Djeca koja se sama odgajaju - miroljubivost, nenasilje i teenageri

Ova tema mi je, normalno, vrlo intrigantna, a ovo što ste napisale od samog početka (prvi rosin post gdje se spominje da dijete udari roditelja:-o) mi je istovremeno i šokantno i razočaravajuće.

Mogla bih ići ispotpisivati gotovo sve što ste ovdje rekle, samo imam dojam da nijedna od vas nema dijete koje ide u razred s mojim djetetom.
Zašto?
Nekako sumnjam da bi ijedna reagirala na nedavni događaj onako kako su reagirali neki roditelji.
Naime, šestorica dečki iz razreda (3. osnovne!!!) nedavno su na cesti, usred bijela dana, cipelarili dečka iz susjednog razreda, koji je nemoćan ležao na podu.
Zatekla ih je jedna mama, prijavila učiteljici...i tu je stalo.

Dosad još nije zbog toga sazvan roditeljski sastanak, navodno je učiteljica upozorila roditelje tih dječaka, a neki od njih su, navodno, ljuti na učiteljicu što, navodno, stalno kritizira dečke, a, navodno "favorizira" curice...
Škola na ulazu nosi UNICEF-ov natpis "mjesta nulte tolerancije za nasilje", dosad nisam primijetila uopće zašto:roll:.
Ma ne znam više što bih rekla. Već sam sto puta ponovila da ne mogu shvatiti kako ijedan roditelj, ikad, u ijednoj situaciji može reći "ne znam što da radim, ne mogu s njim /s njom na kraj ".

Ne mogu prihvatiti nemoć pred djetetom kojemu trebaš biti smjernica za život, možeš se ti osjećati nemoćan, ali tvoja je uloga roditelja da djeluješ, da znaš i da napraviš, da potražiš pomoć ako ne možeš sam, ali da djeluješ, a ne da budeš jadan i nemoćan.

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

Ova tema mi je, normalno, vrlo intrigantna, a ovo što ste napisale od samog početka (prvi rosin post gdje se spominje da dijete udari roditelja:-o) mi je istovremeno i šokantno i razočaravajuće.

Mogla bih ići ispotpisivati gotovo sve što ste ovdje rekle, samo imam dojam da nijedna od vas nema dijete koje ide u razred s mojim djetetom.
Zašto?
Nekako sumnjam da bi ijedna reagirala na nedavni događaj onako kako su reagirali neki roditelji.
Naime, šestorica dečki iz razreda (3. osnovne!!!) nedavno su na cesti, usred bijela dana, cipelarili dečka iz susjednog razreda, koji je nemoćan ležao na podu.
Zatekla ih je jedna mama, prijavila učiteljici...i tu je stalo.

Dosad još nije zbog toga sazvan roditeljski sastanak, navodno je učiteljica upozorila roditelje tih dječaka, a neki od njih su, navodno, ljuti na učiteljicu što, navodno, stalno kritizira dečke, a, navodno "favorizira" curice...
Škola na ulazu nosi UNICEF-ov natpis "mjesta nulte tolerancije za nasilje", dosad nisam primijetila uopće zašto:roll:.
Ma ne znam više što bih rekla. Već sam sto puta ponovila da ne mogu shvatiti kako ijedan roditelj, ikad, u ijednoj situaciji može reći "ne znam što da radim, ne mogu s njim /s njom na kraj ".

Ne mogu prihvatiti nemoć pred djetetom kojemu trebaš biti smjernica za život, možeš se ti osjećati nemoćan, ali tvoja je uloga roditelja da djeluješ, da znaš i da napraviš, da potražiš pomoć ako ne možeš sam, ali da djeluješ, a ne da budeš jadan i nemoćan.

---

x

Meni padne roleta kad čujem od roditelja - ne znam što da radim, ne mogu mu ništa.
Ma što ne možeš, javi se primitivac u meni, sastavi ga sa zidom, pa ga zatvori u sobu, pa mu nedaj večeru, pa kad je spreman razgovarati - razgovaraj s njime iz srca.
Da što ćeš mu?! I da napomenem - sastavi sa zidom znači odstrani ga iz svinjarije, bori se s njim kolikogod treba ako se kopita - al da pobijediš, i odnesi ga negdje, u kaznu, i na sigurno. Nek se dere, nek pokuša udarat, al tvoja mora bit zadnja.
Pa dijete je, za uši ga možeš doma odvući, možeš mu robu uzet da mu je guzica gola pa ne može na ulicu radit sranja.
Sve mu možeš.

Joj, Ifigenija, ja ne znam da li da se smijem ili plačem. Ovi tvoji postovi mogli bi se svakojako interpretirati, ovisno o tome tko ih čita :-/

Joj, pomikaki, od silne brige za političku korektnost smisao cijele rasprave curi nam kroz prste.

tako je.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Joj, Ifigenija, ja ne znam da li da se smijem ili plačem. Ovi tvoji postovi mogli bi se svakojako interpretirati, ovisno o tome tko ih čita :-/

---

:)
Mislim da je to truizam.
Sve je u očima promatrača.

No vratimo se na temu.
Prekonekoliko puta sam čula tu roditeljsku nemoć - kao, ne mogu mu ništa, on se tuče, lomi, razbija, pije, neće ovo ili ono, radi po svom... i onda dobro - onda ništa. Nek razbija, lomi, pije, puši, krade, drogira se. ?!?!?!?!

Zašto se to zbiva?

Ja mislim da se roditelji boje izgubiti djetetovu naklonost, ljubav, da se posve ispravno brinu oko toga kakav će trag ostaviti u srcu djeteta, pa kad dijete drekne, a oni odstupe. Ustvari, dijete traži snažnog roditelja, onog koji neće ustuknut ni na deranje, ni na kakvo ponašanje koje je ludo, ali koji će reagirati iz srca, iskreno, i sa empatijom. Mislim da mladi delikvent duboko u sebi poštuje roditelja koji ga je dovukao za uho doma, i kaznio na ozbiljan način, ali mu istodobno nudi i i alternativan put, put popravka. Ali se današnjim roditeljima puno manje to govori, a više - dijete će imati traume ako ne razgovaraš s njime dok ne padneš u nesvijest i ti i on. Plus, toliko je akcenta na tome KAKO odgajati i kako razgovarati, a negdje putem se izgubilo ono najvažnije - za što odgajati, što očekivati, što tolerirati. Nego gledamo tu djecu, u strahu hoće li ciknuti zbog ovog ili onog, i gledamo što će od njih biti, pa onda kršimo ruke.
Ako znaš što je važno, i zašto, onda ćeš i tog klipana dovuć doma, kakogod. Ako ne znaš, i ako misliš da je sve u redu dok je dijete sretno, onda se možeš slikat za male novine.

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

x

Meni padne roleta kad čujem od roditelja - ne znam što da radim, ne mogu mu ništa.
Ma što ne možeš, javi se primitivac u meni, sastavi ga sa zidom, pa ga zatvori u sobu, pa mu nedaj večeru, pa kad je spreman razgovarati - razgovaraj s njime iz srca.
Da što ćeš mu?! I da napomenem - sastavi sa zidom znači odstrani ga iz svinjarije, bori se s njim kolikogod treba ako se kopita - al da pobijediš, i odnesi ga negdje, u kaznu, i na sigurno. Nek se dere, nek pokuša udarat, al tvoja mora bit zadnja.
Pa dijete je, za uši ga možeš doma odvući, možeš mu robu uzet da mu je guzica gola pa ne može na ulicu radit sranja.
Sve mu možeš.

