da li treba uciti decu da vrate udarac

Treba uzeti u obzir da postoje djeca koja se jednostavno ne mogu braniti,
ne mislim tu isključivo na djecu sa poteškoćama u razvoju (ali i njih) nego na sitniju djecu
kojoj ti možeš samo učiniti veću štetu ako mu kažeš da vrati nekome to je duplo ili 3 puta
teži i veći od njega.
Slijedeći navedeno, svako od naše djece (koliko god veliko ili malo bilo)
može naići na duplo veću "bitangu", koja mu itekako može nauditi ako mu se proba suprotstaviti.
Dakle, moja bi strategija uvijek bila: trči, viči, prijavljuj, žali se (i dijete i roditelji) učiteljici, ravnateljici,
pedagogu i sl.

ja sam (bila) apsolutno protiv vracanja: zlo se ne vraca zlim

dok moja kcer nije naisla na zlostavljaca: svaki dan ju nesto boli :(
i onda otkrijemo da je ona "vreca za boksanje" jednog djecaka
razgovori nisu pomogli a psihologica ju je okarakterizirala kao predobru (mi smo ispali losi roditelji) pa se evo vec tri godine borimo svaki put s novim izljevom bijesa jednog malisana a ciji roditelji tvrde da se tako muskarac (da MUSKARAC od 5 godina) treba ponasati prema zenskama
Strasno

a da: prijavljivanje tetama malo vrijedi jer eto on je zlocest: onda mu se ugadja i svi mu se sklanjaju...
a za nagradu mu se daju slatkisi (da ga se umiri) ili ga se posalje u drugu grupu


i sta sad moja kcer misli: najbolje je biti bitanga jer gle kako dobro prodjes

josipal :-(

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

kako bi ga riješili da do njega dođe, ne znam, ne isključujem ni pomikakin način, iako mi se čini opasan.

---

:lol:pomikakin način
pa ja cijelo vrijeme govorim samo to da taj način treba biti dozvoljen kao krajnji izlaz

naravno da se slažem da bi to morali rješavati odrasli - premda često ne rješavaju, i da bi se djecu trebalo naučiti verablnoj samoobrani (čitala sam onu knjigu S. Coopera, čini mi se jako dobra, i to ću koristiti kad dođe vrijeme), i pogotovo se slažem s trampolinom - djeca moraju imati stav, samopouzdanje, pa vjerojatno ni neće doći u priliku da postanu žrtve pravog bullinga

ali iz mojih usta, bar za ovo dijete, neće izaći "nikad ne vraćaj udarac, radije uzmakni"
ja sam se previše izmicala - nije dobro
za sad je ne učim da vraća udarac, nego da vikne odlučno ne
ali to je u kontekstu svađica sa sestričnom, gdje nažalost vidim da se moje dijete ne zna braniti, ali nije ništa strašno, to su normalni dječji sukobi

Citiraj:

---

krojachica prvotno napisa

Treba uzeti u obzir da postoje djeca koja se jednostavno ne mogu braniti,
ne mislim tu isključivo na djecu sa poteškoćama u razvoju (ali i njih) nego na sitniju djecu
kojoj ti možeš samo učiniti veću štetu ako mu kažeš da vrati nekome to je duplo ili 3 puta
teži i veći od njega.
Slijedeći navedeno, svako od naše djece (koliko god veliko ili malo bilo)
može naići na duplo veću "bitangu", koja mu itekako može nauditi ako mu se proba suprotstaviti.
Dakle, moja bi strategija uvijek bila: trči, viči, prijavljuj, žali se (i dijete i roditelji) učiteljici, ravnateljici,
pedagogu i sl.

---

recimo, taj put kad sam uzvratila udarac bila je situacija da je dečko koji me napadao bio veći i jači, i uz sebe imao još dvojicu, ali meni je jednostavno taj čas postalo svejedno, nakon što sam udarila u glavi mi je bilo samo - sad sam gotova. Ali su uzmakli odmah, sva trojica.
Može ispasti i drugačije, naravno. To je bila više neka školska čarka, ne pravo nasilje, a i toga ima.
I moja je strategija viči, prijavljuj, ali i suprotstavi se ako nema izlaza, brani se, budi jak/a, samouvjeren/a, ne dozvoli nikom da te tuče.

Mi upravo živimo takve trenutke... Kod srednje curke u vrtiću je dečko koji je do neki dan bio super, odjednom je počeo tući sve oko sebe uključujući i tete i djecu iz drugih grupa... Roditelji ofkors nijekaju problem i prave se englezi....
Ja sam svoje uvijek učila da se ne tuku, čak to ne rade niti međusobno... rade, al jako jako rijetko...
To maltretiranje je išlo toliko daleko da je kćer dogovorila sa sinom starijim godinu dana da će on doći u njihovo dvorište i srediti malog koji ju tuče, onda se sin dogovorio s dečkima iz svoje grupe da ga skupa srede.... i kaj sad? Dobro da su mi se klinci "hvalili" naumom pa smo to sasjekli u korijenu...
Problem i dalje stoji, ne riješava se ništa... Tete lude, klinci ludi, roditelji flegmatični....
U jednu ruku sam bila ponosna na sina što ima potrebu zaštiti sestru ali čemu sve to? To su djeca od 4 i 5 godina!!! Što će biti za koju godinu?

