Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[Jurana]

Pozdrav svima!
Moje je darovito dijete prvašić. Nismo ga nikad testirali jer u našem gradu to nije moguće, a i nije bilo potrebe jer je vrlo prilagodljiv i nema problema s ponašanjem izvan kuće. Ipak znam da je darovit jer sam dosta čitala o tome, a i sama sam bila darovito dijete. (Usput rečeno, ako koga zanimaju knjige o darovitosti na hrvatskom koje sam uspjela iščačkati, mogu staviti popis.) Ono što je naš, uvjetno rečeno, problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu (ajde, onda je umanjio na drugi najgori) i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto. Učiteljica za njega kaže zreliji, drukčiji (u pozitivnom smislu).
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

[tanja_b]

Pozdrav svima!
Moje je darovito dijete prvašić. Nismo ga nikad testirali jer u našem gradu to nije moguće, a i nije bilo potrebe jer je vrlo prilagodljiv i nema problema s ponašanjem izvan kuće. Ipak znam da je darovit jer sam dosta čitala o tome, a i sama sam bila darovito dijete. (Usput rečeno, ako koga zanimaju knjige o darovitosti na hrvatskom koje sam uspjela iščačkati, mogu staviti popis.) Ono što je naš, uvjetno rečeno, problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu (ajde, onda je umanjio na drugi najgori) i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto. Učiteljica za njega kaže zreliji, drukčiji (u pozitivnom smislu).
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

Mislim da je naša situacija donekle slična vašoj. S tim da mi još nismo došli do negiranja vlastitih sposobnosti ali znamo već da njemu treba puno pohvale i odobravanja. Meni ovo što pišeš zvuči kao nesigurnost djeteta, možda se boji da neće ispuniti očekivanja koja drugi imaju od njega, pa namjerno negira svoje sposobnosti da bi umanjio i očekivanja okoline. Imala sam jednu takvu kolegicu u gimnaziji i na faksu, super pametnu, sposobnu, marljivu, koja bi prije svakog testa ponavljala "ništa ne znam, dobit ću jedan" (i onda napiše test za 5, naravno).
Ja bih na tvom mjestu pokušala izvući iz njega što on misli da drugi očekuju od njega. Mene u zadnje vrijeme stvarno šokira kad shvatim kako moj prvašić doživljava i tumači svijet oko sebe - nekom svojom uvrnutom logikom, zbog koje se plaši posve nerealnih situacija. Ponekad mu treba objašnjavati i tumačiti i ono što se nama "velikima" čini samo po sebi razumljivo.

[Jurana]

Slažem se. Boji se neuspjeha. Prije sam radila pogrešno pa bih ga hvalila uopćeno ("baš si pametan"), a sad pohvalim konkretni napor ("baš si ovo dobro zaključio") i čini mi se da ga to čini zadovoljnijim, prije bi pohvalu znao primiti pomalo tjeskobno. Inače, kasnije mi je u razgovoru rekao da su mu slabe točke urednost u pisanju (rukopis) i što ne može dotaknuti nožne prste bez savijanja koljena
A što se tiče očekivanja okoline, par dana prije početka škole mi je rekao da mora imati sve petice jer sam ja imala sve petice. Ne znam jesam li ga razuvjerila.

[mama94]

Ono što je naš, .., problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu.. i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto.
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

Strah od neuspjeha jedno je od obilježja darovite djece. Jučer moj bistrić nije htio ići na završnu priredbu u "školi stranih jezika" gdje on pohađa istu grupu s djecom 3 god starijom od njega, koji još i uče taj jezik 2x tjedno u školi. On uči samo tamo, jer još ne ide u školu, i najbolji je u grupi. Ali svejedno nije htio ići "jer se boji da ne ispadne glup, da ne dobije puno jedinica pa da ga onda izbace iz škole"???
Treba o tome razgovarati i naučiti se s time nositi, po mogućnosti prije puberteta. Inače, strah od neuspjeha sam po sebi nije tako loš, ako je to nešto što će te natjerati da se spremiš svaki put za ispit, i ne dozvoliš si da dođeš na test potpuno nespreman, ali ako počneš učiti svaki put za 100 umjesto za 5, ili čak za 2, ako nemaš dovoljno vremena već trebaš samo "spasiti godinu" faxa, pa počneš odgađati ispite, ne izlaziti, gubiti godine faxa jer nikako izać na ispit, nikada dovoljno spreman... E tu već zna biti veeeliki problem.
Mislim da je ključ svega utuviti bistriću u glavu da će ga roditelji UVIJEK, voljeti, i da smije čak biti i nesavršen. Da nitko, pa čak ni mama i tata i učiteljica, nije nepogrešiv, da je griješiti ljudski, padati i posrtati također, najvažnije je je smoći snage da se ustaneš sa konopaca. E, tu je naša škola, nažalost, majstor u ubijanju samopouzdanja.

[Freja]

Strah od neuspjeha - naša bolna točka. Jučer je skoro odustao sekundu prije polaganja ispita za pojas iz taekwondoa. A kad je sve prošlo (doduše bio je evidentno sleđen od treme) cijelu večer je plakao jer je dobio najmanje bodova (dobio je 13 od 15, prolaz je 10). I teško se nositi s njim, umirivalii smo ga, tješili, relativizirali. I ja sam bila takva i žao mi je što je baš tu crtu morao i on naslijediti.