ZnamTrina prvotno napisa
Moj stav je također da treba ispuniti sve djetetove potrebe i skakati na svaki kme, ali reagirala sam tako kako sam reagirala, jer nevolim nikakav oblik agresije u ovom slučaju verbalne.
 |
|||
|
|
|||
Znam
Moj stav je također da treba ispuniti sve djetetove potrebe i skakati na svaki kme, ali reagirala sam tako kako sam reagirala, jer nevolim nikakav oblik agresije u ovom slučaju verbalne.
Slazem se da se puno njih predstavlja kao najpametnije i savrsene (NIKOGA NE PROZIVAM) ali definitivno je svakome jasno da je to daleko od istine.
I da apsolutno se slazem da je pustiti dijete da place dok ne ostane bez zraka zanemarivanje.
Ne ljutim se nego sam napisala cinjenicu.
Kad smo več izvan teme. Meni je baš interesantno spominjanje savršenih roditelja, jer ja isto nisam od jučer na Forumu, nego nešto duže, kao što se i vidi često i pišem, i niti jednom nisam primjetila za nikoga da se "predstavlja" savršenim roditeljem. Kako nam je samo percepcija različita.
Samo sam zamijetila da je svakom roditelju neki segment bitan, neki manje bitan (to sam uostalom više puta napisala) i svako od nas se "bori" oko bitnijeg.
Tko su ti savršeni kojima se stalno spočitava?
Ja osobno kao clan vise ovakvih foruma govorim opcenito. Nit aludiram na tocno ovaj forum nit na bilo koji odredeno jer ne zelim, nego opcenito govorim da se na svakom forumu nadu takve.
Rekoh, nit koga prozivam nit mi je to namjera. Zapravo na ovom forumu ih je po mom misljenju poprilicno manje nego na drugima.
u mnogo stvari nisam savrsena majka mozda,nisam dojila koliko sam zelila,nekad mozda prebrzo presvučem L ali po pitanju skakanja na svako plakanje i kme skačem i ubuduće ću.uspavljujem ja mazim se s njom spava s nama.koristim dok mogu kasnije sigurno ona neće htjeti
ja cu samo odgovoriti na temu, a ne idem u dublje analize savrsenstvo majke, jer takve ne postoje.
skacem na svako kme, na svaki pogled koji mi nije ok u tom trenu, skacem i kad ne treba. koristim ono sto meni moze pomoci da se bolje upoznamo. ono sto znam je da u prvoj godini, t.j. u prvim godinama, djetetove zelje su i njegove potrebe. ZAto i skacem. zato sam tu.
Cure, molim vas da se drzite teme topika i pristojne komunikacije. Brisala sam ono sto sam ocijenila nepristojnim izrazavanjem.
isto tako, nastavimo li raspravljati o "savrsenim roditeljima" i brojati tko je vise ili manje savrsen zakljucat cu topik.
I da apsolutno se slazem da je pustiti dijete da place dok ne ostane bez zraka zanemarivanje.
Bebabeba, u tome i jest razlika u nasim razmisljanjima, kako ja razumijem ti mislis da zanemarujes djetetove potrebe samo ako ga ostavis da grca u placu a vecina nas ti pokusava objasniti da svako glasanje tako male bebe, koje procjenjujemo kao plakanje ili "grintanje" (ne mogu se zapravo sjetiti prikladne rijeci) ima svoje znacenje, govori o nekim djetetovim potrebama koje ukljucuje potrebu za odraslom, bliskom osobom.
X
Izvini bubice, mi smo vise za u "kutak za filozofski trenutak", ali samo jos nesto...
Mozemo sada da mislimo o sebi i drugima sta god hocemo, da li smo mi ili neke druge savrsene majke, i mozemo i sebe i druge da ubedjujemo u isto.Ali to ce se videti na delu za jedno 10-15-20godina, kada nasi bebaci porastu, pa vidimo sta smo napravili od njih.Da ne duzim.
Svako neka postupa onako kako misli da treba, ali neka bude spreman da snosi posledice svoga delovanja, ako im je to prosto bitno.
Apsolutno nikog nisam prozivala, kao sto rekoh vidimo se kroz par godina....
Pametno rečeno.
btw ja sam samu sebe nazvala "nepristojnom" rijeci, sto po meni nije nikakvi problem.
Za par godina pitaj Boga sto ce bit i dal cemo (cu) uopce dozivjeti da vidim sto je moje dijete postalo i koliko to ima veze sa skakanjem na svaki njezin glas. Iako prihvacam savjete, vjerujem da moje dijete nebi bilo sretno, zadovoljno i vjecito nasmijano da ju zaista zanemarujem.
Citirala si Bubicu, a uopće nisi shvatila što ti je napisala.
Napisala je da nitko tu ne dvoji da je puštanje djeteta da plače dok ne poplavi zanemarivanje, i svima nam je jasno da u konkretnom slučaju ti to ne radiš - dakle ne zanemaruješ dijete u tom smislu.