Smatram da jedino u takvim situacijama treba namlatiti roditelje i to pošteno....

Citiraj:

---

mlukacin prvotno napisa

To maltretiranje je išlo toliko daleko da je kćer dogovorila sa sinom starijim godinu dana da će on doći u njihovo dvorište i srediti malog koji ju tuče, onda se sin dogovorio s dečkima iz svoje grupe da ga skupa srede.... i kaj sad? Dobro da su mi se klinci "hvalili" naumom pa smo to sasjekli u korijenu...

---

evo, recite da je nepedagoški ali ja bih se na tvom mjestu pravila luda i pustila ih
tako je bio riješen problem susjedine male koju sam gore spomenula
kad se pokušalo sve po ps-u i nije bilo rezultata, nakon prvog idućeg incidenta je godinu dana stariji brat pritisnuo napadača i to je bio kraj priče :-/
da, nije u redu, ali roditelji problematičnog djeteta nisu reagirali, tete u vrtiću zataškavale problem, a mala je svaki dan dolazila plačući doma - dokle bi se trebalo čekati?
da se meni danas vratiti u te dane, sa svima bih se tukla :mrgreen:

ali, sto bi iz tog postupka naucio mlukacinin sin? bi li bilo tako slatko i kada bi u OS sakupio ekipu da pretuku nekoga tko im se zamjerio? ili u srednjoj?

kada govorite o indolentnosti roditelja, ja često ne vjerujem niti u onu tetinu - mi tu nista ne mozemo. B je u jaslicama bio usao u fazu griženja druge djece, bio je niti 2 godine star. Doma to nije radio, nas nije grizao. Nije to radio u situacijama u kojina je bio ljut vec vise kada je bio razigran, iz neke dragosti u kojoj si nije mogao postaviti granicu. Teta nas je uvijek izvjestavala, govorila kako je B "opet ostavio satić" toj i toj curici. KOliko god ja doma s njime pricala o tome, ja nisam nikada prisustvovala situaciji u kojoj je on ugrizao dijete, u toj dobi on je za minutu zaboravio ono sto sam ja njemu pricala...
Ponovilo se to nekoliko puta, tj. sve donde dok ja teti jasno nisam dala do znanja da je ona ta koja mora reagirati isti cas kada on ugrize drugo dijete, neka ga izdvoji, stavi u mirni kutak, neka prestane ugriz zvati "satićem" jer on to nije, to je ugriz i to boli drugo dijete! I, stvar se smirila, cim je teta zauzela odlucniji stav!

Citiraj:

---

ali, sto bi iz tog postupka naucio mlukacinin sin? bi li bilo tako slatko i kada bi u OS sakupio ekipu da pretuku nekoga tko im se zamjerio? ili u srednjoj?

---

pa evo recimo da bi bilo u redu reći mu da nije baš primjereno da grupa pretuče jednoga. Ali kad su se već okupili, zašto ne bi otišli do njega i jasno mu dali do znanja da mu neće dozvoliti takvo ponašanje?

Pa evo zamislimo odrasle ljude. Ako te netko pretuče u kafiću, zvat ćeš policiju. To je jasno. Ali ako sjediš u kafiću s društvom i dolazi neki lokalni frajer koji te maltretira na način koji će policija proglasiti nevrijednim njihove intervencije - recimo da ti dijeli čvrge svakih pet minuta, nagurava te u prolazu, ulije ti piće u hlače... ne bi li bilo normalno da se suprotstaviš, i da tvoje društvo stane uz tebe? Onaj koji u tom trenutku počne izmicati, prijetiti da će zvati policiju, taj više ne može u taj kafić, jer je nasilniku jasno da policija neće doći i da je žrtva preslaba da se suprotstavi.
A dijete o kojem je riječ svaki dan mora u taj vrtić, tamo provodi veći dio dana uz stalno izmicanje i ponižavanje, nitko tu ne može ništa učiniti - svima su vezane ruke, osim nasilnom djetetu kojem nitko ništa ne može?

Pa što iz toga naša djeca uče?


Dakle da ponovimo: mlukacin je razgovarala s tetama koje su nemoćne, roditelji se prave englezi, jedno dijete maltretira druge kojima je zabranjeno da se suprotstave.

Ja bih pokušala sljedeće: išla bih sama razgovarati s djetetom, i to prilično oštro, pred roditeljima a možda i nasamo (tuđe dijete vrtićke dobi ne bih tukla ali bih mu zaprijetila). Svoje dijete bih poučila kako da se suprotstavi, prije svega verbalno, ali u ovoj fazi bih itekako dozvolila vraćanje udarca. Potraje li, vježbala bih s njom udaranje u kauč. I ako ima starijeg brata, itekako bih mu dala zeleno svjetlo da brani sestru.

