 |
|||
uff, da ovo nije tako javan forum valjalo bi progovoriti (možda u zasebnom topivu) o nama koji smo ostavljeni od svojih roditelja.
Kod mwnw nije bilo ni kraja ni konca čuđenju i tuzi sve nekako do samostalnosti, materijalne neovisnosti, do dvadesetih....
Posljednje uređivanje od makita : 07.06.2012. at 18:03
Trina i ja isto imam tu potrebu za otvorenošću, tako da meni nije problem nikakav ovdje pisati, pa i potpisati se punim imenom i prezimenom otvoreno o svojim lošim i dobrim iskustvima. Isto tako i u privatnom tj. obiteljskom životu ne volim šaputanja i šuškanja, nekakve obiteljske tajne i tsl. jer po mom iskustvu ne vode dobrom. Zato ako je I. dobio jedinicu iz matematike - to znaju svi i nema tajne. Ako sam pala i uganula gležanj - to znaju svi (naravno, koji trebaju znati) i tsl. I nije to nikakvo opterečivanje djece problemima, to je privikavanje djece na stvarni život kroz njihovo sudjelovanje u odlučivanju i svemu što pripada jednoj obitelji i životu kao takvom. Isto kao što odlučuju o tome što će se jesti taj dan, tako i znaju jel ima krumpira ili ne.
A vezano uz moje iskustvo sa fizičkim zlostavljanjem iz djetinjstva - pa ja kad bih otišla u krajnost bila bih prekomjerno zaštitna i to mi nikako nije u redu. To bi tek bilo zlostavljanje djece. Meni je bitno da ne zatvaram širom oči kad se nešto događa, da upalim signalne lampice i antene za djetetove osjećaje, da sam uvijek otvorena za to da mi se bilo koje dijete povjeri, da zna da ću mu vjerovati i zaštiti ga, uvijek.
Iskrenost i otvorenost je i moja karakteristika i tako je jaka da je čak i mana.
Zato sam se suzdržala da se iz dna duše izjadam. I ovdje se tome vježbam.
Winnerice, zao mi je sto ti je mama tesko bolesna. A i sto i danas ne prihvacaju odgovornost za to sto se dogodilo. I ja sam sa svojima probala dvaput razgovarati, tj. jednom sam pokusala razgovarati sa mamom, a drugi put je nekako preko trece ruke do njih (mame, tate i brata) doprlo da ja nesto pricam okolo o tome (zamisli sramote!) i oba puta sam naisla samo na iscudjavanje, i slicno kao i ti, na izjave da to nije bilo tako, da oni nisu nista znali, a ako je i bilo, da sam ga sigurno ja provocirala, da malo preispitam sebe :O sigurno je to to - provocirala sam ga svojim postojanjem, a ja sam samo gledala kako da me ne bude doma dok je on tamo...
A to kad neko kaze da nije primjetio, da nije znao, ili da nije imao vremena, kao sto i tvoja mama kaze, to mi je najveca glupost. Kako mozes ne primjetit modrice na djetetu. I kako mozes nemati vremena (ili imati pametnijeg posla) da zastitis petogodisnje dijete od petnaestogodisnjeg... ili jedanaestogodisnje od cetrnaestogodisnjeg... ma to je sramota!
Ja isto ne mogu zamisliti da dignem ruku na svoje dijete. Nanijeti fizicku bol (ili bilo kakvu drugu) djetetu koje ti slijepo vjeruje mi je bas nezamislivo. A mislim da necu biti ni prezastitnicki raspolozena. Doduse, J. je jos mali. I jako mi je lijepo Winnerince to sto pises kako si otvorena za djetetove osjecaje i kako zelis da znaju (a vjerujem da i znaju) da si tu za njih. To je bas ono sto i ja zelim.
A bas mi taj odnos s majkom najteze pada. Nju sam nekako najvise voljela. Znala bi me nekad preplavit ljubav prema njoj. Ona me nije nikad ni udrila ni povikala na mene i bila je uvijek njezna prema meni. I bas to da me ona nije zastitila, to me jako boli. A vjerojatno boli i tog mog brata, jer je eto njega otac tukao kad je bio mali, a ona ga nije zastitila. U toj mojoj obitelji je neki macho dalmatinski odnos oduvijek vladao. Otac je muskarac i gospodar kuce, a mama je tu da se brine o svemu vezanom uz kucu, al oceva je zadnja i on jos glumi da je on najpametniji na svijetu i puno pametniji od nje (a je k...). I ona se tu nekako zarobila. Pristala na tu potlacenu ulogu mile zenice. I jednostavno nije imala snage izborit se za sebe i za nas. Ali opet mislim da joj to nije isprika. Kad dijete nema snage to je normalno, sto dijete zna (sto je neko napisao dijete ni ne zna da postoji kisobran koji ga moze zastititi). Ali odrasla osoba bi trebala u sebi naci snagu da pomogne djeci. A ne sutjeti zbog mira u kuci... I napraviti medvjedju uslugu svima...
