hahaha..identično i kod mene...Citiraj:
Jadranka prvotno napisa
Printable View
hahaha..identično i kod mene...Citiraj:
Jadranka prvotno napisa
Svimbalo, ne znam odgovor na ono tvoje pitanje da li je bolje da smo osvijestile ili ne, ove svoje traumice. Ja mislim da je možda ipak bolje jer vidim kod sebe da sam pronašla uzrok nekim svojim malim nezadovoljstvima.
I razumijem o čemu govorite, da ste se ogolile. I ja se tako osjećam (a nisam napisala ništa ekstra, one najgore detalje nebi ni vlastitom mužu ispričala nažalost) ali mi je i malo lakše. Ne zbog toga što sam ih napisala nego zato što čitav vas pa mi postaju jasnije neke stvari. A i dobar je osjećaj kad vidiš kako nisi blesav što te određene stvari muče, vidim da se dosta vas bori sa sitnicama koje bockaju.
A temu sam otvorila na temelju jedne osobe koja zbog svojih "trauma" stoji na mjestu već godinama, čovjek koji je već odavno odrastao a živi kao teenager jer misli da nije sposoban za dalje. Ali sviđa mi se ukojem pravcu je sve otišlo, što se teme tiče
ja ne bih nikad mijenjala saznanja i spoznaje bilo kakve vrste.
jest da ti je tada teže, jer nema natrag a sad vidiš nešto što prije nisi.
ali, meni je tako ljepše i lakše živjeti....nakon što se skockaš, naravno.
i ovo što govorite...o iskrenosti, otvorenosti...
ono što sam ja primjetila kod sebe...
dok god je to bio sam moj problem, nešto što je samo dio mene....kao da sam ga sama i hranila na neki način...u sebi.
kad je postao javan, otvoren...bez pridavanja nekakve pretjerane pozornosti istom...postao je puno beznačajniji...dobio je sasvim neku novu dimenziju.
valjda me razumijete....
što god skrivamo...ili to pokušavamo...i na to trošimo dosta energije...rodi nekim krivim plodom...
kad pustimo...kao da mu se važnost samim tim umanji, jer sve sagledamo iz nekog drugog kuta.
i naravno da sam se pronašla gotovo u svemu što ste napisale....
al, onaj strah iz kreveta...od aleksandre mislim...još me proganja...
Mogu te potpuno potpisati. Za stvari za koje nisam sigurna jesu li dobre ili loše, jesu li mi trauma ili tek iskustvo, ne volim ni sama pričati. Istina je strašna tek kada izađe na vidjelo. Ljudi misle da ja krijem svoje "loše" trenutke, ali ne tako bih ih rado podijelila sa nekim, ali mi to ne pomaže. Mogu reći da mi je lakše to uraditi, pred vama, hrpom nepoznatih žena, nego to reći svojoj najboljoj drugarici, ili sestri. Jednostavno sam takva, pa često izgleda kontradiktorna moja otvorenost i transparentnost u RL nasptram moje šutljivosti i zatvorenosti kada su posebne teme u pitanju.Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Ne znam baš da li bih smjela započinjat (netko je spomenuo Pandorinu kutiju... a tako sam je lijepo zamandalila... ), ali ne mogu izdržati, uključit ću se barem malo.
Cijelo djetinjstvo ničim izazvana trudila sam se biti vezivo između mame, tate, starije sestre i sebe. U nju sam gledala kao u Boga a ona je od ranog djetinjstva vodila neki svoj život, nijedna kazna niti sramota nije joj bila škola. Moja mama je bila (i ostala, barem koliko znam, kontaktiramo 5x godišnje a živimo 200m zračne linije udaljene) povučena žena bez svog JA, bez stavova i mišljenja, ili ih barem nije znala (htjela?) iznositi. Tata - samoživi kurviš koji je svoju naklonost meni i sestri iskazivao cjeloljetnim boravkom na moru (pri tome mislim da bi nas odveo, proveo dan s nama, vratio se u Zagreb, i na kraju ljeta došao po nas). Kasnije smo išle same i mogle smo raditi što smo htjele (dvosjekli mač... e da mi je onda bila ova pamet... :škartoc:), roštiljima i izletima. Zapravo samo zato jer je njemu tako pasalo. Mama nije nikad za večeru ispekla palačinke(ne dao Bog da se nešto kuha iza 6 navečer), niti ispekla kokice za filmsku večer (zasmrdit će se kuća... :gaah:).
