da li treba uciti decu da vrate udarac

[pomikaki]

Stvari nisu crno bijele. Ne postoje samo dvije opcije: 1. biti jadnik pognute glave koji prima čvrge; 2. biti isti kao nasilnik. Postoje načini kako se postaviti, kako se uspraviti, kako potražiti pomoć odraslih, a da se ne svedeš na nasilničko ponašanje. To je ono što pokušavam naučiti svoju djecu. Nasilnim odgovorom na nasilje povećava se i perpetuira nasilje. Ja želim da moja djeca daju druge odgovore.

Daleko gore nego da dijete vrati udarac je da se odrasla osoba obračunava s djetetom. Treba se umiješati i pomoći svom djetetu, ali na zakonom dozvoljen i moralno prihvatljiv način. To nasilno dijete je isto dijete i treba mu pomoći, a ne ga vlastitim nasiljem dodatno uvjeravati da je nasilje jedini odgovor.

Da stvari nisu crno bijele, to stalno govorim. Kao i to da ne postoje samo dvije opcije. Niti učim dijete da je nasilje jedini odgovor (baš suprotno). Ali budući da sam prošla opciju br. 1., smatram da dijete koje se ne zna ili ne usuđuje obraniti treba od roditelja čuti i to da ima pravo na samoobranu - kao i na pomoć odraslih, naravno, ali nekad nema smisla čekati da ta pomoć stigne jer će trajati predugo.

Moj prvi razlog zbog kojeg učim djecu ne vraćaju udarce jest taj što mislim da je tučnjava loša i ne rješava stvari i ne želim da se tako ponašaju. To ne znači da oni nekoga ne klepnu, a da ja za to ne znam.

vidiš, ovdje kažeš da premda učiš svoju djecu nenasilju, ona ipak, vjerojatno, manje sukobe rješavaju kako znaju, i ti si s time prešutno sporazumna. Po meni je to sasvim razumno. Većina djece će se obraniti instinktivno (bilo verbalno ili fizički ako ne ide drugačije) i tako spriječiti da nasilje postane ozbiljnije. Ona djeca koja se ne znaju obraniti biti će ta koja će redovito primati udarce.
Pa ako tvoja djeca nekao nekog i klepe a da ti o tome ne moraš znati ništa, mislim da se mogla i mlukacin pretvarati da nije ništa čula... ili je mogla, budući da njeno dijete ne zna uzvratiti udarac kada je potrebno, ipak popričati s djetetom na tu temu.

evo recimo slažem se s ovim ranijim postovima i mislim da bih ja takav razgovor vodila u tom smjeru:

Mislim da se djeca u samoobrani trebaju znati izmaknuti, blokirati udarce, pa i udariti da bi pobjegli ako ih netko drži ili udara. Ali to nije vraćanje iz osvete ili mržnje, pto bi i po mnei bilo ružno, nego kratki udarac i bijeg na sigurno - po tetu, učiteljicu ili roditelje.Mislim da se svi imao pravo braniti i da taj instinkt ne treba potiskivati, ali daleko sam od tog pitcanja na osvećivanje istom mjerom.

Mislim da se ovo ne može rješavati ovakvim praktičnom uputama "vrati" ili "ne vraćaj", nego da djetetu treba pomoći da usvoji ideju da se s jedne strane ima pravo i treba braniti, a s druge, da nije svako dijete koje ga udari njegov neprijatelj niti zlo dijete, nego najčešće jednostavno dijete koje je u tom trenu pogriješilo i loše postupilo. Pokušati približiti bolje načine rješavanja sukoba, ali bez potpunog zatvaranja vrata prema fizičkoj obrani, dakle, da ne misli da ne smije vratiti ni ako je stvarno ugroženo. Dakle, niti ga poučavati da vraća, niti mu zabranjivati da vraća.