Printable View
Moja stara je užasno, užasno bila povodljiva za starim. I dan danas je. Sljedi ga ko kakav mutvi pesek!
Odrasla je u dosta zatupljujućoj okolini i dala se njemu odgojiti onako kako je on zamislio.
Zauzela se koliko se mogla zauzati ali ne dovoljno po meni i preuzlea previše loših ponašanja od njega.
Da, i to još od malih nogu. Moja mama je sa svojom pasivnošću, inertnošću i negiranjem podjednako sudjelovala u zlostavljanju bez obzira što je i sama bila žrtva agresivnog oca. Svaka majka bi trebala nači način da zaštiti svoje djete, samo što je to užasno teška borba, lakše je ići linijom manjeg otpora i dozvoliti svakodnevno zlostavljanje sebe i svog djeteta glumeći bespomoćnu žrtvu.Citiraj:
klokanica1506 prvotno napisa
Tamo negdje oko moje 13. godine iz tog zamjeravanja razvila se velika gorčina, prezir, mržnja, bespomoćnost, bezvrijednost i frustracija koju sam dugo kasnije u životu preslikavala na druge ljude i svakodnevne situacije. Ni u kog nisam imala povjerenja i svi su mi bili glupi i krivi za moje probleme. Imala sam ozbiljnih problema u komunikaciji i socijalizaciji. Nisam bila baš Miss Popularnosti. A onda sa odrastanjem sam shvatila puno stvari i odlučila to mjenjati.
Danas nemam zamjerke, ni gorčine, ni ostalog. Samo želim svoj život provesti u miru i biti sretna sa svojom obitelji.
Nadam se da sam dala ok odgovor.
po meni su oboje jednako zlostavljaci. tatu nije uopče zanimalo sto se dogada, ko da nisam njegova, a mama se liječila na meni. zamjerila sam u jednom trenutku baki koju sam do tada smatrala svojom jedinom pravom prijateljicom i osobom koja me voli, razumije i ne osuduje. i tako je i bilo dok ju stvarno nisam trebala, onda me poslala natrag u pakao
Steta da prije 20 tak godina nije bilo ovakvog foruma...Ja sam sa 17g otisla od kuce i nisam se vise vratila...nisam mogla vise funkcionirati sa roditeljima, necu sad u detalje, ali mogu se naci u nekim pricama...Uglavnom, prve 2-3 g mi je bilo jako jako tesko, posebno financijski...no, sve je sjelo na svoje mjesto s godinama. Cak i odnos sa roditeljima je sad super.
Da, u trenutku kad sam shvalila da će mi svaka kuna koju dobijem za režije, život tijekom studija izić na nos sam potražila posao i preporodila se!!!
Udaljila sam se, pro forma imamo ok odnos, al samo pro forma. Ja se javljam nekoliko puta godišnje, moji meni gotovo nikad.
Najjadnije je kad netko umre, recimo iz šire obitelji i meni nitko ne javi. Ili jave zadnji čas.
Baš je to teško, ali meni je mnogo lakše kad sam malo promislila o rečenici koju mi je jednom netko dobronamjeran i upućen rekao: oni tebe zapravo ne vole i nauči živit s time.
I ionda sam pričala s rođakom, kaže on, ma nije, možda im nisi draga, al baš da te ne vole, ma nemoguće...
Ja sam onda razmislila i odgovorila mu: baš obrnuto, jako sam im draga, pričali bi sa mnom o bogu i svitu, uvijek kažu okolo: "naša xy krasna", al me zapravo- ne vole!
Ne odvoje na mene ništa od svog žića; ako daju, daju od svog suviška, slučajno.
Ne jer su na mene mislili, ne jer su htjeli, nego slučajno...
Kad sam bila mlađa, ponadala bih se. Otkad sam to posvijestila, mnogo manje boli, mislim da uopće ne boli. I puno mi je lakše, i ljepše provedem vrijeme koje im posvetim. Neopterećena prošlošću. Nenavezana na nju. Stvaram novi odnos...koji im čak i treba što idu stariji, odnos koji im omogućava da se odvoje od svojih propusta
ja jesam, tada... što se nije više zauzela za sebe, nego za mene. ona se skroz zauzela za mene i zaboravila sebe...Citiraj:
klokanica1506 prvotno napisa
al, bila je mlada i u strašno teškoj životnoj situaciji, s kojom se i sama teško nosila.
u biti, uvijek sam je imala na svojoj strani. uvijek je bila totalno odgovorna...nikad mi ništa nije nedostajalo. (osim ono emotivno nešto...ta slika o majci, ženi..nekako se iskrivila..
bile smo same i borile se kako smo znale. svaka na svoj način.
i svaka je bolovala na svoj način.
meni je bilo najteže u životu bilo shvatiti koliko je posrnula, ali mi je isto tako bilo najnormalnije pomoći joj da se podigne.
e sad...ja sam bila dijete, i na leđa preuzela povelik teret, i postala prerano preodgovorna.
i tada...ona mi nije mogla pomoći, jer je trebala pomoći sebi...
danas...kad je sve to iza nas...dvije smo nabolje prijateljice.
ali, naš se odnos stvarao do dana današnjeg...i uvijek smo rasle zajedno...
lijepo je to...je...najbolje što se iz te situacije i moglo izvući...
ali...ona želja za nekim bezbrižnim djetinjstvom...uvjek je negdje tinjala...i bila nešto što sam trebala odbolovati.
to jesam.
i ne zamjeram joj više ništa...samo je beskrajno volim.