---

Čemu služi ovdje opisana orgija nasilja? :-o
Ovakav iskaz ne da nije primjeren jednom roditelju (a posebice majci), koji bi tom djetetu trebao služiti kao uzor, oslonac, svjetionik,
nego nije primjeren niti odrasloj osobi kojoj još nije oduzeta poslovna sposobnost, dakle onoj kojoj nije dodijeljen skrbnik.

Ako osjetimo da pucamo, i sami moramo potražiti pomoć.

Ako se tko ovako iživljava na djetetu, u djetetu će se kumulirati ta ista nemoć i bijes, te će se iživljavati na drugima: sestrama, braći, vršnjacima. Roditelja će se, pretpostavljam, kloniti, iz jasnih razloga.

Nisam, naravno, ni za ono: ne mogu ništa. Zato i postoje knjige, radionice, pa i Rodin portal.

Naravno, i psiholog, pedagog u vrtiću, školi... i oni bi trebali pomoći.

Dutka... pa nećemo zatvorit u Sing-Sing petogodišnjaka koji je razbacao kockice po podu i sad se dere da ih neće spremit jer bi to trebala sestra, i ona se igrala isto (njemu ide samo kazna u sobu, oduzimanje kockica na par dana i te fore), govorim o tome da sam vidjela da roditelji puštaju dijete, teenagera da orgija po ulicama, i kao ne mogu mu ništa. I još traže publiku da im klima glavom - je, je, ne možeš mu ništa, jadan ti.
Mislim da podivljalog teenagera nećeš namamit kiki-bombonima, moraš ga čvrsto primit, dovest doma, prisilit da ostane doma dok se ne povežeš s njim, i dok niste u stanju pronaći zajednički jezik, i početi zajedno nalaziti rješenje problema.

Citiraj:

---

dutka_lutka prvotno napisa

Čemu služi ovdje opisana orgija nasilja? :-o
Ovakav iskaz ne da nije primjeren jednom roditelju (a posebice majci), koji bi tom djetetu trebao služiti kao uzor, oslonac, svjetionik,
nego nije primjeren niti odrasloj osobi kojoj još nije oduzeta poslovna sposobnost, dakle onoj kojoj nije dodijeljen skrbnik.

Ako osjetimo da pucamo, i sami moramo potražiti pomoć.

Ako se tko ovako iživljava na djetetu, u djetetu će se kumulirati ta ista nemoć i bijes, te će se iživljavati na drugima: sestrama, braći, vršnjacima. Roditelja će se, pretpostavljam, kloniti, iz jasnih razloga.

Nisam, naravno, ni za ono: ne mogu ništa. Zato i postoje knjige, radionice, pa i Rodin portal.

---

aaaaameeeeen

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

:)
.....
Sve je u očima promatrača.

....
Mislim da mladi delikvent duboko u sebi poštuje roditelja koji ga je dovukao za uho doma, i kaznio na ozbiljan način, ali mu istodobno nudi i i alternativan put, put popravka. Ali se današnjim roditeljima puno manje to govori, a više - dijete će imati traume ako ne razgovaraš s njime dok ne padneš u nesvijest i ti i on.

---

Ako promatrač nije cjepidlaka i ne pravi se da ne razumije (ili zaista nije sposoban razumjeti) ono što je roditelju lako razumljivo, taj će shvatiti što je Ifigenija htjela reći i neće se loviti za svaku riječ i izvlačiti iz nje poruku potencijalnog zlostavljača (fizičkog ili kakvog god).

I psiholozi se slažu da je, naravno, nasilje najgora katastrofa, ali da u konačnici zapostavljeno dijete, zanemareno, dijete koje nema granice, kojemu je roditelj ili nezainteresiran ili nemoćan ne djeluje - -
kasnije pokazuje slične obrasce ponašanja kao i ono zlostavljano.

Molim vas, pročitajte, a vjerujem da mnogi odavno jesu, (ja ću i ponovo i ponovo) , knjigu "Mi djeca s kolodvora ZOO".

Samo čekam još koju godinu da moja djeca porastu pa da im ju tutnem u ruke, a sebi kao podsjetnik, vječni podsjetnik na rečenice mlade narkomanke koja govori, kasnije, kad je već bilo kasno:
(po sjećanju citiram)

- "...da je bar moja mama tada bila stroža, da je bar ona mene dovukla (za uši) iz tog kluba, zabranila mi izlaske onda kad je to napravila mama te i te moje frendice, dok je još bilo na vrijeme...".

Ta je njezina frendica spašena, a njezina popustljiva, naivna i draga, nemoćna mama dobila je dijete koje je zaglibilo toliko u životu da će se teško izvući.
I ta ista kćer narkomanka kasnije zamjera svojoj mami nedostatak strogosti jer misli da bi ju pravovremena strogost spasila od propasti.

Roditelj treba biti prijateljski nastrojen, ali on nije prijatelj svom djetetu, dijete treba i prijatelje (koje će naći samo), ali svakako treba roditelje, sa svim onim što to podrazumijeva.

Citiraj:

---

mendula prvotno napisa

Joj, pomikaki, od silne brige za političku korektnost smisao cijele rasprave curi nam kroz prste.

---

Smisao rasprave je isao sasvim ok tokom i bez uporno ponavljanih ifigenijih recepata za discipliniranje mladih delinkvenata.

Citiraj:

---

Mislim da podivljalog teenagera nećeš namamit kiki-bombonima, moraš ga čvrsto primit, dovest doma, prisilit da ostane doma dok se ne povežeš s njim, i dok niste u stanju pronaći zajednički jezik, i početi zajedno nalaziti rješenje problema.

---

Koliko ono godina imaju tvoja djeca?
Sretno ti bilo s ovakvim pristupom!

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Dutka... pa nećemo zatvorit u Sing-Sing petogodišnjaka koji je razbacao kockice po podu i sad se dere da ih neće spremit jer bi to trebala sestra, i ona se igrala isto (njemu ide samo kazna u sobu, oduzimanje kockica na par dana i te fore),

---

Kaj samo to? :roll:
Kad smo već kod primjera, ja bih, primjerice, umjesto kazne u ovoj situaciji (mirnim glasom) radije rekla: "Djeco, zajedno ćemo pospremiti kocke. :-) " Tada i to izgleda kao dio igre, a i malena neka polako uči pospremati. Čini mi se da u ovoj situaciji kod malenog otpor izaziva upravo to, što kocke mora pospremiti sam, mama ima drugog posla, a seka je još "premala". (Zapanjilo me kad sam na forumu pročitala da je neka mama učila bebača "pospremati" dok još nije ni prohodao: pričala je da će oni zajedno "pospremiti", pospremala, i to je postao redoviti ritual, pa djetetu to nije ništa čudno.)
A zašto dijete viče (da neće pospremiti)? Imitira nas odrasle. Ja nikad ne vičem na malenu, upravo zato da se ne bi navikla na takav oblik komunikacije. Moram priznati jedino da iz vrtića donosi neke drukčije obrasce ponašanja, preuzima ponešto od druge djece, pa je moram povremeno upozoravati na (ne)poželjno.

Citiraj:

---

govorim o tome da sam vidjela da roditelji puštaju dijete, teenagera da orgija po ulicama, i kao ne mogu mu ništa.)