Ma neću duljit, jedva sam kosture zabrtvila u ormar.
Imala sam pregršt Barbika, bicikle i tone Legića, slagalica, knjiga, bojica, lutaka...
Imala sam premalo odgoja, pravih prijatelja, na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko puta su mi roditelji rekli da me vole i koliko me puta starija sestra zaštitila od bilo čega.
Imala sam previše slobode prema drugima i premalo slobode prema vlastitim roditeljima.
Moju djecu sam sa velikom privrženošću i nježnošću nosila pod srcem, pokušavam ih odgajati potpuno kontra nego što su to meni (ne)činili moji roditelji. Popuštam tamo gdje su moji stiskali (pečem kokice u gluho doba noći ako nam je gušt, palačinke su svako malo za večeru), a stišćem tamo gdje sam ja lelujala na vjetru (otvorenost i povjerenje prema roditeljima, mogu mi reći što god, dapače izvlačim iz njih pogotovo iz sina jer u njemu vidim sebe i to me jako žalosti).
Uglavnom, evo, dugo nisam ovako iz sebe ispustila taj jad, trudim ga se zatomiti i ne dozvoliti da utječe na moj sadašnji život. Na žalost od sebe i svoje prošlosti ne mogu pobjeći. Mogu samo iz dana u dan pokušavati ne-biti Oni.
:gaah: rules!
Meni je uvijek išlo na živce što kod mojih uvijek postoji ta nekakva prebolesna rutina, nedajbože da se nešto promijeni-od rasporeda namještaja, boja, raspored za ovo, raspored za ono..mrzim to. Zato ja stalno nešto mijenjam, mrzim rutinu.
Ja sam o ovome o cemu sam tu pisala s malo kim pricala, s najboljom prijateljicom kroz suze kad mi je bilo 18, sa nekom grupom od 4 polustranca (isto kroz suze, a bome su se i oni rasplakali) na nekoj sasavoj jogi na kojoj smo svi pricali svoje zivotne price, i ispricala sam MMu, ali sasvim kratko i na nekom sasvim povrsnom intelektualnom nivou (vise sam toga rekla tu). Al zao mi je sto je tako. Voljela bih da mogu otvoreno pricati o svemu, da ne osjecam jos uvijek ovaj sram, i tu neku svoju vlastitu krivnju.Citiraj:
eris prvotno napisa
Al s pozitivnije strane, zadnjih par godina ipak uspijevam progovoriti o traumama (bolje reci problemima) koji mi se dogadjaju u danasnje dane, tipa problemi u vezi, problemi na poslu, kad mi danas neko napravi nesto nazao. Sad kad mi se tako dogodi odmah trcim to povjeriti prijateljicama. I bude mi puno lakse. I za par dana vise ni ne znam u cemu je bio problem, tj. znam na intelektualno nivou, al me na onom dubljem vise ne muci. I zaista bih voljela tako otvoreno moci razgovarati i o tim dogadjajima iz proslosli. Valjda samo treba zapoceti, ali tesko je to...
I moja mama je nekako na tu foru... rijetko kad iznosila sebe, rijetko kad bila vidljiva... zato mi se cini da sam se cvrsto uhvatila onih par trenutaka kad je iznijela sebe, i automatski zavoljela tih par stvari (Pobratimstvo lica u svemiru, tvoje njezne godine i neka kuca na otoku) koje je rekla da voli i da joj znace jer je mozda samo tada iznosila sebe.Citiraj:
mamasch prvotno napisa
Ovaj je topic kolektivno emocionalno čišćenje. Trina, kapa dolje na odabiru teme!
Ja cu vam samo reci da je dobro iznositi svoje bolne tocke. Mozda zvuci kontradiktorno, no tada ih ljudi ne mogu upotrijebiti protiv vas, i postat ce izvor vase snage.
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaCitiraj:
Rivendell prvotno napisa
Nedavno, moja teta me vidi nakon duže vremena. Draga mi je, al nismo zapravo bliske.