Još sam razmišljala - što bi naučila mlukacinina djeca ako bi njen sin uzeo stvar u svoje ruke. Pa vjerojatno ono što sam i ja naučila kad sam se konačno suprotstavila - agresivci su zapravo kukavice i u 99% slučajeva odmah će podvući rep. Nasilje ne treba tolerirati - ako te netko napada suprotstavi se podignute glave, bolje se jednom potući nego godinama živjeti u strahu. A ako vidiš da netko tuče slabijeg od sebe, zaustavi ga, jer to nije u redu.
Ja nisam postala agresivna nakon tog jednog udarca, zapravo sam jako mirna, pa i flegmatična osoba. Niti dečki koji su me jednom uzeli u obranu nisu naučili da se stvari rješavaju šakama - i dalje su bili isti kao prije, normalni dečki. Ali maltretiranje je prestalo.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

agresivci su zapravo kukavice i u 99% slučajeva odmah će podvući rep.

---

Ja radim profesionalno s agresivcima (istina odraslima) i na ovu kartu nikada ne bi igrala.

oprosti, ali u tome i jest stvar, djeca i odrasli nisu isto a mi se uporno ponašamo kao da jesu.

Odrasli agresivci su oni za koje zovemo policiju.
Djeca agresivci su u velikoj većini slučajeva ekvivalent onom tipu iz kafića kojeg sam opisala gore - i ako im se odlučno suprotstaviš, pogotovo ako vide da imaš društvo koje će ti pomoći, ostavit će te na miru. I u velikoj većini slučajeva kad odrastu prestaju biti agresivci. To su dječje huncutarije, koje itekako mogu boljeti ako su stalno usmjerene na isto dijete. A bit će usmjerene na ono dijete koje se ne suprotstavlja. I što se duže izmičeš, biti će sve gore i gore, a uvijek na onoj finoj granici da se da interpretirati kao nebitan slučaj, dječja svađa, i nastavnici će rijetko nešto poduzeti dok se nešto ozbiljno ne dogodi. Odnosno dok ne bude vrijeme za policiju.
Pa ako želite čekati da se nešto ozbiljno dogodi...

Opet ponavljam, nisu jedine dvije opcije: uzmaknuti ili fizički napasti, postoji niz nijansi između toga koje su puno konstruktivnije. A način na koji nauče rješavati probleme u djetinjstvu nemalom broju ljudi ostaje za cijeli život.

btw. ovaj tvoj lik iz kafića:

Citiraj:

---

recimo da ti dijeli čvrge svakih pet minuta, nagurava te u prolazu, ulije ti piće u hlače...

---

ima ozbiljnih psihičkih poteškoća kada se usuđuje i jest teški agresivac. Moje je iskustvo da na ovakva ponašanja policija izlazi bez dileme. Ili, najčešće nitko niti ne zove policiju negosam rješava problem, fizički, pa policija dođe kada se pojave teške tjelesne ozljede kod sudionika tuče.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Ja bih pokušala sljedeće: išla bih sama razgovarati s djetetom, i to prilično oštro, pred roditeljima a možda i nasamo (tuđe dijete vrtićke dobi ne bih tukla ali bih mu zaprijetila).

---

Mislim ovo je totalno nprekoračenje ovlasti. Ne mogu to zamisliti kao korisno ni u kojem smislu. PA to je malac koji se može samo nasmrt prepast nepoznate tete koja mu prijeti i počet pišat u krevet npr, a to što teta ne riješava na vrijeme i adekvatno situacije u grupi se neće time uopće promijeniti. Mislim jasam šaltala dijete iz jednog vrtića u drugi. U jednom je bilo tučanjve, ozljeda, svega, u drugom vrtiću ni blizu. Glavna razlika - tete upozoravaju djecu na početku bilo kojeg neprihvatljivog ponašanja na dobno adekvatan način, uvjek su tu, prisutne, prate i ako ne reagiraju na prvu, znaju što se točno događa i djeca nisu prepuštena sama sebi, ako treba razgovaraju s roditeljima, ali 99% siutacija rješavaju odmah na licu mjesta mirno i dosljedno. A u prvom vrtiću se djeca igrala, čeličila i riješavala sama sve i što sama naučila - samo "ko je jači taj kvači". Djecu treba odgajati, a to se ne radi batinama ni prjetnjama. Ako nam dijete nije na sigurnom u vrtiću i ako to ne možemo postići razgovorom s tetama treba se boriti na višoj instanci ili promijeniti vrtić.

Nikada ne bih išla razgovarati s tuđim djetetom nasamo, a pogotovo ne bih prijetila i žestoko bih reagirala kada bi netko to učinio mom djetetu. Viđala sam takve obračune odraslih osoba s djetetom uz prijetnje i uskraćivanje riječi djetetu. Vrlo često se tu radilo o nepotpunim informacijama i iskrivljenoj perspektivi roditelja u kojoj su uvijek tuđa djeca kriva. U našoj školi je jedan pokušaj obračunavanja završio tako da je jednom tati ruka poletjela prema "krivcu" (nije se radilo o tučnjavi nego o nekom rivalstvu između djece). Bilo je jako čupavo za tatu. Takve stvari trebaju rješavati roditelji s učiteljima i stručnom službom škole.

