Nešto kao loša veza...

Da, karakter je gadna stvar... Ja imam starije dijete lako odgojivo i pitomo, a mlađe me pošteno treniralo i čini mi se da to još uvijek traje, ali nema popuštanja...

Zaključila sam da nije moja zasluga što je stariji onakav, niti je moja krivnja što je mlađi ovakav. Dobna razlika je tek mrvicu više od godinu dana, pa nema govora o nekakvom drugačijem pristupu - okruženje je isto. Jednostavno, treba se prilagoditi situaciji. Svako dijete utječe na nas kao i mi na njega. Primorani smo odgojne metode skrojiti po mjeri prema svakom pojedinom djetetu (i sebi, dakako), davati sve od sebe i nadati se najboljem.

Ponekad se čovjek pita "je li to stvarno najbolje što mogu?", a još češđe "Gdje sam pogriješila?" ali često treba vremena da se pokažu rezultati odgoja. Još češće se to prije vidi negdje vani (vrtić, škola, park) nego doma, u obitelji. Taman kad se čovjek zapita "pa dobro, hoće li tom našem natezanju ikada doći kraj?" stigne neka pohvala iz vrtića ili škole i naše dijete se pokaže u nekom sasvim drugačijem i boljem svjetlu. Vjerujem da ovo u nekoj mjeri mora iskusiti svaki roditelj.

ja se ponavljam iz razloga što imam dojam da se previše puta na ovoj temi istaknulo da je fizičko kažnjavanje riješilo stvar. možda i je, ali je i ostavilo neke druge posljedice. i smeta mi kada uslijede opravdanja kako ima roditelja koji ne tuku djecu, ali su ipak gori roditelji jer su hladni, ovakvi ili onakvi. nije bitno da li sam bolji roditelj od mame frenda iz vrtića, bitno je da sam što je moguće bolji roditelj. i mislim još da nije nepopravljiva drama i šteta ako roditelj katkada lupi dijete, ali mi je grozno za čitati kako je to radi toga što su djeca eto zahtjevna, zeznuta i posebna. nije. to je zato što se niste dosjetili ničeg pametnijeg. kao i svi mi, kada potežemo loše roditeljske poteze, ali mi smo odrasli i odgovorni. ne klinci.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

SITUACIJA - prolijeva vodu na pod: Vidim da ti je to jako zabavno. Ali ja ne želim čistiti kupaonicu i brisati tu vodu, i ja ne želim da prolijevaš van. Možeš se igrati ovako unutra. Ako opet budeš prolijevao vodu, ideš van iz kade. Želiš li polijevati unutar kade ili ići van?

Jasno i odriješito ponoviš, možda jednom, dvaput, i ako i dalje polijeva vadiš ga van iz kade.

---

Uzela sam overečenice, ali mogla sam i nečije druge.

Meni uopće nije jasno kako dođete do toga da dijete polijeva vodu na pod? Pa to se ne radi, čime prolijeva? Rukom, tušem, nije valjda da mu daš posudu da polijeva :-o ? Samo onemogućiš mogućnost polijevanja i riješen problem.

Kao i u svemu. Ako radi nešto što je glupo, kažeš djetetu, ne radi gluposti, jasno mu pokažeš prvi put kad nešto napravi, da je to totalna glupost i da se to ne radi. Pa makar ono osjetilo da ga ponižavaš time, neka se osjeti, jer i radi glupost.

Ne treba nikada doći do toga da poželiš dijete lupiti. Bar ne kod ovako malih, nakon 13-14, još ti može doći, ali tada se na drugi način savladaš.
Malo dijete NE ZNA kako treba. Roditelj zna, Ako napraviš takve uslove da bude ponašanje kako treba, i bit će.

Prolijevati vodu na pod! Ma daj, bar to je lako spriječiti.

I ne im lagati nikada, od najmanjega mora imati potpuno povjerenje u roditelja, da ga nikad neće izdati, ali i da mu neće dati da radi ono što nije primijereno. Primijereno po mišljenju roditelja, naravno.

I još nešto, oko toga kakva su tuđa djeca...

Kako jako puno vremena provodimo u parku, tamo volim promatrati razne vrste odnosa, pa tako i one roditelje i djece. Stvarno nas ima svakakvih, od roditelja koji su potpuno posvećeni svom djetetu, njih se može vidjeti kako stalno nešto objašnjavaju, pokazuju, reagiraju itd., do onih koji u park dolaze družiti se s drugim roditeljima (uglavnom majke koje satima sjede na klupi), a dijete je prepušteno samo sebi, uz povremeno deranje i klepanje. I naravno, hrpa nijansi između ta dva pola roditelja.
I često vidim da ima potpuno OK djece s kojima roditelji ne znaju ili nemaju živaca komunicirati, ono, djeca čije ponašanje ni po čemu ne bih nazvala zahtjevnim, neposlušnim ili zločestim. Npr. ne penji se, ne trči, sprljat ćeš se, evo, jesam ti rekla da ćeš pasti, paf, paf po guzici, ne plači, jesam li rekla da ne plačeš itd.
Čini mi se da ta djeca imaju dva izbora, postati potpuno suradljiva, od straha od batina i kritika, ali u sebi duboko nesigurna; ili će postati potpuno nesuradljiva i buntovna, a zapravo su s 1 ili 2 godine bila normalna, znatiželjna i nestašna, djeca.
Ima i drugih primjera, ima jedan dečko, ne bih ga nazvala umiljatim, ni simpatičnim, ajme koliko puta sam si pomislila jao, zamisli da me takav dopadne...ali njegova majka oličenje je angažmana, živaca i strpljenja...iz dana u dan, mjesecima, ponavlja i priča, strpljivo i smireno, sine, ovako i onako... Dečko je baš karakterno težak, svojeglav, da ne znam majku i način njezina odgoja, mogla bih ga svakako opisati... Ali čini mi se da bi on krućim odgojem koji uključuje kazne bio još teže dijete, opasno čak po druge, nasrtljivo i agresivno, jer ima potencijala.

