Kod učenja prirodnim posljedicama treba biti oprezan... Ja sam to naučila davno, kad je moj mlađi rasjekao uho na vrata u trenutku vlastite (i moje) nepažnje. Ne puštam. Kad krenu divljati, zaustavljam to ODMAH. Ako skaču i treba im fizičko kretanje - pošaljem ih van. Ako skaču navečer, znači da im treba smirivanje - nađem neku aktivnost kojom se to rješava (audio priče, čitanje...) Zapravo, to smo prerasli. To je odgoj za vrtićku dob. Kasnije se djeca nauče sama regulirati - netko prije, netko kasnije, ali svi nauče.

Trik je u tome da sa zaustavljanejm nepoželjnog ponašanja treba krenuti na vrijeme, u relativno ranoj dječjoj dobi. Nema šanse da se promijeni ukorijenjeni obrazac ponašanja "bez granica" kod 13-godišnjaka koji do tada nije imao nikakvih ograničenja. To dijete jednostavno ne kuži o čemu se radi...