Ja i dalje stojim kod onog da dijete nije krivo i da treba namlatit roditelje...
Nažalost radila sam u privatnoj školi, nagledala se svašta.... Nažalost su najproblematičniji i oni s kvazi dijagnozama bili upravo oni čiji su roditelji strava i uzas... ako su ih uopće viđali, ne želim ni reći koliki su djedovi i bake dolazili na informacije i roditeljske... al ok, bila je to specifična škola

Sad me to vratilo na priču JJ i malog Luke, JJ je pohađao školu u kojoj sam radila....
Dakle, nakon onog što je učinio, bio u zatvoru, pustili ga iz zatvora, mi ga ispisali iz škole, upisao se u neku drugu privatnu, pod nadzorom socijalne sluzbe.... opet je uz blagoslov divnih roditelja bio vani sa 16 godina do 2 u noći usred tjedan i s ekipom opet istukao nekog klinca radi ne sjećam se više čega!!

Roditelji su krivi i točka.

Žao mi je djece, poput tog našeg klinca iz vrtića, koji je sad izopćen, s kojim se nitko neće igrati... On samo želi nešto reći, a nitko ga ne sluša, ne pita, ne čuje... A on ne zna kako reći. Ne vjerujem da je agresivan sam od sebe, jer nije bio takav. Postoji uzrok. Nažalost uvijek je tako, okrenite se oko sebe. Svi mi znamo nekoga tko je takav... dovoljno je tek površno poznavati roditelje da znaš o čemu se radi.

Napomena, ne pirčam o fazama koje gotovo sva djeca prolaze.... Jer sa 4 godine nema faze intenzivne agresije...

Jesu, roditelji su krivi i s tim se potpuno slažem.
Slažem se i da je razgovor nasamo s tuđim djetetom prekoračenje ovlasti.
I nikako se ne bih htjela tući ni s roditeljima ni s njihovom djecom.
I ne osuđujem zapravo tu djecu, kao što ne osuđujem ni onu koja su nekad mene tukla ili verbalno maltretirala - zanimljivo je vidjeti kakvi su ljudi postali, ima ih sasvim normalnih ljudi kojima je jako drago kad se sretnemo :-/ a ima i onih kojima se na licu stalno vidi tuga, pa i nekih za koje sam čula da su negdje na odvikavanju od droge i nikad ih više nisam vidjela... neki su samo bili življa djeca, a neki su jadni imali više problema od mene.

Ali moje iskustvo je da ti nitko zapravo ne pomaže dok se situacija ne izmakne potpuno kontroli. U najvećem dijelu slučajeva se ni ne izmakne - samo kroz cijelo školovanje uvijek jedna te ista djeca hodaju pognute glave i izbjegavaju drugu djecu.
Sad ćete mi odgovoriti da su to bila druga vremena - a zašto onda nitko ne pomogne mlukacininoj kćeri? I svoj ostaloj djeci čiji se roditelji žale na nasilje ovdje po forumu?

Da, ja bih prekoračila ovlasti kad bih zaustavila dijete koje je pretuklo moje i rekla mu da ne želim da se to više ponovi - a ono ima odriješene ruke da ponovo pretuče moje dijete? I njegovim se roditeljima neće baš ništa dogoditi ako odbiju surađivati?

Hajde, pojasnite mi to.

S kafićima baš i nemam puno iskustva, bubice vjerujem da znaš više od mene, ali nekako ne mogu povjerovati da bi policija izašla na teren kad bih nazvala i rekla da sjedim u kafiću i netko mi dijeli čvrge. Zbilja misliš da bi došli?

A ja eto mislim da ne bi. Čak ako bi možda po propisima trebali, ja mislim da bi se u praksi samo nasmijali. Kao što često ženama koje se žale na nasilje kažu da su vjerojatno provocirale.
I mislim da ako djetetu zabranim da se brani, da ću je staviti u ulogu tog jadnika koji sjedi i prima čvrge jer se ne zna suprotstaviti - a čak ni ne može promijeniti kafić, nego ponižavanje trpi svaki dan godinama.

Citiraj:

---

Bubica prvotno napisa

Opet ponavljam, nisu jedine dvije opcije: uzmaknuti ili fizički napasti, postoji niz nijansi između toga koje su puno konstruktivnije. A način na koji nauče rješavati probleme u djetinjstvu nemalom broju ljudi ostaje za cijeli život.

---

i opet ponavljam da ja to znam, i da ću bude li trebalo prvo isprobati sve konstruktivne varijante, boriti se na višoj instanci, ali ako ne pomogne zdrav razum i iskustvo mi govori da se problem ne treba ignorirati niti pustiti da traje.

Premještaj u drugu školu - o tome se već puno puta raspravljalo - neće uvijek pomoći ni djetetu koje je žrtva, koje se mora ponovo snaći u novoj sredini, i može ponovo naletjeti na agresivca - jer su najčešće ista djeca žrtve, a u mom konkretnom slučaju to bi značilo i dodatnu vožnju automobilom i nemogućnost korištenja javnog prijevoza. A dijete koje je agresivno ostaje u svom ambijentu i tamo traži nove žrtve :-/

Slažem samo,ja mislim da ne premještaš dijete na prvi mig, nego ako riješavanje problema u konkretnom vrtiću ne miče s mjesta svim konstruktivnim i prihvatljivim sredstvima, tada ga zapravo ne mičeš od nasilnika nego od ljudi koji ne rade svoj posao jer ne znaju, ne mogu, nije važno. Dakle ja ne bih micala dijete zbog komocije ili nekog hira, ali ako dijete nije na sigurnom bolje da ide tamo gdje netko radi bolje svoj posao u svakom smislu jer to je najčešće povezano. To može biti i samo promjena grupe ili objekta,ne radi se uvijek o nekim velikim preseljenjima. i koliko vidim mnogi roditleji to rade - jednostavno se vidi da roditleji svjesno počnu izbjegavati upis u neku grupu, objek, premještaju se itd. i tek onda zapravo nadređeni počnu reagirati - kad npr odjednom svi krenu u englesku grupu nakon promjene tete, a prošle godine ih je bilo 15. i to je neki građanski neposluh kakav, takav

