše hvaliti.

baš je eksplozivna, čim nešto nejde po njenom, npr. kad slaže kockice odmah izgubi živce i počinje urlanje u bacanje.

Citiraj:

---

Ayan prvotno napisa

živio alkohol. :lol:
za sada ju uspijemo nekako smiriti s kaznom da sjedi 3 minute i onda joj objašnjavamo zašto je to tako i što ne smije raditi. poslije se smiri. čak se više ne hiče po podu kad smo vani.
al neću ju previše hvaliti.

baš je eksplozivna, čim nešto nejde po njenom, npr. kad slaže kockice odmah izgubi živce i počinje urlanje u bacanje.

---

A zamisli kako je tek njoj..... Moraš postupno HLADNE GLAVE učiti dijete kako da sama sa sobom izađe na kraj. U ovoj dobi nema drugog načina nego pokazivati primjerom. Ako pokažeš da tebe ne diraju neke situacije, s vremenom će ona to isto pokušati preuzeti. Sad je još teško jer ne možeš joj objasniti riječima (ali pokušaj - razumiju djeca puuuuno više nego što mi očekujemo, iako se ne mogu izraziti). To je ulog za cijeli život (kaže jedna isto takva majka takvog djeteta).

Ja sam odahnula kad mi je puuuuno godina kasnije ravnatelj u školi rekao kako moj mlađi lijepo izlazi sam sa sobom na kraj, a bome i s drugima (što je u njegovom razredu iznimka, a ne pravilo).

Citiraj:

---

Ayan prvotno napisa

živio alkohol. :lol:
za sada ju uspijemo nekako smiriti s kaznom da sjedi 3 minute i onda joj objašnjavamo zašto je to tako i što ne smije raditi. poslije se smiri. čak se više ne hiče po podu kad smo vani.
al neću ju previše hvaliti.

baš je eksplozivna, čim nešto nejde po njenom, npr. kad slaže kockice odmah izgubi živce i počinje urlanje u bacanje.

---

Meni je odličan savjet psihologice o 3 rečenice. Dakle, sve što govoriš i objašnjavaš u toj dobi pravilo je maksimalno 3 rečenice.

Ja bi rekla da zahtjevna djeca diktiraju što, kako i kada, teško da roditelj može nametnuti pravila. Samo se pitam je li loše apsolutno slijediti potrebe i ritam svog djeteta? Postoji li dob za promjenu situacije i treba li mijenjati išta? Želim da moje dijete bude zadovoljno, samo nisam sigurna znači li to da se moram totalno prilagođavati? Vodi li to u razmaženost ili prema jačanju privrženosti i potpunom povjerenju djeteta u majku?

...odnosi se na dob mojeg djeteta (zaboravih napisati)

Citiraj:

---

Agrum prvotno napisa

...odnosi se na dob mojeg djeteta (zaboravih napisati)

---

A dob je...?

Godina dana. U potpisu bi trebao biti datum rođenja, makar ga ni ja na mobu ne vidim :/

Citiraj:

---

Agrum prvotno napisa

Ja bi rekla da zahtjevna djeca diktiraju što, kako i kada, teško da roditelj može nametnuti pravila. Samo se pitam je li loše apsolutno slijediti potrebe i ritam svog djeteta? Postoji li dob za promjenu situacije i treba li mijenjati išta? Želim da moje dijete bude zadovoljno, samo nisam sigurna znači li to da se moram totalno prilagođavati? Vodi li to u razmaženost ili prema jačanju privrženosti i potpunom povjerenju djeteta u majku?

---

Potrebe djeteta treba uvijek slijediti, ali ti trebaš razlučiti što su želje, a što potrebe.
Ispunjavanje djetetovih potreba jača privrženost i povezanost djeteta i roditelja.
Ispunjavanje svih želja da bi dijete bilo zadovoljno, vodi u razmaženost. Što ne znači da se želje ne trebaju ispunjavati, dapače. Ali, ako se one ispunjavaju nauštrb vaših pravila i granica, onda to nije dobro.