Hoću reći, kao što kažete, ima puno toga u karakteru i genima, ali i u odgoju od najranijih bebskih dana, od onog famoznog puštanja da plače nadalje...(i hvalisanje s tim, pa peckanje po prstima, ne to, ne ovo, pa po guzi, strašenje sa stričekom koji će ga odvesti ako ne bude dobar). I onda dijete od 4, 5 ili 8 godina bude okarakterizirano ovako ili onako.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

ja se ponavljam iz razloga što imam dojam da se previše puta na ovoj temi istaknulo da je fizičko kažnjavanje riješilo stvar. možda i je, ali je i ostavilo neke druge posljedice. i smeta mi kada uslijede opravdanja kako ima roditelja koji ne tuku djecu, ali su ipak gori roditelji jer su hladni, ovakvi ili onakvi. nije bitno da li sam bolji roditelj od mame frenda iz vrtića, bitno je da sam što je moguće bolji roditelj. i mislim još da nije nepopravljiva drama i šteta ako roditelj katkada lupi dijete, ali mi je grozno za čitati kako je to radi toga što su djeca eto zahtjevna, zeznuta i posebna. nije. to je zato što se niste dosjetili ničeg pametnijeg. kao i svi mi, kada potežemo loše roditeljske poteze, ali mi smo odrasli i odgovorni. ne klinci.

---

X straight to the point
ja ne znam tako :(

Ma da , mene isto malo strecne kad se kaze da je " po guzi" odgojna metoda.
istina , srela sam se samo jednom u zivotu sa roditeljima koji su to tako shvacali i primjenjivali od pelena .
vecina ostalih ( racunajuci i mene) su samo roditelji koji su u jednom trenutku izgubili zivce i nisu znali bolje , pa su dijete pljusnuli ili mu dali par udaraca po guzici.

Potpuno je u krivu onaj roditelj koji se nikad ne zapita može li bolje. Po guzi nikada nije rješenje,ne opravdavam ni sebe ni drugoga,ali razumjem. Sustavno po guzi nema opravdanja,ovdje je nekoliko nas "priznalo" nekoliko puta da su to učinili ali nikako da se time služe konstantno,barem sam ja tako iščitala. Nisam ni za "kaznu" ali ako "moram" pribjeći tome da kažnjavam onda se trudim da to bude umjereno,minimalno i da objasnim po tko zna koji put zašto,kako,zbogčega.... Na komplikacijama zbog visoke trudnoće bez ičije pomoći cura mi istrčava na cestu 16put,nemam opravdanje ali ljudi smo od krvi i mesa. Moja je šinjorina sklona da neke stvari radi smišljeno i s namjerom da mi probije granicu. I dalje nije opravdanje. Srećom ti su dani iza nas. Ona i dalje ima svoj karakzer koji ja volim,a došli smo napokon do toga da prepozna kada je nešto opasno iz tona i boje moga glasa. Ja se sjećam nekoliko puta kada sam ja dobila po guzi i nemam traume,bilo je nekoliko puta u opasnoj situaciji i nije me prebila od batina. Imamo odličan odnos. Kada u nečemu prenaglim (ako viknem bez potrebe) ispričam se,tako je i moja majka postupala prema meni. Nevolim ekstreme na nijednom području.

A sto su ekstremi na ovom podrucju?

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Meni uopće nije jasno kako dođete do toga da dijete polijeva vodu na pod? Pa to se ne radi, čime prolijeva? Rukom, tušem, nije valjda da mu daš posudu da polijeva :-o ? Samo onemogućiš mogućnost polijevanja i riješen problem.

---

Pokidala sam se na ovu. Moja su djeca vrlo poduzetna i efikasna kad treba onemogućiti moje pokušaje oneogućavanja ovoga ili onoga.
Jasno da stvar na kraju bude onakva kakva treba biti, ali ti Beti kao da cijelo vrijeme vadiš neke definicije iz enciklopedije, kao nešto što bi trebalo biti, neke iluzije, a zapravo nas život demantira od jutra do mraka. I još nabijaš stalno, iz posta u post, iz teme u temu, osjećaj krivnje svakome tko je ikad pomislio "sad ću te pridavit, majku ti tvoju"...
Jer svi smo to pomislili. Tko nije, nek si ne pridaje zasluge za tako nešto nego neka zasluge pripiše karakteru svog djeteta/djece.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Pokidala sam se na ovu. Moja su djeca vrlo poduzetna i efikasna kad treba onemogućiti moje pokušaje oneogućavanja ovoga ili onoga.
Jasno da stvar na kraju bude onakva kakva treba biti, ali ti Beti kao da cijelo vrijeme vadiš neke definicije iz enciklopedije, kao nešto što bi trebalo biti, neke iluzije, a zapravo nas život demantira od jutra do mraka. I još nabijaš stalno, iz posta u post, iz teme u temu, osjećaj krivnje svakome tko je ikad pomislio "sad ću te pridavit, majku ti tvoju"...
Jer svi smo to pomislili. Tko nije, nek si ne pridaje zasluge za tako nešto nego neka zasluge pripiše karakteru svog djeteta/djece.