A opet mislim da to njih negdje unutra kopka, i brata i oca i mater - da se ne moze ciniti zlo, da se ne moze nijemo promatrati zlo, a da to ne ostavi traga. I nekako (a mozda naivno) vjerujem da je lakse meni koja (koliko-toliko) mogu pricati o tome i mogu prihvatiti da ja nisam nisam nicem kriva (makar to jos nisam potpuno prihatila) nego njima koji su zarobljeni iza zida sutnje i koji zaista jesu krivi.
Eto toliko...
I btw. ja imah i barbica i lego kockica, a i biciklu - bar nesto
Jadranka, samo da ti pošaljem virtualni zagrljaj.
Sve si jako lijepo napisala. I ja sam pokušala o svojoj situaciji iz djetinjstva razgovarati kasnije kao odrasla s nekim osobama iz šire obitelji, svi su se čudili, a kasnije se ispostavilo da su i oni nešto naslučivali, osjećali da nije to baš tako i da nešto ne štima ali jednostavno nitko nije vidio što, ja nisam znala i usudila se nikome žaliti tada (kako i bi kad mi roditelji nisu vjerovali!) i tako... Ne krivim ja ni mater, ni rodbinu, ni susjede više, postalo mi je svejedno odavno, jer kao što rekoh - to me fakat očvrsnulo, postala sam pravi borac. Samo da sam mogla lakše - mogla sam. I nisam traumatizirana time, pa da sad krivim ovog i onog.
Btw, kad smo kod igračaka; nisam ni ja imala Barbi niti oriđiđi legiće (jesam obične naše od Jugoplastike mislim), i bicikl s torpedo kočnicom (al na njega sam ponosna).
Samo da pojasnim - ja sam kao i Anemona... Moji roditelji su imali pristojna primanja, ali nekako je sve to svaki mjesec isparilo (ne znam kako i gdje) i ono što mi je trauma su njihove vječite svađe i pitanja "gdje su novci"... Ulaz je bio ok, ali izlaz je bio na sve strane, bez plana i reda.Pcelica Mara prvotno napisa
Očito se ljudi nose sa svojim traumama tako da odu u sasvim suprotnu krajnost (anemonina rastrošnost) ili se nastave ponašati prema tom obrascu iz djetinjstva (peterlinina štedljivost). A ova druga opcija je prestrašna kad su u pitanju batine ili drugi oblici zlostavljanja.
Rezultat - ja sam sama naučila štedljivost i racionalnost, ne od svojih roditelja nego kao suprotnost uzoru iz vlastitog doma. Samo da se zna. Opterećena sam cijeli život time da ne ostanem bez novaca, pa sam sama sebe godinama prisiljavala da radim i zaradim koliko god mogu, a danas valjda ne postoji oblik štednje koji nemam... Katastrofa! Sad je još dobro, obišla sam ja i psihologa i svašta. I dajem povremeno roditeljima novac namjenski, kad mislim da im treba (štajaznam, kad treba registrirati auto) ali to ima cijenu - ne želim čuti mamine jadikovke nikad nikad više. I bojim se da će moja djeca biti kao moja mama, kao što sam ja ispala škrtica kao njezin tata. Svaka druga generacija...
S druge strane, moja djeca su za sada šparna jer im ja odbijam kupiti gluposti, ali im dozvoljavam da raspolažu s novcem koji dobivaju - tu se ne miješam. Djeca su brzo shvatila kako to ide. Ali to nije tema. Ja i danas živim u užasnom strahu da ću ostati bez prihoda i to ziheraštvo me puno puta zakočilo. Ne znam...
Zaključak - djeca obično gledaju roditelje i kad im se nešto ne sviđa, naprave drugačije. To ne znači da je bolje, samo je drugačije. Svatko od nas ima svoju kvotu grešaka. VIdim već sada po svojoj djeci...Ali točno je ono što seni kaže - bitan je ukupan dojam. Moj je srećom relativno dobar - osim ovoga (ne mogu čuti svađe i bojim se ostati bez para što me cijeli život tjeralo da učim i radim) nemam nekih drugih ružnih uspomena. Pa sad, je li to trauma ili samo obilježje, ne znam. U međuvremenu sam se naučila pomalo opustiti, ali to nikad nije postao obrazac, moram to činiti svjesno.