Nedugo je prošlo godinu dana otkako sam presjekla sve veze s ocem...tužno, zar ne?
Tužno, ali neophodno. Neophodno da spasim sebe, da prodišem, da maknem taj kamen koji stišće, te ruke koje dave...
Tu i tamo ga se sjetim pa me zapeče, poput stare rane, i bude mi žao što je tako, što imam tatu ali ga zapravo nemam. Najviše mi bude žao njega, što si ne želi pomoći i što uporno pila po svom iako ga to vodi u propast. Mama i on su se rastali, nakon 35 godina braka, sve je jasno...
Ne isključujem mogućnost da jednom obnovimo kontakt. No ne vidim to u skoroj budućnosti.
Drage moje forumašice, vidim da ste se sve raspisale do bola, svatko ima svojih priča s roditeljima.
Ja sad imam 32, seka 35, a komentar mi je da smo unatoč svim teškoćama i krizama sada konačno divni jedni s drugima. Mislilm da smo odrasli, to je to, a s time smo svi čvrsto stali na svoje temelje i odredili jedni drugima granice.
Glavno pitanje se uvijek provlači (vidim kod svih) tko je kome šta dužan, a ne mislim nužno u materijalnom pogledu. Ne bih rekla da je to zlonamjerno, ne mora biti ni namjerno, ali svatko se brine da SVOJE potrebe ispuni kako god zna i umije.
Postavljanje granica- to je divno. Poštovanje je još ljepše! Svatko normalan će cijeniti iskreno prije nego da ga lažeš i muljaš - k`o fol za neko dobro.
Ne znam, nisam zaboravila koliko smo šokova jedni drugima u obitelji priuštili sa svojim odlukama, izborima, sa svojim ponašanjem, ali sam duboko zahvalna što je sestra ušla u krugove alternative. Mnoge je stvari naučila o samopoštovanju, njegovanju sebe, a i o tome kako to pozitivno utječe na sve koji su ti bliski. Tako je i mene osvijestila, a zajedno smo imale rijetku priliku da i mi neke divne stvari podijelimo s roditeljima i naučimo ih nešto vrijedno.
Moja mama je (tako nemoguće i netipično za nju) tijekom svih tih promjena u odnosima jednom prilikom izjavila: "Ja smatram da se odrasli teže mijenjaju od djece, ali mogu ti obećati da ću se potruditi da te bolje razumijem i poštujem tvoje osjećaje."
Treba stisnuti zube i priznati si da od glumatanja nema ništa- brutalna iskrenost rješava sve probleme.
Ovako nekako i meni! Ja sam svoju obitelj našla u zajednici a svojim mužem. On je moj svemir i moje sve...Citiraj:
mishekica prvotno napisa
p.s. jesu li vam roditelji ikad pljuvali po mužu/dečku?
To mi je jedna od najfuj stvari od svih! Evo recimo mom burazu...prvo su pljuvali po prvoj ženi, ništa nije valjala! Onda se rastao, pa su krenuli pljuvati po drugoj ženi. Mom mužu moj stari stalno nalazi neke mane, niš koristi, ne valja mu ovo ili ono, pa ovakav je i onakav. Ako opere suđe ili skuha ručak on je papučar i svašta nešto.
Ili recimo jedna od stvari kad ne znaš bi li se smijao ili plakao..Ja viknem zbog nečeg, a moj stari na to onako umilinim glasom "Ne viči na djecu, mi se na vas nismo nikad derali!!!" :-o:facepalm:
Ja sam imala sreću da sam uvijek bila vesela i pozitivna i da me nije to diralo toliko duboko u dušu, uvijek sam samo sama sebi govorila "Izdrži koliko moraš, odeslit ćeš se i živjeti svoj život" I tako je i bilo, jedva sam čekala da završim školu, zaposlim se i čekala prvu priliku da odselim!Citiraj:
ekoi prvotno napisa
Jedino kaj sam fulala je kaj sam još više trebala uživati u životu, na način da sma se skorz opustila, a ne utjehu tražila u dečkima, na način da sam od srednje škole tražila "ljubav svog života" i nadala se da ću čim prije naći nekog za kog ću se udati. Tu sam pak imala ludu sreću da nisma zapela s nekim idiotom nego sam stvarno na kraju našla ljubav svog života!
mama je prije stalno nesto pokušavala kako bi zavadila mene i mm. kako ana kaze- moj muz je moje sve, moja obitelj, stup, sreća, najbolji prijatelj, s njim imam sve ko u filmu, ko u bljutavoj romantičnoj komediji. (nemojte me sad iznapadat, negdje dobiš negdje izgubiš, svemir trazi balans ;))
prije sam se na takve provokacije jako žestila, onda sam skuzila da je to zapravo nacin povezivanja. kako ona razumije bliskost: nas dvoje ogovaramo trećeg. i to je naravno muskarac, a mi smo babe. kako ja uopče nisam u tom filmu, sad se više ne žestim nego izignoriram, a kad nema povratne informacije nema potrebe niti za nastavkom. mislim smiješno je, ali je istina.
