Meni je isto ovo bilo najgore. Pisala sam na onoj drugoj temi da me brat svakodnevno zlostavljao u djetinjstvu, i ajde, mozda oni to nisu znali :mosmislit: Ali kad sam ih kao odrasla osoba suocila s time, ocekujuce da kazu, makar," nismo znali, da smo znali zastitili bismo te, drugacije bismo postupili", oni su mene napali, da zasto sad ja to izvlacim, da sto mi je, da su oni bili najbolji sto su mogli, i da, ako je on mene i tukao (a sva braca i sestre se tuku), da to sigurno nije bilo tako puno kao sto ja pricam, i da sam vjerojatno i ja kriva za to, i prakticki su me proglasili ludom sto se tako osjecam. I mene je ponovo bilo sram mojih osjecaja i moje boli i svega sto nosim u sebi, ponovo me bilo uzasno sram same sebe, i ponovo sam navukla zid tisine oko sebe i oko tog djetinjstva. I to mi je bas bilo grozno, to njihovo odbijanje prihvacanja odgovornosti, to njihovo ponovno negiranje mene i mojih osjecaja.
I sad kad sam dobila svoje dijete, jos mi je teze zamisliti kako neko moze nauditi djetetu, kako ga moze ne zastititi. Roditelji trebaju zastiti svoje dijete, trebaju ga promatrati, trebaju znati prepoznati kada pati, i trebaju mu pomoci. A moji nista od toga nisu znali.
I jos sam nesto shvatila da osjecam, sto isto pisete, shvatila sam da i dalje trebam njihovo priznanje, da i dalje trebam da oni isprave bol koja mi je nanesena u djetinjstvu, da i dalje trebam da me shvate i zastite, da popune tu rupu u meni. I jako sam se razljutila kad sam shvatila da i dalje ovisim o njima, da i dalje smatram da se ne mogu sama zastiti i oporaviti nego da trebam njih. To sam prije par tjedana shvatila, i onda me bas uhvatio neki bijes na njih.
I onda sam odlucila napraviti sliku koja prikazuje sedam zamki u koje su me roditelji uvaljali svojim ponasanjem, malo sasavo, ali bas mi pomaze to slikanje, i piskaranje. Ovo je sad malo sasavo, ali cu bas napisati.
Prva zamka je bila uvjerenje da moram sutjeti o svemu, da je sramota o tome pricati.
Druga, vjerovanje da s njima moram rijesiti problem da bi ga rijesila sama sa sobom, da je moc mog ozdravljenja u njihovim rukama.
Treca, nestajanje, ignoriranje osjecaja, vjecni prazan smjesak na licu koji prikriva bol.
Cetvrta, uvjerenje da mi netko drugi treba pokazati put u zivotu, reci sto trebam raditi, kako se spasiti.
Peta, krivnja, ja sam kriva, ako ih povrijedim svojim osjecajima, ako ih povrijedi moj bijes, ja sam kriva.
Sesta, maska neranjivosti i vjecnog optimizma, nikad nikom ne pokazati bol.
I sedma je grandioznost, perfekcionizam, ja sve mogu sama, ne treba mi niko pomoci, pustite me na miru.
I tu sam stala. Sad to slikam. I bas je to ok
ekoi prvotno napisa
da, užasan je taj strah da se ne pretvorimo u svoje starce, da ne uništimo svoju djecu, no kako se jednostavno opustiti, ne brinuti toliko abnormalno, kako si dozvoliti biti nesavršen, kako si dozvoliti biti ljen, bezvoljan, grub i nestrpljiv prema svojoj djeci i onda si poslije oprostiti i uvjeriti se da si samo čovjek od krvi i mesa a ne monstrum i da unatoč svojim manama (da imam i mane!!!) ipak sam dobra osoba i dobar roditelj i onda otići mirno u krevet spavati znajući da će ti djeca unatoč tvojoj užasnoj osobnosti ispasti dobra i neistraumatizirana? E to bi bila umjetnost!
Odgovori s citatom
