Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

tanja, a što ga ne upišeš na nogomet? :mrgreen:

---

Hau jes nou :mrgreen: dovoljno mu je što svaki dan igra nogomet u školi i poslije nje, što ću ga još upisivati na pravo treniranje. Osim toga, i MM i ja imamo određeni stav prema organiziranom treniranju, naročito nogometa, koji sad ipak ne bih elaborirala da ne ode tema u kupus :mrgreen:

A ovo s dodatnom matematikom mi je koma. Danas mi je, sa suzama u očima, tumačio da ako bude išao, da cijeli dan uopće neće izaći van iz škole. Kao da ide na robiju. I to dijete koje je oduševljeno dočekalo da ta ista dodatna matematika započne, koje se umiruje tako da računa napamet s dvo- i troznamenkastim brojevima, koji u knjižnici posuđuje knjigu o geometriji... došao je do toga da dodatnu nastavu tog istog predmeta doživljava kao kaznu, i to nakon svega dva tjedna :-(

Dogovorili smo se da nek ipak ide, pa ćemo četvrtkom obavezno ostajati vani poslije škole, da ne ispadne da nije bio vani cijeli dan...

Teško mi je čitati o vašim iskustvima. Jer se isto moglo dogoditi i nama. Igrom slučaja trenutačno smo u povoljnijem položaju. Ne znam što bih rekla osim da mi zaista nisu jasne te učiteljice. Meni se nekako podrazumijeva da bi one trebale prije svega biti (dobri) motivatori. Zna se da je motivacija ključ svakog uspjeha.

Mislim da ja ne bih odabrala naprednu matematiku ili napredno bilo što ako je u vrijeme dok druga djeca imaju slobodno vrijeme. Jer i njemu treba slobodno vrijeme, jer mu treba i vrijeme da se druži s prijateljima (ionako je donekle samotnjak, ovo bi ga još više odvojilo od grupe).

tanja_b, ne bude li mu se dojam popravio, čini mi se da od te napredne matematike može biti više štete nego koristi. Nadam se samo da se učiteljica neće uvrijediti.

Citiraj:

---

Freja prvotno napisa

tanja_b, ne bude li mu se dojam popravio, čini mi se da od te napredne matematike može biti više štete nego koristi. Nadam se samo da se učiteljica neće uvrijediti.

---

Ha, vidjet ćemo nakon nekog vremena, ako zaista bude nezadovoljan, neće više ići, to je jasno. Ali šteta je.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Naš slučaj je malo drukčiji od uobičajenog :mrgreen: jer je prije toga dvije godine išao u glazbeni vrtić pri istoj školi i još je izabrao instrument za kojim ne vlada tako velik interes kao za npr. klavir ili gitaru. Upisali su ga u tzv. predškolski program po kojem još ne mora na solfeggio, to ga čeka sljedeće godine. Mislim da većina glazbenih škola upisuje djecu u 2. ili još bolje 3. razredu redovne osnovne škole, ali za to se treba raspitati na onim drugim temama (na pdf Škola).
A broj aktivnosti ovisi o djetetu - mojem je glazba 2× tjedno (uz svakodnevno provježbavanje gradiva) više nego dovoljno.

---

hvala, sad se pitam od kud meni info da je glazbena svaki dan?
valjda sam nesto pomijesala.
mi inace imamo probleme sa slobodnim aktivnostima, ona bi na sve, al bas sve. pa kocimo. za sada imamo 2 aktivnosti tjedno, radionice od sever i prijateljice iz skole koje cesto pozivamo u slobodne dane i cini mi se da je to taman mjera.

u razredu imamo jos jedno darovito dijete, takodjer hipersenzibilno, ali sa daleko losije razvijenim socijalnim vjestinama i to je bas tuzno za gledati kako se on muci. :(
ja bi takodjer stavila nogomet ispred matematike. steta je, ali nece stagnirati u matematici ako prvi razred ne ide na dodatno, a ovo su ipak prijatelji sa kojima ce provesti 8 godina.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Ha, vidjet ćemo nakon nekog vremena, ako zaista bude nezadovoljan, neće više ići, to je jasno. Ali šteta je.

---

Fakat... Moj stariji ima u razredu dobrog prijatelja koji je izuzetan matematičar i kojem je uvijek bilo dosadno na satu, pa je učiteljica za njega imala dodatne zadatke s kojima se zabavljao dok su ostali zbrajali do dvadeset - u sklopu REDOVNE nastave. Imala je za njega knjigu iz 4. razreda dok su bili u prvom. Imala je i dodatnu nastavu, ali manje formalno (samo kad su bile pripreme za natjecanja.) To je držalo vodu. Ne kažem da se nije moglo i više, ali sa svoje strane učiteljica je odradila najviše što je mogla u zadanim uvjetima. Dalje je do škole, a to je štekalo...