To je i meni glavni problem. Ne znam kako se toga riješiti.Citiraj:
ekoi prvotno napisa
Po meni problem je u sljedećem: sve kreće od toga da nismo imale kvalitetan odnos s roditeljima - to je objektivan dio. Sve ostalo subjektivna je i dugogodišnja nadogradnja.
Dijete koje ne dobiva zdrav i kvalitetan odnos, može se to nazvati i ljubavlju, misli da tu ljubav nije ni zavrijedilo i odrasta kao netko tko nije dovoljno vrijedan da ga se voli, a ponajmanje da voli samoga sebe.
Otud ta potreba u odrasloj dobi da se prema svima bude "dobar", da su svi sretni. Kroz te kratkotrajne trenutke uspjeha jer si nekoga usrećio (dok ti to s tvojim roditeljima nikada nije išlo od ruke) kao da dobivaš komadiće ljubavi koji ti nedostaju.
Taj osjećaj naravno ne traje dugo jer nekad ti baš ne paše izaći nekome u susret, ali to napraviš jer ne znaš reći ne. Onda se pobuni ono uskraćeno dijete u tebi i burno reagira obećajući si da neće više tako, da ga neće nitko iskorištavati. Osjeća se kao žrtva, a ne shvaća da više ne mora biti žrtva, sad je odrastao i trebao bi imati konce u svojim rukama.
Na žalost nije to tako jednostavno, nije jednostavno iskreno voljeti samoga sebe, a mislim da je to jedini put da se izvuče iz tih obrazaca koje su nam nametnuli oni prije nas, a njima vjerojatno oni prije njih.
Ja sam u ranim dvadesetim godinama počela 'raditi na sebi' i počela otvoreno razgovarati s mamom i ostalima, ništa više ne držati u sebi jer mi je tako lakše. Ničega me nije sram iako sam dugo mislila da snosim dio krivice za s.anja koja su si sami napravili.
Smiješno mi je bilo kad sam se neki dan žalila mami na raznorazne stvari koje me opterećuju iz čega je ona mogla vidjeti da sam previše senzibilna (posao, svekrva i sl.), pa mi je rekla da ne budem takva, da ih sve otkačim, pa da i nju otkačim, da ne budem budala kakva je ona bila cijeli život (čitaj žrtva). Znači svjesna je svog karaktera, ali si ne može pomoći.
Ja funkcioniram tako da kad se zauzmem za sebe, a posljedično i posvađam s nekim do koga mi je stalo, uvijek me kasnije počnu opterećivati misli tipa - što ako se njima sad nešto dogodi, već su stari, što ako umru. Imate vi taj sindrom, ako da, kako ga se riješiti???
ajme...ja se više neću odazivati...
sve sindrome imam...ili sam imala...
dogodilo mi se većinu onog što pitate..
bolje da samo čitam...
Kod mene je bilo upravo obratno, priča slična kao kod winnerice.:heart: I isto tako s žalosnim krajem. Superkvalitetan čovjek nije se mogao/htio/znaoCitiraj:
Ono što me zanima, ako nije preintimno pitanje, a nekome bi odgovor možda puno pomogao, je da li ste ikada zamjerile onoj nježnijoj i boljoj roditeljskoj strani (ako je ima), što se nije više zauzela za sebe i vas i definitivno napustila onog tko je izvor problema, trauma i zapravo životne patnje
osloboditi polovice koja uništava i njega i sve oko sebe.
Ali ja sam barem imala jednu normalnu polovicu, gadno je kad oboje ne valjaju.:-(
isteko mi edit:
Eh sad vidim da se klokanica nije referirala na spol uopće.
Mogu reći da jesam zamjerila, s pozicije odrasle žene onako objektivno mislim da je trebalo postupati drugačije. Ali to zamjeranje nikad nije umanjilo moju ljubav
Citiraj:
ekoi prvotno napisa
nemam vremena sve vas čitati nažalost jer ste inspirativne i mudre i pametne ali ću se na ovo osvrnuti
ekoi ja ne vjerujem da "je to u krvi" - naprotiv sigurna sam da je to stvar izbora
samo ljudima je lakše prenijeti odgovornost na sudbinu/gene/vremensku nepogodu nego poraditi na sebi
i ja ponekad vičem, ponekad prijetim, ponekad kaznim
to je zato jer sam mama i odgajam a nisam dobila upute kako to učiniti
hoću reći, učim i taj put nije uvijek lak i posut zvijezdama
no dok god kako je rekla mala vila svoju djecu ne uzimamo zdravo za gotovo, dok god ih volimo i pazimo, dok god ih učimo, grlimo, brinemo, dotad je sve u redu.
jednostavno za neke stvari treba vremena i iskustva.