---

Zato i postoje sankcije. Večeru mu moraš dati. Može se uskratiti npr. nova odjeća, internet, pa i ljetovanje. Sve to tinjejdžerima puno znači.
Osjeti se već i drukčija atmosfera u kući, neraspoloženje roditelja. No, naravno, samo ako inače kontakt postoji, ako u obitelji vlada sklad.
No, ako tko od mladih divlja po ulicama, onda mi se čini da sa svojim roditeljima nije ni u kakvom kontaktu, da je komunikacija odavno prekinuta. Barem jedan roditelj tada je odsutan, fizički (rastava, ili radoholičarstvo) ili duhovno (alkohol, pasionirani hobiji, praćenje TV-serija).
Isto tako, ako netko divlja po ulicama, očigledno nije uključen u neku slobodnu aktivnost, sport, nema neku zanimaciju koja ga veseli. Da to ima, do problema vjerojatno ne bi ni došlo, dakle ne bi trebalo ni uvoditi sankcije itd.

Citiraj:

---

I još traže publiku da im klima glavom - je, je, ne možeš mu ništa, jadan ti

---

A, toga ima.

Citiraj:

---

Mislim da podivljalog teenagera nećeš namamit kiki-bombonima, moraš ga čvrsto primit, dovest doma, prisilit da ostane doma dok se ne povežeš s njim, i dok niste u stanju pronaći zajednički jezik, i početi zajedno nalaziti rješenje problema.

---

Da, samo neće se dijete s roditeljem povezati u jednom danu, nakon što komunikacije nema godinama, i problem je postao kroničan. Htjeli bismo instant-rješenja, jer ih inače nudi naša civilizacija - poput rješenja za glavobolju itd.
Pitanje je i jesu li takvi roditelji u stanju samostalno riješiti takav problem što se stvarao godinama. Ja mislim da nisu, nego im je potrebna stručna pomoć.

ja samo znam da sam isprestravljena time što mi dijete za manje od dvije godine mora krenuti u školu - kao i jako puno roditelja koje znam, nažalost!

puno više roditelja nego uopće mislimo, još uvijek nisu sasvim shvatili da "ne po guzi", odnosno "ne" fizičkom kažnjavanju, ne znači i "ne" postavljanju granica i da se upravo sada na našim ulicama počelo manifestirati to permisivno slijeganje ramenima nemoćnih roditelja i to u obliku koji valjda nitko ni u najcrnjim snovima nije mogao niti predvidjeti - tako surovog nasilja od strane nekažnjavanih i neograničavanih maloljetnika koji kad ih se pita za razlog mahom kažu da to rade iz čiste dosade, jer mogu, jer znaju da im nitko - počevši od roditelja, pa do sustava ne može ništa jer su centar centrova

Vidiš, meni ovo nikako ne djeluje dobar obrazac, ono - ja sam pušač pa bi bilo licemjerno braniti djetetu...tako bismo mogli reći i -
ja sam pretil, jedem nemilice, pa nek' se i ono prežderava (a i to se često vidi) ili
ja ne vježbam, ne govorim jezike, ja pijem, ostavljam masu love u sportskoj kladionici, ja imam hrpu loših navika...

pa što da ih branim djetetu?

Karikiram malo, ali nekako (instinktivno, možda i griješim) osjećam da, bez obzira što mi u nečemu nismo sveci i imamo loše navike,
što nekada davno nismo znali koliko su štetne neke navike, neka hrana ili piće,

ako smo u međuvremenu došli do spoznaja o štetnosti toga,

da smo dužni usmjeriti dijete da ne postupi kao mi.

Priznati da mi griješimo, da se iz toga ne možemo izvući, ali svim silama nastojati da ono ne upadne u istu klopku.

Ja sam nepušač oduvijek, a muž je takav nikotinski ovisnik da mu nema spasa, ali je čvrsto pri stavu, i to redovito ponavlja, da će se svim silama truditi da djeca ne ponove njegovu grešku.

Koliko ćemo uspjeti, zajedno, ne znamo, ali nećemo im tolerancijom pokazati kako se treba nemoćno prepustiti nečemu zbilja štetnom.

Citiraj:

---

Mali Mimi prvotno napisa

I moja mama je imala takvo razmišljanje, kao bolje da tu pušiš nego da se skrivaš i onda popušiš ne znam koliko cigareta odjednom tad sam išla u srednju školu, al to samo zato jer je i ona strastvena pušačica i neće se nikada odviknuti od cigareta i možda ni ne vidi kako je to nešto strašno loše... s druge strane tata je dosta pio ali nije odobravala kad bih dolazila doma poslije disca u vrlo veselom izdanju.
A možda da je bila ona ta koja pije mi ni to nebi branila, hvala bogu kad sam odrasla više i ne pijem ni ne pušim i nisam baš sigurna da ću svojoj djeci ako budu pušila dopustiti da to čine predamnom dok ne odrastu i ne odsele od kuće.

---

Ispričavam se, ne znam zašto u mom rethodnom postu nije otišao ovaj citat na koji sam zapravo reagirala.

Moja kći je bila vrlo mirno dijete, alo od tada uvijek zaključam sva vrata. Dijete je nepredvidivo biće, i ja sam ispričala svoj slučaj samo da ukažem kako mladi, neiskusni, zapravo napravimo puno pogrešaka "u najboljoj" namjeri.
Nena, svakako da sam čitala spomenutu knjigu, koja je na tako surov i brutalan način pokazala kako se djeca NE odgajaju. I da, dnas moja kći, 14-godišnjakinja, mi reče skoro da u stvari ne treba prijateljicu već mamu. I vjerujte da sam do tada mislila da sam na pravom putu, ali u stvari pravog puta nema, već te dijete(lako odgojivo ili ne), životne okolnosti, sredina koja te okružuje, formiraju kao roditelja, isto tako kao što more formira obalu. Naravno, ne umanjujem tu želju, zrelost, prihološke sposobnosti samog roditelja.
Danas se borimo sa izrekama tipa: Šta ću ja, mojoj drugarici mama to nikada ne spominje/radi i slično? ili Kada može S. zašto vi meni to ne dozvoljavate? Mi, na srećusmo prije par mjeseci stekli dojam da držimo konce, ne čvrsto ali da znamo šta nam je najvažnije: dijete i njegova sreća(ali ne isključivo trenutna, već dugoročna)
E da, spominjete nasilje, roditelje koji ne žele da prihvate krivicu svoje djece, ili im daju za pravo. Ono što me zanima, koliko vas se našlo u situaciji da kaže: Da, on je nemiran, zadirkuje djevojčice, voli da se bije, ona ponekad plače bez razloga, ima trenutke kada je rastrojena,ima potrebu da komanduje u društvu(npr. pred nastavnicom ili roditeljkom od druga/drugarice) a onda vidite da niko to ne radi. Odnosno, mislim da priznavanje "manjkavosti" sopstvene djece, upozoravanje na to, njihovim odgajateljima i društvu ponekad i nije tako pametan postupak, jer se susrećete sa roditeljima koji tako vješto kriju te iste "manjkavosti" te vaša djeca i vi na kraju upadate u oči?!

stijena, mene strašno žalosti kad ovo pročitam:

Citiraj:

---

ja samo znam da sam isprestravljena time što mi dijete za manje od dvije godine mora krenuti u školu - kao i jako puno roditelja koje znam