Strašno čokolada, strašno, suosjećam i mogu misliti kakav šok ti je bio kad si našla ta pismaZanimljivo mi je ovo s baka/djed servisima tijekom ljetnih praznika.
Moja je none živjela s nama i gotovo nikad nije izlazila iz kuće, bila je tašta, naporna i diktator samo takav (učiteljica prastaroga kova), iskreno sam je mrzila. Čuvala nas je pa nikad nismo išli u vrtiće, ali isto tako niti van (s nonom je najbolje, ona vas toliko toga uči...), kontrolirala je svaki naš korak.
Jedva bih dočekala ljeto da zbrišem kod "tople" bake i djeda (15km južnije) u slobodu, veliko imanje, poljoprivreda, puno životinja...igrala sam se po cijeli dan sama i sudjelovala u njihovoj svakodnevnici. Uživala. Iz današnje perspektive to mi je bilo divno razdoblje!
I što nađem puno kasnije, nakon 20 godina? Sačuvana pisma koje sam mami i tati kroz ljeto nakon 1. razreda pisala i poštom slala u grad, a pisma puna tuge: pa gdje ste više, hoćete li konačno doći po mene, falite mi, dođite i bar me koji put odvedite na kupanje, koliko još moram ovdje ostati?...
I sva sam u čudu ostala čitajući.
Ne mislim da odlazimo u drugu krajnost u odnosu na svoje roditelje. Bar ja ne vidim takve primjere oko sebe. Ni sama nisam takva. Ne mislim ni da se sve ponavalja u svakoj drugoj generaciji. Moguce, naravno u nekim obiteljima, vjerojatno je sansa veca kad je trauma veca.
X
i ovo potpisujem
ja samo potpisujem, a kaj ću kad se samo slažem sa svima vama...
Jadranka, samo da ti pošaljem virtualni zagrljaj.
da, ja ga prakticiram. Moja su djeca 2 tjedna na moru bez nas, pa 2 tjedna s nama, pa opet 2 tjedna bez nas.
Kad krenu u školu (prvo jedno pa drugo) bit će i duže.
Znaju nekad i po zimi otići na tjedan dana. To je kad sam ja na sl.putu, u 99 posto slučajeva.
Možda su nekad i nesretna, ponekad znaju nazvati i biti sjetni i nije im svejedno što nisu s nama.
Imaju alternativu, naravno, mogu biti u dežurnom vrtiću-drugom, ne svojem, čitav dan do 6-7 navečer ne izaći vani iz stana, dizati se u 6..
a mogu biti i kod bake, eto.
Naravno da ponekad mislim da to nije u redu. Naravno da mi nekad srce puca na tisuću komadića.
Ali oni imaju bake i dide, ujca i ujnu, druge prijatelje i staru prabaku.
Svim tim ljudima obogaćuju život, i oni ga obogaćuju njima.
Treba osjetiti razliku između ostavljanja i pružanja prilike da doživiš.
Vjerujem da djeca točno osjete kad su ostavljena jer su višak, a kad je razlog potpuno drugi.
A treba nekad i izignorirat svoje potrebe da budeš stalno uključen.
Makita
i ovo mi nalikuje malo na moje djetinjstvo, samo je razlika u tome što su moji oboje kraljice drame (ok,osim što tata ne plače) i vidiš kamo sreće da su kao tvoji zatvarali vrata,moji su jaaako voljeli publiku ili su šutili i ne razgovarali danima,a ti bi napetost mogao rezati nožem.meni je najteže padalo to što su bili užasno sebični i nezreli,ja sam se morala brinuti za njih,a ne obrnuto.nekom je razvod trauma,ali meni je bilo sram samoj sebi priznati da mi je bilo olakšanje.moj strah je samo to da mi se ne desi isto.ne mogu reći da nisam imala lijepo djetinjstvo,ali se i sjećam uvijek tog osjećaja težine,neizvjesnosti,odgovornosti i straha što će biti sutra i stalno nošenje nekog sr...a na leđima.
Ja moram priznati, javno, da sam kao posljedica turbulencija izrasla u jednu nepovjerljivu, nesigurnu osobu, teško prihvaćam da me netko voli, odbijam ljude od sebe iz straha da oni ne ostave mene. Bojim se odbačenosti pa odbacujem ja. Bojim se kritike pa kritiziram ja. Postala sam teška osoba, svjesna sam toga. U komunikaciji sa svima sam pristojna, ali npr. sa partnerom sam nemoguća.
Projiciram sve što sam proživjela sa majkom na njega i naš odnos.
Nakon toliko njezinih propalih brakova i gro ljubavnika nesvjesno rujem po vlastitom braku da bih potvrdila prošlost.
Tjeram ga u krajnosti dok ne pukne.