A da li mislite da bi konkretno rastava braka vaših roditelja i život uz brižnog roditelja bitno utjecao na vašu sreću, da li ste ikada zamjerili onom drugom što vas nije doslovce odvojio (koliko je to moguće) od onog nebrižnog?
[QUOTE=Dijana;2280492]isteko mi edit:
Eh sad vidim da se klokanica nije referirala na spol uopće.
Mogu reći da jesam zamjerila, s pozicije odrasle žene onako objektivno mislim da je trebalo postupati drugačije. Ali to zamjeranje nikad nije umanjilo moju ljubav[/QUOTE
Zaista lijepo napisano.
I onda za 20-25 godina naša djeca otvore isti ovakav topic o otrovnim roditeljima na nekom tamo forumu...:scared:Citiraj:
ekoi prvotno napisa
mi smo se odvojile...ali tad je tek započeo proces promjena.Citiraj:
klokanica1506 prvotno napisa
osoba koja je izabrala toliko negativnu osobu, zasigurno i sama ima dubokih problema. teško da se rastavom samo tako riješe. rastava je korak, najbolji mogući...kojeg onda slijede monoštvo malih...
npr. može se dogoditi da se roditelji rastave...i jednostavno ne shvate glavni problem. da je u njima samima problem, a ne u onom drugom.
i onda ti se obrazac samo ponovi.
sa nekim drugim partnerom.
možda ne mora u tako strašnom obliku...ali dok sebe ne središ...ni ostali partneri ti neće biti bajni...
i onda nastanu nove obitelji...sa novim roditeljima...djecom iz prvog...drugog braka...i stvari se mogu zakomplicirati još zanimljivije.
zato su moje zamjerke bile usmjerene isključivo na nebrigu o sebi.
jer, dok god ti neke stvari radiš radi nekog drugog...pa makar i radi djece...pomaci su baš mali..
nekako je uobičajeno da ti se obrasci ponavljaju dok ne naučiš neku lekciju.
zato me izuzetno smetaju oni koji se rastavljaju radi djece, ili ostaju u braku radi djece.
takvi samo pokazuju da se nisu spremni promijeniti, još uvijek. i da problem traže u okolini.
rastava je super...kad nakon toga rješenje potražiš samo u sebi.
Citiraj:
lonni prvotno napisa
Joj ovo mi je tako poznato.
Štoviše, milijun puta se desila situacija između mene i moje kćeri u kojoj sam spontano i prirodno reagirala kao majka pruživši pažnju, podršku, razumijevanje, strpljenje, i onda se u istom momentu sjetim svojih kako bi reagirali u toj situaciji - izmlatili me, izvrijeđali, prijetili ili posve ignorirali... i onda jedan dio mene ko da umre. I mislim si koliko je moje dijete sretno i ponosna sam na sebe i sretna zbog svog dijeteta što joj to mogu pružiti ali sam ponekad i malo ljuta jer mislim si ; ajme kćeri da znaš koliko možeš biti sretna, ja sam na tvom mjestu u tim trenucima dobivala batine fizičke i psihičke i jako patila, i osjetim kako to nije fer, nije fer prema djetetu koje sam nekoć bila. I ja sam nekoć kao moja kćer sada, bila malena, slatka, nedužna, ovisna o tuđoj pomoći, a zlostavljalo me se. Kako to itko može napraviti malom bespomoćnom nevinom djetetu?!! Ali što ćeš, to vrijeme je otišlo u nepovrat, na meni je kako ću živjeti sad, nema tu neke pravde, nema tu zapravo nečeg što bi izbrisalo sjećanje i popunilo rupu u duši. S tim se valjda živi do groba.
recimo...kad su u pitanju baš ti strahovi...a imam ih još.. ponekad više, ponekad manje...Citiraj:
boa prvotno napisa
ja sam si obećala neke stvari...
nikada djetetu se neću predstaviti kao savršen, bezgriješan roditelj koji je popio svu pamet svijeta i sve zna najbolje.
nikada si neću davati neka apsolutna prava, samo zato jer sam roditelj
nikada se neću prestati mijenjati...
znači...kad me optuže za sve i svašta, možda...neću se braniti, već ću u sebi pokušati pronaći ono što mi zamjerau i to promijeniti.
meni je najviše smetalo to što su se svi nešto branili, kad bi ih ja napadala. i time bi na neki način negirali sve ono što sam ja osjećala.
i to je nešto što me u principu najviše i povrijedilo.
svi griješimo...ali je drukčije kad za to preuzmeš odgovornost...ili to odbijaš učiniti..
tako ja mislim.