Citiraj:

---

mlukacin prvotno napisa

Mi upravo živimo takve trenutke... Kod srednje curke u vrtiću je dečko koji je do neki dan bio super, odjednom je počeo tući sve oko sebe uključujući i tete i djecu iz drugih grupa... Roditelji ofkors nijekaju problem i prave se englezi....

---

o kome se radi????? pa nije mi Klara niš pričala o tome... baš ću ju pitati danas...

Stvari nisu crno bijele. Ne postoje samo dvije opcije: 1. biti jadnik pognute glave koji prima čvrge; 2. biti isti kao nasilnik. Postoje načini kako se postaviti, kako se uspraviti, kako potražiti pomoć odraslih, a da se ne svedeš na nasilničko ponašanje. To je ono što pokušavam naučiti svoju djecu. Nasilnim odgovorom na nasilje povećava se i perpetuira nasilje. Ja želim da moja djeca daju druge odgovore.

Daleko gore nego da dijete vrati udarac je da se odrasla osoba obračunava s djetetom. Treba se umiješati i pomoći svom djetetu, ali na zakonom dozvoljen i moralno prihvatljiv način. To nasilno dijete je isto dijete i treba mu pomoći, a ne ga vlastitim nasiljem dodatno uvjeravati da je nasilje jedini odgovor.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Stvari nisu crno bijele. Ne postoje samo dvije opcije: 1. biti jadnik pognute glave koji prima čvrge; 2. biti isti kao nasilnik. Postoje načini kako se postaviti, kako se uspraviti, kako potražiti pomoć odraslih, a da se ne svedeš na nasilničko ponašanje. To je ono što pokušavam naučiti svoju djecu. Nasilnim odgovorom na nasilje povećava se i perpetuira nasilje. Ja želim da moja djeca daju druge odgovore.

Daleko gore nego da dijete vrati udarac je da se odrasla osoba obračunava s djetetom. Treba se umiješati i pomoći svom djetetu, ali na zakonom dozvoljen i moralno prihvatljiv način. To nasilno dijete je isto dijete i treba mu pomoći, a ne ga vlastitim nasiljem dodatno uvjeravati da je nasilje jedini odgovor.

---

Da stvari nisu crno bijele, to stalno govorim. Kao i to da ne postoje samo dvije opcije. Niti učim dijete da je nasilje jedini odgovor (baš suprotno). Ali budući da sam prošla opciju br. 1., smatram da dijete koje se ne zna ili ne usuđuje obraniti treba od roditelja čuti i to da ima pravo na samoobranu - kao i na pomoć odraslih, naravno, ali nekad nema smisla čekati da ta pomoć stigne jer će trajati predugo.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Moj prvi razlog zbog kojeg učim djecu ne vraćaju udarce jest taj što mislim da je tučnjava loša i ne rješava stvari i ne želim da se tako ponašaju. To ne znači da oni nekoga ne klepnu, a da ja za to ne znam.

---

vidiš, ovdje kažeš da premda učiš svoju djecu nenasilju, ona ipak, vjerojatno, manje sukobe rješavaju kako znaju, i ti si s time prešutno sporazumna. Po meni je to sasvim razumno. Većina djece će se obraniti instinktivno (bilo verbalno ili fizički ako ne ide drugačije) i tako spriječiti da nasilje postane ozbiljnije. Ona djeca koja se ne znaju obraniti biti će ta koja će redovito primati udarce.
Pa ako tvoja djeca nekao nekog i klepe a da ti o tome ne moraš znati ništa, mislim da se mogla i mlukacin pretvarati da nije ništa čula... ili je mogla, budući da njeno dijete ne zna uzvratiti udarac kada je potrebno, ipak popričati s djetetom na tu temu.

evo recimo slažem se s ovim ranijim postovima i mislim da bih ja takav razgovor vodila u tom smjeru:

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Mislim da se djeca u samoobrani trebaju znati izmaknuti, blokirati udarce, pa i udariti da bi pobjegli ako ih netko drži ili udara. Ali to nije vraćanje iz osvete ili mržnje, pto bi i po mnei bilo ružno, nego kratki udarac i bijeg na sigurno - po tetu, učiteljicu ili roditelje.Mislim da se svi imao pravo braniti i da taj instinkt ne treba potiskivati, ali daleko sam od tog pitcanja na osvećivanje istom mjerom.

---

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Mislim da se ovo ne može rješavati ovakvim praktičnom uputama "vrati" ili "ne vraćaj", nego da djetetu treba pomoći da usvoji ideju da se s jedne strane ima pravo i treba braniti, a s druge, da nije svako dijete koje ga udari njegov neprijatelj niti zlo dijete, nego najčešće jednostavno dijete koje je u tom trenu pogriješilo i loše postupilo. Pokušati približiti bolje načine rješavanja sukoba, ali bez potpunog zatvaranja vrata prema fizičkoj obrani, dakle, da ne misli da ne smije vratiti ni ako je stvarno ugroženo. Dakle, niti ga poučavati da vraća, niti mu zabranjivati da vraća.

