aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
Nedavno, moja teta me vidi nakon duže vremena. Draga mi je, al nismo zapravo bliske.
Ono što mi je rekla zapravo dočarava kako se prema meni ponašaju oni iz koje sam obitelji potekla:
Dakle, ugleda me, ushićeno će: oho, pa pa vidi nam tebe i premjeri me (i ja pomislim, nikad se ne šminkam, reći će-baš si se i našminkala, uredila, baš lipo što te vidim, zagrlit me, izljubit)
...ona me dakle premjeri i reče, šta si se toliko udebljala, viš, viš, niko od naših nije toliko debel
i tako...ni pozdrava, ni takta, ni načina
mislim, ostala sam

al naravno, samo duboko u sebi, prema vani sam rekla neku šalu u stilu, niošta ti ne brini, svu sam ja tu debljinu svojim zubima natukla il već tako neku poštapalicu koja priču baci na šalu.
Žalim samo što nisam naučila pokazat zube kad me tako zaskoče. Ne samo ta teta, tako i ostali, zaskoče me sa šta si ovako a ne onako
Jel ja njih zaskačem s pitanjima?
A nema prijateljstva u pitanjima di sam i šta sam. Sve osjećam da ostaje na razini informacije kojom se barata i mjeri moje postignuće u životu sa stalnom poštapalicom: o, dobra je ona kako joj je bilo