---

dajte ljudi, nemojte pretjerivati. mislim da ipak previše filmova gledate :mrgreen:
evo, pročitajte onaj topik od a zakaj, kako je razred lijepo primio svog bolesnog prijatelja.
djeca su - divna.
sve drugo su iznimke koje potvrđuju pravilo.
a pravilo je da su djeca divna.

i kad bi to shvatili, i učitelji, i roditelji - bilo bi nam svima bolje.

a kad bi ifi prestala koristiti izraze "zabit o zid", a dutka fraze iz priručnika, ova rasprava bi bila bolja :mrgreen:

Citiraj:

---

da se upravo sada na našim ulicama počelo manifestirati to permisivno slijeganje ramenima nemoćnih roditelja i to u obliku koji valjda nitko ni u najcrnjim snovima nije mogao niti predvidjeti - tako surovog nasilja od strane nekažnjavanih i neograničavanih maloljetnika koji kad ih se pita za razlog mahom kažu da to rade iz čiste dosade, jer mogu, jer znaju da im nitko - počevši od roditelja, pa do sustava ne može ništa jer su centar centrova

---

stijena, nemojmo zaboraviti, napadači na luku ritza dolaze iz teških nesređenih obitelji. ubojica je pao razred, nije dolazio u školu, brat u zatvoru, otac pije, majka bolesna - nemojmo to uopće uspoređivati s nepostavljanjem granica. s odgojem u bilo kojem pojavnom obliku. to je zanemarivanje djece, zlostavljanje djece, ako ne fizičko, a onda zlostavljanje djece zanemarivanjem.
to su ekstremi na koje uopće ne znam ima li smisla se osvrtati.
meni ni u svojim najcrnijim razmišljanjima o divljim tinejđerskim danima svoje djece, nikad, ali baš nikad ne pada na pamet ni najmanja mogućnost da bi se jednog dana mogli naći u ulozi napadača na luku ritza. ili aleksandra abramova.
:-/

cvijeto :*
odmah mi je lakše kad netko nešto normalno napiše :)

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

stijena, mene strašno žalosti kad ovo pročitam:


dajte ljudi, nemojte pretjerivati. mislim da ipak previše filmova gledate :mrgreen:

---

ovo nažalost nisu scene iz filmova, nego neposredna svakodnevna svjedočenja prosvjetara, pa čak i na ovom topicu
gjde god se osvrneš - bilo koji medij - napuhano ili nenapuhano - svakodnevno donose vijesti, osvrte, savjete roditeljima čija djeca svaki dan sa strahom odlaze u školu, a oni se nemaju kome obratiti
i ne govorimo (samo) o ubojicama, govorimo o onim zlostavljačima koji ne ostave niti modricu iza sebe, a jedan mladi život možda sustavno uništavaju....što je s uznapredovalom stopom samoubojstava upravo kod tinejdžera?
voljela bih kad bih mogla biti tako optimistična....ali nisam

kada smo već kod luke ritza i kažnjavanja nasilja moram odmah primjetiti kako očito naš sustav tolerira nasilje. koja je poruka poslana mladima? slobodno ubijajte, neće vam se ništa strašno dogoditi. u zadnjih mjesec dana u 2 škole je dvoje djece završilo na pedijatriji zbog zadobivenih ozljeda prilikom premlaćivanja. jedan iz nižih(!!!!!) razreda, a jedan iz viših. čekam rasplet priče, ali nisam vidjela niti policiju, niti čula za podizanje optužbe, niti bilo kakve druge drastične mjere, ali čekam. kada su moju kolegicu prije 7 godina napali učenici i skoro fizički napali sve se pokušalo zataškati. mislim da kazne trebaju biti puuuuno veće, da se o tome treba razgovarati i da tolerancija na takve stvari treba biti ravna nuli. opaliti po džepu je ponekad najefikasnije za roditelje koji sliježu ramenima.

ima odgoja bez kazni. i to sasvim dobrog.:-)

ne zelim reci da je odgoj koji ukljucuje kazne los. dobrih i losih nacina odgoja ima jako puno. nacin ovisi o strukturi licnosti i osobenosti roditelja.

zelim reci da ima roditelja u koje spadam i ja koji iz raznih razloga ne drze do institucije kazne (ja je se dubinom svog bica grozim) i sasvim dobro im ide.

Citiraj:

---

seni prvotno napisa

ima odgoja bez kazni. i to sasvim dobrog.:-)

ne zelim reci da je odgoj koji ukljucuje kazne los. dobrih i losih nacina odgoja ima jako puno. nacin ovisi o strukturi licnosti i osobenosti roditelja.

zelim reci da ima roditelja u koje spadam i ja koji iz raznih razloga ne drze do institucije kazne (ja je se dubinom svog bica grozim) i sasvim dobro im ide.

---

Potpis (nije da se grozim kazne iz dubine bića ali je izbjegavam :) ).

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

... stijena, nemojmo zaboraviti, napadači na luku ritza dolaze iz teških nesređenih obitelji. ubojica je pao razred, nije dolazio u školu, brat u zatvoru, otac pije, majka bolesna - nemojmo to uopće uspoređivati s nepostavljanjem granica. s odgojem u bilo kojem pojavnom obliku. to je zanemarivanje djece, zlostavljanje djece, ako ne fizičko, a onda zlostavljanje djece zanemarivanjem.
to su ekstremi na koje uopće ne znam ima li smisla se osvrtati.
meni ni u svojim najcrnijim razmišljanjima o divljim tinejđerskim danima svoje djece, nikad, ali baš nikad ne pada na pamet ni najmanja mogućnost da bi se jednog dana mogli naći u ulozi napadača na luku ritza. ili aleksandra abramova.
:-/

---

... ni meni. I sa svim ostalim bih se složila. No, ovdje, na ovom forumu, a vjerojatno i na nekom drugom, roditelji raspravljaju o nijansama u odgoju - da li narediti da se pospreme kockice ili i sam u tome sudjelovati, a neke ozbiljne stvari se očito "događaju nekom drugom, ne meni".

No, onaj primjer koji sam navela, iz razreda mog djeteta, gdje su dečkići cipelarili jednoga koji je bio na podu, nije bio primjer s margine društva, iz tamo nekog naselja s kojim nemamo doticaja i toliko problematične obitelji da s njom ni sam Bog ne zna što bi.
Nas je, roditelje te djece, šokiralo što su to sve djeca iz sasvim običnih obitelji (moje, tvoje, susjedove), djeca najobičnijih, prosječnih roditelja.
Dečki jesu malo živahniji,
ali kako :-o, zašto, zašto su mislili da smiju jednoga baciti na pod i skupno izudarati?
OK, još su mali, još ne shvaćaju da udarac cipelom u glavu može imati gadne posljedice, da su ga mogli jako ozlijediti, da će ga možda baš tako ozlijediti za godinu, dvije, kad njihovi udarci budu malo jači.
Jesu li to vidjeli na previše crtića, previše filmova, jesu li roditelji mislili da djeca i sama znaju što se ne smije raditi, da su im dovoljno poruka već uputili, nemam pojma što im je bilo.
Nekad je dovoljan i jedan agresivac da povede kolo,a ostali se prikrpe nesvjesni što rade.