Citiraj:

---

Agrum prvotno napisa

Ja bi rekla da zahtjevna djeca diktiraju što, kako i kada, teško da roditelj može nametnuti pravila. Samo se pitam je li loše apsolutno slijediti potrebe i ritam svog djeteta? Postoji li dob za promjenu situacije i treba li mijenjati išta? Želim da moje dijete bude zadovoljno, samo nisam sigurna znači li to da se moram totalno prilagođavati? Vodi li to u razmaženost ili prema jačanju privrženosti i potpunom povjerenju djeteta u majku?

---

Postoji razlika između zadovoljavanja djetetovih potreba (što je pozitivno) i prepuštanja djetetu vodstva (što nije uvijek pozitivno, jer dijete nije na to spremno u ovoj dobi).

Jednostavno - ne možeš dijete pri uvođenju dohrane pitati "što bi danas želio za ručak?" jer dijete to ne može odlučiti. Isto tako ne treba mu prepustiti odluku u koliko sati će ići na spavanje. Tako stvari nisu uvijek crno-bijele (treba se prilagoditi djetetovim potrebama) treba se uvijek znati tko je roditelj, čija je odgovornost i tko može utjecati na to da se roditeljske i djetetove potrebe usklade. Dijete tu može malo učiniti a roditelj zapravo jako puno - više nego što se misli...

Evo banalnog primjera (sad je to već staro, jer odnosi se na vrijeme kad su moja djeca skidala pelene): susjeda iz zgrade čudom se čudila kako moj 20-mjesečni sin uredno traži kahlicu za kakanje iako još nije znao govoriti, a njezin otprilike isto star klinac to ne čini. Pitam ja nju "A jesi li mu uopće POKAZALA kahlicu, da li on uopće zna da to postoji?" Odgovor je bio NE! :-o Pa kako dijete može tražiti nešto za što nema pojma da postoji?? Žena je precijenila razinu razumijevanja svog djeteta. Mi svog sina nismo forsirali (razlika u dobi odvikavanja pelena kod starijeg i mlađeg djeteta bila je skoro godinu dana - svakom prema njegovim potrebama i spremnosti), ali mi nije padalo na pamet da skoro dvogodišnjaka ni ne uputim u to gdje se obavlja nužda - noćna posuda, wc i slično... Pa ne mogu se takve stvari prepustiti djeci, isto kao što mu ne možeš prepustiti da bira jelovnik ili vrijeme spavanja u toj dobi, da odlučuje o tome hoće li oprati ruke ili zube, hoće li se kupati... a da prostiš, klinci te dobi često odbijaju raditi te stvari. Moji su imali fazu u kojoj su mrzili prati kosu, pa sam im je svejedno prala (tražeći način da im to bude manje odvratno, ali ako ne bih uspjela, samo sam gledala da neugoda traje što kraće - nije bilo načina da ju izbjegnu).

Da li je dvogodišnje dijete zahtjevno ako se otima dok mu peremo ruke? Ne bih rekla.... Radi se o uobičajenom ponašanju za tu dob. Da li to znači da mu treba popustiti?

Da li treba pustiti iz ruke dijete koje želi trčati po ulici?

Da li treba pustiti dijete koje se penje na regal?

Pa ne znam, ja svoje nisam puštala. Sve se svodilo na to da im nađem neku primjereniju zabavu, mrske aktivnosti učinim zabavnima, mrsku hranu učinim privlačnom itd. Popuštanje? Paaa, ponekad da, ali to su bile iznimke, a ne pravilo.