---

:sp:

Zuska zadnji post potpisujem. Nije svačiji prag tolerancije isti. Ja sam za svoju curu nemalo puta dobila kritiku npr "uh šta bi je sad pribila....ma nebi joj ja pričala priče za laku noć,zaspala bi plačući....šta je puštaš da se valja po travi,cijela će se isprljati.....kako imaš volje toliko objašnjavat,opali je pa ćeš vidit kako će poslušat i tako u nedogled" pa smo naž@lost ipak imali par puta to nesretno po guzi. Druge me matere ne zanimaju osim ako vidim da od njih mogu nešto naučiti.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

. i mislim još da nije nepopravljiva drama i šteta ako roditelj katkada lupi dijete, ali mi je grozno za čitati kako je to radi toga što su djeca eto zahtjevna, zeznuta i posebna. nije. to je zato što se niste dosjetili ničeg pametnijeg. kao i svi mi, kada potežemo loše roditeljske poteze, ali mi smo odrasli i odgovorni. ne klinci.

---

ovo je poanta i bit svega. Zbog ove tvoje rečenice mislim da ti nisi ekstrem :mrgreen:

Za moj pojam su ekstremi oni koji primjenjuju po guzi svakodnevno i u svakoj situaciji. Grozno.

Ekstrem mi je i roditelj koji 14 puta opominje svoje 3g djete da ne gura i ne štipa bebu u kolicima,ne po guzi je zakon,to ih djete ne sluša i uporno se vraća "napadati" bebu i oni su mišljenja da su idealni roditelji jer se strogo drže "ne po guzi" a očigledno imaju nekakve propuste u odgoju. Ovo bi možda bio permisivan pristup,za mene opasan jer djete gura bebi prst u oko itd dok mama iz kafića opominje,ista je u stanju osuditi majku koja je dva puta u opasnoj situaciji "lupila" po guzi kao zlostavljačicu. To su ekstremi,a ima ih mnogo oko nas.

Definitivno ne po guzi,jer ima drugih načina,a i oni koji to objašnjavaju nek objasne mekše,ljudskije,bez osude.

I moja je proljevala vodu po kupaoni,talentirana je za pronaći način ali eto meni voda ne smeta...to nam dođe ko igra :-)

Carmina, nisam te shvatila. Pa nije ili ili, ili 14 puta opominjati ili po guzi.
Meni niti jedno nije opcija, nakon prvog puta svoje bih dijete udaljila od bebe, ali ne bih zbog toga dala po guzi.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Carmina, nisam te shvatila. Pa nije ili ili, ili 14 puta opominjati ili po guzi.
Meni niti jedno nije opcija, nakon prvog puta svoje bih dijete udaljila od bebe, ali ne bih zbog toga dala po guzi.

---

Također,istog smo mišljenja mislila sam da je bilo razumljivo :-o Za mene su ove dvi ekstremne situacije jednako pogrešne. Ove dvije majke se sigurno nebi složile i jedna će na drugu gledati kao lošu i pogrešnu metodu. Ja nisam ni jedna od navedenih na sreću šta ne znači da nemam pogrešaka.

Mene zanima sto bi uradili ovi,kojima je dijete prestalo sa tom nezeljenom/opasnom radnjom nakon sto su ga klepili, da to ponovi i 2gi put?
Super,upalila ti je ta fizicka kazna jednom,a sto u slucajevima kad ne upali? Dakle,da je opet privucena stolica za popet se na balkon,da je opet dijete poslo prema cesti ili uradilo nesto sto ne smije? (ali ono,jaaako opasno,dramaticno ne govorimo sad o nekim minornim neposlusima)
Vec si jednom (ili vise puta) udario po guzi,sto sad? Jace udarit,uzet kuhacu,ako je vec bila kuhaca onda siba ili remen? Vrlo je vjerojatno da ce se preci na "visi nivo",odnosno pribjeci jacem fizickom kaznjavanju....

Je, ako ne bi upalilo , izmlatili bi klinca ko vola u kupusu pa bi zapamtio.
barem vecina koji znam.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Kako ja to vidim, stvar je u izgradnji odnosa, ja njega fermam - on ferma mene. Da, vidim te, i čujem te, i vidim, da, je, jako je to zabavno, i super ti je prolijevati, vidim te, razumijem te - uvažavam da imaš želju prolijevati vodu. Ali molim te uvaži moju granicu - ja to ne želim čistiti, zbilja ne želim, ne da mi se, radije bih ti poslije kupanja pročitala slikovnicu ili se nešto drugo kratko poigrala, zbilja ne želim trošiti vrijeme na to, klečati na podu, ne želim.

---

e na ovom sam dijelu ja zapela dosad više puta. Meni je ta komunikacija "ja želim - ja želim" previše ravnopravna :mrgreen:
mislim, ne kužim, zašto bi dijete odustalo od svoje želje da uživa u prolijevanju vode zato što ja ne želim poslije skupljat tu vodu? ili bilo šta drugo, ako imamo njegovu želju s jedne strane i moju s druge, zašto bi odustao od svoje radi moje?
Ja sam, očito, komunicirala sa svojim djetetom sa tim ja želimovima jer se on tako stalno izražava, ali bome bilo je trenutaka kad sam ja na to odgovarala "ovaj čas me ne zanima šta ti želiš". Jer inače bismo se besprekidno vrtili u krug. Sad je već malo veći pa sam mu uspjela nešto objasniti i o tome da ja imam odgovornost za njega i da sam starija i bolje znam što će se sve dogoditi (kako sam matora, sve one dosadne govore mojih roditelja), a dotad mislim da ne škodi jedna dimenzija one Trinine "ja sam mater, ti si dite"

Taj udarac po guzi uvijek ispadne kao nekakav čarobni štapić nakon kojeg dijete zauvijek prestane raditi spornu stvar.

Ja sam svoje dijete isto jednom lupila po guzi - iz nemoći i očaja, i to ničemu nije pomoglo, niti je tada prestala raditi to što je radila, niti je to ičemu pomoglo.