S druge strane, moj mlađi sin ima isti ovakav tretman kakav opisuje tanja_b (dodatna matematika umjesto igranja na dvorištu, pa djeca to doživljavaju kao kaznu i to s učiteljicom paralelnog razreda, ali svejedno voli ići jer tamo je bolja atmosfera nego u njihovom razredu. On je daleko od toga da bude darovit, ali je možda mrvicu bolji od prosjeka (pogotovo od prosjeka u svom razredu). Dobro mu dođe. Dok bude htio ići - nek ide, ali vanjska motivacija im je fakat nikakva (gdje je onaj smajlić koji okreće oči?).

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Fakat... Moj stariji ima u razredu dobrog prijatelja koji je izuzetan matematičar i kojem je uvijek bilo dosadno na satu, pa je učiteljica za njega imala dodatne zadatke s kojima se zabavljao dok su ostali zbrajali do dvadeset - u sklopu REDOVNE nastave. Imala je za njega knjigu iz 4. razreda dok su bili u prvom. Imala je i dodatnu nastavu, ali manje formalno (samo kad su bile pripreme za natjecanja.) To je držalo vodu. Ne kažem da se nije moglo i više, ali sa svoje strane učiteljica je odradila najviše što je mogla u zadanim uvjetima. Dalje je do škole, a to je štekalo...

---

Ovako je kod nas i odlično funkcionira.

Citiraj:

---

hibiskus prvotno napisa

hvala, sad se pitam od kud meni info da je glazbena svaki dan?

---

Previdjela sam ovo...

Za početak možeš dijete upisati na početnički solfeggio (sad ne, nego od iduće škg). Mi svoju djecu nismo uspjeli ugurati (nismo se jako ni trudili) ali su krenuli u redovnu glazbenu školu jedan od drugog, a drugi od trećeg razreda.

U prvom razredu imaš 2x tjedno instrument po pol sata i 2xtjedno solfeggio po 45 minuta. Moji su sad u trećem i imaju blok sat instrumenta, tj. jedan dolazak tjedno u školu (s tim da profesorica instrumenta to po potrebi dijeli na 2 puta tjedno ako se ukaže potreba - to su ti prednosti individualne nastave).

Moji su jako zadovoljni (iako sad u 3. razredu više ne donose same petice iz solfeggia, ali to nije obavezna škola pa mi ne pada na pamet da ih kliještim). Tu i tamo uzdahnu da oni baš i ne bi vježbali, ali nikad BAŠ NIKAD nisu rekli da ne bi išli na sviranje ili solfeggio. Mlađem instrument ide baš dobro, stariji se snalazi, a tak dugo dok su oni zadovoljni i mi smo zadovoljni.

Još jedna stvar - za ovakvu djecu jako je važno društvo slične djece. U glazbenoj ih je cijela hrpa, a u osnovnoj svi uglavnom forsiraju nogomet (slažem se s tanjom_b u stavu oko organiziranog treniranja) i to nam ne paše.

Bilo bi mjesta i vremena i za druge aktivnosti (moj stariji se iživljava s izbornim predmetima tipa informatika, programiranje i slično - njegov izbor, on tamo ima istomišljenike) a mlađem već dulje tražim neku aktivnost koja ne bi bila fizički prenaporna (on je astmatičar i alergičar) ali nismo našli ništ pametno osim povremenih odlazaka na bazen.

Peterlin, da probate ki-aikido - to je blagog intenziteta (nema kondicijskih, istrčavanja, sklekova i tih fora), a zabavno je klincima i ipak se razgibaju. Mislim na ki-aikido društvo zagreb, oni rade jako individualno, jako se pazi na disanje i nekako pametno :) Za druge ne znam. Znam da su treninzi za klince bili u Draškovićevoj (nama predaleko,inače se sineku jako svidjelo), prostor nije neki, ali su treninzi super.

Jako ste me zainteresirale s glazbenom skolom - Fran naime jako zeli nauciti svirati violinu... A i treba mu neka kativnost koja je kreativna a bez natjecateljske komponente, radi njegovih visokih kriterija koje sam sebi postavlja u svemu što radi s drugom djecom u grupi... Samo ne znam kako da to uklopimo u tjedni raspored (imamao dva puta tjedno trening jiu jitsu, jednom tjedno s tatom ide na bazen, a preko vikenda smo obicno na gruntu gdje imamo konja, koji trazi otprilike isto toliko brige i njege ko jos jedno dijete... - preostaje nam dva popodneva kroz tjedan za glazbu, a opet možda bolje ostaviti to vrijeme za odmor i igru doma?)
Peterlin, slazem se se za aikido, a cak mi se cini da sam vidjela na stranici kluba Put iz Spanskog da rade i tai-chi i aikido - odlicna aktivnost i za poboljsanje drzanja i za disanje i za opustanje, ma sve..!

Tanja, ja bih dijete ispisala s dodatne matematike - on će uvijek biti izvrstan u matematici jer je darovit za to i to ne treba nešto naročito poticati, bolje mu je da bude s društvom vani.
Bildanje znanja matematike mu će služiti za - što? Da jednog dana u višim razredima ide na takmičenje ili? Moji stariji klinci su sa znanjem matke iz redovne nastave se bez problema upisali u MIOC i tamo uživali/uživaju
Muzička škola je izvrsno mjesto i za razvijanje radnih navika koje će klincima itetkako dobro doći u 5. razredu

peterlin, ja bih rađe za njega neki sport koji je na otvorenom. radi prašine u dvorani. ne znam, nogomet :lol: ispadam ovdje ko mamić s tim nogometom, tenis... J ima isto alergiju i ajmo reć nekakvu astmu, i njemu su preporučili jaču fizičku aktivnost. a i imam prijatelja teškog astmatičara koji se spasio sa sportom, tako kaže.