---

uz mog su u selu jos jedan klinac i dvije klinke...te dvije su nasilnice od kad su pocele kuziti...psuju, udaraju, cupaju, grizu...grozno...
mog su maltretirale kad god su stigle s tim da je jedna od njih bila svakodnevno drustvo...
moj je sjedil i plakal...
prije cca pola godine sam poludjela i rekla mu kad te xy lupi, stisni saku i zvizni ju...
i da...sad ju uredno odalami...
samo je poceo primjenjivati za sve sto mu ne pase...
prica je da smije samo nju i to kad ga ona prva udari...
u vrticu i na igralistu ne smije...ako njega netko hoce lupiti mora glasno reci NE
za sad pali...
ova sitna gurkanja zbog igracaka smatram fazom razvoja koju svi moraju proci

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

vidiš, ovdje kažeš da premda učiš svoju djecu nenasilju, ona ipak, vjerojatno, manje sukobe rješavaju kako znaju, i ti si s time prešutno sporazumna. Po meni je to sasvim razumno. Većina djece će se obraniti instinktivno (bilo verbalno ili fizički ako ne ide drugačije) i tako spriječiti da nasilje postane ozbiljnije. Ona djeca koja se ne znaju obraniti biti će ta koja će redovito primati udarce.
Pa ako tvoja djeca nekao nekog i klepe a da ti o tome ne moraš znati ništa, mislim da se mogla i mlukacin pretvarati da nije ništa čula... ili je mogla, budući da njeno dijete ne zna uzvratiti udarac kada je potrebno, ipak popričati s djetetom na tu temu.

---

u mom slucaju to nije ista stvar, moja djeca nisu nikada imala problem s time da uzvrate udarac, ako ja nista ne saznam o tome - ne mogu niti djelovati, ali naši razgovori uvijek idu u smjeru da je udaranje neprihvatljivo, ako naknadno doznam za takvu situaciju sigurno ću ih upozoriti da to nije prihvatljivo ponašanje, bez iznimke. I njih dvoje doma, razlika je 8 godina, mala često navali na bracu - nikada nisam prešla preko njezina ponašanja niti sam ikada dozvolila ili prešutno odobrila B da joj uzvrati fizički...

Citiraj:

---

Bubica prvotno napisa

u mom slucaju to nije ista stvar, moja djeca nisu nikada imala problem s time da uzvrate udarac, ako ja nista ne saznam o tome - ne mogu niti djelovati, ali naši razgovori uvijek idu u smjeru da je udaranje neprihvatljivo, ako naknadno doznam za takvu situaciju sigurno ću ih upozoriti da to nije prihvatljivo ponašanje, bez iznimke. I njih dvoje doma, razlika je 8 godina, mala često navali na bracu - nikada nisam prešla preko njezina ponašanja niti sam ikada dozvolila ili prešutno odobrila B da joj uzvrati fizički...

---

ali mislim da ti je ipak draža takva situacija nego da ti dijete svaki dan dolazi uplakano doma... ili možda ne? Odgovori iskreno. Ja bih radije odgojila dijete kojem nije problem uzvratiti udarac - ali samo kad je nužno, dakle govorim o ekstremnoj situaciji iz koje nema drugog izlaza - nego dijete koje je stalno meta zlostavljača i koje pati.

Ni ja ne bih prešla preko situacije koju opisuješ - sukobe među braćom, općenito preko bilo kakvog fizičkog sukoba djece kojem sam prisutna. Ali ne bih osudila dijete koje se obranilo kad mu nitko drugi nije mogao pomoći. Naprotiv, rekla bih da je dobro postupilo - rekla bih da nasilje treba prijaviti, učila bih ga sve verbalne metode obrane, ali ne bih osudila nužnu samoobranu.

ne znam je li mi draže (nije nimalo ugodno kada tvoja slatka curica zaskoči neko drugo dijete u parku), vjerojatno mi je lakše jer ta njihova agresivnost ne prelazi granice, B nije nikada prvi niti napadao, F je imala kratko tu fazu s dvije godine i prošlo ju je.

Ne osuđujem niti ja svoju djecu kada razgovaramo o tome, kužiš, s B razgovaram na način da mu naglasim da mogu razumjeti kako se osjećao i zašto je reagirao kako je reagirao (gotovo u 100% slučajeva stvarno i mogu) ali da, kako god se on osjećao, fizička agresija nije opravdana, razgovaramo o tome što je drugo mogao napraviti, kako da se slijedeći put postavi kada se nađe u toj situaciji...Uvijek ga pitam želi li da mi nešto poduzmemo po tom pitanju (ako nisu u pitanju baš ozbiljna maltretiranja) ili ga pak izvijestim da nam je cijela ta situacija neprihvatljicva i daćemo, npr. razgovarati s učiteljicom o tome...