Ja nisam nikad razmišljala da bi se oni rastali. Zparvo to mi nije bilo ni u peti.
Ne mogu reći da smo bili disfunkiconalni, mogu reći iz perespektive velike većine te generacije odraslih da sam imala normalno djetinjstvo.
Vodili su menna more, kupovali mi robu, sv. Nikolu i sl. Ali puno stvari su radili jako jako krivo.
Glavni krivac za to je bio stari, a stara je išla za njjim. Još je ona bila i super dok smo bili mali, pobenavila je kasnije. Ne znam kaj joj je došlo. Još me i dosta štitila od stargho jer tko zna kako bi bilo da nije više puta podmtnula svoja leđa. Ma komplicirano je to užasno!
Alči kad se krenem prijećati svega i kad se sjetim njihovih tj. njegovih reakcija na moje neke stvari tek sada kao odrasla osoba shvaćam da su bile totalno krive.
Ja ne živim s tim, nije me to "ubilo" ali se nisam skroz do nedavno manknula od starog i njegovo ispijanja živaca i svega. Sad sam mu ukratko dala do znanja da je stop. Ok, neće sad mltanuti mada sam iskrenon do nedavno još imala strah od toga...
Ma sama sam sebi blesava kad krenem objašnjavati situaciju. I onda nađem milion i jednu sitnicu koja nije bila ok.
Još jedna situacija...Išla sam u 2. razred čini mi se. Imala sam neku roza minicuod tankog trapera. I obukla je za školu taj dan. I pobrala batine kad sam došla doma jer se u tome ne ide u školu, a na način da je tu istu minicu doslovno poderao s mene.
Onda jedna kad sam išla doma iz diskača...Na povratku skužim da mi nema jakne i da skratim...dok sam ju tražila okolo naravno da je prošlo vrijeme kad sam trebala doći doma i frend mi posudi svoju jaknu i doprati me do ulaznih varata doma, a moj stari me izmlati i kaže da sam sve to izmislila jer sam htjela duže ostati vani i da sam se sigurno jelte pograbila s tim tipom negdje u grmu...
Sve što sam ja rkela bila je laž.
Sve što sam ja htjela bilo je jako loše i bzvz (svojevremeno sam jako htjela trenirati rukomet i bila sam jako dobra u tome)
...ma gnjavim samo, mogla bi do preksutra o toem...
Citiraj:
flopica prvotno napisa
flopica, slažem se. možda je izraz "to nam je u krvi" možda više naučeni obrazac ponašanja od vlastitih agresivnih roditelja. npr. koliko got sam ja za razliku od svojih nježna, suosjećajna, požrtvovna, imam jaaaaako, jako kratak fitilj. dovoljna je jedna mili sekunda da u meni pregore sve žice i tada bih najradije uzela prvo što mi je pri ruci i porazbijala sve i svakog u svojoj blizini, bilo dijete, muža, retardiranog šefa na poslu, službenika u banci, nepristojnog kretena u tramvaju. moram se jako jako truditi, brojati do 10, disati i izaći iz prostorije, inače nastupa pomahnitali luđak na scenu. ponekad se ne uspijem skulirati, i to onda bude jako ružno. srećom radim na tome i to se dešava danas puno rijeđe nego prije 3, 5 i više godina. valjda je osim svijesnosti i zrelosti potrebna i spremnost i snažna volja. toga me jako sram, to je ono crno što dijelim sa svojim ocem bilo mi to u krvi ili u naučenom ponašanju, ne znam.
mislim da ne mora....nužno...do groba.Citiraj:
ekoi prvotno napisa
možemo mi mijenjati vlastita sjećanja...ako želimo.
mozak je čudeso...i treningom se svašta postiže.
tipa...kad se osjetiš ljutom zbog tih slika koje se ponavljaju...možeš istovremeno razmišljati o tome što bi ti na njihovom mjestu tada napravila...
možeš sada utješiti to dijete u sebi.
ali, to možeš ti, ne mogu oni.
ja sam jako dugo željela da to naprave ipak oni. pa sam samo potrošila jako puno vremena na puste želje.
ja sam u srednjoj školi molila socijalnu radnicu da me se odvoji od oba roditelja, na žalost moji su sve uspjeli negirati i zahtjevati da do toga ne dođe i do toga nije došlo. Na žalost u mom slučaju je cijeli sustav zakazao, od škole, psihologa, socijalnih radnika i policije.Citiraj:
klokanica1506 prvotno napisa
Dozvoliti da dijete oboljelo od teške bolesti (Crohnova bolest) živi u disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je otac alkoholičar i psihički i fizički zlostavljač, a majka sa dijagnozom manične depresije i shizoafektivnog poremećaja nije ništa drugo nego propust svih koji su mogli i morali nešto učiniti a nisu.