Dečki su se uvijek tukli (kaže MM) jedan na jednog ili grupice međusobno, normalne stvari u odrastanju,
ali mi se nekako čini da treba ipak malo više pozornosti svemu tome posvetiti i u nekim ranim danima,
u tinejdžerskoj dobi teško je nekoga preusmjeriti.
U svakom slučaju, mislim da o ovoj temi imaju više konkretnoga za reći roditelji starije djece, ili nastavnici.
Mi koji još imamo bebače i predtinejdžere možemo samo teoretizirati.

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

... ni meni. I sa svim ostalim bih se složila. No, ovdje, na ovom forumu, a vjerojatno i na nekom drugom, roditelji raspravljaju o nijansama u odgoju - da li narediti da se pospreme kockice ili i sam u tome sudjelovati, a neke ozbiljne stvari se očito "događaju nekom drugom, ne meni".

No, onaj primjer koji sam navela, iz razreda mog djeteta, gdje su dečkići cipelarili jednoga koji je bio na podu, nije bio primjer s margine društva, iz tamo nekog naselja s kojim nemamo doticaja i toliko problematične obitelji da s njom ni sam Bog ne zna što bi.
Nas je, roditelje te djece, šokiralo što su to sve djeca iz sasvim običnih obitelji (moje, tvoje, susjedove), djeca najobičnijih, prosječnih roditelja.
Dečki jesu malo živahniji,
ali kako :-o, zašto, zašto su mislili da smiju jednoga baciti na pod i skupno izudarati?
OK, još su mali, još ne shvaćaju da udarac cipelom u glavu može imati gadne posljedice, da su ga mogli jako ozlijediti, da će ga možda baš tako ozlijediti za godinu, dvije, kad njihovi udarci budu malo jači.
Jesu li to vidjeli na previše crtića, previše filmova, jesu li roditelji mislili da djeca i sama znaju što se ne smije raditi, da su im dovoljno poruka već uputili, nemam pojma što im je bilo.
Nekad je dovoljan i jedan agresivac da povede kolo,a ostali se prikrpe nesvjesni što rade.

Dečki su se uvijek tukli (kaže MM) jedan na jednog ili grupice međusobno, normalne stvari u odrastanju,
ali mi se nekako čini da treba ipak malo više pozornosti svemu tome posvetiti i u nekim ranim danima,
u tinejdžerskoj dobi teško je nekoga preusmjeriti.
U svakom slučaju, mislim da o ovoj temi imaju više konkretnoga za reći roditelji starije djece, ili nastavnici.
Mi koji još imamo bebače i predtinejdžere možemo samo teoretizirati.

---

x
Točno tako!

Meni se čini da naša generacija ima svoj osobiti bug u odgoju koji nas košta mnogo živaca i promašaja, a taj je da mi vjerujemo da ako na početku sistemski složimo stvar kako treba - da će onda sve to raditi. Baš kao neki kompjuterski program.
Pa ćemo onda rodit na čučeći, i dojit do treće, nosit ćemo dijete u nosiljci, a onda ćemo s njime lijepo razgovarat, i to je to. Najvažnije su prve tri. Kad se naša djeca počnu manifestirat kao prava djeca, a to je da su neuredni, donose žabe i insekte na mamin čisti novi kauč od mikrofibre (bijeli s cvjetovima), tuku se ko mutavi, psuju... ili još dalje - kad počnu gledat pornografiju, pušit, lemat, mi padnemo u afan - što je pošlo krivo, ojoj, ništa ne mogu, sve sam radio (šatro) - a eto. Propalo mi dijete. Ja sam to više puta čula od roditelja - eto, ošo ukrivo, šta ću mu ja. Jesam, jesam, ne lažem. I to u strašnim okolnostima - droga, nasilje... svašta. Isto je riječ o počešljanim ljudima u čijim stanovima sve miriše na novo. i onda roditelj - odustane. Jer radio je pravo, rezultat je loš, on je svoje odradio, bit će da je u djetetu greška. Imam još djece, valjda će neko ići pravim putem, kako sam ubacio u njegov sistem.

Ja sam prva bila pod tim dojmom, dok nisam shvatila da je dijete kao biljka - sustavno raste i buja u svim smjerovima - neko dijete više-manje uredno, neko je više ukrivo sklono pružit grančicu, neko je u isto vrijeme i genije i glavni problem - buja na sve strane... uglavnom - djeca su djeca, i nezrela i problemi s njima nastaju i nestaju cijelo vrijeme odrastanja dok ih, kako su stari znali reć, ne postaviš na noge. Tu poredbu mi je dala jedna uspješna odgojiteljica-mama dvoje odrasle djece. I otkad sama brinem o svom vrtu svaki dan na to mislim.

Koliko truda da biljka zauzme oblik koji joj je svojstven, u kojoj je lijepa i korisna! Ni biljčurina ne raste sama od sebe, a kamoli čovjek, koji je cijela zbrka svega i svačega!

Naša građa iz koje crpimo svoju roditeljsku poziciju često ističe kako su djeca divna i krasna, a eto, samo smo mi kreteni koji ne znamo s njima, pa onda uvijek iznova moramo sebe propitivati, a s njima lijepo, da nemaju traume. To je istina, slažem se, to je bar pola mudrosti roditeljstva, ali točno je isto koliko je istina i to da su nam i djeca ne anđeli, nego punokrvni ljudi, sa manama, i sklonosti svim ljudskim grijesima (što našim, što svojim...), i cijela naša interakcija je bolna jer oni gaze na naše slabosti, mi na njihove, i tu fakat ima puno nekog vuzla koji se čini mi se nastoji razvezati floskulama.

Meni je sinulo, dok sam gledala svog sina, i prisjećala se svih priča o odgoju od onih koji su svoju djecu postavili na noge, da mi je sin dat na stalno odgajanje, i da nema garancije da će on biti cvijeće, ako sam ga dojila, ili ako s njim lijepo pričam. Jedina garancija unutar naše ljudskosti je to da stalno gledamo što se zbiva, i pošteno gledamo kakva su nam djeca, i da im pomažemo da nadrastu svoje mane, nauče s njima živjeti. Kao s vrtom. Svakog dana moraš nešto počupati, nešto povezati, više puta godišnje odrezati, porezati, zasijati...


Zapravo, što više pišem o ovome, jasnije mi je da nije toliko rješenje gledati jedni u druge (iako i to apsolutno treba, nužno je, i izvor radosti i blizine), koliko sebi i djetetu zacrtati ideale, vrednote, ciljeve, i njima zajedno stremiti. Ajmo reći, ako nam djeca imaju izgrađen sustav vrijednosti, onda svoje postupke redovno mogu o njih ovjeravati. Tako da cijela priča o kaznama i nagradama zapravo služi samo tome da se pomogne djetetu da u sebi izgradi sustav vrijednosti.

A opet, čini se da i tu zapinje u našem društvu. Otvoriš bilo koju novinu, i pitaš se što je vrijednost? Velke cice na ženi nerotkinji? Cice na muškarcu? Novac? Auti? Bizarne tetovaže? Jel vrijednost obitelj, ili seksualno zadovoljenje sa strancem? Hm?! Teško je reći, ovako sa strane gledajući, ako u sebi nemaš sustav vrijednosti. Mislim da je danas roditelje strah "nametati" uvjerenja.