Jedan mali update s moje strane. Moje dijete je ovaj mjesec krenulo u vrtić. I mogu s olakšanjem reći da se ovaj vikend cijelo vrijeme mlatila sa sestričnom :mrgreen:

Ne znam da li me kužite... ja tebe Bubice kužim, ti si u normalnoj situaciji i imaš normalnu djecu koja se ponekad potuku sa svojim prijateljima i obrane se u tim situacijama do kojih mora ponekad doći tijekom djetinjstva. Priznali to mi ili ne, normalno je i uvijek će toga biti - da, treba raditi na tome da bude sve manje, ali ne možemo se praviti da ne postoji.
Pa u takvoj situaciji kad imaš dijete koje se zna obraniti mirne duše možeš govoriti kako nije u redu tući se, pogotovo napadati prvi. Raditi na tome da sukobe rješavaju verbalno.
Evo ja sam sad provela cijeli vikend govoreći to isto. Bilo je naporno ali ipak, nekako sam odahnula... imam normalno dijete! Kužite, ona je i dalje dobra i normalna cura, malo su se čupale, malo su se igrale, i ja sam bila jako oštra u sprečavanju tih tuča, oduzela sam redom sve igračke oko kojih su se svađale, razdvajala, govorila kako neću da se tuku, sve po ps-u (uostalom, volim i svoju nećaku, i ne bih dozvolila bez obzira na svoje emocije udaranje bilo kojeg djeteta).

Ali lakše ću tako, lakše je ispravljati ovakvo ponašanje koje smatram fazom u dječjem razvoju, nego kad dijete postane žrtva - čega sam se bojala obzirom na svoje nesretne gene i njezino dosadašnje ponašanje, odnosno plakanje za svaku oduzetu igračku i traženje od mene da rješavam svako naguravanje između nje i godinu dana mlađeg djeteta. Do sad je plakala stalno ona, a sad su plakale naizmjence.

Naravno da mi ova promjena ponašanja ne garantira da neće ipak postati žrtvom nasilja među djecom, tko zna što će još biti, i ne bih imala ništa protiv da je ostala mirno i dobro dijete da ne mora preživljavati od sada na dalje među vršnjacima. I i dalje stojim kod toga da bude li je netko počeo učestalo maltretirati i napadati, da ću reći da se prvo treba pokušati obraniti vikanjem, da se požali učiteljici i meni, da se treba skloniti ako je moguće, ali i da je, ako (i samo ako) nema druge, u redu braniti se šakama.

Bit će sve u redu! Sretno!

pomikaki, ja te kužim. i slažem se s tobom. i isto mislim da nije dobro djeci izričito braniti udaranje. samoobranu. odnosno - to naglašavati.
ono što sam ovdje htjela reći je da, puno više od tih situacija, vidim neke druge situacije. kad roditelji potiču vraćanje udaraca kod parkovskih kavgi. i dalje stojim kod toga da je to - pogrešno.
djeca su različita - jako puno male djece stvari rješavaju fizičkim putem. neki drugi - ne. imam savršen primjer kući. jedan nikad nije digao ruku, ostajao je bez igračaka, kad bi ga neko klepio ne bi on njega. druga - da se ne ponavljam. ali, M nije udarala nekoga da mu naudi. i to što će njoj netko vratiti po glavi u parku - ne mogu nikako vidjeti kako može biti edukativno. ne što udara moju M :mrgreen: nego i inače kad se djeca igraju me to nervira.
ovaj njemu pijesak u oči, ajde i ti njemu pjesak u oči.
J je možda ostajao koji put kratkih rukava za igračku, ali vrlo brzo se izborio za svoje mjesto. na svoj način. kao mali se klonio uglavnom tih nasilnijih, nije se volio s njima igrati. a vidim da mu sad ne smetaju :roll:

BMM, baš me zanima koja je to teta!

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Mislim da se ovo ne može rješavati ovakvim praktičnom uputama "vrati" ili "ne vraćaj", nego da djetetu treba pomoći da usvoji ideju da se s jedne strane ima pravo i treba braniti, a s druge, da nije svako dijete koje ga udari njegov neprijatelj niti zlo dijete, nego najčešće jednostavno dijete koje je u tom trenu pogriješilo i loše postupilo. Pokušati približiti bolje načine rješavanja sukoba, ali bez potpunog zatvaranja vrata prema fizičkoj obrani, dakle, da ne misli da ne smije vratiti ni ako je stvarno ugroženo. Dakle, niti ga poučavati da vraća, niti mu zabranjivati da vraća.

---

ovo mi se sviđa
moje je dijete još malo i nismo nailazili na ne znam kakvo fizičko nasilje
od legice mali je imao fazi kad bi ju klepnuo po glavi i to prije gotovo godinu dana, njemu ej to bilo zabavno jer su se tako igrali on i njegov tata, a moja M. se tog užasavala, čim krene prema njoj, ona rukice na glavu
onda sam joj rekla da mora stati pred njega, ispružiti ruku i reći ne
imala je dovoljno samopouzdanja da to zaista i napravi, istina, on to baš nije kužio pa smo ipak frendica i ja morale reagirati
M. je sad već dovoljno velika da se zna maknuti i napraviti scenu kad netko tako krene, ali je uglavnom najmlađa na igralištu pa ju svi maze i paze (naravno, ja sam uvijek korak do nje)
da, imali smo i naguravanje s tri mjeseca mlađim bratićem, to ju je malo zateklo jer nije navikla, ali mu je vratila istom mjerom što mi je bilo super smiješno
inače joj stalno govorim da se nikoga ne smije tući (ni životinje, lutke...)
no, mislim da bi se znala obraniti kad bi stvar bila ozbiljna (bar se nadam)

da, i slažem se s Cvijetom da ne treba uzvraćati istom mjerom, ti meni pijesak, ja tebi pijesak, to mi je užasno
ako vidiš da je netko budala, makni se, ali ako te baš napadne da se ne stigneš maknuti, e pa onda ne bih baš voljela da se samo pokrije po ušima i glavi nego da se ipak zna obraniti
no, ako bude na mene, neće s tim imati problema ;-)