Hvala Bogu, nemam poroke osim cigareta, a ona je bila alkoholičar, što već i rekoh. I, ne znam, izjavljivanje ljubavi od strane jednog od njenih muževa, možda me to goni na tu netrpeljivost prema muškarcima, općenito. Ne da ih mrzim, već kao da ih pokušavam slomiti. To sam radila i prije muža.
Dok sam sa djetetom kontra...dajem joj cijelu sebe i podršku, razumijevanje, ljubav, pokušavam joj dati osjećaj sigurnosti, osjećaj željenosti, osjećajprihvaćenosti. Nikada mi ne smeta, ne dosađuje, uvijek sam spremna i na ples i na igru i na šetnju.
Naravno, evo, svjesna sam danas svega pa kontroliram neke stvari, ali ipak, s vremena na vrijeme iskoče van pa me iznenade...
Ja ne mislim da su mene roditelji ostavljali kod bake i dede preko ljeta jer sam im bila višak, nego su mislili da je tako bolje za mene (a nije bilo). Moja mama i danas ima fobiju od "vrućeg smrdljivog asfalta" i ljeta u Zagrebu.
Moji roditelji inače nisu nikamo išli, putovali ili izlazili bez mene, niti su me ikad ostavljali nekome na čuvanje.
No, da ne bi bilo zabune, meni to nije nikakva trauma, samo ružna uspomena, napisala sam svoje iskustvo zato što se poveo razgovor o temi ostavljanja djece preko ljeta na moru, ne zato što bih bila traumatizirana. Jednostavno mislim da su moji roditelji u toj situaciji griješili - ali griješili su oni oho-ho i u mnogim drugim slučajevima.
ja nemam fobije smrdljivog asfalta
čak mislim da sam zavoljela zageb ljeti
sasvim se lijepo da provesti dan u shopping centru
no, kad nemaš druge, nemaš druge.
mojoj djeci neće biti ružno, to je sigurno. da će biti sjetna koji dan i da bi im bilo bolje s nama, to ne sumnjam nimalo. a čak ni na more ne idu
al to je daleko, daleko od traume.
mene je md super arhetipizirao, ja sam pasivni skeptik
nemam blagu ideju kako da rijesim svoje probleme
naravno otac ima selektivnu amneziju, pa tako sve sto mu eventualno prigovorim glatko odbije, kao da se to uopce nije dogadalo, plus to sto se ponasa kao uvrijedeni petogodisnjak a meni se tako ne da trositi energiju na sizifarenje
mama ima pravu amneziju i niceg se ne sjeca, sta god da ju pitam nema pojma
krasno
A ja se mojoj ne usudim ništa reći. Da se ne rasplače
e pa to, tvoja place a moj se duri
beskrajno naporno ponasanje za jednu odraslu osobu
a vidim kako pokusava drilati moju djecu, aaaaa, poludim
maltene im govori kako da zvacu kad jedu
Moja djeca su zaljubljena u moje roditelje. S razlogom i punim pravom-jer su savršeni baba i did. Ali isti model ponašanja ona prenosi i na moju djecu, samo što je to više manje ok za babu, za mamu nije.
Jooj, ovo su isto strašne situacije; prestrašne za jedno dijete koje nezna kako udovoljiti roditeljima i kako biti njihov zaštitnik...i ovo mi nalikuje malo na moje djetinjstvo, samo je razlika u tome što su moji oboje kraljice drame (ok,osim što tata ne plače
mima, razumijem
ja uopće nemam strahove od asfalta
i da, ne vidim ništa loše u povremenom osjećaju nedostajanja il sjete
to je sve život
s druge strane, mogu reći da se ponašanje roditelja u djetinjstvu i taj osjećaj koji je nekoga pratio potpuno iskristalizira u odrasloj dobi, što je uglavnom super stvar
i primjetila sam na ljudima oko sebe, i na sebi, da sitnice i događanje čovjek teško pamti, ako nisu kobna, ali pamti taj generalan osjećaj, sigurnosti, straha, ovoga onoga, a i osjećaj (ne)povjerenja i (ne)bliskosti
Ovo me je asociralo na moje jaslice (iako je različito). Nas su dovodili prije 6 i očekivalo se da ondje još odspavamo i zato smo dolazili u pidžamama. Meni je to bilo ponižavajuće, htjela sam pravu robu. I onda zamislite ako vam se nije spavalo, kao meni. Ostavili bi me u krevetiću, u potpunom mraku i tišini, budnu. Nisam smjela šuškati da ne smetam djeci koja su spavala. Činilo mi se da to traje vjekovima. I dan danas na vrata tih jaslica, a vide se s ceste, iz auta, pomislim na mrak unutra.Jedina trauma iz djetinjstva kojoj ne znam uzrok je trauma od popodnevne smjene u školi - grč me uhvati kad prolazim kraj nje - noć i svjetla iz učionica
Ali ipak, kad se sjetim sebe u toj tami, ne sjećam se očaja ili tuge, nego više dosade i otpora zbog nepravednosti.