Citiraj:

---

zasad skulirana prvotno napisa

Mene zanima sto bi uradili ovi,kojima je dijete prestalo sa tom nezeljenom/opasnom radnjom nakon sto su ga klepili, da to ponovi i 2gi put?
Super,upalila ti je ta fizicka kazna jednom,a sto u slucajevima kad ne upali? Dakle,da je opet privucena stolica za popet se na balkon,da je opet dijete poslo prema cesti ili uradilo nesto sto ne smije? (ali ono,jaaako opasno,dramaticno ne govorimo sad o nekim minornim neposlusima)
Vec si jednom (ili vise puta) udario po guzi,sto sad? Jace udarit,uzet kuhacu,ako je vec bila kuhaca onda siba ili remen? Vrlo je vjerojatno da ce se preci na "visi nivo",odnosno pribjeci jacem fizickom kaznjavanju....

---

vjerujem da će mnogi koji rade s djecom, a moje je iskustvo sasvim sigurno takvo, potvrditi da djeca koja pokazuju najviše problema u ponašanju su često doma itekako fizički kažnjavana. To saznaš tako što ideš nakon nekog problema razgovarati s roditeljima, a oni ti se krenu pravdat da nisu oni neki nemarni roditelji, već su ga radi toga premlatili :roll: oni misle da bi stvari bile još gore da nisu, i da ako prestanu, sve ide kvragu (u toj točki, ako bi samo prestali s tim i ništa drugo ne bi promijenili, to je vjerojatno i istina)

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Taj udarac po guzi uvijek ispadne kao nekakav čarobni štapić nakon kojeg dijete zauvijek prestane raditi spornu stvar.

Ja sam svoje dijete isto jednom lupila po guzi - iz nemoći i očaja, i to ničemu nije pomoglo, niti je tada prestala raditi to što je radila, niti je to ičemu pomoglo.

---

Tocno tako.
i onaj koji misli da je to carobni stapic , u gadnoj je zabludi.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

vjerujem da će mnogi koji rade s djecom, a moje je iskustvo sasvim sigurno takvo, potvrditi da djeca koja pokazuju najviše problema u ponašanju su često doma itekako fizički kažnjavana. To saznaš tako što ideš nakon nekog problema razgovarati s roditeljima, a oni ti se krenu pravdat da nisu oni neki nemarni roditelji, već su ga radi toga premlatili :roll: oni misle da bi stvari bile još gore da nisu, i da ako prestanu, sve ide kvragu (u toj točki, ako bi samo prestali s tim i ništa drugo ne bi promijenili, to je vjerojatno i istina)

---

Upravo tako.
Bili nedavno na jasličkom izletu, vlasnica objekta ima curicu koja ne ide u jaslice i koja je klepila vršnjakinju iz naše grupe. Vlasničin udarac svoje klinke bogme je zazvučao. Udarila ju je jer je ova udarila vršnjakinju. Što joj je majka time htjela poručiti? Ne udaraj druge?
Stajala sam zabezeknuto. Onda sam promatrala odnos, ta ista majka prilično je cmakala i grlila curku koja je u tih par sati dobila više puta po guzi od majke i jednom od oca, u prolazu, zato što je "cmizdrila". :-o

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Tocno tako.
i onaj koji misli da je to carobni stapic , u gadnoj je zabludi.

---

Naravno. Oni koji misle da je to čarobni štapić to nastavljaju raditi bez da se imalo kaju uvjereni da time odgajaju djecu. Moja je prestala istrčavati na cestu,bogme ne zato jer sam ju lupila po guzi već zbog upornog objašnjavanja da je to opasno. A nisam ju ni ja lupila zato jer sam mislila da ju time nečemu učim već iz šoka i straha. Koje su to ovdje majke kojima vi držite lekciju Ne po guzi,mislim da svatko već itekako zna koliko to nije dobro,ali i ove upravo suprotne i prepopustljive,bez autoriteta kojima njihova djeca vladaju trebaju jednaku pomoć. Upornost,strpljenje,ljubav,hrpa razgovora,dosljednost i jasne granice su te koje su meni puno pomogle. Ne šiba,ne ni pasivnost i ugađanje djetetu. Kazna (blaga) ipak ponekad još uvijek :lool:

pa sve ok carmina. ne treba se nitko nikome opravdavati niti itko ikome drži lekcije. ali činjenica jest da su neki ovdje po guzi prezentirali kao super efikasnu metodu u pojedinim situacijama kada ništa drugo nije palilo. osobno sam htijela istaknuti da uvijek postoji druga metoda. uvijek. samo smo mi ljuti, tjeskobni, umorni i ne da nam se. pa vičemo ili udaramo. ne znam nijednog roditelja koji nije požalio i osjećao se krivim radi nekog postupka prema djetetu. ne trebaju to biti batine. i možda je taj postupak upalio. jer je uplašio dijete. ali nema goreg nego onda još tvrditi da je dijete takvo i takvo pa eto s njim naprosto tada nije bilo druge. jer na taj način dijete dobiva poruku da je samo krivo što je istamburano. ili izvikano. a nije. uvijek, u svakoj situaciji u kojoj roditelj izgubi kontrolu nad agresijom, a ponavljam- svima nam se to događa u većoj ili manjoj mjeri, uvijek je roditelj odgovoran, ili kriv, kako god.