Citiraj:

---

nadica_b prvotno napisa

Tanja, ja bih dijete ispisala s dodatne matematike - on će uvijek biti izvrstan u matematici jer je darovit za to i to ne treba nešto naročito poticati, bolje mu je da bude s društvom vani.
Bildanje znanja matematike mu će služiti za - što? Da jednog dana u višim razredima ide na takmičenje ili? Moji stariji klinci su sa znanjem matke iz redovne nastave se bez problema upisali u MIOC i tamo uživali/uživaju

---

Ma ne, nitko njega nije tjerao da krene na dodatnu (da me se ne shvati krivo), sam je htio i bio oduševljen na početku, a onda je nakon drugog puta poželio odustati.
E sad, baš ne podržavam odustajanje na prvu loptu. Nije tu samo igranje vani u pitanju, nego i činjenica da se suočio s malo težim zadacima, pa mu se to baš i nije svidjelo (to, da se mora više potruditi oko nečeg :mrgreen:).
Neka ide još neko vrijeme da vidimo je li mu to stvarno takva tlaka (ili je bio pod trenutnim dojmom odustajanja drugog dečka iz razreda), pa se stigne i ispisati ako zaključi da mu se baš nikako ne sviđa.

Što se tiče odustajanja od slobodnih aktivnosti, tu smo dobili dosta jasne upute i od Julije i od Anamarije kod koje ide na radionice... u redu je odustati, ali nakon dogovorenog vremenskog perioda, a ne odmah čim mu se nešto ne svidi.

Tanja_b, slažem se. I ja bih tako.

je prašina, ali baloni su isto koma. Znam više klinaca koji su kašljali od one loše ventilacije u balonima na tenisu. Po zimi naravno.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

peterlin, ja bih rađe za njega neki sport koji je na otvorenom. radi prašine u dvorani. ne znam, nogomet :lol: ispadam ovdje ko mamić s tim nogometom, tenis... J ima isto alergiju i ajmo reć nekakvu astmu, i njemu su preporučili jaču fizičku aktivnost. a i imam prijatelja teškog astmatičara koji se spasio sa sportom, tako kaže.

---

Da, ide on na atletiku kad su treninzi vani, obožava trčati i slično i bolje mu pašu individualni sportovi. Ljeti je tu još bicikl (znaš sve o tome) i role, pa nije problem, ali zimi sam ga i previše puta vozila na hitnu zbog dvorane. Nogomet ne voli (tj. ne voli društvo koje se tam skuplja, otišao je na prvi trening i dobio batina od svog ljutog neprijatelja, a i nekako se nije našao u tome...) Ne bih mu to branila, ali vidim da nije to za njega.

Zanima ga capoeira, ima kod nas u kvartu ali se preklapa na preblizu sa solfeggiom, pa mi je to teško organiizirati.

Pa da, capoeria je isto super. Ma sve znaš :-)
Spominjali smo na nekoj temi kad je vrijeme da se počnu djeca sama kretati po gradu, u školu (koja je nešto dalje) itd. Ja sam među zadnjima u našem okruženju i vrlo polako popuštam. Ide sam na neke kraće relacije i mora javiti kad je stigao i kad kreće doma. Zašto? Zato što je dobar, poslušan, ali često više vjeruje svojim zaključcima nego onom što vidi, puno toga zaboravi, izgubi, zametne ili shvati potpuno drugačije. Primjer od danas: Sinek (prazni perilicu, drži u ruci žličicu koja ima plastičnu dršku) : Tata, gdje ovo ide? Tata zbunjen: Ovo? Žličica? Među žličice. Sinek: Zašto se onda ne pere sa žličicama? Tata (polako s nevjericom): To je nonina žličica, slučajno je ostala kod nas i ima plastičnu dršku i zato se pere gore na nižoj temp., a ne dolje sa ostalim žličicama.
Ja slušam iz sobe i znam točno da je nije stavio u ladicu nego ostavio na perilici jer on u svojoj maloj kockastoj glavici ne može staviti to među žličice. Ne znam da li bih se plakala ili smijala. Mislim ima 9 godina. Takav je u vezi svega praktičnog i konkretnog. Mobiteli, ključevi, satovi, promet - sve on to razumije na teoretskoj razini i onda u praksi donese neki ovakav zaključak i napravi nešto potpuno neočekivano da se primiš za glavu. Ponekad to ljudi protumače kao inat jer ne znaju da iza toga postoji ova autentična logika u koju se on prvenstavno pouzdaje (ono što se ne pere sa žličicama nije žličica LOL- ipak mi je smješno). Što je najbolje kad inzistiramo on posluša. I stavi žličicu gdje smo rekli, ali koji je sljedeći takav potez ne mogu ni pretpostaviti. Primjer je bezazlen,naravno ali opisuje način razmišljanja. Dakle... Znam da ovdje ima puno bistrića, a ja ne bih samo zbog ovog do PCM - još nam dajem vremena do ljeta za vježbu, ali ako imate iskustvo cjenila bih kad biste ga podjelili, kako ste svoje zamišljene male filozofe obučili za kretanje kroz gradski promet i gusti raspored?

