Zahtjevna djeca

[Peterlin]

Nekim bebama spavati na ili pored nekog od roditelja dođe kao šlag na tortu. Uživa, mrmlja, uzdiše. I guštaš gledati kako uživa. Ali može spavati i bez toga. Imam ga doma.

Nekim bebama spavati na ili pored nekog od roditelja (poželjno imati siku u ustima, osjetiti dodir kože) je potreba, ne funkcioniraju bez toga. Imam je doma. I nema tu tješilice koja je mogla pomoći, njoj je dodir bio nužan. I danas je. I ne mrmlja i ne uzdiše od dragosti jer to je naprosto nulta točka. Ispod toga je drama.

Hoću reći, neku se djecu neke stvari mogu naučiti, naviknuti, ali neku ne jer drukčije funkcioniraju i imaju drukčiju razinu potreba.

Može se. Uvijek se može.

Ja bih vjerojatno tvrdila doslovce isto da je nekoj djeci to nasušna potreba, ali život mi je pokazao da stvari mogu izgledati drugačije. Ja sam završila na čuvanju druge trudnoće kad je moj stariji (ovisnik o nošenju, ovisnik o spavanju u društvu) imao godinu dana. Dijete je doslovno preko noći ostalo na više mjeseci bez mame i bez fizičke mogućnosti da ga netko tako dadinja. Baka i tata su činili najbolje što su mogli, ali sigurno mu je bilo teško.

On je i danas s 15 godina puno veća maza od godinu dana mlađeg brata. Trudili smo se koliko god smo mogli da zadovoljimo te njegove potrebe za fizičkim kontaktom. Ali bilo je situacija u kojima je to jednostavno bilo neizvedivo. Još smo dobro i prošli, jer je odustao od dojenja taman par tjedana prije nego su mene strpali u bolnicu na patologiju trudnoće (nikada nije bio ljubitelj mlijeka) na čemu sam mu bila zahvalna jer mi je već bilo teško. Tako je sam sebe (i mene) poštedio dodatnog šoka naprasnog prestanka dojenja.

Preživjeli smo, svi.

Da nije ispalo kako je ispalo, bila bih sklona tvrditi ovo isto o nultoj točki. Ali iskusili smo drugo. Mlađe dijete je drugačije. Ali pitam se i ne očekujem odgovor na to - da li je drugo dijete stvarno bilo toliko drugačije ili smo mi (ne uvijek svjesno) postupili drugačije jer nismo imali izbora? Nemam pojma.

[Zuska]

Može se. Uvijek se može.

Ja bih vjerojatno tvrdila doslovce isto da je nekoj djeci to nasušna potreba, ali život mi je pokazao da stvari mogu izgledati drugačije. Ja sam završila na čuvanju druge trudnoće kad je moj stariji (ovisnik o nošenju, ovisnik o spavanju u društvu) imao godinu dana. Dijete je doslovno preko noći ostalo na više mjeseci bez mame i bez fizičke mogućnosti da ga netko tako dadinja. Baka i tata su činili najbolje što su mogli, ali sigurno mu je bilo teško.
.........
Preživjeli smo, svi.

Da nije ispalo kako je ispalo, bila bih sklona tvrditi ovo isto o nultoj točki. Ali iskusili smo drugo. Mlađe dijete je drugačije. Ali pitam se i ne očekujem odgovor na to - da li je drugo dijete stvarno bilo toliko drugačije ili smo mi (ne uvijek svjesno) postupili drugačije jer nismo imali izbora? Nemam pojma.

Peterlin, pa uvijek se može. Može se dati dijete i u dom, preživjet će, je li, i bez dodira, i bez pažnje, i bez roditelja... Ok, karikiram, ali naravno da se u iznimnim situacijama ljudi ponašaju iznimno. Ali čini mi se da ovdje pričamo o uobičajenom životu.
U mom trenutno imam dvoje djece koje se razlikuju temperamentom i komunikacijom, nisam ništa radila drukčije, drugi je premala beba da bi se moglo govoriti o odgoju, čak im je i prvi kme bio potpuo različit.
Ostajem pri onome što sam napisala, nije ista razina potreba i nemaju svi jednaku nultu točku. I to je ok. Prilagodiš se dok ne osjetiš da dolaziš do svoje nulte točke.