Možda je kod mene problem što trenutno ne znam radi li se o potrebi ili želji. Spavanje (dnevno) na mami u dobi o jedne godine objektivno mi se čini kao manipulacija, a subjektivno kao potreba jer se jedino tako naspava. Zanima me jel ste točno znale kada su vaša djeca počela manipulirati i je li to individualno ili postoji neka okvirna dob? Slažem se da se treba znati tko je roditelj i naravno da ga moram presvući iako vrišti, oprati iako ne želi u kadu, ali kod spavanja jednostavno nisam sigurna.

Citiraj:

---

Agrum prvotno napisa

Možda je kod mene problem što trenutno ne znam radi li se o potrebi ili želji. Spavanje (dnevno) na mami u dobi o jedne godine objektivno mi se čini kao manipulacija, a subjektivno kao potreba jer se jedino tako naspava.

---

Meni se to ne čini kao manipulacija? Tj. da li to znači da se dete budi iz sna ako nije na tebi?
Ako je tako, ja ne vidim kako to može biti manipulacija-dete od godinu dana se sigurno ne budi sa predumišljajem čim ga spustiš- to možda njemu nije potreba, nego samo vrlo naporna navika, ali ne možeš reći za dete da manipuliše namerno.
Ako misliš da je dete samo naviklo na taj način spavanja, onda je na tebi da pronađeš način da tu naviku promeniš, kako je Peterlin i napisala. Pri tome ne mislim da treba da ostaviš dete budno ili da plače dok ne zaspi samo, ali možda postoji neki način da se dete postepeno navikava na sve duže periode spavanja pored tebe.
Ako si već probala sve postepene metode, onda je možda takvo spavanje za dete stvarno bitna potreba, a ne navika.
Kako god bilo, mislim da jednogodišnjaci jednostavno nisu sposobni za tako sofisticiran vid manipulacije kao što je namerno buđenje sebe iz sna. Vrištanje, ili, naprotiv, umiljavanje da bi postigli cilj, to da, ali u tvojoj situaciji nema govora o manipulaciji.

I moj je u toj dobi par puta spavao na meni, baš je namještao glavu na moje srce. Meni je to bilo slatko :) Pretpostavila sam da prolazi kroz nešto zbog čega me je trebao više. Takve stvari nikad ne znaš :) Mislim da se radilo o zubićima.

Pa sad, jedna stvar je nekoliko puta, a druga svakodnevno spavanje na roditeljima.

Bila to potreba djeteta ili ne, kod jednogodišnjeg djeteta ja to ne bih smatrala potrebom koju trebam ispunjavati, i napravila bih sve moguće da odviknem dijete od te navike. Dakle - navike, ne mislim uopće da djeca manipuliraju.

I moja je kći spavala na meni i tati, i nikako drugačije nije htjela spavati po danu, pa kad je došla do dobi od nekih 9-10 mjeseci ja sam zaključila da imam pravo reći ne bez grižnje savjesti (by JJ :mrgreen: ) i da imam pravo da mi se to više ne da i ne sviđa, pa sam ju polako ali odlučno odvikla od te navike. Onda sam je "naučila" i da spava sama po danu, bez nekoga pored sebe. Da je do MM-a ona bi valjda još uvijek spavala na nama. Tako da, bila to potreba ili ne ti imaš pravo da ti se to ne sviđa, i objektivno to jest malčice too much za jednogodišnje dijete. Ali ne mislim da dijete manipulira, to mu je navika, ugodno mu je tako, i normalno da mu se to sviđa i da se ljuti ako ga odbiješ.

Baš sam htjela otvoriti temu o ovom spavanju na roditeljima, samo u drugoj dobnoj skupini...Moj dvomjesečni sin spava isključivo na meni ili mm-u, i danju i noću, budi se čim ga spustimo...Da trpim ili inzistiram na odvikavanju? Lako što sam neispavana i izlomljena, bojim se da mu se kralježnica ne iskrivi jer se probudimo u svakakvim položajima. Ili da ga ne zgnječim... Da očekujem da će proći samo od sebe?