Kužim i kužim ;-) Nisam htjela da ispadne da ja osobno promoviram po guzi,već sam htjela reći da se svima može dogoditi kiks u roditeljstvu i da se većina nas ponekad osjeća kao "loša mama" Ono što ja mislim je da se svaka naša roditeljska greška može ispraviti. I nikada neće biti sve po mome,nit će me poslušati iz prve,niti se moje djete mora u nečemu slagati samnom....ima svoj karakter,želje i potrebe,kao i ja svoje i svaki dan pronalazimo sredinu da bi bile zadovoljne obe. :-)

Npr.moja isproljeva cijelu kupaonu jer se baca po kadi,štrapa igra se...i meni je to bilo najdraže jučer kad sam bila djete. Ima krpe pa obrišem,al ako bi se polijevala sokom po kuhinji to nemože i točka,pa nek cvili

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Pokidala sam se na ovu. Moja su djeca vrlo poduzetna i efikasna kad treba onemogućiti moje pokušaje oneogućavanja ovoga ili onoga.
Jasno da stvar na kraju bude onakva kakva treba biti, ali ti Beti kao da cijelo vrijeme vadiš neke definicije iz enciklopedije, kao nešto što bi trebalo biti, neke iluzije, a zapravo nas život demantira od jutra do mraka. I još nabijaš stalno, iz posta u post, iz teme u temu, osjećaj krivnje svakome tko je ikad pomislio "sad ću te pridavit, majku ti tvoju"...
Jer svi smo to pomislili. Tko nije, nek si ne pridaje zasluge za tako nešto nego neka zasluge pripiše karakteru svog djeteta/djece.

---

Ma baš mi je žao kada me se krivo shvaća. Nisu to definicije, ni iluzije. Pa, moramo živjeti, svi zajedno, svaki dan. Naravno da će uvijek netko u obitelji raditi veće kompromise nego drugi, ali, nekog reda mora biti.

Ako mama ne želi da dijete poliva vodu po podu, što je sa maminog stajališta posve logično, onda neka to i provede. Ne dozvoliti da ju dijete nadmudri. Mora biti pametnija, brža, smirenija, jača u svakom pogledu, od svojih potomaka.

Nikad nisam tukla, nikad nisam kažnjavala. Samim svojim stavom pokazujem što neću i ne dozvoljavam. Ne kažem, možda je mojoj djeci moje nipodaštavanje njihovog ponašanja, bilo gore nego "po guzi" ili urlanje. No, vrlo su čvrste i samopouzdane ličnosti postali, tako da valjda i nije :)

I da, NIŠTA što malo dijete napravi, ono do nekih 5-6 godina, me nije moglo i ne može dovesti do toga da pomislim: sad ću te pridaviti.
Kad su se znali dečki tući, e, to me je izluđivalo, obično sam vikala, pa otišla na hlađenje, ja, ne oni, oni nek se stuku međusobno i tako kazne. Obično je to ionako bila predstava za mene, koja je prestala kad više nisam bila publika. No, to je kod veće djece.

U pubertetu je moglo, ali uglavnom nisu radili, ili ja ne znam da su radili, nešto takvo da ih poželim "pridavit". Napiti se na proslavi mature ne smatram nečim zbog čega bih poludjela.

A osim toga, gubitak jednog djeteta jako mijenja gledanje na preostalu. Iako, nije idealno, nikad nije lako biti roditelj, no lako se zatvore vrata na nepospremljenoj sobi, lako se isprave loše ocjene, lako kuhaš svakome svoje, ma, uostalom, lako se i taj proliveni pod u kupaonici obriše, neš ti vode na pločicama. Samo neka smo sretni najviše što možemo. I neka odgojimo djecu pristojnu i sigurnu u sebe.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Stvarno nas ima svakakvih, od roditelja koji su potpuno posvećeni svom djetetu, njih se može vidjeti kako stalno nešto objašnjavaju, pokazuju, reagiraju itd., do onih koji u park dolaze družiti se s drugim roditeljima (uglavnom majke koje satima sjede na klupi), a dijete je prepušteno samo sebi, uz povremeno deranje i klepanje. I naravno, hrpa nijansi između ta dva pola roditelja.

---

Ispričavam se na gruboj iskrenosti, ali moram reći da mi je ovo boldano totalna glupost. Općenito imam problem sa ovakvim viđenjem "potpune posvećenosti djetetu". Ne pada mi na pamet metiljati se djetetu u njegovu igru i gnjaviti ga svojim pokazivanjem nečega i sličnim. I da, idem u park da se moje dijete igra, a i ja da se družim. Volim to i uživam u tome. Dok dijete miruje, i ja se odmaram i opuštam. I dijete mi je, kako piše u citatu, "prepušteno sebi", naravno, do one točke u kojoj ne ugrožava život sebi i ljudima oko sebe.

Čini mi se da se to zove "zdravo zanemarivanje", jesam se dobro sjetila termina? E, to ja zagovaram. Kad me dijete zove da se igram s njim (a zove me i moj jednogodišnjak, na sebi svojstven način), onda se igram. Kada se dijete mirno zaigra, onda i ja radim nešto svoje - pospremam, kuham, ili se samo izležavam čitajući. Kada dijete iskaže nezadovoljstvo - uzmem ga, zagrlim, nosam, plešem s njim, nahranim ga, napojim, presvučem - što god je u tom trenutku potrebno. U čemu je problem? Čemu potreba stalno pilati dijete nečim - nosanjem, pričom, učenjem kroz igru, sisom, ovim, onim (ne govorim Zuska sada konkretno tebi niti da to radiš, ali ima dosta mama koje misle da tako treba i da je to taj AP). Zašto ne bi dijete imalo svoje trenutke mira, igre, pa i nekog praznog hoda u vremenu?

A drugu stvar da prokomentiram, mislim da bih popiz... kad bih u svim situacijama morala razmišljati kako se na ispravan način obratiti djetetu pa slagati čitabe "ja znam da ti želiš to i to, tebi je to super, ali ja to ne želim..." i onda na svaku djetetovu opet tako odgovarati. Čini mi se da je toliko priče kontraproduktivno.
Jednom - dvaput objasniti je dovoljno. Za sve ostalo ide ono Trinino. To mi je puno zdravije nego se raspravljati i razjašnjavati sa djetetom oko granica.
Ako ga zanima vremenska prognoza, fotosinteza, pravljenje kolača - ama možemo razgovarati i objašnjavati do u nesvijest. Ali kada se postavljaju granice a-a. Objašnjavam maksimalno dva puta, sve ostalo je piljenje od strane djeteta koje ne toleriram kada postavljam granicu.