Došlo je samo po sebi. Škola mu nije u susjedstvu tako da smo ga počeli puštati samog tek u trećem razredu, ne baš svaki dan. Od četvrtog razreda ide na sve aktivnosti sam. Kći nije bistrićka, ali se jednako snašla. Ona je sad u četvrtom razredu i isto ide sama u školu i na aktivnosti. Aktivnosti su nam sve bliže nego škola.

A. bi već sad htio ići sam iz škole doma, što bi tehnički i bilo izvedivo, jer stanujemo preko puta škole, ali ne usuđujem mu se još dati ključ od stana. Ipak bih radije da bude malo stariji i "prizemljeniji".
Doduše, dosad se pokazao kao prilično samostalno dijete, kad mu pružimo priliku. U školi pazi na svoje stvari i nemamo problema s izgubljenim stvarima kao neki roditelji, kako slušam pred školom. Ali, s druge strane, ponekad zaključuje takve nebulozne stvari (na tragu ovog što pikula piše), da se ne usuđujem razmišljati što će sljedeće krivo shvatiti. Uglavnom, stalno moram balansirati između davanja odgovornosti i objašnjavanja najbanalnijih sitnica i i otkrivanja tople vode.
O samostalnom odlaženju u glazbenu školu neću ni pomišljati još par godina - em je daleko, em mora nositi razmjerno velik instrument na leđima, pa nas je strah tramvaja i gužve. Prihvatili smo taksiranje zdravo za gotovo, valjda ćemo moći tako funkcionirati još neko vrijeme.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Došlo je samo po sebi. Škola mu nije u susjedstvu tako da smo ga počeli puštati samog tek u trećem razredu, ne baš svaki dan. Od četvrtog razreda ide na sve aktivnosti sam. Kći nije bistrićka, ali se jednako snašla. Ona je sad u četvrtom razredu i isto ide sama u školu i na aktivnosti. Aktivnosti su nam sve bliže nego škola.

---

Jako slično kod nas, osim što je škola mrvicu bliže od aktivnosti. Nekako je samostalno odlaženje spontano došlo - prvi put slučajno (mm na službenom putu, a ja zaglavila u bolnici, pa su djeca otišla sama na solfeggio i doma, a dalje je išlo samo od sebe). Sad smo u fazi "sami idemo na šišanje ili u slanu sobu" - isto sve u kvartu. Prekretnica je kad ti dijete kaže "mogu sam" i to je to. Nekom će to doći prije, nekom kasnije, nekom će biti teško zbog logistike itd... ali s vremenom svi klinci požele samostalnost i tu je granica koju treba i podržati. Uvijek će se naći prilika da uskočimo, npr. kad kiša jako pada mm redovito pričeka djecu nakon aktivnosti i slično.

Hm, moj želi ići sam svuda, ali prvih par pokušaja nisu baš slavno prošli. Za sad ga puštamo na kraće relacije, kontroliramo osobno da ima mobitel sa sobom i da smo mi doma, jer gubi ključeve, zaboravlja mobitel, pa čak i javiti se na mobitel - nije da se namjerno ne javi ili da se pravi frajer, to bi mi bilo lakše, nego fakat izgubi ključeve, počne me tražit, pa se uplaši i zbuni. Trenutno mi treba veća logistika da ga pustim samog, nego da ga vozim. Ne znam, u ovom slučaju mi se čini da je želja ispred mogućnosti. Znam koliko mu je to važno, pa se trudimo, barem nešto mu omogućiti, ali mislim da nam treba još vježbe. Eh, ako ima neka radna bilježnica i za ovo... :)

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Hm, moj želi ići sam svuda, ali prvih par pokušaja nisu baš slavno prošli. Za sad ga puštamo na kraće relacije, kontroliramo osobno da ima mobitel sa sobom i da smo mi doma, jer gubi ključeve, zaboravlja mobitel, pa čak i javiti se na mobitel - nije da se namjerno ne javi ili da se pravi frajer, to bi mi bilo lakše, nego fakat izgubi ključeve, počne me tražit, pa se uplaši i zbuni. Trenutno mi treba veća logistika da ga pustim samog, nego da ga vozim. Ne znam, u ovom slučaju mi se čini da je želja ispred mogućnosti. Znam koliko mu je to važno, pa se trudimo, barem nešto mu omogućiti, ali mislim da nam treba još vježbe. Eh, ako ima neka radna bilježnica i za ovo... :)

---

Ali ima radna bilježnica...