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ono što sam ovdje htjela reći je da, puno više od tih situacija, vidim neke druge situacije. kad roditelji potiču vraćanje udaraca kod parkovskih kavgi. i dalje stojim kod toga da je to - pogrešno.

---

to nikako ne, nikad ne bih učila dijete da vraća udarac u takvim benignim situacijama. Mislim da je to sasvim jasno. Ovo što pričate ti i SikaPika je sasvim druga kategorija, ta dječja koškanja su i meni više simpatična, pa čak i kad je moje dijete napadnuto - tu nema neke prave opasnosti, to je dio odrastanja. Nikako ne spada u ozbiljnije situacije u kakvim bih si dozvolila da dijete ohrabrim na fizičku obranu - samo hoću reći da iz vlastitog iskustva mislim da je dobro tu opciju ostaviti otvorenom. Za sada joj govorim: neću da se tučeš s ..., nemoj je napadati, reci joj što želiš. Ako te ona napadne vikni ne.

Ali joj ne govorim "ne želim da se nikad s nikim potučeš, kad te netko udari nikako ne vraćaj nego mu lijepo reci" itd.

Mali problemčić... cura dakle ide već par mjeseci u vrtić, dobro se uklopila, navodno je jako mirna i osjetljiva ali komunicira, igra se, ima par prijatelja. Jedino što me brine, već par puta se požalila da je udara jedna curica.
Za sad sam joj rekla da se obrani tako da joj jasno kaže "ne smiješ me tući". Ona se izgleda ne želi braniti, nego radije zove tetu - što je ok, samo se bojim i da šalje poruku da je nesigurna.
Osim toga ne znam kako se postaviti obzirom da je ta curica dijete s pp.
Za sad bih rekla da to nije neki ozbiljan slučaj, prvi put kad se požalila rekla sam - znaš, možda ona ne zna da te to boli, možda nije htjela... - ali sam se odmah zamislila trebam li to reći, ne bi bio isti odgovor da se radi o zdravom djetetu. Pa se požalila drugi put, pa sad treći put kaže da je često udara. Pitala sam da li ta curica udara drugu djecu, kaže da ne, nego samo nju.
Mislim popričati s tetom kad je ulovim da nije velika gužva u vrtiću.
Ako ste pametniji od mene, savjetujte.

Možda sam trebala otvoriti novu temu...
dakle da se razumijemo, ne pitam da li moje dijete smije udariti dijete s pp :mrgreen: nego je li netko imao takav slučaj i kako se tada postupa, koje mogu biti razlike.
Što da kažem svom djetetu? Kako da se postavi?

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Možda sam trebala otvoriti novu temu...
dakle da se razumijemo, ne pitam da li moje dijete smije udariti dijete s pp :mrgreen: nego je li netko imao takav slučaj i kako se tada postupa, koje mogu biti razlike.
Što da kažem svom djetetu? Kako da se postavi?

---

Kaži joj da bude tužibaba. To nije problem koji bi djeca sama rješavala.... Onog trena kad mala digne ruku na nju ili samo pomisli na to, tvoje dijete treba iz petnih žila urlati "TETAAA, XY ME OPET TUČE!"

Ovo djeluje i na sve ostale kojima bi padalo na pamet mlatiti je.

Ona već i sama tužaka, to je vještina koju je odmah stekla u vrtiću :-)
Mogla bih joj jedino reći da to radi što glasnije :-)

Ono što me brine je da joj možda fali taj gard, stav djeteta koje se zna obraniti.

A možda ona baš osjeća da ne bi iblo u redu vratiti istom mjerom ili joj se suprotstaviti na neki drskiji, bezobrazniji način, biti gruba prema njoj.
Ne znam u kojoj kategoriji pp je dijete. Možda su i tete prema toj djevojčici blaže pa ona misli da i ona mora biti.
Svakako reci tetama da pripaze, maloj neka ne bude u njezinoj blizini, kad ova krene neka se dere i neka slobodno kaže da ju smeta jer ju nikada nitko ne smije tući. Budi ozbiljna i kategorična kad joj to objašnjavaš.
Kao ono, papuče moraš obuti, moraš obući kapicu kad ideš van i te neke stvari koje se baš moraju napraviti, tkao i ovo - Nitko te ne smije tući, jasno? ;-)
sretno!

Citiraj:

---

jennifer_gentle prvotno napisa

A ja svakako ne mislim izigravati Gandhija preko leđa svog djeteta.

---

moj odgovor na prvotno pitanje je- da, treba se vratiti. tako se odmah postavljaju granice