Htjedoh reći, u mom slučaju, rastava braka ne bi ništa riješila u korist djeteta jer su oba roditelja problem.
eto...imam i ja problem s kontrolom bijesa. i sramim se toga.Citiraj:
ekoi prvotno napisa
to mi je onaj...baš kamen spoticanja.
i ja bi razbijala...nekad i lupam...i urlam...svašta...
ma ko je mene kada naučio kako kanalizirati osjećaje?
mene se učilo samo kako potisnuti osjećaje...da što manje smetaju ikome.
i nije ni čudo koliko je tu potisnutog bijesa.
ja sam primjetila...kako što riješim...bijesa je manje...
mislim, nisam ja baš opasna...ali mrzim što me taj bijes dere...a moja sadašnja obitelj zasigurno nije kriva za nj...
uh...:love2:Citiraj:
ekoi prvotno napisa
Svi mi kao roditelji griješimo. Jednom kad moja kćer odraste sigurno će imati nekih zamjerki na moje postupke. Ali za zlostavljanje i zanemarivanje me sigurno neće moć optužiti.Citiraj:
boa prvotno napisa
E bravo, pogodila si srž svega!Citiraj:
blackberry prvotno napisa
Ovo si super sažela...Citiraj:
nikada djetetu se neću predstaviti kao savršen, bezgriješan roditelj koji je popio svu pamet svijeta i sve zna najbolje.
nikada si neću davati neka apsolutna prava, samo zato jer sam roditelj
nikada se neću prestati mijenjati...
Znate što, ovaj topic me baca u "laganu depresiju", a istovremeno se divim vašoj hrabrosti, zrelosti, i snažnom karakteru.
Ne mogu se othrvati vlastitim mislima u kojima kada pišete svoja bolna iskustva, imam sliku nedužnog i nevinog djeteta, koje je život zakinuo u samom startu.
Mogu samo :love2: svima vama!
Napisala sam pola dugačkog posta u kojem odgovaram na postavljena pitanja i onda me netko omeo i sve sam si zbrisala. :gaah:
U svakom slučaju, ima još stvari koje bih htjela reći. Nadam se da ću uloviti vremena ovih dana i da nećete u međuvremenu odustati od pisanja.
Samo ukratko...
Uvijek me fasciniralo kako mi mama govori da me ne treba biti briga što drugi govore... a nju je uvijek bilo briga; da se trebam zauzeti za sebe... a ona se nikad nije zauzimala za sebe; da trebam sama sebi biti na prvom mjestu... a ona sebi nikad nije bila. Hmmmm...
Jutros smo se kratko čule i opet je izjavila nešto na temu rodbine, bliže i dalje: "Kakvi god da jesu, naši su. Moramo si biti dobri. Familiju ne možeš birati... Kad se nešto dogodi, uvijek prvo na familiju možeš računati..." Ono, ne, ne moramo si biti dobri. To što sam imala (ne)sreću da sam rodbinski povezana s nekim ljudima, nikom ne daje apsolutno pravo na moju ljubav, simpatije, naklonost, vrijeme, živce, novac. A jok! To me stvarno više ne dira. :)
Kao prvo svima jedan veliki :love2:
Isto, sve isto.Citiraj:
mishekica prvotno napisa
blacberry:
Sjećam se trenutka kad sam spoznala da sam zapravo bijesna, bijesna do boli. Iako to nitko oko mene ne može skužiti. Problem je s 'nama' i onima koji su iz zdravih obitelji što težimo savršenstvu kakvo smo vjerojatno morali ostvariti da bi netko obratio pažnju na nas, pa kad nešto izađe iz te 'picture perfect' strelovito padamo na dno. Onda kao da sami sebi potvrđujemo da je točno ono kako su nas oni u nekim osjetljivim godinama doživljavali pa se još i sami klepnemo po glavi tonama grižnje savjesti i inferiornosti. Trebalo bi smisliti neku frazu, magičnu riječ da se tada zaustavimo, kažemo si nešto kao - ajde dosta, gotovo je, davno je gotovo...Citiraj:
ma ko je mene kada naučio kako kanalizirati osjećaje?
mene se učilo samo kako potisnuti osjećaje...da što manje smetaju ikome.
i nije ni čudo koliko je tu potisnutog bijesa.
ekoi, moje iskustvo nije ni upola kao tvoje, bilo je svega, ali sad imam dobre odnose s roditeljima, nekad ih čak i podsjetim na neke stvari, ali nema šanse da ikad oni priznaju da su išta pogriješili, duboko su uvjereni da su napravili najbolje što su znali. Možda je to i istina, možda je to i bilo najbolje što su znali. Na tom sam im tragu i oprostila. Sad još samo treba polizati rane do kraja i bit ćemo dobro :yes:
Što se tiče moje mame...
Pamtim puno lijepih stvari iz svog djetinjstva - zagrljaja, maženja, zajedničkih izleta, igre... Uvijek sam je jako voljela. I uvijek sam se žalostila nad njenom tužnom sudbinom, potraćenim životom, iskorištavanjem od strane svih i svakog.