Imamo i mi takvog (mlađi) koji se gubi u vremenu i prostoru. Počneš s malim stvarima (za nas je to bio odlazak u dućan koji je na 50 metara od zgrade). Drugi korak je bio puštanje van zajedno s bratom koji je puuuno bolji u tim prizemnim stvarima, ali ne mogu od starijeg djeteta napraviti dadilju niti opterećivati njih dvojicu na takav način - dobro je da djeca imaju priliku učiti jedan od drugoga, ali na kraju mora se svaki ipak snalaziti samostalno. To je ovoj "neprizemljenoj" djeci jako teško. Mobitel je nužan za nadzor takve djece, ali što vrijedi kad se on zadubi u svoje misli i ne čuje ga...

Ja sina "kondicioniram" na slijedeći način: ako ujutro ništa ne izgubiš u školi (pernicu, jaknu, pribor za geometriju, younameit) onda popodne možeš sam na sviranje i s bratom na solfeggio bez pratnje. Sad smo već u fazi da razmatramo što se događa ovaj TJEDAN, a dugo je sineku bila misterija misliti unaprijed. Bitno je naći neku motivaciju.

Ne znam kako vaši, ali moj mlađi teško jaaako teško uočava vezu uzrok-posljedica i to je s jedne strane generator ovog gubljenja stvari, a s druge strane izaziva pretjeranu i preranu samouvjerenost (misli si "mogu ja to" a ja crkavam od straha hoće li pogledati lijevo i desno kad prelazi cestu). Nema druge nego ga polako puštati. Naš sin bolje upravlja vremenom otkad ima ANALOGNI sat (znam sve o tome, vjerujte, ja sam nesposobna čitati s digitalnog sata, moram imati prostornu sliku koliko je još vremena ostalo i digitalni prikaz uvijek si zamišljam kao analogni :mrgreen:).

Hvala cure i hvala Peterlin što si mi raspisala problem, to mi je trebalo da pročitam malo detaljnije tps and tricks i da se (opet) podsjetim da nismo sami. Ovo sa satom ću svakako pokušati odmah.
Koliko god da smo do sada toga prošli iznova nekako zapadnem u ono stanje "svi to mogu, samo mi ne" :oops: Na nekim područjima mi je bilo ok čekati da sam sazrije (tipa plivanje, bazeni itsl), ali ovdje sam nekako bila u većoj dilemi jer znam da nije spreman, a inzistira, pa ispadnem neka mama koja ne da sinu da diše.
Evo jučer je uspio izvršiti dogovor kako treba oko dolaska i odlaska, ali je naravno izgubio kapu (ovo je već druga).
Nema nam druge -idemo vježbati (i kupiti puno rezervnih stvari).
Slaba točka nam je tata, koji je a isti ko on, a b strašno ga to živcira LOL

pikula, evo da ti bude lakse i mi otkrivamo toplu vodu, vrlo cesto.
nesto sto druga djeca svladaju u hodu, bez da im je to potrebno napomenuti, mojoj treba pokazati prstom. i to ne jedamput, cesto problematiku detaljno odfilozofiramo.
ona nista ne gubi, skroz je savjesna, teoretski bi dosta toga mogla samostalno napraviti, samo sto bi ja uvijek trebala biti korak ispred nje da predvidim u kojem ce smijeru ici njen tok misli i sto ce se pojaviti kao problem.

kod nas je ista prica kao kod peterlin. odnos uzrok-posljedica nisu u komunikaciji, jednostavno ih ne zeli povezati. zna se sluzit satom, medjutim kad je shvatila da 5 minuta ne traje cijelu vjecnost, a da 1 sat nije cijeli dan, odlucila je da vise ne zna na sat, stovise sakrila ga je medju igracke i tvrdi da ga je izgubila :)
tjesim se da je mala, jos nema 7, valjda ce puno toga doci samo po sebi :)

Nemogućnost povezivanja uzroka s posljedicom izrazita je karakteristika djece s poremećajem pažnje. Tu spadaju i (neki) daroviti, i djeca s raznim emocionalnim problemima, i dakako ADD odnosno ADHD-ići.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Nemogućnost povezivanja uzroka s posljedicom izrazita je karakteristika djece s poremećajem pažnje. Tu spadaju i (neki) daroviti, i djeca s raznim emocionalnim problemima, i dakako ADD odnosno ADHD-ići.

---

joj što volim tu njihovu osobinu (kao i još neke) uk...i ne prolazi to baš tako brzo (ako uopće ikad potpuno prođe).
Moram ovih dana napisati svoj pogled na treći razred u kojima se još samo rijetkim momentima istitiću ti daroviti bljeskovi .

