Djeca koja se sama odgajaju - miroljubivost, nenasilje i teenageri

[cvijeta73]

i ja se slažem s nenom. i da me se krivo ne shvati, nikako ne umanjujem problem maloljetničkog nasilja, ne, htjela sam samo napraviti distinkciju između našeg razglabanja o granicama i finesama u odgoju i te strašne pojave.

a sad malo filozofije

zelim reci da ima roditelja u koje spadam i ja koji iz raznih razloga ne drze do institucije kazne

prvo disklejmer za dutku - lutku, meni su kazne i oduzimanje privilegija - sinonimi. jedno te isto.

ja mislim da nije bitno što roditelji ne drže do institucije kazne, nego što djeca ne drže do te institucije, ako realno pogledamo.
ja npr kaznu koristim sa starijim - nema parka (ovo podrazumjeva njegov samostalan izlazak u park s prijateljima). s mlađom ne, jer jednostavno ne znam kaznu za nju, jedino što mi pada na pamet je da ne može spavati sa mnom u krevetu, a to je već ulazi u kategoriju zlostavljanja djeteta

ali, realno, neće on nešto ne napraviti zato što ga je strah kazne.
nijedan prekršitelj kad kreće u prekršaj nema u svijesti da je kazna za taj prekršaj tolika i da je za njega to prihvatljivo ili neprihvatljivo pa na temelju kazne donosi odluku o tome da li će prekršaj napraviti. ne. on ide u prekršaj sa svijesti da neće biti ulovljen u prekršaju.

tako da ja smatram da kazne same po sebi imaju vrlo ograničavajući utjecaj na naše pa tako i na dječje ponašanje.

[Ifigenija]

.

tako da ja smatram da kazne same po sebi imaju vrlo ograničavajući utjecaj na naše pa tako i na dječje ponašanje.

S ovim se baš i ne slažem.
Npr. moj sin je uvatio nešto ludovati prije odlaska na igranje. Ponovila sam nekoliko puta da je vrijeme, bla bla, zatim sam brojala do tri - ukoliko to ne prestane - ne idemo nigdje. On je blagoizvolio i dalje ludovati, ja sam se skinula, sjela i rekla - ne idem. Zašto - zato. Bilo je suza i nagovaranja, i svega, ali sam rekla - nelagodno se osjećam kad krećem negdje, a vi cendrate, ljutite se, tučete i svađate, i na koncu - mirenje i uvođenje reda pojelo je puno previše vremena za igru, pa nam se više ne isplati. Sat ne laže, i njega se ne može muljati. Ako hoćeš ići nekamo - čini što treba da pođeš.
Prije neki dan je dobio od zubićvile novac za ispali zub, pa smo kretali u TL. Scenarij je počeo kao i prošli puta - ludovanje, cendranje, svađa, ali kad sam spomenula - djeco, sjećate li se što je bilo kad je zadnji put bio šou pred polazak - sinu su se oči raširile, rekao je - ajoj, i doslovce se zatvorio u svoju sobu od sestre - valjda da ga ne dovede u napast.
Znači, kazna ga je naučila?! Ili?
Ja bih rekla da je.

Koja bi bila alternativa? Djeca rade šou (od dosade, ajmo reć pravo, jer se mater sprema) - plus mala je premala da se svlada, pa ga provocira, uzima mu stvari i ostalo - i u biti je sin u poziciji da mora svladati svoj nagon da se parbi, sazreti dovoljno da skuži da mu je rasprava i tučnjava sa sestrom manja korist od odlaska negdje; kazna ga suočava s time da ako se ne svlada, ako ne misli unaprijed na ono što mu je važno - od toga neće ništa biti...

Kako bi protivnici kazne postupili, baš me zanima.