Hm, ja sam nekako uvijek svako traženje bliskosti, maženja i prisnosti (a meni to spavanje na roditeljima jest) smatrala potrebom, i nikada to nisam odbijala.
I moji su imali takve faze spavanja na meni. Pokušavala sam drugačije. Ako su prihvatili, meni super, ako nisu, trpi i čekaj dok prođe :mrgreen:

Citiraj:

---

jennifer_gentle prvotno napisa

Baš sam htjela otvoriti temu o ovom spavanju na roditeljima, samo u drugoj dobnoj skupini...Moj dvomjesečni sin spava isključivo na meni ili mm-u, i danju i noću, budi se čim ga spustimo...Da trpim ili inzistiram na odvikavanju? Lako što sam neispavana i izlomljena, bojim se da mu se kralježnica ne iskrivi jer se probudimo u svakakvim položajima. Ili da ga ne zgnječim... Da očekujem da će proći samo od sebe?

---

Ih, pričaj mi malo o stradaloj kralježnici, upaljenim tetivama na rukama i slično. Ima to i dobru stranu, kad te ukoči kralježnica ono da se ne moš micat, fino lješkariš po čitave dane, gledaš tv, čitaš knjige... Eto ti vremena za sebe :lool:

Citiraj:

---

Agrum prvotno napisa

Možda je kod mene problem što trenutno ne znam radi li se o potrebi ili želji. Spavanje (dnevno) na mami u dobi o jedne godine objektivno mi se čini kao manipulacija, a subjektivno kao potreba jer se jedino tako naspava. Zanima me jel ste točno znale kada su vaša djeca počela manipulirati i je li to individualno ili postoji neka okvirna dob? Slažem se da se treba znati tko je roditelj i naravno da ga moram presvući iako vrišti, oprati iako ne želi u kadu, ali kod spavanja jednostavno nisam sigurna.

---

To je samo navika. Dijete ne zna da može i drugačije - probaj smisliti neki način uspavljivanja koji će biti zabavan, a ne i tako naporan.

pulinka i druge forumašice su dobro rekle - nađi način da se toga riješiš - zbog sebe i zbog djeteta (kaže osoba koja je svog starijeg sina zbog grčeva nosala tako dugo da je završila u bolnici na čuvanju druge trudnoće - sigurno ne samo zbog toga, ali svakako mi to nosanje prilično teškog jednogodišnjaka nije pomoglo). Silom prilika pribjegli smo drugim metodama - češkanje glavice, mobil s glazbom - to su moji dečki obožavali i spasilo mi je leđa nebrojeno puta, ne samo za dnevno spavanje nego i večernje uspavljivanje (ovakav je bio, ali s avionima jarkih boja: http://www.njuskalo.hr/oprema-bebe-o...-oglas-4812120).

Dosta su pomogle i tješilice - omiljene igračke (stariji je imao krpenu žabu, a mlađi krpenog jazavčara - ne prevelike igračke, primjerene za male dječje ruke). I danas ih čuvaju :mrgreen: jer im je to draga uspomena na rano djetinjstvo.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Dosta su pomogle i tješilice - omiljene igračke (stariji je imao krpenu žabu, a mlađi krpenog jazavčara - ne prevelike igračke, primjerene za male dječje ruke). I danas ih čuvaju :mrgreen: jer im je to draga uspomena na rano djetinjstvo.

---

Ikea ima super tješilice, mala krpica i na njoj igračkica, baš mi izgledaju fora :mrgreen: Moja bebačica je tako spavala uz pelenu (navika iz doba hospitalizacije kad je nisam mogla nositi zbog cjevčica i infuzija), to nije loša ideja. Samo da kasnije ne bude problema s odvikavanjem od tješilice.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Ikea ima super tješilice, mala krpica i na njoj igračkica, baš mi izgledaju fora :mrgreen: Moja bebačica je tako spavala uz pelenu (navika iz doba hospitalizacije kad je nisam mogla nositi zbog cjevčica i infuzija), to nije loša ideja. Samo da kasnije ne bude problema s odvikavanjem od tješilice.

