Citiraj ekoi prvotno napisa Vidi poruku
Mislim da je za nas djecu iz problematičnih obitelji a koja su se snagom volje izvukla iz pakla i ostala normalna, karakteristično neprestalno preispitivanje vlastitih postupaka i do te mjere da poludiš. Mislim da je u jednu ruku dobro biti senzibiliziran i empatičan, da je to vrlina, ali ja ponekad znam biti totalno ekstremna.

Ponekad se osjećam da ću izgubiti kontrolu i toga me bude strah - što ako sam i ja prikriveni monstrum kao i moji roditelji? Što ako i ja to imam u krvi?

Možda se zato neprestalno ispitujem i analiziram i ujedno unaprijed kažnjavam?

nemam vremena sve vas čitati nažalost jer ste inspirativne i mudre i pametne ali ću se na ovo osvrnuti
ekoi ja ne vjerujem da "je to u krvi" - naprotiv sigurna sam da je to stvar izbora
samo ljudima je lakše prenijeti odgovornost na sudbinu/gene/vremensku nepogodu nego poraditi na sebi
i ja ponekad vičem, ponekad prijetim, ponekad kaznim
to je zato jer sam mama i odgajam a nisam dobila upute kako to učiniti
hoću reći, učim i taj put nije uvijek lak i posut zvijezdama

no dok god kako je rekla mala vila svoju djecu ne uzimamo zdravo za gotovo, dok god ih volimo i pazimo, dok god ih učimo, grlimo, brinemo, dotad je sve u redu.
jednostavno za neke stvari treba vremena i iskustva.