Ono što mi je rekla zapravo dočarava kako se prema meni ponašaju oni iz koje sam obitelji potekla:
Dakle, ugleda me, ushićeno će: oho, pa pa vidi nam tebe i premjeri me (i ja pomislim, nikad se ne šminkam, reći će-baš si se i našminkala, uredila, baš lipo što te vidim, zagrlit me, izljubit)
...ona me dakle premjeri i reče, šta si se toliko udebljala, viš, viš, niko od naših nije toliko debel
i tako...ni pozdrava, ni takta, ni načina
mislim, ostala sam :-o al naravno, samo duboko u sebi, prema vani sam rekla neku šalu u stilu, niošta ti ne brini, svu sam ja tu debljinu svojim zubima natukla il već tako neku poštapalicu koja priču baci na šalu.
Žalim samo što nisam naučila pokazat zube kad me tako zaskoče. Ne samo ta teta, tako i ostali, zaskoče me sa šta si ovako a ne onako
Jel ja njih zaskačem s pitanjima?
A nema prijateljstva u pitanjima di sam i šta sam. Sve osjećam da ostaje na razini informacije kojom se barata i mjeri moje postignuće u životu sa stalnom poštapalicom: o, dobra je ona kako joj je bilo
Mene je ovo potaknulo da ozbiljnije pogledam neke kao probleme svoje djece. Npr. kako se znaju potući, a ja ih stjeram oboje u kaznu, a zapravo sam skužila tko koga i kako zafrkava i da se zapravo osjećaju žrtve jedno drugoga jer su mali i smotani i trebalo im je da to malo protumačim, provedem vrijeme... da ne bude da se od djetinjstva sjećaju kako su tukli jedno drugo, a mamu nije bilo briga.
I opet me podsjetilo kako smo krhki i kako nam treba ljubavi i pažnje i vozam djecu nemilo ovih dana, ali se trudim biti prisebna i davati im onu vrst pažnje koju djeca trebaju... eto, divno nam je. ovaj topic je baš koristan...
Citiraj:
Rivendell prvotno napisa
Jesmo li sestre :) Moja mama može doći pomoći npr. oko kuće poslije poroda samo ako joj sestra ili ja damo ključ kuće, ono kao kad predaješ maškarama ključ grada, i makneš se da manita i sve izvrne naopačke. Moja ide tako daleko da ne samo da ja ne valjam, nego su i svi moji aparati loši i nepouzdani, tipa vešmašine i suđerice. A nisu.. nego npr. ostane mrljica na tanjuru - ne valja suđerica... i tako.
Al ja sam već izmirena time, pa sam prešla i preko svega toga i trauma. Bude mi žao da je tako, i da zbog tih debilana ne mogu imati dobar odnos s majkom i ocem, ali ja tu stvarno ne mogu ništa...
Znam kako taj kriticizram i nedostatak podrške i traženje dlake u jajetu može smetati, i onda ja brijem da ću biti podrška svojoj djeci. Uhvatim se kako se bojim da će biti npr. čupavi i neuredni umjetnici (sjedim tako na nekoj priredbi i gledam supijane umjetnike kako vise i majmunare nešto... ) i zamislim da mi moj sin tako obrastao u bradu radi neke neumjesne happeninge :-o i zamislim si - ma ja bih lijepo sjedila u publici, a onda sve hvalila i donijela fino jelo, pa sad vegansko, od energije sunca, sirovo, roštilj, košer, štogod, i hranila ih onako naklono i komplimentirala. Mislim, ovo pišem jer mi je smiješno kako se hrvemo sa svojim strahovima i željom da to nadiđemo... urnebesno.
Citiraj:
makita prvotno napisa
LOL i ovo mi je poznato. Moja kuma, tj. vjenčana kuma mojih roditelja kadgod bi me vidjela, u rasponu od 57 do 70 kg koliko sam imala uvijek bi mi rekla - ma što si se udebljala, što radiš iz sebe, nije te za prepoznat LOL LOL LOL
ovo je takva debela istina, Storma!Citiraj:
Storma prvotno napisa
Vlastito nezadovoljstvo projiciraju na nekog drugog tako da se i taj netko drugi osjeća loše, kao i oni sami...Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
U ocekivanju sam vlastitog djeteta....i potaknuta temom vratila sam se u vlastito djetinjstvo jer svatko krece prvo od sebe. Moje prvo sjecanje uopce: imala sam tri godine, s mamom na autobusnoj stanici. Nesto sam htijela, cmizdrila i cendrala i sjecam se da mi je stanici punoj ljudi opalila cusku. Nije vise nikada to napravila, nasamo ili pred drugima. Nikada vise. Ali ja se sjecam cak i toga kakve sam cipelice imala na nogama tog dana. Male crne lakirane balerinke koje su na vrhu imale ruzicaste cvjetice koji su se kacili klip sistemom kao nausnice za nebusene usi. Iduce sjecanje na djetinjstvo mi je prvi dan u skoli.