[dutka_lutka]

Npr. moj sin je uvatio nešto ludovati prije odlaska na igranje. Ponovila sam nekoliko puta da je vrijeme, bla bla, zatim sam brojala do tri - ukoliko to ne prestane - ne idemo nigdje. On je blagoizvolio i dalje ludovati, ja sam se skinula, sjela i rekla - ne idem. Zašto - zato. Bilo je suza i nagovaranja, i svega, ali sam rekla - nelagodno se osjećam kad krećem negdje, a vi cendrate, ljutite se, tučete i svađate, i na koncu - mirenje i uvođenje reda pojelo je puno previše vremena za igru, pa nam se više ne isplati. Sat ne laže, i njega se ne može muljati. Ako hoćeš ići nekamo - čini što treba da pođeš.
Prije neki dan je dobio od zubićvile novac za ispali zub, pa smo kretali u TL. Scenarij je počeo kao i prošli puta - ludovanje, cendranje, svađa, ali kad sam spomenula - djeco, sjećate li se što je bilo kad je zadnji put bio šou pred polazak - sinu su se oči raširile, rekao je - ajoj, i doslovce se zatvorio u svoju sobu od sestre - valjda da ga ne dovede u napast.
Znači, kazna ga je naučila?! Ili?
Ja bih rekla da je.

Pa ovo ti je OK. Samo nije kazna.
(Ne kažem da treba kazniti.) To je discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica djetetovog
ponašanja. Smatra se boljim od kažnjavanja. A i učinkovitijim.
Naime, iz psihologije se zna da kazna ponekad i fiksira dijete u određenom obrascu ponašanja.

pikula, u pravu si.

[Ifigenija]

Pa ovo ti je OK. Samo nije kazna.
(Ne kažem da treba kazniti.) To je discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica djetetovog
ponašanja. Smatra se boljim od kažnjavanja. A i učinkovitijim.
Naime, iz psihologije se zna da kazna ponekad i fiksira dijete u određenom obrascu ponašanja.

pikula, u pravu si.

U moje doba se to zvalo kazna, pa ja to kažem kazna.
A kad to zakompliciraš običnom narodu u discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica umoran narod zaspe već kod pokazivanja, i onda misli da su kazne out, da se ne smiju.
A stručnjaci ih samo preimenovali.
Brandirali.
Ajooooj.

[meda]

U moje doba se to zvalo kazna, pa ja to kažem kazna.
A kad to zakompliciraš običnom narodu u discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica umoran narod zaspe već kod pokazivanja, i onda misli da su kazne out, da se ne smiju.
A stručnjaci ih samo preimenovali.
Brandirali.
Ajooooj.

istina. mislim da je kvaka u tome da dijete shvati da svako ponasanje povlaci posljedice. zato mi ove kazne koje nisu direktno povezane sa situacijom ne funkcioniraju kod mlade djece, jer oni jednostavno ne razmisljaju toliko daleko. osim toga, kazna-posljedica treba biti autenticna, da dijete osjeti roditeljevu granicu, da vidi da je svojim ponasanjem povrijedilo roditelja, a to je osnova empatije. ako kazna dolazi kao neko apstraktno pravilo, dijete se nece identificirATI TOLIKO S roditeljevom potrebom za svojim granicama i nece razviti senzibilnost za druge, a i efekt ce biti malo drugaciji. razvit ce se strah, a ujedno i otpor prema pravilima, autoritetu i od tuda sav taj bunt i potreba da se granice ruse i isprobavaju. to je prirodna potreba djeteta za slobodom, za smislom, za kontaktom s drugim bicem. i sasvim je razumljiva.

mene uopce ne cudi da su danas djeca takva kakva jesu. sva ta ogranicenja oko njih s jedne strane koja proizlaze iz nacina zivota (koji se moze usporediti s zivotinjama u kavezu, gdje zivotinje pokazuju tipicno ljudsko agresivno i destruktivno ponasanje), a s druge strane sva ta povladivanja djetetu, pruzanje osjecaja da su oni centra svijeta i da su roditelji i svi ostali tu zbog njih da bi njima bilo ljepse, lakse, bolje. bilo bi lako kada bi se sve dalo svesti pod popustljivi odgoj. jer ispada da se radi samo o greski roditelja, a cijelo drustvo je krivo nasadeno i to ne moze dobro funkcionirati.
.

