Dakle, da i ja nešto napišem. Ne znam što bi navela kao neki poseban događaj, ma i neda mi se sad u tančine i detalje ali onako u globalu, moje djetinjstvo obilježeno je svađama i lošim odnosom mojih roditelja. Moja mater je Kraljica Drame, ona 50% svog života plače. Ona stalno plače, to je nešto prestrašno. Ja nešto emotivnije nisam nikad vidjela. danas mi je to ogroman problem, ja s njom ne mogu o ničemu pričati jer se uvijek rasplače, ma ako je i krivo pogledam ili nedajbože nešto prigovorim. Pa možete zamisliti kako je kad si dijete, mater i otac su u nikakvim odnosima a ona stalno plače. U stanju je od svega napraviti cirkus. tek danas shvaćam da je u nas usadila nekakve teorije koje nisu bile istinite, odnosno ona ih je vidila puuuuuno burnijima nego što su stvarno bile. Odgajani smo u mržnji prema ocu. Čuli smo svaku njihovu svađu i znali smo za svaki njegov krivi potez. Svađali su se konstantno.

S druge strane uopće nismo bili uključeni u njihov život, sve što se dešavalo, dešavalo se iza aztvorenih vrata. U ništa nas se nije uključivalo, nikakve odluke, nikakvo išta, mi smo se smatrali samo djecom kojima nije mjeto blizu odraslih. Sve sam morala naučiti sama-od najbanalnijih stvari do onih malo važnijih.

Jasno sam znala da sam manje važnije dijete-sve nade i ljubav polagala se bratu jer on je bio najgenijalniji, najpametniji, naj, naj..ja sam bila prosječna. iako mi je stalno govorila neke supermotivirajuće rečenice da mi kao podigne samopoudzanje (krasna, divna, pametna, sposobna...) u praksi to nije ničim pokazivala. Joooj koliko tih gluposti mi sad pada napamet, nemam vremena ali sigurno ću napisati još sto postova na ovu temu.. Samo bih htjela reći da je danas sirtuacija takva da je opsjednuta mojom djecom i čitav život joj se vrti oko njih. Sad se ja mroam odricarti svoje komocije i svog prostora radi ispunjenja njenih emotivnih potreba a neda mi se to, treba mi zraka