Pozdrav svima!
Moje je darovito dijete prvašić. Nismo ga nikad testirali jer u našem gradu to nije moguće, a i nije bilo potrebe jer je vrlo prilagodljiv i nema problema s ponašanjem izvan kuće. Ipak znam da je darovit jer sam dosta čitala o tome, a i sama sam bila darovito dijete. (Usput rečeno, ako koga zanimaju knjige o darovitosti na hrvatskom koje sam uspjela iščačkati, mogu staviti popis.) Ono što je naš, uvjetno rečeno, problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu (ajde, onda je umanjio na drugi najgori) i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto. Učiteljica za njega kaže zreliji, drukčiji (u pozitivnom smislu).
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

Citiraj:

---

Jurana prvotno napisa

Pozdrav svima!
Moje je darovito dijete prvašić. Nismo ga nikad testirali jer u našem gradu to nije moguće, a i nije bilo potrebe jer je vrlo prilagodljiv i nema problema s ponašanjem izvan kuće. Ipak znam da je darovit jer sam dosta čitala o tome, a i sama sam bila darovito dijete. (Usput rečeno, ako koga zanimaju knjige o darovitosti na hrvatskom koje sam uspjela iščačkati, mogu staviti popis.) Ono što je naš, uvjetno rečeno, problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu (ajde, onda je umanjio na drugi najgori) i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto. Učiteljica za njega kaže zreliji, drukčiji (u pozitivnom smislu).
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

---

Mislim da je naša situacija donekle slična vašoj. S tim da mi još nismo došli do negiranja vlastitih sposobnosti :mrgreen: ali znamo već da njemu treba puno pohvale i odobravanja. Meni ovo što pišeš zvuči kao nesigurnost djeteta, možda se boji da neće ispuniti očekivanja koja drugi imaju od njega, pa namjerno negira svoje sposobnosti da bi umanjio i očekivanja okoline. Imala sam jednu takvu kolegicu u gimnaziji i na faksu, super pametnu, sposobnu, marljivu, koja bi prije svakog testa ponavljala "ništa ne znam, dobit ću jedan" (i onda napiše test za 5, naravno).
Ja bih na tvom mjestu pokušala izvući iz njega što on misli da drugi očekuju od njega. Mene u zadnje vrijeme stvarno šokira kad shvatim kako moj prvašić doživljava i tumači svijet oko sebe - nekom svojom uvrnutom logikom, zbog koje se plaši posve nerealnih situacija. Ponekad mu treba objašnjavati i tumačiti i ono što se nama "velikima" čini samo po sebi razumljivo.

Slažem se. Boji se neuspjeha. Prije sam radila pogrešno pa bih ga hvalila uopćeno ("baš si pametan"), a sad pohvalim konkretni napor ("baš si ovo dobro zaključio") i čini mi se da ga to čini zadovoljnijim, prije bi pohvalu znao primiti pomalo tjeskobno. Inače, kasnije mi je u razgovoru rekao da su mu slabe točke urednost u pisanju (rukopis) i što ne može dotaknuti nožne prste bez savijanja koljena :-)
A što se tiče očekivanja okoline, par dana prije početka škole mi je rekao da mora imati sve petice jer sam ja imala sve petice. Ne znam jesam li ga razuvjerila.

Mislim da je to reakcija na prevelika očekivanja okoline i samoga sebe - boji se da im neće moći odgovoriti, pa u njemu raste nesigurnost. Osim toga, dijete je prvašić, tek se prilagođava školi.

Moj sin u prvom razredu još nije znao ništa o svojoj darovitosti - od vrtića je išao na radionice za bistriće koje je smatrao pripremom za školu i tako je to ostalo i kad je krenuo u školu. O darovitosti smo prvi put pričali kad je bio u trećem razredu zato što je počeo jako intenzivno osjećati da je drugačiji od većine i to je interpretirao na svoju štetu. Kad je ta razlika dobila ime, postalo mu je lakše.

Nastavak priče o "dodatnoj nastavi matematike":
nisu njemu ti dodatni zadaci bili preteški, nego prelagani (vidjela sam zadatke i razgovarala s učiteljicom). Ali zagrijao se nakon što su prošli put počeli zadaci s računanjem i brojevima, pa je nakon trećeg sata izjavio da mu je sad "puno bolje" :mrgreen:

Ipak, učiteljica uopće nema za cilj da djecu motivira za matematiku, nego da joj u dodatnu grupu dođu oni koji već jesu motivirani. U takvim okolnostima, zaista ga nećemo prisiljavati da ide. Neka ide još neko vrijeme kako bi stekao potpuniji dojam (ionako malo-malo pa nemaju dodatnu, dosad su imali svega triput), pa ako zaključimo da se dosađuje ili da sve to skupa nema smisla, onda ima punu slobodu da odustane.
Ali to je slika poticanja i rada s darovitim učenicima u osnovnoj školi :roll:

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Ali to je slika poticanja i rada s darovitim učenicima u osnovnoj školi :roll:

---

X
Da, sve je to tek toliko.

[QUOTE=nadica_b;2022069] Moji stariji klinci su sa znanjem matke iz redovne nastave se bez problema upisali u MIOC i tamo uživali/uživaju
Nadica i Freya, voljela bih da mi napišete (može i na pp) u koju školu su išla/ idu vaša djeca. Rekla bih da smo u istom dijelu grada i izbor škole je nešto što me stavlja na paklene muke. Sa starijim sam riskirala, (djelomično zato što sam u to vrijeme bila neupućena, pa nisam znala da se o svemu treba DOBRO raspitati prije upisa), pa smo nažalost, popušili. I to dvaput! (Srce mi se kida jer je , naravno, najviše platilo dijete). S mlađim jednostavno ne smijem ponoviti iste greške. Moram naći školu i učiteljicu u kojima se neće, kao stariji brat, isfrustrirati i zamrziti i školu i učenje nakon samo dva mjeseca. POMAGAJTE!!!