I nalazim i jednu prednost od tog iskustva! Svaki put kad se sjetim svog mališana u jaslicama, žao mi je, a kad današnje jaslice usporedim s onim čuvalištem otprije 30 godina, lakne mi, pomislim da mu i nije toliko loše
To je bas lijepo
Najprije šaljem zagrljaj Jadranki, winnerici (vidiš, i odabir nicka je, čini mi se, jedan od znakova da se ipak možeš izboriti) i mayato.
Zanima me nešto, ako nije preintimno, kako se osjećaju npr. Anemona i Trina. Sad kad kažete da ste nedavno osvjestili traume, mislite li da je to za vas u globalu bolje ili gore?
Bi li bilo bolje živjeti u blaženom neznanju ili je bolje doživjeti katarzu?
Kasnije ću se nadodati
Trenutno bih rekla da bih milijun puta radije da nisam osvjestila traume. Kao što sam več rekla to me emotivno slomilo (u kombinaciji s nekim drugim stvarima) i nisam se još do kraja oporavila.
Znači godinu dana radim na tome, ja bih rekla teškog, intenzivnog rada na sebi i još nije gotovo, još nisam "ona stara", a tako bih voljela biti.
Vjerujem da će to u budućnosti biti bolje (što sam prošla to iskustvo) i da će to donjeti pozitivne stvari, ali kad bih mogla birati, biram blaženo neznanje do kraja života.
u vezi ljetno-morskih trauma: imam svoje "gorko" i "slatko" iskustvo
isto imamo luksuz ljetovanja sa bakom i didom u vlastitoj kući (i ja i sad i moji klinci): moje gorko iskustvo trajalo je sve dok nisam našla prve frendice a to je bilo sa cca 8-9 god., do tad sam cmoljila jer mi je bilo grozno dosadno samo sa nonom i jedva sam čekala starce da dodju
čim sam našla društvo - starci mi nisu padali napamet, jedva sam čekala da završi škola i da me spraše na otok
obzirom na sve ovo: starije dijete je imalo mogućnost izbora, ako nije htio - nije išao (kuhao se u Zagrebu dok mi nismo išli na godišnji)
sa 5 je prvi put rekao da bi išao na more kod mojih 2-3 tjedna prije nas al tad je već imao morske prijatelje i to mu je bio bitan faktor
sad sa 7,5 - jedva čeka da završi škola i da ode dole
doduše MM i ja se uvijek nekako iskombiniramo da budemo cca 6 tjedana dole s njima (što odvojeno, što skupa), tako da nikad nisu duže od 15-20 dana sami sa mojima
mlađa 2,5 god. još nije išla solo (bez nas)
i da - to je naselje puno vikendica uglavnom ljudi iz ZG-a, gotovo u svakoj kući su bake i dide sa unucima do početka školske godine al nisam primjetila da su baš todleri ostavljeni, većinom su to veći klinci 4,5- nadalje
dobra mi je ova tema ioako je na mahove i potresna, ne idem još ća
dok još nešto ne istresem
moja mama je strašno zabrinuta i to prevenstveno u pogledu jesmo dovoljno nahranjeni
i druga glavna briga da nas nešto ne boli
i to kod nje ima neke karateristike patologije, npr. stalno kad ručamo prati što moje dijete jede, da li dovoljno salate, da li je juhu pojela svu ili je ponešto izostavila, pa koliko kruha, koliko komada voća, pa onda rezucka to voće na milion kriškica, stavlja salveticu, nosi pred tv...
to je radila i kad sam ja bila mala pa sam ja bila stalno za ručkom nerovozna i nisam mogla jesti, a ona onda još žešće pritisne
i sad ja stalno nju sasjecam i ne dozvoljavam da mi malu tlači, a ona se iznova čudi što to mene smeta, samo se brine za dijete
pokušavam joj objasniti zašto to nije dobro i tu i tamo olabavi ali onda opet jovo nanovo...
i drugo što pamtim jest ta panika ako ja padnem, ako se zakašljem, kihnem,nešto me žigne. odmalena sam shvatila da je to prostor u kojem je mogu izmanipulirati kad hoću pa sam nebrojeno puta eskivirala određene obaveze na tu foru. eto dokaza kako djeca znaju gdje smo tanki i kako to mogu lijepo okrenuti u svoju korist.