Treća stvar, netko je spomenuo da neće podizati ton na dijete. Mislim da je u izražavanju stava jako važan govor tijela i ton glasa. A on mora biti snažan i odlučan. Ne mora biti deranje, ali isto kada čujem roditelje koji onim nježnim molećivim razvučenim glasićem govore "neeeemoj to raditi, to se neee smije, haaajde micek, budi dobar dečko", kosa mi se digne na glavi. Moš mislit kako će biti dobar dečko. Govor tijela i ton glasa moraju davati djetetu do znanja da mislimo ozbiljno i da nema zafrkancije.

ma, sve je ovo pojednostavljivanje, jer, recepta nema, 1000 sit. traži 1000 različitih reakcija.
U ovakvim raspravama je jako važno voditi računa o kojoj dobi govorimo, ne ponašamo se isto u parku sa dvogodišnjakom i s šestogodišnjakom, ni u vrtiću ni nigdje...
Ja nisam netko tko je prirodno sklon objašnjavanju, moja spontana reakcija je: zato, točka. Tako ja nikada neću preći u preobjašnjavanje, ali to opet ovisi o dobi. Ako mi se dvogodišnjem djetetu neda ostati u vrticu onda ću ga na brzinu ostaviti, pozdraviti i otići jer vjerujem da će lakše skužiti činjenicu da me nema nego moje uporno ponavljanje da me neće biti jer moram raditi. Ako je u takvom raspoloženju moja šestogodišnjakinja onda, po meni, ona zaslužuje moje strpljenje i objašnjavanje, ponavljanje jer polazim od toga da njezina prva ideja nije manipulirati sa mnom već da postoji neki razlog zašto joj se neda taj dan ostati u vrtiću (nije se naspavala, umorna je, dočekala ju je teta koju baš i ne ljubi i sl.).

Potpis na mamicu.

Šafran je u pravu, razlika je o kojoj dobnoj skupini govorimo.
Mamice, ne znam o kojoj dobi djece ti pišeš, ja pišem o dobi od 1 do 3 godine, one koja je meni u proteklom razdoblju bila najzanimljivija i najbliskija, možda sam trebala to naglasiti, pogotovo zato što se nalazimo na podforumu od 3 do 6.

Dakle, nije da baš postoji neka igra među tom 1-3 skupinom djece da bi se roditelji u nju mogli "metiljati", a i nije da je baš u redu, dok sjediš na klupi, olako pustiti dijete da trči parkom, otima drugima igračke, nasrće na ljuljačke u pokretu i sl. Ima i takvih.
Namjerno sam uzela za primjer dva pola, dvije različite skupine roditelja, naglasivši da je hrpa drugih među njima, bez namjere da prozivam ovdje prisutne.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

e na ovom sam dijelu ja zapela dosad više puta. Meni je ta komunikacija "ja želim - ja želim" previše ravnopravna
mislim, ne kužim, zašto bi dijete odustalo od svoje želje da uživa u prolijevanju vode zato što ja ne želim poslije skupljat tu vodu? ili bilo šta drugo, ako imamo njegovu želju s jedne strane i moju s druge, zašto bi odustao od svoje radi moje?

---

Zato jer Juul tako kaže :mrgreen:.

Taj mali "igrokaz" koji sam provela na par primjera je način na koji na Unicef-ovim radionicama o roditeljstvu nude model postavljanja granica kroz Ja-poruke. To "ja" - moja želja, moja briga da ti se nešto ne dogodi, moja potreba - to ti je ta granica koju želim da naučiš. Ali jadni oni s cijelom teorijom, knjigom i skriptama kad smo ih na cijelom forumu samo nas dvije ubrale ;).

Kaže teorija da je u pregovorima veća vjerojatnost da ćeš nešto postići ako koristiš ja-poruke, nego ti-poruke. Umjesto "ne prolijevaj", "ja ne želim da prolijevaš". Probaj s mužem pa javi ;). Operi suđe / Ja želim da opereš suđe jer sam jako umorna.

Ne pali samo kod "ja želim", nego i kod "jako se brinem" - "vidim da ti je jako zabavno hodati uz cestu, ali jako se, jako, jako bojim i brinem za tebe jer je to opasno...". I ne pali samo s vlastitom djecom, imala sam svjetlih trenutaka i sa tuđom (ne napadam ljude okolo, nego npr. djeca kod nas u gostima i sl.).

Meni se osobno sviđa sve u vezi toga... ali ne osjećam se kompetentom, niti mi se da više pisati, osjećam se ko u promašenom monologu. Tko želi više - google, ili gradska knjižnica 159.9 ;). A po želji, šaljem strukturu rečenice u pojedinim situacijama na pp.

A da odgovorim i na ovo:

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Ako mama ne želi da dijete poliva vodu po podu, što je sa maminog stajališta posve logično, onda neka to i provede. Ne dozvoliti da ju dijete nadmudri. Mora biti pametnija, brža, smirenija, jača u svakom pogledu, od svojih potomaka.

