e da mi je ovaj topic bio prije 15 godina!!!

znam ja mishekica da od toga kruha nema, na razini racia je meni sve jasno, u praksi štekam

da, užasan je taj strah da se ne pretvorimo u svoje starce, da ne uništimo svoju djecu, no kako se jednostavno opustiti, ne brinuti toliko abnormalno, kako si dozvoliti biti nesavršen, kako si dozvoliti biti ljen, bezvoljan, grub i nestrpljiv prema svojoj djeci i onda si poslije oprostiti i uvjeriti se da si samo čovjek od krvi i mesa a ne monstrum i da unatoč svojim manama (da imam i mane!!!) ipak sam dobra osoba i dobar roditelj i onda otići mirno u krevet spavati znajući da će ti djeca unatoč tvojoj užasnoj osobnosti ispasti dobra i neistraumatizirana? E to bi bila umjetnost!