Citiraj:

---

Jurana prvotno napisa

Ono što je naš, .., problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu.. i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto.
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

---

Strah od neuspjeha jedno je od obilježja darovite djece. Jučer moj bistrić nije htio ići na završnu priredbu u "školi stranih jezika" gdje on pohađa istu grupu s djecom 3 god starijom od njega, koji još i uče taj jezik 2x tjedno u školi. On uči samo tamo, jer još ne ide u školu, i najbolji je u grupi. Ali svejedno nije htio ići "jer se boji da ne ispadne glup, da ne dobije puno jedinica pa da ga onda izbace iz škole"???
Treba o tome razgovarati i naučiti se s time nositi, po mogućnosti prije puberteta. Inače, strah od neuspjeha sam po sebi nije tako loš, ako je to nešto što će te natjerati da se spremiš svaki put za ispit, i ne dozvoliš si da dođeš na test potpuno nespreman, ali ako počneš učiti svaki put za 100 umjesto za 5, ili čak za 2, ako nemaš dovoljno vremena već trebaš samo "spasiti godinu" faxa, pa počneš odgađati ispite, ne izlaziti, gubiti godine faxa jer nikako izać na ispit, nikada dovoljno spreman... E tu već zna biti veeeliki problem.
Mislim da je ključ svega utuviti bistriću u glavu da će ga roditelji UVIJEK, voljeti, i da smije čak biti i nesavršen. Da nitko, pa čak ni mama i tata i učiteljica, nije nepogrešiv, da je griješiti ljudski, padati i posrtati također, najvažnije je je smoći snage da se ustaneš sa konopaca. E, tu je naša škola, nažalost, majstor u ubijanju samopouzdanja.

Imam jedno pitanje iako ne mislim da je moje dijete darovito,ali vjerojatno će mame na ovom topicu znati odgovoriti. Ima neke druge osobine poput izražene znatiželje i tvrdoglavosti, i teško se ponekad nositi s tim.

Moja cura ima 4 god., već odavno zna sva slova, ne zato jer smo ju forsirali nego smo jednostavno kupili ploču s magnetima i igrali se s tim. Nitko ju ne uči čitati, ali ona sama u zadnje vrijeme čita slovo po slovo i pokušava spojiti. Još uvijek joj nije kliknulo u glavi kako spojiti i to ju frustrira. Danas mi je rekla: mama,moraš me naučiti čitati! Kako da je naučim? Igramo se škole i uspije ponekad pročitati riječi od tri slova, ali samo poznate riječi kojima zna značenje. Ako napišem bezveznu kombinaciju, ne zna. Cijelo vrijeme rastavlja riječi na slova i to joj ide. Danas ju pitam da li idemo baki a ona veli m-o-ž-e. Ili "hoću jesti p-u-d-i-n-g". Da je pustim da sama pokušava skužiti ili postoji neki način da joj pomognem?

Neki dan je ljuta bacila knjiga na kojoj je pisalo Dumbo.Rekla mi je "tu bi trebalo pisati dambo, a kak onda piše "u" ako u dambo nema "u"?

Nema načina da je naučiš čitati, sama će. Moja M. je nešto mlađa, i također je samouka. Pravo tečno čitanje joj još nije kliknulo, ali joj glasovna analiza i sinteza ide i na najduljim riječima pa piše tečno. Čita kao i kod gl.analize - odslovka pa ispali cijelu riječ, a odmah povezuje samo riječi od 2-4 slova. Bilo mi je vrlo interesantno promatrati taj proces (sa starijom, sad prvašicom, ispalila sam radeći grafomotoriku) jer je ova manja odmah nekako shvatila i mala tiskana slova.

Strah od neuspjeha - naša bolna točka. Jučer je skoro odustao sekundu prije polaganja ispita za pojas iz taekwondoa. A kad je sve prošlo (doduše bio je evidentno sleđen od treme) cijelu večer je plakao jer je dobio najmanje bodova (dobio je 13 od 15, prolaz je 10). I teško se nositi s njim, umirivalii smo ga, tješili, relativizirali. I ja sam bila takva i žao mi je što je baš tu crtu morao i on naslijediti.

Sirius, to će doći samo po sebi i to brzo, s obzirom da je već savladala analizu. Jedino što možeš je da sjedi pored tebe dok joj čitaš i gleda u slova.