---

Je, ne mora imati kanticu. Ali ima usta, pa zaroni u vodu u kojoj se kupa i vježba koliko daleko može ispljunuti. No, lako za vodu. Ja imam samo sljedećih sitnih problemčića:
Ne želim se obući. Ne želim se svući. Neću se obuti. Neću se izuti. Neću prati ruke. Mrzim prati ruke. Nisam gladan, neću jesti. Ja to ne volim. Ne idem van. Ne idem doma. Neću se penjati, nosi me. Neću taj crtić, hoću drugi. Znaaaaaaaaaaaaaš koooooooooooooji, onaaaaaaaaaaaaj druuuuuuuuuuuuugiiiiiiii! I na kraju dana, iz petnih žila kao da ga netko kolje: „Ja neeeeeeeeee želiiiim prati zuuubeeeee niiiikaaaadaaaa“.

Kad ga obučem, u situaciji u kojoj se on ne želi obući, on se svuče. Kad ga izujem on se obuje. Kad mu operem ruke protiv njegove volje viče i ne želi se pomaknuti s poda duuuuuuuuugo (lako kad ne idem nikud), uglavnom, sve što nije ispregovarano i na što nije pristao završi sjedenjem na podu (u situaciju u kojima ga moram, a fizički ne mogu pomaknuti s tog poda) ili urlanjem iz petnih žila „jer sam mu nešto napravila“ – „Opraaaaaaaaaaaalaaaaaaa si mi ruuuuuuuuuukeeee!“.

Molim dobrovoljce da pokušaju sa svojim prijedlozima. Hvala. 8-).

Za pocetak razlikovati:
a) prekidanje nepozeljnog ponasanja
b) motiviranje da se postigne pozeljno ponasanje

samo obratite malo paznju na to i biti ce vam jasno da kod ove dvije stvari treba dva razlicita pristupa, i da je puno teze postici ono navedeno pod b)

Meni se taj pristup "ja želim" "ja se brinem" "ja trebam" baš svidio i kad sam ga pokušala primjeniti na mojoj curi dobila sam odgovor "ali maama JA želim" i "ne trebaš se mama brinuti" i sl. Mudrica :lool: nekad mi i upali pokušaj

Meni su te ja-poruke i ja želim-ti želiš stvari totalno nefunkcionalne. Zašto moja želja vrijedi više od njihove? Zašto je moje "umorna sam" bitnije od mmovog "ne da mi se"?

Meni to sliči na jednu veliku igru i filozofiranje oko svakodnevice koja je zapravo jako jednostavna.

Postoje pravila ponašanja, ne zato što sam ja tako rekla/ja želim nego jer su neke stvari ispravne za nas. A ogoljeno gledano ispravno je sve što nam olakšava zajednički život.

U jednom se slažem s beti3, malo dijete nas ne bi trebalo izbaciti iz cipela, jer to govori o nama, ne o njemu. Onog trena kad sredimo stvari sa sobom kao čudom se rješava i djetetov konflikt.

Djeca traže roditelje, ne partnere ni prijatelje. A treba i prvo odgojiti sebe da bi mogli odgajati njih.

Bubilo, konkretne primjere sam imala (od jutra do sutra), dok god su me izbacivali iz cipela oni su i trajali. Onog trena kad sam nabacila smješak (isto od jutra do sutra, pretvorio se u tik) i smanjila ton stvari su se bitno počele popravljati. Ali da, teško je i iscrpljujuće reagirati ispravno a ne kako bi žellio.

Ma imaš momente kad ti pregovaraš, nagovaraš, pitaš ih jesu možda nešto ljuti ili tužni kad sjede na podu i ne žele krenuti. A oni ne žele s poda bez obzira koliko se mi trudili,ponekad nema pomaka. Sjedi,neće da krene i točka,mogla bih se posadit na glavu ona bi i dalje ostala na podu,a krajnji je čas da krenemo. Ja tada najavim kaznu (odaberem igračku koja je najaktualnija tih dana i kažem da će na ormar ili u smeće) i brojim...na tri je gotovo. Ili kažem "Odmah" i odmah je na nogama. Onda putem riješavamo problem koji se dogodio. Možda mi i nije neka metoda al brate mili kad ona nešto odluči baš nju briga šta piše Juul, Kuljiš,Nives Celzijus...ona je svoje odlučila pa se ti mama misli šta ćeš i kako ćeš. Drago mi je samo šta nam ovi trenutci pripadaju povijesti,sada je to jako jako rijetko..na sriću ;-)

Citiraj:

---

zasad skulirana prvotno napisa

Mene zanima sto bi uradili ovi,kojima je dijete prestalo sa tom nezeljenom/opasnom radnjom nakon sto su ga klepili, da to ponovi i 2gi put?
Super,upalila ti je ta fizicka kazna jednom,a sto u slucajevima kad ne upali? Dakle,da je opet privucena stolica za popet se na balkon,da je opet dijete poslo prema cesti ili uradilo nesto sto ne smije? (ali ono,jaaako opasno,dramaticno ne govorimo sad o nekim minornim neposlusima)
Vec si jednom (ili vise puta) udario po guzi,sto sad? Jace udarit,uzet kuhacu,ako je vec bila kuhaca onda siba ili remen? Vrlo je vjerojatno da ce se preci na "visi nivo",odnosno pribjeci jacem fizickom kaznjavanju....

---

Sorry, ali ovo već spada u generaliziranje, jer po ovoj logici svi mi ovdje koji smo jednom ili dvaput flisnuli dijete po dupetu, smo potencijalni fizički zlostavljači svoje dijece.

A usput da još nešto dodam, djeca nisu glupa. Niti životinje. Prije nego što smo dobili prvo dijete, bavili smo se sa psima preko 15 godina i to onima malo teže kategorije nego što je recimo njemački ovčar. Danas smo ušli u svijet konja. Materijal je isti, sve ostalo su nijanse.
Jedino što nas bitno razlikuje je razum, koji je kod ljudi, tj. čovjeka bio u svom začetku razvoja prije ca. milijun godina, a kod nekih životinja, opet ne svih, je u svom začetku tek danas.