[Peterlin]

Pa ovo ti je OK. Samo nije kazna.
(Ne kažem da treba kazniti.) To je discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica djetetovog
ponašanja. Smatra se boljim od kažnjavanja. A i učinkovitijim.
Naime, iz psihologije se zna da kazna ponekad i fiksira dijete u određenom obrascu ponašanja.

U ovom slučaju, ja ne znam onda što je kazna... Meni svaki oblik uskrate i te kako jest kazna. Nemam drugi naziv za to. A samo to i koristim.

Zar je kazna samo "po guzi"? Ako je, onda moji dječaci nemaju pojma što je kazna, a pitaj njih.... Kad ne smiju van - to je kazna. Kad ne smiju dovoditi prijatelje - to je kazna. Kad ne smiju gledati tv i koristiti računalo - to je kazna. Kad god se osjete posramljeno (zbog opomena, kako god blage bile) to je isto kazna.

[Stijena]

Pa ovo ti je OK. Samo nije kazna.
(Ne kažem da treba kazniti.) To je discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica djetetovog
ponašanja. Smatra se boljim od kažnjavanja. A i učinkovitijim.
Naime, iz psihologije se zna da kazna ponekad i fiksira dijete u određenom obrascu ponašanja.

uskratiti odlazak na igranje=uskratiti privilegiju
zar ne govorimo stalno ispočetka da je to zapravo i jedina ispravna kazna ako je potrebna i ako ne ide drugačije
uostalom imam i ja petogodišnjaka kojem su crtić, igračka i igranje jedine privilegije koje mu uopće i možeš oduzeti ako pretjera

i osvrt na TV program - i mi i djeca ga gledamo, ne zato što mislim da je ultra predobar, nego zato da čuju moje komentare i moje mišljenje. nisam od onih koji će aprirori popljuvati "reality" show ili seriju, a da nije pogledao niti pola emisije/epizode. volim vidjeti što ima, ali to naravno ne znači nužno da podržavam i da će mi se svidjeti. zato dovoljavam sebi, a i djeci, time na neki način, da o tome stvore/izraze svoje mišljenje. U Big brotheru ima jako puno obrazaca meni nepoželjnog ponašanja za moju djecu, ali to zapravo uopće ne znači da ga neće gledati - naprotiv (ako imamo vremena i ako nema ništa drugo pametnije čime bi se mogli bolje zabaviti jer TV ipak više doživljavam kao zabavu nego neko mjesto na kojem se može bogznašto naučiti) to mi čisto dobro dođe da s djecom prokomentiram kako se i zašto ne bi smjeli/trebali tako ponašati. ipak je to naša stvarnost na koju će, ako već nisu, danas-sutra naletiti na ulici/vrtiću/školi. pa valjda se zato i zove reality

nije nužno dijete držati pod staklenim zvonom, netko reče sindrom letećih medvjedića , nego ih ne prepustiti stvaranju vlastitog mišljenja, a da prethodno nisu čuli stav onoga tko bi ih trebao odgajati i usmjeriti. zato se to po meni i zove usmjeravanje. dakle, on će vidjeti, a ja ga trebam usmjeriti na koji način da o tome razmišlja - jel tako?

[Nena-Jabuka]

Je, tako je, usmjerenje. Baš sam pod dojmom ove teme sinoć išla djeci pričati nešto o Domovinskom ratu (slušali su s max. zanimanjem) jer sam skužila da sam malo "prešutljiva" (ko bi rekao, koliko ovdje znam trkeljati), odnosno, da im obično nisam sama, bez posebnog povoda ili njihovog pitanja,
krenula pričati neke stvari. Uvijek čekam povod ili pitanje (tek sam sad to osvijestila).
Recimo, ono kad ste pričali za pijance ili sličan prizor, ja prolazim s djecom pored njih pa ako oni pokažu zanimanje i nešto upitaju opširno im objasnim, ali ako ne, sama ne iniciram razgovor o tome.
Jednostavno mi ne padne na pamet da na sve reagiram kako bih njih poučila.