Te vrazje batine....mama me nikad vise nije lupila ali bojala sam se bake...ljetni feriji su mi bili nocna mora (nikad necu zaboravit 3x7=21 i lektiru koju nisam morala procitati ali baka je rekla da je moram procitati na glas "Sestrice minute" par puta za redom) uz prijetnje batinama i dramatiku zatvaranja prozora i vrata jer sam se toliko derala i plakala da su to slusali susjedi.
Da, ja sam istraumatizirano dijete. Skolu sam mrzila iz dna duse. Ljetne praznike sam mrzila iz dna duse jer sam se bojala bake koja je provodila pedagoske mjere i glumatala uciteljicu a sama je zavrsila 4 razreda osnovne. I mogu reci da me sjeb... . Uvijek je zavrsavalo batinama kojih sam se uzasavala. I dan danas mi baka kaze kako bi ja zavrsila velike fakultete da me mama ostavila s njom (mama je rastavljena, oca nisam upoznala). Mislim da bih zavrsila na igli da sam ostala s njom.
:love2:Citiraj:
Optimisticna prvotno napisa
Glavno da je prošlo... što ćeš... ljudi su svakakvi... :love2:
Ljudi, da se možete vratit, kao u onoj epizodi Života na sjeveru u tu svoju treću, petu, desetu, petnaestu godinu i savjetovati sami sebe - što biste si rekli?
Ja bih si rekla - ma nađi ti sebi ljude koji su ti okej, a na drugo odmahni glavom, ne primaj srcu, ne razmišljaj, ne mozgaj, ne brini se... ljudi kao ljudi... tako nekako... da mi djeca ne padaju po dnevnoj sobi pokošena od umora elaborirala bih (eto, ovaj put vas spasila moja djeca od tirade...)...
Draga optimistična, i iz tvog se nick-a vidi da si pobijedila :love2:Citiraj:
Optimisticna prvotno napisa
Rekla bih si: Run for your life!!! Pobjegla bih, sigurno bih pobjegla; uopće neznam zbog čega baš nikad nisam ni pokušala. Neznam, možda bih i nož trgnula...Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Otišla bih ja i na MUP prijaviti sve samo se bojim da se na to sve 70 ih i ranih 80 ih gledalo prilično dobrohotno i kao "pa to je normalno, toga svuda ima", kao i ono "ah ta današnja djeca....".
Optimistična :love2:
kako si ti to dobro sročila, a ja sam se sva zapetljala. potpis!Citiraj:
Storma prvotno napisa
hahaha, za ovakve slučajeve sam naučila da veze sa mnom nemaju. Jedna kolegica me svojedobno napadala da sam se nadebljala i da moram pazit šta jedem, nakon par mjeseci sam joj bila već premršava, zbunjeno sam stala doma na vagu - ni kila razlike kod mene. Doslovno u isto vrijeme mi ljudi znaju govorit da sam se nadebljala i ocijedila. Ustvari, uvijek žene.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Sad mi pada na pamet, te mame, tete i kume koje spominjete. Moguće da se one toga nabrzinu uhvate iz straha da vi njih ne počnete procjenjivati, možda i po važnijim i dubljim stvarima.
Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Ja bih si rekla - biraj kome poklanjaš prijateljstvo (20-godišnje "najbolje" prijateljstvo, koje me čupalo iz obiteljskih :drek: ispostavilo se kao "prijateljstvo iz interesa", zašto to nisam tada skontala - ne znam, uglavnom ispala sam totalna glupača). Rekla bih si - više mozgaj, premišljaj svaki svoj potez, digni letvicu tolerancije na n-tu, razmišljaj glavom a ne srcem. Zanimljivo da su mi čitavo djetinjstvo i mladost svi oko mene govorili da sam proračunata i bezosjećajna, a ja sam zapravo sve što mi se događa užasno uzimala k srcu, čuvala duboko u sebi i nisam imala oduška, nisam se osjećala opuštenom i slobodnom izražavati prave osjećaje. I na žalost kada ti ljudi oko tebe govore da si bezosjećajna onda nakon puno godina na neki način i postaneš takva :psiholog:. Hvala Bogu na mojoj divnoj dječici, iščupali su me iz tog pakla, iz mene izvukli i još uvijek izvlače ono najbolje. Još uvijek se borim sa nekim stvarima, ali borba je puno lakša kad imam svoja dva mala psihijatra, moju malu šminkericu :alexis: i malog filozofa :sherlock:.