Niti sa jednima, niti sa drugima se već odavno ne prakticira odgoj putem fizičkog kažnjavanja, već pozitivne motivacije!, međutim zna doći do situacija, i to pretežno upravo kod mladih životinja koje tek uče, gdje pozitivna motivacija ne vrijedi u datum trenutku ni pišljiva boba, a ne reagiraš li odmah, voz je prošao i propustio si priliku i potencijalno stvorio spiralu negativnih konotacija koje, kad mlada žvotinja više neće biti tako mlada i kudikamo snažnija, mogu biti i vrlo opasne, ne samo za nju, već i za druge.

Ti možda nikad nisi pljusnula dijete po dupetu, ili ga, ne znam, povukla za uho, ali da li si doista toliko 100% uvjerena da ne griješiš nigdje u svom odgoju i svojim odgojnim metodama i pristupima? I da možda moguće stvaraš svojim metodama odgoja milje za razvoj posljedica kod svog dijeteta koje će se možda jednom na tvoje dijete reflektirati teže i negativnije, nego što će na moje dijete ikad to jedno ili dva pljus po dupetu?

Kao što sam već rekla, ništa nije crno bijelo u životu niti jednoznačno, da bi se stvari mogle tako lako genralizirati, pospremati u ladice i etiketirati.
Bilo bi isuviše lako, da je tako, a svi znamo da je sve samo ne lako.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

kazne su ok. ali, ako malo razmislimo - one su neučinkovite. strah od kazne jednostavno nije dovoljan da bi spriječio neželjeno ponašanje. kad malo razmisliš, tako je i kod odraslih. što te priječi opljačkati dućan, recimo? strah od zatvora? ne. onda nitko nikada ne bi počinio niti jedno kazneno djelo jer se nikome neda završiti u zatvoru.
malo čudna paralela, al stoji :mrgreen:

---

Ovo je zanimljiva postavka, recimo mene fascnira kod ljudske prirode kako uspijevaju uopće totalitarni režimi, kada se uzme u obzir da je masa naroda daleko brojnija od onoga koji vlada i njegove svite i vojske. Ovo je naravno više retoričko pitanje, nema možda baš izravno veze sa temom ovdje, ali me podsjetilo.

sad možda idem malo u off topic, ali eto da napišem nešto još o ja-porukama što me svrbi odavno :)
Ja-poruke nije izmislio Juul, to je stara stvar koja se uči na praktički svim radionicama na temu socijalnih i komunikacijskih vještina. I super su one, i ja ih isto primjenjujem tj često komuniciram tako spontano, a vrlo rijetko na razini ti si ovakav/onakav. Međutim, često mi se čini da ljudi na radionicama od njih očekuju čuda koja im nitko nije obećao. To što koristiš ja-poruke ne znači da će se svi svinuti tvojim željama i granicama. A ja sam svojedobno skovala i izraz "nasilje ja porukama", jer recimo u civilnom društvu i određenim strukama ljudi su to učili milijun puta i kao koriste u komunikaciji, a ponekad je u pozadini vrlo agresivan stav, koji iscuri neverbalno, a ponekad sam se iskreno osjećala emocionalno ucijenjeno nečijim ja-porukama, kao on se sad tu osjeća ovako ili onako zbog mog ponašanja i ja bih ga trebala promijeniti bez propitivanja, jer osoba je izrazila svoje osjećaje i očito je onda u pravu.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Meni su te ja-poruke i ja želim-ti želiš stvari totalno nefunkcionalne. Zašto moja želja vrijedi više od njihove? Zašto je moje "umorna sam" bitnije od mmovog "ne da mi se"?

---

Nije bitnija, bitno je ono što se dogovorite, to je samo način na koji izgovaraš rečenice.
A kod klinaca - to je ta granica koju mu postavljaš - ja (danas-sutra netko drugi).

Meni je važno da s mojim malim funkcioniraju, i da ga uspijem dignut s poda, ili da se obuče. Inače bi to bila cjelodnevna deračina, i moja i njegova, a to nitko ne želi. Da upotrijebim opet tu riječ :mrgreen:.

Naravno da se i ja umorim, i da imam "brojim ti do 3", ali bolje pali ovo drugo. I nije bitna samo ja-rečenica. Nego i ostatak konstrukcije - početak - "vidim te-prepoznao sam što hoćeš" i kraj "umjesto toga možeš ovo".

Već sam napisala, ako ste zadovoljni načinom na koji rješavate stvari ok, a ako niste, zašto ne pokušati i nešto drugo.

Vjerujem ti tangerina, mogu misliti.
Ali ne odbacujem ih dok pale kod mene doma. Kad se vratim u svijet vidjet ću što ću s njima ;).

Ja sam recimo to prolijevanje vode dopuštala, to je trajalo jedno ca. godinu dana, ta fascinacija sa vodom, igrala se u kupaoni za lavaboom sa igračkama i pustila sam je. naravno da je nekad kupatilo plivalo u vodi pustila je da se izigra, kad joj je bilo dosta, pobrisala sam i sredila kupatilo, nju presvukla i to je to. Sad je i mali u toj fazi, i njemu to dopuštam, jest da je malo bed kad moramo na wc, ali obujem gumene papuče, obavim i pustim ga da se izigra
Šta ja znam, recimo to nisam doživljavala ko nešto što se ne smije niti treba dopuštati, nego želja za istraživanjem, pa im pustim jer nemamo vrt da mogu to vani u nekom plastičnjaku. A hoće i prčkati po wc školjki, najradije bi se uvukao unutra, ali to mu ipak ne dopuštam, mičem ga, makar desilo se ponekad da okupa ruke u školjki, jel nisam naravno stalno u wc-u.