Sad ću bogme postati inicijatorica tema svih vrsta i dezena jer možda nije dovoljno da oni vide samo primjer ponašanja (pa gdje će oni vidjeti na primjeru da ja nisam homofobična?).
Eto, na priči o Dom. ratu djeca su se zgrozila na napadače, odmah su krenule u osudu, kao za one vještice iz bajke - "pa ta je zemlja sad naš neprijatelj, ubili su ljude, zar su oni nama i dalje susjedi?pa ne mogu nam više biti susjedi!!!" (kao da se zemlja može preseliti).

Onda sam krenula s tim da nisu više neprijateljli, da se treba pomiriti, ko što se i njih dvije pomire nakon svađe itd., bla, bla, i onda -aha, dobro!
Znači, moram ne uvlačiti jezika

[Ifigenija]

Cvijeta, naučilo se dijete, i to ne samo zato jer je otišao u sobu, nego je jer je kasnijim ponašanjima pokazao da razumije. Npr. kad smo razgovarali o kupnji u TL ja sam rekla da se bojim ić tamo jer mi je jako nelagodno kad počnu cendrati za svaku igračku, ili bacati po podu iz nekog razloga, i da ne bih rado išla. On je rekao da nek idem, i da se nemam razloga bojati - vidiš kako sam doma otišao u sobu, da se ne potučem sa sekom
On je imao granicu - ne se svađati, natezati, razbijati dok se ja spremam, ali nisam mu rekla kako da to učini.
On je otišao u svoju sobu, očito kalkulirajući da će time minimalizirati problem. I dobro je zaključio. Ja se toga ne bih, npr. sjetila. Meni je ta strategija užasno simpa, a mislim da je i dobar pristup inače - ako te netko dovodi u napast - makni se od njega. I misli unaprijed.
Nakon cijele te priče dovoljno je da kažem samo da ja ne toleriram deračinu pred polazak, da se on nekako snađe i izađe iz konfliktne sitaucije. Naravno, oni s vrmeenom uđu u neki drugi mot, pa treba ponoviti, i to je ono dosadno u roditeljstvu. Skini cipele, operi ruke, milijon puta po djetetu, ali to je tako.


Inače, isto mislim da kazna nije svrha sama sebi, nego da mora dijete nešto naučiti, s nečim ga suočiti. Kad znam da trebam kazniti dijete, a ne znam kako, to priznam, i kažem - ovo je za kaznu, ali ne znam kako da te kaznim, pa ćeš zato sjediti sa mnom, štojaznam...

Ma, roditeljstvo je uvijek work in progress. Koliko puta nešto poučiš dijete, toliko si puta i na čudu, i napraviš krivo.

Mamica, razmisli što ti je nelagodno, i zašto. I što ćeš učiniti, koju cijenu platiti u kojem trenutku. U biti možeš razbucati jednu večeru, pa se nadati da je dijete shvatilo (ovisno koliko ima godina), ili smisliti strategiju unaprijed. Npr. dati djetetu na početku večere puno šalicu nečeg njemu zanimljivog, ili imati neku alternativnu zabavu, štojaznam. Ali ako ti je važno nešto, onda se to isplati staviti na prvo mjesto... ali to dolazi s vremenom. Prije bih se osjećala kao žrtva kad sam odlazila s kojekakvih događanja jer sam odgajala djecu (ili bi nam prestalo prenelagodno, ili su opravdano bili nemogući)... s vremenom mi je to sjelo, i razlikujem - ako je JAKO važno - nabavim čuvanje za djecu, ili ih podmitim nečim nečuvenim, ako nije - onda sam spremna otići, prekinuti, provesti večer sama s djetetom, ili proći proces kazne.