---

Pa bolje je da se teško odvikava od tješilice nego da se ne može riješiti navike spavanja na mami / tati.

Evo, napisala sam u prethodnom topicu da moji dečki i danas čuvaju svoje tješilice - nedajbog da pomislim likvidirati njihove stare igračke (samo omiljene, veći dio je odavno udomljen, manji čuči u podrumu).

Nekim bebama spavati na ili pored nekog od roditelja dođe kao šlag na tortu. Uživa, mrmlja, uzdiše. I guštaš gledati kako uživa. Ali može spavati i bez toga. Imam ga doma.

Nekim bebama spavati na ili pored nekog od roditelja (poželjno imati siku u ustima, osjetiti dodir kože) je potreba, ne funkcioniraju bez toga. Imam je doma. I nema tu tješilice koja je mogla pomoći, njoj je dodir bio nužan. I danas je. I ne mrmlja i ne uzdiše od dragosti jer to je naprosto nulta točka. Ispod toga je drama.

Hoću reći, neku se djecu neke stvari mogu naučiti, naviknuti, ali neku ne jer drukčije funkcioniraju i imaju drukčiju razinu potreba.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Nekim bebama spavati na ili pored nekog od roditelja dođe kao šlag na tortu. Uživa, mrmlja, uzdiše. I guštaš gledati kako uživa. Ali može spavati i bez toga. Imam ga doma.

Nekim bebama spavati na ili pored nekog od roditelja (poželjno imati siku u ustima, osjetiti dodir kože) je potreba, ne funkcioniraju bez toga. Imam je doma. I nema tu tješilice koja je mogla pomoći, njoj je dodir bio nužan. I danas je. I ne mrmlja i ne uzdiše od dragosti jer to je naprosto nulta točka. Ispod toga je drama.

Hoću reći, neku se djecu neke stvari mogu naučiti, naviknuti, ali neku ne jer drukčije funkcioniraju i imaju drukčiju razinu potreba.

---

Može se. Uvijek se može.

Ja bih vjerojatno tvrdila doslovce isto da je nekoj djeci to nasušna potreba, ali život mi je pokazao da stvari mogu izgledati drugačije. Ja sam završila na čuvanju druge trudnoće kad je moj stariji (ovisnik o nošenju, ovisnik o spavanju u društvu) imao godinu dana. Dijete je doslovno preko noći ostalo na više mjeseci bez mame i bez fizičke mogućnosti da ga netko tako dadinja. Baka i tata su činili najbolje što su mogli, ali sigurno mu je bilo teško.

On je i danas s 15 godina puno veća maza od godinu dana mlađeg brata. Trudili smo se koliko god smo mogli da zadovoljimo te njegove potrebe za fizičkim kontaktom. Ali bilo je situacija u kojima je to jednostavno bilo neizvedivo. Još smo dobro i prošli, jer je odustao od dojenja taman par tjedana prije nego su mene strpali u bolnicu na patologiju trudnoće (nikada nije bio ljubitelj mlijeka) na čemu sam mu bila zahvalna jer mi je već bilo teško. Tako je sam sebe (i mene) poštedio dodatnog šoka naprasnog prestanka dojenja.

Preživjeli smo, svi.

Da nije ispalo kako je ispalo, bila bih sklona tvrditi ovo isto o nultoj točki. Ali iskusili smo drugo. Mlađe dijete je drugačije. Ali pitam se i ne očekujem odgovor na to - da li je drugo dijete stvarno bilo toliko drugačije ili smo mi (ne uvijek svjesno) postupili drugačije jer nismo imali izbora? Nemam pojma.