s druge strane, kad sam stvarno bila bolesna bilo me je užasno strah jer mi ga je ona svojom panikom prenosila.
uglavnom je moje djetinjstvo obilježeno velikim stresom i nerovozom. bilo je i lijepih stvari, puno maženja, tepanja, zagrljaja, nosanja ( valjda do škole me nosila kad mi se nije dalo hodati), topline i ljubavi.
ali ovaj nesigurni dio je izgleda ostao nekako svježiji i više ga pamtim, nažalost.
a ne plačeš na moje legiće, to te nije briga?isuse, aleks
sad si me i ti rasplakala
D
to je za pjakati
i da si prava bi mi kupila mali paketić legića
samo za mene, samo moje legiće
meni je od takvih dogoađaja iz djetinjstva (ima toga još puno više, ali mislim da sam ionako previše rekla) ostala velika zatvorenost
i izbjegavanje iskazivanja osjećaja
i zapravo velika neugoda kada kažem nešto intimno
i sada bi rađe da ono nisam napisala
jer se sada osjećam ogoljeno
i zapravo kada si dozvolim da me ponesu osjećaji, a ponjele su me vaše priče da ono napišem
poslije se osjećam loše
tako mi se dogodilo na jednom drugom forumu
rekla sam neku banalnu intimnosti
i poslije sam se osjećala tako neugodno
ne radi ičije reakcije, dapače
nego radi činjenice da sam rekla nešto što je trebalo ostati unutar moja 4 zida
zapravo unutar mene same
Izgleda da je cijela ta generacija patila na hranu, moja mama je i dan-danas opsjednuta što i koliko je tko pojeo. Pa trči za mnom s tanjurom i daje izvještaj
I poslije svađe nema 'oprosti', nego 'napravit ću ti palačinke'.
Nedavno sam skužila kad smo šetali rivom da naprosto nisam u stanju hodat blizu ruba, imam panični strah da ne upadnem ja ili klinci - a ono 20cm mora ispod.
Moja mama. Kad dođe kod mene... Ne karikiram: kakva ti je ovo spužvica za suđe, ove vreće za smeće ti nisu dobre, bolje da ti je tepih 5 cm desno, nemoj tako sjediti, zašto ti daljinski tu stoji, ova slika je bolja na onom zidu... A kad joj nešto kažeš počne se duriti pod izlikom, a ja ti samo želim dobro! Mislim da je onu o paklu i dobrim namjerama izmislio netko tko je nju upoznao.e pa to, tvoja place a moj se duri
beskrajno naporno ponasanje za jednu odraslu osobu
a vidim kako pokusava drilati moju djecu, aaaaa, poludim
maltene im govori kako da zvacu kad jedu
Kad ode, samo razbacam kuću i uživam. Možda je to moja trauma, strah od reda i discipline.
Posljednje uređivanje od Rivendell : 08.06.2012. at 11:54
Ovaj problem imam i ja, ali nema veze s mamom.
Bila sam prošle godine na moru predmet sprdnje zbog toga, jer sam neprestano histerično urlala "Ivane, pazi! Ne tako blizu!" a ono dijete pola metra od ruba.
Ali strah od visine je kod mene prava fobija.
U kojem smislu loše?
Meni je dugo trebalo da spoznam da otkrivanjem svoje emocionalne strane ne dajem drugima streljivo da me ukokaju, dapače. Prijelomni trenutak je bio kad sam -oči u oči- rekla jednoj jako bitnoj osobi nešto što prije ni u ludilu ne bih. Svjesno sam raciom djelovala na emocionalno. I ništa se spektakularno nije dogodilo, osim što se kod mene pokrenula lavina rješavanja problema.
Iskrenost je nevjerovatna stvar, i oružje i oruđe.
Lako je meni za moje traume, a nije da ih nema, mene vise brinu ove koje stvaram svome djetetu tipa prevelika zabrinutost da ne padne i koliko je jela, spavala. Citajuci vase traume osvjestavam koje sama mozda radim svome djetetu.
Moje najvece traume su iz osnovne skole, 5. I 6. razred, ali one su me nekak ojacale, grupa cura me zlostavljala ali nakon sto sam se slomila, tjesio me jedan djecak i nekako sam vec tad pocela ozdravljati. Al da me to dubinski pogodilo, je.
Nisi ti jedina, mislim da se mnogi tako osjećaju.
Ja sigurno, često se nakon poslanog posta, sva sama sa sobom zacrvenim, srce mi se uzlupa od neugode i idem brzo čitati koliko sam slobodna bila. I vjerojatno bih povukla da mogu.