Vidim da ima dosta ˝sto si se udebljala˝ zlobnih komentara,e pa ja sam prije par godina takav namjerno udijelila curi s kojom sam isla u osnovnu,konacno sam dobila satisfakciju za njena ruganja iz osnovne skole.....uglavnom svi misle da su bucke predmet ruganja i sprdancije u osnovnoj skoli,e pa ne i u mom razredu....2 okruglice u mom razredu nitko nije dirao,bice od straha da ih ne zbombaju...a ja sam svakodnevno slusala:gdje su ti sise,jesi guzicu ostavila doma,sperploco jedna....od zenskih naravno...
Radi toga sam lagala na tjelesnom da nemogu igrat jer sam dobila mjesecnicu a u biti je jedina jos nisam imala....trpala sam vatu u majicu jer su sve nosile grudnjak a meni nije bio potreban....ma uzas jedan....
I onda na pilatesu nakon 15ak god sretnem jednu od glavnih kolovodja sa ogromnom guzicetinom (a moja se konacno pojavila kroz godine:-))....e sto sam si dala gusta....
veliki potpis na ovo!Citiraj:
Storma prvotno napisa
ja bih si rekla da je u redu osjećati sve to što osjećam....eventualno bih si ponudila tip&tricks kako se nositi s tim osjećanjima u tom trenutku.
pokušala bih ublažiti osjećaj grižnje savjesti zbog svega.
ne bih si nikad više savjetovala "slušaj razum a ne srce", jer me to pretvorilo u takvu glumicu i stvorilo takav oklop koji sam jedva slomila.
radije živim u svijetu u kojem me povrijede a ja se znam nositi s time, nego u svijetu u kojem niti ne dozvoljavam nekome da mi priđe.
moje je moto danas "slušaj svoje srce, ono će teško pogriješiti".
i to je zaista ključno što bih si rekla kao djetetu.
da je sve što osjećam sasvim u redu. samo da se trebam naučiti nositi se s time, a ne gurnuti negdje duboko, jer će neminovno isplivati kad tad.
Slično je i kod mene ali nisam to doživljavala kao traumu. Ja sam uvijek bila sitna, mala, najmanja od svih a druge su imale cice i guzice već u osnovnoj školi. A danas su te cicate pozamašne žene, ja sam i nakon četvero djece ostala tanka s malom guzicom.Citiraj:
zasad skulirana prvotno napisa
sad ne pisete o traumama nego se hvalite svojim guzicicama:P
:lol::lol::lol::lol:Citiraj:
Storma prvotno napisa
i nabijate nama traume
Pratim ovu temu.
Smatram da nema djeteta koje ne nosi neke tuge, boli, rane iz djetinjstva, ma koliko idilično i romantično djetinjstvo imalo.
S vremenom se razviju određeni obrambeni mehanizmi koji pomažu da se traume prebrode, da se nastavi živjeti, ožiljci, nažalost, ostaju.
Moji roditelji nisu bili u svemu savršeni, jer su bili premladi i time danas razumijem neke njihove stavove, poteze, razmišljanja.
Možda upravo to njihovo uranjeno roditeljstvo bilo mi je upozorenje da svoje roditeljstvo odgodim "za malo kasnije".
Ovaj forum mi je ok, jer mogu izraziti svoje mišljenje, a to činim bez bojazni hoće li me tko prepoznati iza ovog nicka.
Pa što i ako me prepoznate, još bolje, moći ćemo nastaviti diskusiju uživo, he, he.
e pa ako ostane ovaka i nakon 4tog djeteta onda bi rekla da se hvalim....dakle Trina...:naklon:Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
eto,ona nije bila istraumatizirana time,ja bome jesam...u mene je to islo do toga da sam na kupanje u srednjoj skoli isla duplo duljim putem samo zato jer je na precici postojala klupica gdje su se skupljali lokalni momci...pa sam izbjegavala tuda prolaziti...:facepalm:
pa evo, kao sto sam probala reci u proslom postu, moje misljenje je razlika u tome ako covjek kaze: imao sam traumaticno djetinjstvo i ne mogu drugacije...ili ako to ne kaze, nego jednostavno zivi tako. u drugom slucaju stvarno ne moze drugacije.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Ova tema mladih roditelja mi je bliska:)Citiraj:
Marna prvotno napisa
Ako neces osobno, ajde natukni kakve su greske u pitanju.