Da ne prisilimo dijete (moglo bi se naljutiti na nas i imati traume) da vjeruje što vjerujemo mi, neka samo traži. U Indiji, kod Sai Babe, pa malo u hedonizmu, pa malo kod lokalnih džibera, da vidi što oni nude u duhovnom smislu... ali opet - ako mi ne znamo što vjerujemo, i nismo sigurni sami u sebe, onda je teško njima nešto prenijeti. Valjda smo opet na roditelju... i na njegovoj životnoj mudrosti i jasnoći.

i ja se slažem s nenom. i da me se krivo ne shvati, nikako ne umanjujem problem maloljetničkog nasilja, ne, htjela sam samo napraviti distinkciju između našeg razglabanja o granicama i finesama u odgoju i te strašne pojave.

a sad malo filozofije :mrgreen:

Citiraj:

---

zelim reci da ima roditelja u koje spadam i ja koji iz raznih razloga ne drze do institucije kazne

---

prvo disklejmer za dutku - lutku, meni su kazne i oduzimanje privilegija - sinonimi. jedno te isto.

ja mislim da nije bitno što roditelji ne drže do institucije kazne, nego što djeca ne drže do te institucije, ako realno pogledamo.
ja npr kaznu koristim sa starijim - nema parka (ovo podrazumjeva njegov samostalan izlazak u park s prijateljima). s mlađom ne, jer jednostavno ne znam kaznu za nju, jedino što mi pada na pamet je da ne može spavati sa mnom u krevetu, a to je već ulazi u kategoriju zlostavljanja djeteta :mrgreen:

ali, realno, neće on nešto ne napraviti zato što ga je strah kazne.
nijedan prekršitelj kad kreće u prekršaj nema u svijesti da je kazna za taj prekršaj tolika i da je za njega to prihvatljivo ili neprihvatljivo pa na temelju kazne donosi odluku o tome da li će prekršaj napraviti. ne. on ide u prekršaj sa svijesti da neće biti ulovljen u prekršaju.

tako da ja smatram da kazne same po sebi imaju vrlo ograničavajući utjecaj na naše pa tako i na dječje ponašanje. :-/

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

.

tako da ja smatram da kazne same po sebi imaju vrlo ograničavajući utjecaj na naše pa tako i na dječje ponašanje. :-/

---

S ovim se baš i ne slažem.
Npr. moj sin je uvatio nešto ludovati prije odlaska na igranje. Ponovila sam nekoliko puta da je vrijeme, bla bla, zatim sam brojala do tri - ukoliko to ne prestane - ne idemo nigdje. On je blagoizvolio i dalje ludovati, ja sam se skinula, sjela i rekla - ne idem. Zašto - zato. Bilo je suza i nagovaranja, i svega, ali sam rekla - nelagodno se osjećam kad krećem negdje, a vi cendrate, ljutite se, tučete i svađate, i na koncu - mirenje i uvođenje reda pojelo je puno previše vremena za igru, pa nam se više ne isplati. Sat ne laže, i njega se ne može muljati. Ako hoćeš ići nekamo - čini što treba da pođeš.
Prije neki dan je dobio od zubićvile novac za ispali zub, pa smo kretali u TL. Scenarij je počeo kao i prošli puta - ludovanje, cendranje, svađa, ali kad sam spomenula - djeco, sjećate li se što je bilo kad je zadnji put bio šou pred polazak - sinu su se oči raširile, rekao je - ajoj, i doslovce se zatvorio u svoju sobu od sestre - valjda da ga ne dovede u napast.
Znači, kazna ga je naučila?! Ili?
Ja bih rekla da je.

Koja bi bila alternativa? Djeca rade šou (od dosade, ajmo reć pravo, jer se mater sprema) - plus mala je premala da se svlada, pa ga provocira, uzima mu stvari i ostalo - i u biti je sin u poziciji da mora svladati svoj nagon da se parbi, sazreti dovoljno da skuži da mu je rasprava i tučnjava sa sestrom manja korist od odlaska negdje; kazna ga suočava s time da ako se ne svlada, ako ne misli unaprijed na ono što mu je važno - od toga neće ništa biti...

Kako bi protivnici kazne postupili, baš me zanima.

Ifigenija, ja bih postupila isto kao i ti. Ali ovako teoretski. U praksi, čini mi se da zakazujem, kako moja djevojčica raste i pretvara se u iz savršenog anđela koje super jede/spava 12 sati po noći plus 2-3 sata dnevno/savršeno je kooperativna i nezahtjevna, u dijete koje počinje propitkivati granice.

Pa sam tako poludila sinoć kad smo imali goste, običaj nam je jesti za malim stolićem u dnevnom boravku, na kauču. Na stolu svega i svačega nezdravog, slatkiša napretek (i nemojte mi reći da onda ja moram biti uzor i jesti kupus salatu i kad sam sama doma i kad mi dođu gosti!). I ona sve jedno po jedno uzme, gricne, i ostavi. Pola kruha nam je tako potrošila. I svačiju čašu da gucne soka. A inače joj NE DAM jesti slatkiše niti piti sok.

Pa sam je sto puta odvraćala i sklanjala od stola, ali uzalud. Nije to ništa strašno koliko spoznaja koja je meni najstrašnija - mene je bilo STRAH njezine reakcije. I da, par puta je glasno protestirala i iritantno se raskmečala, da tako kažem. I ja nisam mogla sjediti mirno, nego sam strepila u sebi od njezine dernjave i upitnih pogleda gostiju.

Da, često me je tako strah njezine dernjave i reakcije na moje postavljanje granica. Ja sam je i dalje uporno odvraćala od stola i nisam joj dopuštala da radi to što je radila, ali bojim se vlastitog straha. Bojim se da ona ne osjeti taj strah u meni i da joj to ne bude signal za "ehe, ne može mi ništa, sad ću ja po svom".

Kako se riješiti tih strepnji? Inače ona ima jako iritantno plakanje, odnosno vrištanje, nikada nije bila beba koja je kenjkanjem ili laganim "kme" davala do znanja da joj nešto smeta. Treći dan nakon što se rodila, glas joj je pukao od vrištanja i od tada sam istraumatizirana njezinim burnim reakcijama i kako sada odagnati taj strah koji osjećam dok joj postavljam granice?

Lijepo kaže pjesma, teoretski zvuči dobro, ali drukčije je u praksi...

Apropo teme.... Na temelju onoga što sam ja vidjela prema djeci koja se sama odgajaju, uglavnom su u pitanju roditelji koji su izgubili volju za svime, a kamoli za odgajanjem svoje djece. Ružno je to reći, jer ipak su oni rodili tu djecu svjesno i time su trebali preuzeti odgovornost, ali život nije crnobijel, dogodi se x stvari koje utječu na čovjeka.

Uopće se ne bih pouzdala u školu kao odgojnu instituciju jer ono što ja vidim u školi u svom mjestu to su leglo korupcije, nepotizma, neobrazovanih profesora, psihički bolesnih ljudi koji rade u toj školi, pa čak i za novac ucjenjuju roditelje i djecu. I prijavljivala sam takve stvari, ali ništa nije pomoglo. Kakva se onda poruka šalje djeci?

Čitavo društvo nam je bolesno i iskvareno - počev od toga što djeca moraju gledati svoje roditelje da crnče za koru suhog kruha i ne mogu ni sebi ni njima omogućiti osnovno za život, što su nam u društvu osnovne odgojne metode šiba, ostavi ga da plače, psovka, maloljetnici koji voze auta, puše i piju, što haraju bolesti kao PTSP i alkoholizam. Pa onda kada se dignemo na više društvene razine, vidimo neobrazovanje, korupciju, nepotizam, mito, tzv. celebritye - ljude koji prostituiraju sebe i svoj život za šaku novca. Ma šta to naša djeca mogu vidjeti i naučiti?!