A ne pišem pod utjecajem
Ajmeeee, ovo sam ja! Nitko ne zna ništa osim mene
Ima s nekim ili nečim veze, sigurno. Ovo moje sam osvijestila tek kad sam je čula kako unuku tihim, prestravljenim glasom govori 'pazi, nemoj tako blizu, upast ćeš a onda bi se moglo dogodit...' i cijela priča nakon toga o morskim opasnostima
Njen pretjerani oprez rezultirao je da ja danas umirem od straha gledajući klince kako hodaju po zidićima, penju se po kamenjima, stabla da ni ne spominjem! Ali srećom, imamo tatu koji je u djetinjstvu bio maltene zanemarivan, pa je već s 2-3 godine sam istraživao okolinu, tako da on hendla te situacije
ovako je i kod mene.
Identično.
I što je najgore- ne volim urednost, jer je kod nas sve moralo biti na svom mjestu. A ipak, stalno me smeta nered koji napravimo, a najviša ja. mislim da moja djeca već pomalo imaju traumu od neuredne mame. oni će biti uredni na baku
I ja. A ni ne procitam sto napissem, pravim se da nisam nista napisala.Nisi ti jedina, mislim da se mnogi tako osjećaju.
Ja sigurno, često se nakon poslanog posta, sva sama sa sobom zacrvenim, srce mi se uzlupa od neugode i idem brzo čitati koliko sam slobodna bila. I vjerojatno bih povukla da mogu.
A ne pišem pod utjecajem
hahaha..identično i kod mene...
Svimbalo, ne znam odgovor na ono tvoje pitanje da li je bolje da smo osvijestile ili ne, ove svoje traumice. Ja mislim da je možda ipak bolje jer vidim kod sebe da sam pronašla uzrok nekim svojim malim nezadovoljstvima.
I razumijem o čemu govorite, da ste se ogolile. I ja se tako osjećam (a nisam napisala ništa ekstra, one najgore detalje nebi ni vlastitom mužu ispričala nažalost) ali mi je i malo lakše. Ne zbog toga što sam ih napisala nego zato što čitav vas pa mi postaju jasnije neke stvari. A i dobar je osjećaj kad vidiš kako nisi blesav što te određene stvari muče, vidim da se dosta vas bori sa sitnicama koje bockaju.
A temu sam otvorila na temelju jedne osobe koja zbog svojih "trauma" stoji na mjestu već godinama, čovjek koji je već odavno odrastao a živi kao teenager jer misli da nije sposoban za dalje. Ali sviđa mi se ukojem pravcu je sve otišlo, što se teme tiče
ja ne bih nikad mijenjala saznanja i spoznaje bilo kakve vrste.
jest da ti je tada teže, jer nema natrag a sad vidiš nešto što prije nisi.
ali, meni je tako ljepše i lakše živjeti....nakon što se skockaš, naravno.
i ovo što govorite...o iskrenosti, otvorenosti...
ono što sam ja primjetila kod sebe...
dok god je to bio sam moj problem, nešto što je samo dio mene....kao da sam ga sama i hranila na neki način...u sebi.
kad je postao javan, otvoren...bez pridavanja nekakve pretjerane pozornosti istom...postao je puno beznačajniji...dobio je sasvim neku novu dimenziju.
valjda me razumijete....
što god skrivamo...ili to pokušavamo...i na to trošimo dosta energije...rodi nekim krivim plodom...
kad pustimo...kao da mu se važnost samim tim umanji, jer sve sagledamo iz nekog drugog kuta.
i naravno da sam se pronašla gotovo u svemu što ste napisale....
al, onaj strah iz kreveta...od aleksandre mislim...još me proganja...
Mogu te potpuno potpisati. Za stvari za koje nisam sigurna jesu li dobre ili loše, jesu li mi trauma ili tek iskustvo, ne volim ni sama pričati. Istina je strašna tek kada izađe na vidjelo. Ljudi misle da ja krijem svoje "loše" trenutke, ali ne tako bih ih rado podijelila sa nekim, ali mi to ne pomaže. Mogu reći da mi je lakše to uraditi, pred vama, hrpom nepoznatih žena, nego to reći svojoj najboljoj drugarici, ili sestri. Jednostavno sam takva, pa često izgleda kontradiktorna moja otvorenost i transparentnost u RL nasptram moje šutljivosti i zatvorenosti kada su posebne teme u pitanju.
Ne znam baš da li bih smjela započinjat (netko je spomenuo Pandorinu kutiju... a tako sam je lijepo zamandalila... ), ali ne mogu izdržati, uključit ću se barem malo.
