Obilazim oko ove teme ko mačka oko vruće kaše i nisam sa sobom načisto bi li uopće što počela pisati jer mi se čini kao da bih mogla otvoriti Pandorinu kutiju...

Mogla bih se donekle poistovijetiti sa flopicom i njenom pričom jer i sama sam bila voljeno, maženo i paženo dijete u obitelji koja je imala nažalost svojih problema zbog kojih se ne sjećam te sigurnosti i topline obiteljskog doma na onaj način na koji bi željela da se moja djeca sjećaju.

Znači, mene nitko nije ni tukao, ni zanemarivao, ali nad mojim odrastanjem je vječno ostala nadvijena sjena maminog i tatinog neslaganja, njihovih vječitih prepirki i sukoba od kojih sam uvijek silno željela pobjeći, a opet sam se uvijek mazohistički miješala u njih pokušavajući na svoj djetinji način "popraviti" situaciju. I sjećam se onog pritajenog osjećaja nelagode kad bih se navečer vraćala iz škole doma ne znajući što me tamo čeka... I ne, ni tata ni mama nisu bili loši ljudi, naprotiv....ali zajednički nisu baš bili dobitna kombinacija. I danas mi zvuči suludo, ali u onoj ranoj dobi sam mislila da je razlog tome njihova visoka naizobrazba i uspješnost na poslovnom planu i nebrojeno puta sam pomišljala kako bi bolje bilo da imam roditelje koji su jedva pismeni jer sam u svojoj naivnoj glavi mislila da se onda ne bi sigurno toliko nadmudrivali i inatili... Naravno da sam odrastajući shvatila da neslaganje u obitelji nema veze sa stupnjem obrazovanja, ali pitam se nije li to pridonjelo mojem apriorij negativnom stavu prema završetku bilokakvog fakulteta i nedostatku nekakvih ambicija na poslovnom planu.