Traume iz djetinjstva

[Jadranka]

Kad citam ove postove, sve mi nove traume padaju na pamet, i sve mi nesretnije djeluje to djetinjstvo Jel zna tko kako se dodje do psihologa?

[winnerica]

Kad citam ove postove, sve mi nove traume padaju na pamet, i sve mi nesretnije djeluje to djetinjstvo Jel zna tko kako se dodje do psihologa?

Jadranka...

Ha, nas dvije bi sigurno vrlo rado imale sjećanja iz djetinjstva na vrijeme provedeno kod bake i djeda, pa makar i na par mjeseci, bez braće, a mi spašene

Je to i dan danas gorak okus kad se sjetim, a vidiš interesantno je da sam baš danas opet stala pred mater i brata (tata nije živ više) i opet ponovila što je i kako je bilo, uz pitanje bratu : ZAŠTO??!! - Bože dragi, pa oni su mene krenuli uvjeravati da to nije istina; zapravo brat je tvrdio da smo se samo igrali i da je to normalno bilo u svim obiteljima (možeš si mislit normale!) da te 10 g. stariji brat prebije ili da imaš masnice na nadlakticama od njegovih stisaka ruku; a mama se i dan danas, na samrti doslovce, pravila kako ona nije znala, a ak je i znala nije stigla djelovati jer je bila zaposlena, morala je skuhati, oprati, ispeglati, bla bla truć bla... Nisam im više dala gušta, rekla sam da ja znam što je istina i da me baš briga za mišljenje. Meni to dan danas ne predstavlja neku traumu u smislu da se trzam, bojim i sl.
Žao mi je što je to zauvijek uništilo bilo kakvu mogućnost za normalan odnos s bratom, a roditelji su tome kumovali, sad ježi ga; pa djeca ostaju skupa kad roditelja više nije, valjda je svakom roditelju cilj ulagati u dobar odnos djece. Ili nije... Žao mi je i što moj brat baš u ničemu u životu nije uspio nego su od njega napravili propaliteta, a da su ga onda, klinca od cca 15 g. odveli na pravo mjesto k pravom dr. radi nasilja nad sestrom imao bi šanse. A nisu. Bilo ih je sram doktora, a ne mene.

Tokom dana sam u sebi vrtila film o ovome što ovdje pišemo, pa sam se sjetila sebe u npr. školskom okruženju, uvijek bi se našao neki bully s novom metodom nasilja i sad kad bih ja došla na red (već prekaljena kao i Jadranka od domaćeg nasilja), mali bi zinuo od čuda kako mene nemože slomiti, kako se ja ne bojim, a ja otporna već i na metke... Eto, od mene je to napravilo borca, očvrsnulo me, a da bih voljela da je moglo drugačije - sigurno je da bih.