Nitko od roditelja nije savršen i svatko zezne na svoj način, neki nas zaznu i više od drugih, no mali broj ljudi ima prave traume.Citiraj:
Marna prvotno napisa
Ne mogu izdržati stalna upotreba izraza Trauma me konstatno trza jer znam iz rada s klijentima koliko je to ozbiljnije od uobičajene zeznutosti na nivou slike o sebi i samopouzdanja koje nam ostave roditelji. I opet ima ljudi koji vrlo ozbiljne traume (tipa seksualno zlostavljanje u djetinjstvu) uspješno prevaziđu i ne određuje ih u životu. Pa kako ne bi mogla većina nas s uobičajnijim roditeljskim greškama.
Evo definicije traume pokupljene s interneta:
"Psihološka trauma se obično definira kao događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva, koji predstavlja prijetnju za vlastiti život.Traumatski događaj isključuje uobičajene sisteme reagiranja, koji ljudima daju osjećaj kontrole, povezanosti i smisla.
Traumatski događaji nisu uobičajeni po tome što su rijetki, nego po tome što predstavljaju slom uobičajenih sistema adaptacije na životne uvjete (zemljotresi, ratovi, izbjeglištva, bolesti, ranjavanja, gubitci bliskih osoba, saobraćajne nesreće i sl.).
Zajedničke reakcije za psihološku traumu su:
- intenzivan strah
- bespomoćnost
- gubitak kontrole
- strah od uništenja
Traumatski događaj izaziva stres, a kod nekih ljudi može se razviti post-traumatski stresni poremećaj. Psihološka trauma predstavlja odgovor na traumatski događaj."
tanjads, pusti ljude da pisu o svom djetinjstvu i izrazavaju osjecaje... zadovoljava li to neciji sluzbenu definiciju traume je najmanje bitno.
Sad se i ja pomalo pitam nije li sutnja bila bolja od javnog iskazivanja sebe. Nakon sto sam se dva dana bolje osjecala, sad su me pocela progoniti sjecanja na djetinjstvo, a i na neke moje kasnije odluke. I sad kao da se opet neka tuga tih godina nadvila nad mene.
A sto bi rekla mladjoj sebi, to pitanje me posebno muci, pojma nemam. Rekla bih joj, ispricaj nekom sve, ali kome, kad ionako nitko nije slusao, kad su ionako svi sve znali. Pricaj dok te netko ne poslusa, mozda. Ali ja jos uvijek ne znam bi li me neko saslusao. I bi li mi bilo lakse. Ili bi se samo osjecala kao da sam iznijela cijelu sebe, a nije bilo pomoci nikakve.
Optimisticna, :love:
Ja sam dugo čuvala tajnu kako nas tata tuče...bilo mi je neugodno to ikome reći.Kroz djetinjstvo mi je stalno govoreno,od strane mog tate,kako sam ružna,glupa i debela(a nisam nikad imala više od 70 kila),kako sam nesposobna itd.Kad sam imala 16 rekla sam mami da idemo od tate ili ću se ubiti.I otišli smo.
9 godina mi je trebalo da se suočim sa tatom i da mu kažem sve što mi je bilo na duši.Dobrano smo se posvađali.
Osjećala sam se oslobođeno jer sam izgovorila sve ono što me je mučilo.Godinu nakon toga sam se udala,pa nakon još dvije sam rodila.
I sad sam sretna,tati sam oprostila,čak sam počela i zaboravljati....lakše dišem
Iako me je i dan danas strah pijanaca,kad čujem da se netko svađa srce mi pobjegne u petu i po tome znam da su traume još tu...ali sam naučila živjeti s njima i ne dam im da ovladaju
O moja šuti i sklanja mi se s puta kao da sam ja ratni zločinac, pa na sve što ima veze samnom uzdiše i otpuhuje i ignorira -jezivo. Užasno dugo mi je trebalo da shvatim da ona glumi žrtvu uvijek i stalno i da to nema veze samnom, ali otrpit to druženje je muka muka u svakom pogleduCitiraj:
Ifigenija prvotno napisa
A što se tiče čupavih umjetnika LOL