Cijelo djetinjstvo ničim izazvana trudila sam se biti vezivo između mame, tate, starije sestre i sebe. U nju sam gledala kao u Boga a ona je od ranog djetinjstva vodila neki svoj život, nijedna kazna niti sramota nije joj bila škola. Moja mama je bila (i ostala, barem koliko znam, kontaktiramo 5x godišnje a živimo 200m zračne linije udaljene) povučena žena bez svog JA, bez stavova i mišljenja, ili ih barem nije znala (htjela?) iznositi. Tata - samoživi kurviš koji je svoju naklonost meni i sestri iskazivao cjeloljetnim boravkom na moru (pri tome mislim da bi nas odveo, proveo dan s nama, vratio se u Zagreb, i na kraju ljeta došao po nas). Kasnije smo išle same i mogle smo raditi što smo htjele (dvosjekli mač... e da mi je onda bila ova pamet...), roštiljima i izletima. Zapravo samo zato jer je njemu tako pasalo. Mama nije nikad za večeru ispekla palačinke(ne dao Bog da se nešto kuha iza 6 navečer), niti ispekla kokice za filmsku večer (zasmrdit će se kuća...
).
Ma neću duljit, jedva sam kosture zabrtvila u ormar.
Imala sam pregršt Barbika, bicikle i tone Legića, slagalica, knjiga, bojica, lutaka...
Imala sam premalo odgoja, pravih prijatelja, na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko puta su mi roditelji rekli da me vole i koliko me puta starija sestra zaštitila od bilo čega.
Imala sam previše slobode prema drugima i premalo slobode prema vlastitim roditeljima.
Moju djecu sam sa velikom privrženošću i nježnošću nosila pod srcem, pokušavam ih odgajati potpuno kontra nego što su to meni (ne)činili moji roditelji. Popuštam tamo gdje su moji stiskali (pečem kokice u gluho doba noći ako nam je gušt, palačinke su svako malo za večeru), a stišćem tamo gdje sam ja lelujala na vjetru (otvorenost i povjerenje prema roditeljima, mogu mi reći što god, dapače izvlačim iz njih pogotovo iz sina jer u njemu vidim sebe i to me jako žalosti).
Uglavnom, evo, dugo nisam ovako iz sebe ispustila taj jad, trudim ga se zatomiti i ne dozvoliti da utječe na moj sadašnji život. Na žalost od sebe i svoje prošlosti ne mogu pobjeći. Mogu samo iz dana u dan pokušavati ne-biti Oni.
Meni je uvijek išlo na živce što kod mojih uvijek postoji ta nekakva prebolesna rutina, nedajbože da se nešto promijeni-od rasporeda namještaja, boja, raspored za ovo, raspored za ono..mrzim to. Zato ja stalno nešto mijenjam, mrzim rutinu.
Ja sam o ovome o cemu sam tu pisala s malo kim pricala, s najboljom prijateljicom kroz suze kad mi je bilo 18, sa nekom grupom od 4 polustranca (isto kroz suze, a bome su se i oni rasplakali) na nekoj sasavoj jogi na kojoj smo svi pricali svoje zivotne price, i ispricala sam MMu, ali sasvim kratko i na nekom sasvim povrsnom intelektualnom nivou (vise sam toga rekla tu). Al zao mi je sto je tako. Voljela bih da mogu otvoreno pricati o svemu, da ne osjecam jos uvijek ovaj sram, i tu neku svoju vlastitu krivnju.
Al s pozitivnije strane, zadnjih par godina ipak uspijevam progovoriti o traumama (bolje reci problemima) koji mi se dogadjaju u danasnje dane, tipa problemi u vezi, problemi na poslu, kad mi danas neko napravi nesto nazao. Sad kad mi se tako dogodi odmah trcim to povjeriti prijateljicama. I bude mi puno lakse. I za par dana vise ni ne znam u cemu je bio problem, tj. znam na intelektualno nivou, al me na onom dubljem vise ne muci. I zaista bih voljela tako otvoreno moci razgovarati i o tim dogadjajima iz proslosli. Valjda samo treba zapoceti, ali tesko je to...
I moja mama je nekako na tu foru... rijetko kad iznosila sebe, rijetko kad bila vidljiva... zato mi se cini da sam se cvrsto uhvatila onih par trenutaka kad je iznijela sebe, i automatski zavoljela tih par stvari (Pobratimstvo lica u svemiru, tvoje njezne godine i neka kuca na otoku) koje je rekla da voli i da joj znace jer je mozda samo tada iznosila sebe.
Ovaj je topic kolektivno emocionalno čišćenje. Trina, kapa dolje na odabiru teme!
Ja cu vam samo reci da je dobro iznositi svoje bolne tocke. Mozda zvuci kontradiktorno, no tada ih ljudi ne mogu upotrijebiti protiv vas, i postat ce izvor vase snage.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