S druge strane, tatu ne poznajem. Mislim, znam tko je on. :) Vidim ga tu i tamo, ali uglavnom ne znam kakav je. Osim onog što mi je mama rekla. Moji su se razveli prije mog prvog rođendana. Ne znam cijelu priču. Znam maminu stranu. A ona se potrudila detaljno mi pojasniti što joj je on sve napravio i zašto su se razveli. Otkad znam za sebe, slušam te priče. I cijeli život slušam kako mi ona ne brani da se ja s njim viđam, da imamo neki odnos... a istovremeno znam da bi je to boljelo, osjećam nekakvu lojalnost prema njoj i ne želim ga vidjeti. Kasnije sam se ljutila na nju zbog toga. Kakav god on bio (ili ne), smatram da sam ga imala pravo upoznati i sama donijeti sud o tome. No, da stvar bude gora, otac mi je evidentno nezreo i emocionalno zakržljao pa čak ni danas ne može nazvati i pitati kako sam. Kao što rekoh, dvije sms poruke u zadnjih 7 mjeseci.
Kad sam (donekle) upoznala oca, shvatila sam da su on i mama preslični. Stvarno mi nije jasno kako to između njih nije funkcioniralo...
U cijeloj priči postoji i očuh. Na početku je bio divan. Onda ga je alkohol preuzeo. Nije me nikad udario, nije me ni psihički zlostavljao, vrijeđao ili nešto slično. Samo mi je sve branio. Ja danas nemam ni jednog prijatelja iz osnovne i srednje škole jer k meni nitko nije smio dolaziti, jer ja nisam smjela ići na rođendane, jer nisam smjela izlaziti... No, ja ni njemu ništa ne zamjeram. Gledam ga kako propada i mislim si kako je prejadan. 0% emocija.
Dakle, da se vratim na početak svoje priče. Mamu volim i upravo zato njoj zamjeram. To me puklo negdje prošle ili pretprošle godine, kad sam shvatila da nema opravdanja za sve. Njoj je uvijek netko drugi kriv - majka ju je natjerala na ovo, zbog mene je napravila ono, ova ju je prevarila pa joj je smjestila ovo, zbog onog tamo nije dobila ono... :roll: Odjednom mi je postalo kristalno jasno da ona nije ispunila svoju dužnost kao roditelj - nije mi osigurala miran, siguran i stabilan dom. U toj našoj svađi, kad sam joj rekla sve to što joj zamjeram, izgovorila mi je takve prestrašne stvari da to neću ovako javno izreći. Nisam mogla vjerovati. Mislim da nijedno dijete to ne zaslužuje!
I onda mi se jave neki pametnjakovići, kao kolegica s posla, koji mi kažu da mi je majka "dala kruh u ruke", da me školovala i da me odgojila pa bih joj, eto, trebala biti zahvalna. Nije mi se dalo objašnjavati kako sam se sama školovala.
Stvari su sad drugačije. Jer sam ja drugačija. Odlučila sam oprostiti joj, radi sebe i svog mira. Dajem joj priliku da se iskupi i da sve to nadoknadi sada s mojim djetetom. Ali ja određujem pravila igre.
mene trenutno muči nešto tako slično... i zauzela sam svoj stav , ali sad me to muči i izjeda do te mjere da imam noćne more, ali doslovno!
mislim da sam postupila ispravno ali ne razumijem zašto se sad ne osijećam dobro???
ukratko, priča je ovakva - prije 20-tak dana izbila je velika svađa između MM i mog starog. moj stari je pretjerao, neke stvari nisu definitivno za iznjet ovako javno. nisam mogla slušat, rekla sam mu da je pretjerao i izašla. srce mi je puko jer tog čovjeka više ne mogu nazvat tatom-okrenuo se za 180!!!! ali ovih dana kad vrim film , zapravo se on mijenja već neko vrijeme, ili je zapravo on takav - stvarno takav- izvađen iz konteksta obitelji- mama je umrla prije 4 godine, a ja sam se odselila ubrzo poslije toga. zapravo, sva njegova sr.... sam pripisivala maminoj preranoj i nagloj smrti, i uvijek na kraju oprostila , i pravdala pred drugima ... i sad više nemam snage!! a čini mi se da je počeo i piti. vidim da ga je briga samo za njega a mene je duuugo iskorištavao, kao što je i mamu. i ne ću više tako živjeti!!! i od tada se ne javljam, tj. uvijek sam ja zvala njega ,on je zvao samo kad je nešto trebao.
ali nije sve bilo tako crno,bilo je i lijepih dana , valjda se zato toliko i žderem , jer mu valjda opet tražim opravdanja....
imate više iskustva , svarno mi treba da čujem da ne griješim...