Citiraj:

---

jennifer_gentle prvotno napisa

Baš sam htjela otvoriti temu o ovom spavanju na roditeljima, samo u drugoj dobnoj skupini...Moj dvomjesečni sin spava isključivo na meni ili mm-u, i danju i noću, budi se čim ga spustimo...Da trpim ili inzistiram na odvikavanju? Lako što sam neispavana i izlomljena, bojim se da mu se kralježnica ne iskrivi jer se probudimo u svakakvim položajima. Ili da ga ne zgnječim... Da očekujem da će proći samo od sebe?

---

Mislim da je prerano da ga odvikavaš, ali svako toliko ponovo isprobaj hoće li se probuditi kad ga maknete. Moj stariji je tako do 5. mjeseca, a onda je jedan dan samo nastavio spavati na kauču.
Ne vjerujem da će se iskriviti od toga, sve je to za sisavce.

Ja isto ne vjerujem da će se iskriviti, nama je fizijatar preporučio da dijete tako spava na nama (jer je bila nedonošče), tako da je to sigurno ok položaj.
Što se tiče gnječenja, toga bih se i ja bojala, naša je tako spavala po danu i po noći ispočetka, a tada smo bili još jako napeti pa nema šanse da bi ju zgnječili, kasnije kad se čovjek opusti mogu zamisliti da bi mogao tvrdo zaspati i okrenuti se u snu.

A inače, da, totalno vjerujem da takvo spavanje djetetu može biti potreba, i bila sam spremna ispunjavati tu potrebu dok je dijete bilo mala beba, ali i ja sam imala potrebu biti slobodna barem tih pol sata što je dijete po danu spavalo, pa je u nekom trenutku kucnuo čas kad sam svoju potrebu mogla staviti ispred dječje.

Okej, zahtjevna djeca.
Da li da krenem od "mlađeg" koji kasni u govoru, ide na vježbice od kad je imao 20 mjeseci, još pokazuje znakove pervazivnog, inzistira na dodiru dok spava, sad na zadnje grize kad se naljuti? Još ne želi jesti sam normalnu hranu, ali za kruh i nutelu je spreman u svako doba. Prvenstveno priča na engleskom, hrvatski teško prihvaća. Ponekad vrti dijalog iz crtića, kao da sempluje.
Ili na dapišem riječ dvije o "starijem" koji si je utuvio u glavu da je jedinac, priča bez prestanka od jutra do mraka, viče na brata čim pokuša nešto reći, radi nestašluke čim nas nema u vidnom polju? Oponaša sve "loše" tikove mlađeg što me naročito izluđuje. Zna brojati do 20, sva slova abecede, sve pjesmice i brojalice, sve što zna na hrvatskom reći, zna i na engleskom.
Imati blizance je zahtjevan posao, imati blizance od kojih jedan ima poteškoće u razvoju je ludilo.
Često se sjetim Trampolininog posta u kojem je pisala kako joj sin tražio da izlije 6 čaša vode, da bi 7. popio i na kraju joj rekao Mama, hvala ti što si mi vjerovala.
To mi je inspiracija za produljavanje fitilja.

Najgore mi je što sam cijelo vrijeme na razmeđu - da li se premalo bavim "mlađim", da li zapostavljam "starijeg" radi brige oko mlađeg? Da li bi se oni više razvili da su rođeni pojedinačno? Da li im se premalo posvećujem? Da li bi ih trebala više dati na čuvanje?
Ova spika s roditeljstvom ima toliko dimenzija, pojačanih utjecajem okoline i dnevnih događanja, da često pomislim kako sam bila žestoki hazarder kad sam se odlučila na majčinstvo. Druge dane konstatiram kako su to pametna i pristojna djeca i kako sam u biti full dobra majka.
Ne znam kako će sve to završiti, nadam se da ću rehabilitirati "mlađega" do te mjere da dostigne generaciju. Nadam se i da mi "stariji" neće nazadovati, odnosno da će razviti svoje potencijale. I da pritum neću poludit brinući se oko svega.

Sorry na žalopojki. Takav je dan.