Strah od neuspjeha - bolna tema. Moj sin je sad u dobi kad će nastupiti ova prekretnica o kojoj govori mama94. Hoće li učiti za 100 kako bi savladao svoj strah ili će relativizirati uspjeh i varati sam sebe. Ja sam sama taj problem rješavala na ovaj prvi način - uvijek previše učenja i rada i to je ostalo tako i do danas. Znam dobro probleme koji se kriju u radoholičarstvu, ali više se bojim ovog drugog. I mislim da ljubav i prihvaćanje roditelja ne može u svemu pomoći, jer dijete, što je starije, ima sve više drugih interakcija i socijalnih potreba koje ne ovise o nama roditelja.

kod nas je oduvijek ova druga verzija - varanja samog sebe. Mislim da je ove godine taj načina (ne)rada dosegnuo vrhunac. To je dovelo do toga da on ulaže ogroman napor da bi izbjegao obaveze/zadaću/odgovaranje , to uključuje laganje da nema obaveza/zadaće, moljaknje učiteljicu da ne bi odgovarao taj dan/tjedan(nikad zapravo).
U svakom uloženi trud za izvlačenje je barem deset puta veći od napora/vremena koji bi trebao uložiti u učenje i prevladati strah od neznanja/nuspjeha.
Meni je jasno da on očekuje od sebe (ili života) da sve shvaća bez uloženog truda ili da mu to "dođe" prirodno, sve u što je potrebno uložiti vrijeme i napor (u njegovom slučaju zaista minaimalan kada bi volje i motiva bilo) odbija odmah u startu. Evo to su bili naši problemi ove godine. Ne zna da li je išta naučio iz lekcije ispravljanja jedinica (4 komada- engleski čitanje, hrvatski čitanje, hrvatski prepričavanje, glazbeni pjevanje) u petice, tu postoji i element straha od javnog nastupa , pa ne želi niti probati/početi uopće (iako su učiteljice prilično fleksibilne i dozvoljavaju odgovaranje pod odmorom/u zbornici ili na dopunskoj nastavi).

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Hoće li učiti za 100 kako bi savladao svoj strah ili će relativizirati uspjeh i varati sam sebe. Ja sam sama taj problem rješavala na ovaj prvi način - uvijek previše učenja i rada i to je ostalo tako i do danas.

---

Iz svog iskustva mogu reći da je moguć kompromis. Nisam nikad previše učila, ali nisam nikad ni odgodila ispit. Imala sam sreću da mi je adrenalin bio saveznik - na ispitima sam uvijek iz glave uspjela izvući stvari za koje nisam ni znala da ih znam.
Ali znam i kolegicu koja je jedva dočekala da padne godinu da može polagati ispite svojim tempom jer se jednostavno loše osjećala ako ne bi znala sve na ispitu.

Citiraj:

---

Sirius Black prvotno napisa

Imam jedno pitanje iako ne mislim da je moje dijete darovito,ali vjerojatno će mame na ovom topicu znati odgovoriti. Ima neke druge osobine poput izražene znatiželje i tvrdoglavosti, i teško se ponekad nositi s tim.

Moja cura ima 4 god., već odavno zna sva slova, ne zato jer smo ju forsirali nego smo jednostavno kupili ploču s magnetima i igrali se s tim. Nitko ju ne uči čitati, ali ona sama u zadnje vrijeme čita slovo po slovo i pokušava spojiti. Još uvijek joj nije kliknulo u glavi kako spojiti i to ju frustrira. Danas mi je rekla: mama,moraš me naučiti čitati! Kako da je naučim? Igramo se škole i uspije ponekad pročitati riječi od tri slova, ali samo poznate riječi kojima zna značenje. Ako napišem bezveznu kombinaciju, ne zna. Cijelo vrijeme rastavlja riječi na slova i to joj ide. Danas ju pitam da li idemo baki a ona veli m-o-ž-e. Ili "hoću jesti p-u-d-i-n-g". Da je pustim da sama pokušava skužiti ili postoji neki način da joj pomognem?

Neki dan je ljuta bacila knjiga na kojoj je pisalo Dumbo.Rekla mi je "tu bi trebalo pisati dambo, a kak onda piše "u" ako u dambo nema "u"?

---

Nemam vlastito iskustvo, ali znam od prijatelja koji su svojeg malog "naučili" čitati (mali je zapravo bio spreman za to, ali je dobio dodatni poticaj od svog tate) pomoću kartica sa slogovima. Znači, naučio je spajati slogove, a ne pojedinačne glasove. E sad, vjerojatno bi on naučio i bez toga, ali ovo mu je dalo malo više sigurnosti.

Što se tiče straha od neuspjeha, tu (još) nemamo većih problema (što ne znači da ih neće biti, ima sve predispozicije za to :mrgreen: ), ali trenutno mi je glavna preokupacija zadržavanje motivacije. Što je u školi teško, kad se ne mora apsolutno nimalo potruditi oko gradiva, sve zadatke rješava malim prstom i škola mu je zasad nešto oko čega uopće nema posla, nego mjesto gdje se razmjenjuju sličice nogometaša i igra u knjižnici za vrijeme vjeronauka :roll: Na sreću, protutežu ima u glazbenoj školi, gdje se mora konkretno potruditi da bi dobio (čuo) rezultat, i dosad se to pokazalo dobrim načinom, iako ponekad bude dosta frustrirajuće. Ali učinak je pozitivan :-) Neki dan je imao produkciju, pa smo ga nahvalili kako je dobro svirao, uz podsjećanje kako mu je to bilo teško u početku...