I ovo mi se čini poznato! Uf!Citiraj:
arlena prvotno napisa
A to svađanje roditelja sa supružnicima...mislim, ne znam. Kaj se ja imam svađati s muževim roditeljima i obrnuto? Okreneme se na peti i đenja. A moj stari se sad ni ne usudi recimo scaditi s mojim mužem, doduše nema ni razloga.
nekaj sam još htjela napisati mishekici ali mi mozak ne radi, tj. toliko misli mi navire da se ne mogu sve odjednom poloviti.
...ah da...poznato mi je to nedozvoljavanje izlaženja, svi su smjeli van samo ja nisam, čak ni u disko do 20h sa 14. Onda ajde nekako na jedevite jade i mamin nagovor me počeo tu i tamo puštati, ali to je bilo grozno naporno. Jedino kaj je meni želja za izlaženjem i druženjem bila jača od muke koju sam prolazila sa strane starog i njegove tiraniej oko izlazaka.
Spavanje kod prijateljice?? Kaj je to? On je bio uvjeren da bi svaki moj pokušaj spavanja kod prijateljice zapravo bilo spavanje kod nekakvog dečka....omg kad se toga samo sjetim.
I još bih ovdje dodala "traume" zadane sa strane moje bake...Kao malu me tlačila prestrašno nešto, rovala me pričama o mami, tati, drugoj mami, bila sam ispod 10 a svaki dolazak k njoj bilo je pranje mozga i ogovaranje roditelja. Da ne govorim kako mi je govorila da sam kurva i sl...Ovdje jako jako jako zamjeram roditeljima što tome nisu stali na kraj! Znali su sve jer bi im uvijek ispričala i nisu tome stali na kraj! Užas!
Da netko mojoj djeci danas tako puni glavu glupostima, lažima i truje mi djecu protiv mene, ne bi taj moju djecu nikad više vidio! A ne da bih bez riječi ponoo i ponovov dijete slala na praznike.
arlena, nije mi sasvim jasno što te muči - to što se dogodilo, ili to što si odlučila ne javiti se više svom tati?
mislim grižnja savijesti je kronična u našim životnim pričama, osjećamo je kad je i ne bi smjeli osjećati, no možda se tako osjećaš jer si prenaglila s odlukom u afektu ljutnje i povrijeđenosti. ne kažem da ne bi trebala donjeti takvu odluku, no možda ti se još nije sve posložilo na svoje mjesto. a i jednom kada se i odluči na takav korak, mislim da treba vremena na adptaciju, nije to lako.
to ogovaranje i huškanje djeteta od strane baka i djedova po meni je vrhunac primitivizma i to treba sasjeći u korjenu za dobrobit djeteta i nipošto tim izljevima davati ikakvu istinitost.
ja svog mm držim podalje od svojih. često bude tu kojekakvih molbi za kojekakvim uslugama a ja uvijek velim da je mm zauzet i preopterećen, nek se drugačije snađu.
općenito sam odlučila sasjeći to neprestalno davanje usluga, novaca itd. i jbt ta grižnja savjesti i osjećaj dužnosti! mislim si, ok ja imam oca, imam starijeg brata, a nikad ništa nemam od njih. zašto se ja osjećam da moram biti stalno i pokorno na usluzi? što oni meni daju, što oni rade za mene? kako su oni pomogli meni u zadnjih 3, 5, 10 godina? jesu li ikad pričuvali dijete na par sati, jel su mi ikad bili podrška? jesu li se ikad pitali da li meni treba kakva pomoć, jel meni teško, koji su moji problemi? imam oca i brata kojima se nikad ne mogu obratiti zapomoć u bilo kojem smislu!!! kad got sam u problemu, obraćam se mm, njegovima, svojim prijateljicama, moji nemaju nikad pojma s čim se i kada nosim i kako riješavam svoje teškoće!!!
Da, netko je postavio pitanje o slaganju roditelja i naših partnera...
Moji nikad ništa nisu rekli protiv mog muža. Jedino, kad sam započela prvu ozbiljniju vezu, mama mi je tulila da ga "ne dovodim doma", da ga ne upoznajem s familijom jer što ako im se svidi, a mi onda prekinemo? Onda će svaki moj sljedeći dečko biti uspoređivan s ovim... Razumijem taj stav s jedne strane. Ne bi ni meni kao roditelju bilo drago da svaki mjesec gledam nekog drugog doma (OK, to se u mom slučaju nije događalo :)). No, s druge strane, pa valjda je bolje da znaš gdje i s kim ti je dijete. Imam još 15-ak godina do toga pa ću valjda iskristalizirati mišljenje. :)
No, MM je par puta bio "strog" prema mojoj mami. Nisu se svađali ili tako nešto, samo je sasjekao njene gluposti u korijenu i rekao da se treba napraviti to, to i to i amen. Jednom joj je održao prodiku kako je zakazala u mom odgoju jer sam prepoštena, predobra i prenaivna pa se konstantno razočaravam svijetom koji nije takav. Nije me naučila kako svijet zaista funkcionira, kaže on. :)