Oprostite na ovakvom pesimističnom postu, ali baš me spucalo... Sutra ću vjerojatno misliti drukčije.

*mamica*, najbolje ćeš se riješiti tih strepnji s priznanjem da su te strepnje oko reakcije djeteta dok su gosti u kući - normalne. :mrgreen:
i da je ova tvoja situacija ipak specifična - tu su gosti, tu je pun stol slatkiša, soka, kruha itd.
ja se u takvim situacijama trudim ograničavati samo minimalno - npr. ovo da ne jede baš svačiji kruh. i ne pije baš svačiji sok.
a dopustiti puno više nego uobičajeno.
jer koja je alternativa, da prostiš rashebati i goste i zabavu da bi ti baš sad u tom trenutku trenirala strogoću i dosljednost u odgoju? jer tako bi to završilo.
može.
ali nije moj stil. :-/

Citiraj:

---

Znači, kazna ga je naučila?! Ili?
Ja bih rekla da je.

---

ako dopustite opet malo filozofije, ja mislim da nije :mrgreen:
zato što ga nije ničemu naučila. nisam ja rekla da kazne nisu djelovotvorne. ali on će opet cendrati. i ti ćeš se riješiti cendranja kaznom u tom trenutku. ali ništa on nije shvatio da ne treba cendrati niti će ga kazna spriječiti u ponovnom cendranju. iako mislim da je u ovom tvom primjeru veći motiv za prestanak cendranja bila velika želja za igračkom u TL :mrgreen:
i sve je to u redu, tako se na kraju krajeva i ja ponašam.
ali gledajući unaprijed, kako je već ova tema postavljena, riječ cendranje zamjeni s nekom radnjom tinejđera (npr. štrajkanje s nastave) - još uvijek sam stajališta da kazne nisu djelotvorne. samo nam olakšavaju život u datom trenutku. :-/

Cvijeta, naučilo se dijete, i to ne samo zato jer je otišao u sobu, nego je jer je kasnijim ponašanjima pokazao da razumije. Npr. kad smo razgovarali o kupnji u TL ja sam rekla da se bojim ić tamo jer mi je jako nelagodno kad počnu cendrati za svaku igračku, ili bacati po podu iz nekog razloga, i da ne bih rado išla. On je rekao da nek idem, i da se nemam razloga bojati - vidiš kako sam doma otišao u sobu, da se ne potučem sa sekom :)
On je imao granicu - ne se svađati, natezati, razbijati dok se ja spremam, ali nisam mu rekla kako da to učini.
On je otišao u svoju sobu, očito kalkulirajući da će time minimalizirati problem. I dobro je zaključio. Ja se toga ne bih, npr. sjetila. Meni je ta strategija užasno simpa, a mislim da je i dobar pristup inače - ako te netko dovodi u napast - makni se od njega. I misli unaprijed.
Nakon cijele te priče dovoljno je da kažem samo da ja ne toleriram deračinu pred polazak, da se on nekako snađe i izađe iz konfliktne sitaucije. Naravno, oni s vrmeenom uđu u neki drugi mot, pa treba ponoviti, i to je ono dosadno u roditeljstvu. Skini cipele, operi ruke, milijon puta po djetetu, ali to je tako.


Inače, isto mislim da kazna nije svrha sama sebi, nego da mora dijete nešto naučiti, s nečim ga suočiti. Kad znam da trebam kazniti dijete, a ne znam kako, to priznam, i kažem - ovo je za kaznu, ali ne znam kako da te kaznim, pa ćeš zato sjediti sa mnom, štojaznam...

Ma, roditeljstvo je uvijek work in progress. Koliko puta nešto poučiš dijete, toliko si puta i na čudu, i napraviš krivo.

Mamica, razmisli što ti je nelagodno, i zašto. I što ćeš učiniti, koju cijenu platiti u kojem trenutku. U biti možeš razbucati jednu večeru, pa se nadati da je dijete shvatilo (ovisno koliko ima godina), ili smisliti strategiju unaprijed. Npr. dati djetetu na početku večere puno šalicu nečeg njemu zanimljivog, ili imati neku alternativnu zabavu, štojaznam. Ali ako ti je važno nešto, onda se to isplati staviti na prvo mjesto... ali to dolazi s vremenom. Prije bih se osjećala kao žrtva kad sam odlazila s kojekakvih događanja jer sam odgajala djecu (ili bi nam prestalo prenelagodno, ili su opravdano bili nemogući)... s vremenom mi je to sjelo, i razlikujem - ako je JAKO važno - nabavim čuvanje za djecu, ili ih podmitim nečim nečuvenim, ako nije - onda sam spremna otići, prekinuti, provesti večer sama s djetetom, ili proći proces kazne.

http://danas.net.hr/crna-kronika/pag...7/0578006.html

:cry: :cry: :cry:

I što nakon ovoga reći? Danas me je baš krenulo sa crnjacima...

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

http://danas.net.hr/crna-kronika/pag...7/0578006.html

:cry: :cry: :cry:

I što nakon ovoga reći? Danas me je baš krenulo sa crnjacima...

---

Prestrašno!

Mamica, koliko znam, naše su cure blizu, tvoja je možda mjesec dana starija.
Istina, moja plače/cendra samo kada je umorna, a kada joj ne dopustim nešto što smatram da ne smije, malo se buni, ali brzo zaboravi. Inače sam jako popustljiva osoba, no srećom, toga sam kao majka postala rano svjesna, pa joj ipak dajem do znanja da se neke stvari ne smiju zbog tog i tog. Ako će se buniti, neka se buni, proći će ju. To je njezin način da iskaže ljutnju, no mora se s njom naučiti nositi. Slažem se s Cvijetom kada kaže da kada su gosti u kući, ili vi u gostima nije vrijeme da se trenira strogoća, no ipak joj treba dati do znanja da ne smije gricnuti svačiju klopu i liznuti svačiju čašu jer će joj to postati zabava i kada negdje odete. Ako se baš tako jako dere, odi s njom u kupaonicu, sobu, malo joj odvrati pažnju... Uostalom, neka se dere. DAnas se dere, sutra će žustro raspravljati o ovoj ili onoj temi. Dijete ima takav temeprament i to je to.

I ja mislim da su djeca sjajna. Sva djeca. I odrasli su ljudi bili djeca pa su onda i oni sjajni. Osobno jako vjerujem u ljudsku dobrotu, onu koju pod debelim slojem svakidašnjice, problema, zločestoće, pokvarenosti, trauma... čuvaju u svojim srcima. I znate što, okružena sam upravo dobrim ljudima, barem ih ja takvima vidim. I ono što ću učiti svoje dijete je da ih takvima gleda. Uh, sada sam otišla malo OT, ponijelo me.

