Djeca koja se sama odgajaju - miroljubivost, nenasilje i teenageri

[cvijeta73]

stijena, mene strašno žalosti kad ovo pročitam:

ja samo znam da sam isprestravljena time što mi dijete za manje od dvije godine mora krenuti u školu - kao i jako puno roditelja koje znam

dajte ljudi, nemojte pretjerivati. mislim da ipak previše filmova gledate
evo, pročitajte onaj topik od a zakaj, kako je razred lijepo primio svog bolesnog prijatelja.
djeca su - divna.
sve drugo su iznimke koje potvrđuju pravilo.
a pravilo je da su djeca divna.

i kad bi to shvatili, i učitelji, i roditelji - bilo bi nam svima bolje.

a kad bi ifi prestala koristiti izraze "zabit o zid", a dutka fraze iz priručnika, ova rasprava bi bila bolja

da se upravo sada na našim ulicama počelo manifestirati to permisivno slijeganje ramenima nemoćnih roditelja i to u obliku koji valjda nitko ni u najcrnjim snovima nije mogao niti predvidjeti - tako surovog nasilja od strane nekažnjavanih i neograničavanih maloljetnika koji kad ih se pita za razlog mahom kažu da to rade iz čiste dosade, jer mogu, jer znaju da im nitko - počevši od roditelja, pa do sustava ne može ništa jer su centar centrova

stijena, nemojmo zaboraviti, napadači na luku ritza dolaze iz teških nesređenih obitelji. ubojica je pao razred, nije dolazio u školu, brat u zatvoru, otac pije, majka bolesna - nemojmo to uopće uspoređivati s nepostavljanjem granica. s odgojem u bilo kojem pojavnom obliku. to je zanemarivanje djece, zlostavljanje djece, ako ne fizičko, a onda zlostavljanje djece zanemarivanjem.
to su ekstremi na koje uopće ne znam ima li smisla se osvrtati.
meni ni u svojim najcrnijim razmišljanjima o divljim tinejđerskim danima svoje djece, nikad, ali baš nikad ne pada na pamet ni najmanja mogućnost da bi se jednog dana mogli naći u ulozi napadača na luku ritza. ili aleksandra abramova.

[Stijena]

stijena, mene strašno žalosti kad ovo pročitam:


dajte ljudi, nemojte pretjerivati. mislim da ipak previše filmova gledate

ovo nažalost nisu scene iz filmova, nego neposredna svakodnevna svjedočenja prosvjetara, pa čak i na ovom topicu
gjde god se osvrneš - bilo koji medij - napuhano ili nenapuhano - svakodnevno donose vijesti, osvrte, savjete roditeljima čija djeca svaki dan sa strahom odlaze u školu, a oni se nemaju kome obratiti
i ne govorimo (samo) o ubojicama, govorimo o onim zlostavljačima koji ne ostave niti modricu iza sebe, a jedan mladi život možda sustavno uništavaju....što je s uznapredovalom stopom samoubojstava upravo kod tinejdžera?
voljela bih kad bih mogla biti tako optimistična....ali nisam

[Nena-Jabuka]

... stijena, nemojmo zaboraviti, napadači na luku ritza dolaze iz teških nesređenih obitelji. ubojica je pao razred, nije dolazio u školu, brat u zatvoru, otac pije, majka bolesna - nemojmo to uopće uspoređivati s nepostavljanjem granica. s odgojem u bilo kojem pojavnom obliku. to je zanemarivanje djece, zlostavljanje djece, ako ne fizičko, a onda zlostavljanje djece zanemarivanjem.
to su ekstremi na koje uopće ne znam ima li smisla se osvrtati.
meni ni u svojim najcrnijim razmišljanjima o divljim tinejđerskim danima svoje djece, nikad, ali baš nikad ne pada na pamet ni najmanja mogućnost da bi se jednog dana mogli naći u ulozi napadača na luku ritza. ili aleksandra abramova.

... ni meni. I sa svim ostalim bih se složila. No, ovdje, na ovom forumu, a vjerojatno i na nekom drugom, roditelji raspravljaju o nijansama u odgoju - da li narediti da se pospreme kockice ili i sam u tome sudjelovati, a neke ozbiljne stvari se očito "događaju nekom drugom, ne meni".

No, onaj primjer koji sam navela, iz razreda mog djeteta, gdje su dečkići cipelarili jednoga koji je bio na podu, nije bio primjer s margine društva, iz tamo nekog naselja s kojim nemamo doticaja i toliko problematične obitelji da s njom ni sam Bog ne zna što bi.
Nas je, roditelje te djece, šokiralo što su to sve djeca iz sasvim običnih obitelji (moje, tvoje, susjedove), djeca najobičnijih, prosječnih roditelja.
Dečki jesu malo živahniji,
ali kako , zašto, zašto su mislili da smiju jednoga baciti na pod i skupno izudarati?
OK, još su mali, još ne shvaćaju da udarac cipelom u glavu može imati gadne posljedice, da su ga mogli jako ozlijediti, da će ga možda baš tako ozlijediti za godinu, dvije, kad njihovi udarci budu malo jači.
Jesu li to vidjeli na previše crtića, previše filmova, jesu li roditelji mislili da djeca i sama znaju što se ne smije raditi, da su im dovoljno poruka već uputili, nemam pojma što im je bilo.
Nekad je dovoljan i jedan agresivac da povede kolo,a ostali se prikrpe nesvjesni što rade.