Sumsko, grlim
razumijem, i moj zvrk trazi punu paznju, a ja je ne mogu dati pa mi bude zao, sve se vise razdvajaju u zahtjevima i nije lako sve udovoljit, nekad mi se cini da mi zamjeraju sto ne stignem sve odmah

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Ja isto ne vjerujem da će se iskriviti, nama je fizijatar preporučio da dijete tako spava na nama (jer je bila nedonošče), tako da je to sigurno ok položaj.
Što se tiče gnječenja, toga bih se i ja bojala, naša je tako spavala po danu i po noći ispočetka, a tada smo bili još jako napeti pa nema šanse da bi ju zgnječili, kasnije kad se čovjek opusti mogu zamisliti da bi mogao tvrdo zaspati i okrenuti se u snu.

---

Ja prvih par noći otkad je "počeo inzistirati" da spava na meni nisam najbolje spavala, bila sam sva napeta, ali sad nekako i ja uspijem odspavati, iako mi se čini da cijelu noć nekako gleduckam u njega, di je, u kom je položaju... Sad ima foru da se nekako sam namjesti iz poze na mojim prsima progura se do ruke, pa mi stoji nekako postrance i spavamo kakti zagrljeni...sve sei nekako mislim, ako i tvrđe zaspim, a on sklizne ili ga stisnem, pa zaplakao bi pa me probudio...zar ne?

Danas sam na portalu 24sata naletjela na ovaj video - kako uspavati dijete za jednu minutu: http://www.24sata.hr/obitelj/tatin-s...-minute-413914

Slično smo i mi radili - kod starijeg je trebalo dulje (nositi, pjevati mu, pa onda u krpe i nastaviti češkati po glavici...) ali su takve aktivnosti svakako djelovale umirujuće.

Ne očekujte čuda, ali probajte - dobra fora s maramicom! Možda nekome upali...

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Može se. Uvijek se može.

Ja bih vjerojatno tvrdila doslovce isto da je nekoj djeci to nasušna potreba, ali život mi je pokazao da stvari mogu izgledati drugačije. Ja sam završila na čuvanju druge trudnoće kad je moj stariji (ovisnik o nošenju, ovisnik o spavanju u društvu) imao godinu dana. Dijete je doslovno preko noći ostalo na više mjeseci bez mame i bez fizičke mogućnosti da ga netko tako dadinja. Baka i tata su činili najbolje što su mogli, ali sigurno mu je bilo teško.
.........
Preživjeli smo, svi.

Da nije ispalo kako je ispalo, bila bih sklona tvrditi ovo isto o nultoj točki. Ali iskusili smo drugo. Mlađe dijete je drugačije. Ali pitam se i ne očekujem odgovor na to - da li je drugo dijete stvarno bilo toliko drugačije ili smo mi (ne uvijek svjesno) postupili drugačije jer nismo imali izbora? Nemam pojma.

---

Peterlin, pa uvijek se može. Može se dati dijete i u dom, preživjet će, je li, i bez dodira, i bez pažnje, i bez roditelja... Ok, karikiram, ali naravno da se u iznimnim situacijama ljudi ponašaju iznimno. Ali čini mi se da ovdje pričamo o uobičajenom životu.
U mom trenutno imam dvoje djece koje se razlikuju temperamentom i komunikacijom, nisam ništa radila drukčije, drugi je premala beba da bi se moglo govoriti o odgoju, čak im je i prvi kme bio potpuo različit.
Ostajem pri onome što sam napisala, nije ista razina potreba i nemaju svi jednaku nultu točku. I to je ok. Prilagodiš se dok ne osjetiš da dolaziš do svoje nulte točke.

Majko mila koja usporedba :škartoc:

Misliš na moju usporedbu s domom? Pa namjerno sam išla u krajnost. Jer mi to da se svako dijete može naučiti na sve također je jedna vrsta krajnosti.