Mnogi se roditelji ne znaju nositi s ulogom roditeljstva pa se čini kako se ne žele zamjeriti djeci. Ma boli njih briga što će se oni zamjeriti ili ne, njima se jednostavno ne da. Zagnjure glavu u pijesak i čekaju da prođe. TAkvi imaju djecu zato jer su im se zalomila, zato jer je red završiti školu, fakultet, zaposliti se, oženiti i imati djecu. No, kad izvade glavu iz pijeska, shvate da je otišlo predaleko pa vrate glavu nazad, a uragan gore divlja, traži da ga se zauzda, vapi za pomoći, pa makar i kaznom (ne fizičkom jer u ovakvoj situaciji to može rezultirati time da će dijete vratiti roditelju). U mojoj obitelji imam dva takva primjera i to kod najbliskijih osoba, no to je obrazac kojega su preuzeli od svojih roditelja, a oni od svojih. I nitko nikome ne staje na kraj. I još je gore ako jedan roditelj želi nešto napraviti, a drugi ga ne podrži.
Naravno, slažem se i s tim da djetetu roditelj treba biti roditelj, a ne prijatelj u smislu da se spušta na njegov nivo pa kroz svoje dijete ponovo proživljava svoju neproživljenu mladost i tako liječi frustracije. Na kraju se dogodi da dijete odgaja roditelja, ako putem negdje ne zaglibi.
A što se tiče toga da se ne želi zamjeriti. Evo, moji svekar i svekrva su takvi. MM je sin jedinac. Uvijek se sve radi s puno takta, bez galame, ružnih riječi, nikada batina (ni onih najmanjih) i znate što, baš sam ponosna što su tada jako mladi ljudi (18 i 21 godinu) odgojili tako sjajnog čovjeka. No, oni su uvijek znali što se događa, u kojoj je fazi, što ga mučli... nekada su lanac otpuštali, nekada ga zauzdavali.

A Ifina kazna vezana uz odlazak u TL mi se čini jako učinkovita. Mislim da je njezin klinac dovoljno star da ju skuži i čini se da je upalila. I kod mene su palile takve kazne kada sam bila klinka i to mi se čini skroz ok. Pet put ti kažem, nećeš poslušati, e pa sad sjedi i tuguj. Idući puta ćeš znati.
S druge strane, slažem se i s Cvijetom kada kaže da klinci prave prekršaj s mišlju da ga se neće uloviti, a ne mišlju o tome hoće li dobiti kaznu. No, mislim da je tome tako što roditelji nisu dosljedni u svojim kaznama. Pa onda jednom dijete kazne zbog nečega što je napravilo, drugi puta ne. I onda klinac ide napraviti s*anje jer si misli, pa ovaj put ako me i ulovi, valjda me neće kazniti. Ja sam redovito tako pravila gluposti jer bi nekada bila u kazni, nekada ne.
No, svatko svoje dijete poznaje najbolje (barem od nas ovdje na forumu, nadam se) i zna što mu najbolje odgovara.

Ali Ifi, s onim scenarijem gdje sastavljaš dijete sa zidom koje je napravilo ne znam što bi mogla od Tarantina tražiti posao. Mislim, brate mili... Nekada ima osjećaj da nešto zabriješ, a da zapravo uopće ne misliš tako nego briješ, briješ dok ne lupiš glavom o zid. Eto, morala sam ti to napisati.

meni je ovo konkretno Ifigenijino postavljenje granice u redu...jer inače što znači postavljanje granice, ako granice nema. To mi je nekako tipično za nekakvu prirodnu posljedicu. I ja znam pustiti svoje da divljaju iako ih miljon puta upozorim da će se dogoditi nešto ružno i da prestanu, ali pustim ih, pa nek se dogodi. I onda kad se dogodi - likujem :mrgreen: Kao vidiš da sam ti rekla, a ti me nisi htio slušati...i uvijek to koristim za sljedeće divljanje. čim spomenem jel se sjeća što je bilo prošli put kad me nije poslušao, odmah stane - dakle - naučio je....a tko mu je kriv što je baš htio naučiti iz vlastitog iskustva. još samo da ga naučim da blesav uči iz svog, a pametan iz tuđeg iskustva i na konju sam :mrgreen:

I uostalom ako roditelj prepoznaje da je dijete naučilo - valjda je naučilo - jer upravo će isti taj roditelj biti meta njegovih sljedećih ispada ukoliko nije - čemu lagati i sebe i druge.

I btw. ja ne zovem goste dok su mi djeca doma :mrgreen: jer znam na što će to ličiti - čemu onda mučit i sebe i njih i goste...i sad samo čekam da me jednog dana pitaju - mama, a zašto mi nikad ne zovemo ljude u goste da im održim predavanje:lol:

Kod učenja prirodnim posljedicama treba biti oprezan... Ja sam to naučila davno, kad je moj mlađi rasjekao uho na vrata u trenutku vlastite (i moje) nepažnje. Ne puštam. Kad krenu divljati, zaustavljam to ODMAH. Ako skaču i treba im fizičko kretanje - pošaljem ih van. Ako skaču navečer, znači da im treba smirivanje - nađem neku aktivnost kojom se to rješava (audio priče, čitanje...) Zapravo, to smo prerasli. To je odgoj za vrtićku dob. Kasnije se djeca nauče sama regulirati - netko prije, netko kasnije, ali svi nauče.

Trik je u tome da sa zaustavljanejm nepoželjnog ponašanja treba krenuti na vrijeme, u relativno ranoj dječjoj dobi. Nema šanse da se promijeni ukorijenjeni obrazac ponašanja "bez granica" kod 13-godišnjaka koji do tada nije imao nikakvih ograničenja. To dijete jednostavno ne kuži o čemu se radi...

Kod učenja prirodnim posljedicama treba biti oprezan... Ja sam to naučila davno, kad je moj mlađi rasjekao uho na vrata u trenutku vlastite (i moje) nepažnje. Ne puštam. Kad krenu divljati, zaustavljam to ODMAH. Ako skaču i treba im fizičko kretanje - pošaljem ih van. Ako skaču navečer, znači da im treba smirivanje - nađem neku aktivnost kojom se to rješava (audio priče, čitanje...) Zapravo, to smo prerasli. To je odgoj za vrtićku dob. Kasnije se djeca nauče sama regulirati - netko prije, netko kasnije, ali svi nauče.

Trik je u tome da sa zaustavljanejm nepoželjnog ponašanja treba krenuti na vrijeme, u relativno ranoj dječjoj dobi. Nema šanse da se promijeni ukorijenjeni obrazac ponašanja "bez granica" kod 13-godišnjaka koji do tada nije imao nikakvih ograničenja. To dijete jednostavno ne kuži o čemu se radi...

Da, naravno čim sam to pisala, odmah mi je u glavi bilo to da dopuštam da se dijete porazbija po kući, a ja to mirno gledam - tak je naime, zazvučalo. Naravno da se ne radi o ugrožavanju sigurnosti, života i zdravlja djeteta, već se radi o polomljenoj igrački, npr. koja je njemu gora od bilo kakve rane ili modrice...Poslati ih van je dobra alternativa, kad ja ne bih morala biti s njima, a puna kuća posla npr. Navečer, kad se divlja ne pali nikakvo smirivanje osim na silu, a to ne bismo....
I btw. onda se pitamo zašto su roditelji zbunjeni? Koja god metoda postavljanja granica/kažnjavanja/ukidanja privilegija se dotakne, netko ima nešto protiv i nikako da roditelj konačno napravi ispravnu stvar. Po tome sudeći mislim da će se to u skorije vrijeme snažno odraziti ne na ličnosti djece, već na ličnostima roditelja koji što god naprave - ne valja! Pa nije ni čudo što djeca osjete i iskorištavaju njihovu nesigurnost kad roditelji ni sami ne mogu biti načisto postupaju li ispravno ili ne.

Stijena, posve se slažem s tvojom tezom! Nesiguran roditelj je najgori roditelj.