Dečki su se uvijek tukli (kaže MM) jedan na jednog ili grupice međusobno, normalne stvari u odrastanju,
ali mi se nekako čini da treba ipak malo više pozornosti svemu tome posvetiti i u nekim ranim danima,
u tinejdžerskoj dobi teško je nekoga preusmjeriti.
U svakom slučaju, mislim da o ovoj temi imaju više konkretnoga za reći roditelji starije djece, ili nastavnici.
Mi koji još imamo bebače i predtinejdžere možemo samo teoretizirati.

[Ifigenija]

... ni meni. I sa svim ostalim bih se složila. No, ovdje, na ovom forumu, a vjerojatno i na nekom drugom, roditelji raspravljaju o nijansama u odgoju - da li narediti da se pospreme kockice ili i sam u tome sudjelovati, a neke ozbiljne stvari se očito "događaju nekom drugom, ne meni".

No, onaj primjer koji sam navela, iz razreda mog djeteta, gdje su dečkići cipelarili jednoga koji je bio na podu, nije bio primjer s margine društva, iz tamo nekog naselja s kojim nemamo doticaja i toliko problematične obitelji da s njom ni sam Bog ne zna što bi.
Nas je, roditelje te djece, šokiralo što su to sve djeca iz sasvim običnih obitelji (moje, tvoje, susjedove), djeca najobičnijih, prosječnih roditelja.
Dečki jesu malo živahniji,
ali kako , zašto, zašto su mislili da smiju jednoga baciti na pod i skupno izudarati?
OK, još su mali, još ne shvaćaju da udarac cipelom u glavu može imati gadne posljedice, da su ga mogli jako ozlijediti, da će ga možda baš tako ozlijediti za godinu, dvije, kad njihovi udarci budu malo jači.
Jesu li to vidjeli na previše crtića, previše filmova, jesu li roditelji mislili da djeca i sama znaju što se ne smije raditi, da su im dovoljno poruka već uputili, nemam pojma što im je bilo.
Nekad je dovoljan i jedan agresivac da povede kolo,a ostali se prikrpe nesvjesni što rade.

Dečki su se uvijek tukli (kaže MM) jedan na jednog ili grupice međusobno, normalne stvari u odrastanju,
ali mi se nekako čini da treba ipak malo više pozornosti svemu tome posvetiti i u nekim ranim danima,
u tinejdžerskoj dobi teško je nekoga preusmjeriti.
U svakom slučaju, mislim da o ovoj temi imaju više konkretnoga za reći roditelji starije djece, ili nastavnici.
Mi koji još imamo bebače i predtinejdžere možemo samo teoretizirati.

x
Točno tako!

[pikula]

stijena, nemojmo zaboraviti, napadači na luku ritza dolaze iz teških nesređenih obitelji. ubojica je pao razred, nije dolazio u školu, brat u zatvoru, otac pije, majka bolesna - nemojmo to uopće uspoređivati s nepostavljanjem granica. s odgojem u bilo kojem pojavnom obliku. to je zanemarivanje djece, zlostavljanje djece, ako ne fizičko, a onda zlostavljanje djece zanemarivanjem.
to su ekstremi na koje uopće ne znam ima li smisla se osvrtati.

Stalno pričamo o odgovornosti, škole i roditelja, a društvo, susjedi, prijatelji, rođaci. Zanima me vaše mišljenje o ovome. Kad stvari krenu nizbrdo za neku obitelj, tata dobije otkaz i dijete se ispiše s izvanškolske aktivnosti, mama se razboli, dijete počne ometati nastavu u školi i u roku mjesec, dva dobije etiketu "problematično". Ako se situacija riješi sama od sebe, s vremenom će se djetetovo ponašanje popraviti i nikom ništa,ali što ako krene spiralno dolje? Koliko nas ovdje, koji toliko razmišljamo o odgoju svoje i tuđe djece, smo spremni djelovati, brzo i poduzetno prije nego se etiketa nalijepi i fiksira. Pitam sebe, koliko i vas. Možda jednostavno ponuditi da povedeš klince sa sobom u park da ljudi stignu malo doći k sebi, obaviti nešto, ne znam.... Ali čini mi se da se jako često od straha za svoje klince brzo odmičemo od "problematičnih" i time pomažemo nerješavanje problema. To dijete kojeg se unaprijed boje što će napraviti, a nitko ništa ne poduzima, kakve ono ima šanse i kakve su šanse da jednog dana premlati upravo naše dijete. Na žalost čini mi se da svi po malo stvaramo taj društveni vakuum oko socijalno ugroženih i "problematičnih", ali na žalost taj se vakuum ne pokazuje djelotvornim kad treba zaustaviti šaku, kamen ili nešto gore.