A večina nas ti tu pokušava reči da odnos s djetetom nije crno bijeli ili zanemarivanje ili ne zanemarivanje. Svako to djetetovo kme znači da ima neku potrebu, koju bi mi roditelji trebali zadovoljiti, jer ju još ne zna zadovoljiti samo. Kad mu to uskratimo, napravili smo doslovno to, nešto smo djetetu uskratili, nismo odgovorili na njegovu potrebu a trebali smo.
I drugo je kad se to "zanemarivanje potrebe" događa zato što je mama hitno odjurila na WC, zato što mama mora hitno nešto pojesti da se ne sruši, zato što mora smanjiti vatru da ne zagori ručak,... i sasvim druga priča je kad neku djetetovu potrebu zanemarujemo jer mislimo da ćemo ga tako razmaziti, naučiti na nešto što ne bi trebali, da nas dijete iskorištava, da manipulira nama,...
Kužiš razliku?
slažem se da je svaki kme zapravo riječ koju još ne mogu reći i treba ga dešifrirati i odgovoriti, beba uvijek govori što želi u kojem trenutku, samo treba prepoznati, nop. moja neki puta kmekne jer se baš hoće nositi, a drugi puta kmekne jer se više neće nositi nego se recimo igrati u baby gymu, ona sama najbolje zna
mene konkretno muči što radite sa zanemarivanjem djeteta u vožnji jer se meni to čini nužnim: kako prevesti dijete u autu od mjesta A do mjesta B gdje će isto uživati, ali treba se voziti do tamo, neki puta se volimo voziti, a neki puta ne ide pa ne ide, vozimo i vrištimo, stanemo dojiti, pa opet krenemo i opet vrištimo, s time da pritom ne pomaže nikakvo verbalno tješenje, a ne mogu ju izvadit iz sjedalice
imate li neke trikove, mislim ne mogu u nosiljki na veće udaljenosti?
Hej cure/žene......... vidim "žustra" rasprava se vodi
Što se mene tiče, moja mala ne stigne ni zaplakat već sam tamo
Želim se nadovezat na ovo jer mi je zaista teško,koliko već fizički toliko još duplo psihički........ pa ak mi tko može pomoći savjetom ..... svaki je dobro došao
Potrudit ću se objasnit situaciju
Moja mala ima 8 mj. a legica mi ima sina od 13 mj. ...... ukratko;odgoj nam se jako razlikuje, ne kažem da ona svoje dijete ne voli ali dok ona za svog puno "ne mari" i pusti ga da po kući(njenoj) radi što hoće (sklonjene su takozvane "ne, ne" stvari) on baulja, pada, diže se, igra i neispusti ni tona = ona sjedi samnom pije kavu,puši, priča i baci oko na njega (u slučaju intervencije, slučajno neke) A istovremeno ja dok "sjedim" s njom, moja mala ili mi je na rukama(sad ima već dobrih 9 kila) pa balansiram između priče s legicom i "kreveljenja" s malom, pijenja kave i paženja da se njen mali slučajno ne zaleti lupit moju malu ili pustim svoju bebu da se "igra" s nekim njegovim igračkicama (koje joj da moja legica naravno) pa uz ovo već nabrojano još moram gledat da nešto ne strpa u usta, stalno joj nešto "uzimat" da se ne ozlijedi, pa da mali nebude ljubomoran i ne otrgne jjoj igračku iz ručice, pa dok on juri okolo da ne bubne na nju ili da je ne pogazi (jer ona sjedi ili je na pupi dolje)......... nadam se da ste me shvatili,
uglavnom od uvijek je njen mali takav, da tak kažem šuti i gleda i igra se......... ona ima vremena za sve, i izgleda mi da ima te metode pusti dijete da plače i sl.
dok ja mojoj maloj od prvog trena skačem na svaki mig, nikad nije "stigla" plakat osim kad je nešto boli (grčevi,zubići i sl.), stalno nešto zanovijeta npr. ne smijem otići na wc -mala nužda- jer čim nisam u njenoj blizini najdalje 1 m i pogotovu ak me ne vidi ona plače kao da je ...... neznam...... kao da trpi nesnošljivu i neizdrživu bol, ja nemogu učiniti apsolutno ništa dok tata ne dođe s posla da bude s njom ( a ona kad spava, preko dana to bude 2x po pola sata tak da ja eventualno stignem jesti i npr. skloniti rublje)
Sorry što sam tak razvukla ali nemogu opisat kak je zahtjevna beba a stalno joj udovoljavam, preteško mi postaje i neznam više šta ću..........
a kad vidim legicu i njenog malog, iskreno ......... dođe mi ko ljubomora - onak, zašt meni nije tako lijepo i lako s mojom malom, a toliko se trudim
et, pa pomozite
tinna55
Ne ispuniti svaku djetetovu potrebu (iz objektivnog razloga npr.), ne mora nužno značiti i zanemariti ju. Zanemarili bismo potrebu kad bismo rekli da ona ne postoji. Ovako tražimo najbolji mogući način da otkrijemo koja potreba stoji iz plača, da ju pokušamo zadovoljiti, a da ju ne stavimo ispred veće potrebe, a to je sigurnost.
Mi smo u takvim situacijama stajali, tješili, pjevali, mazili, a općenito u toj fazi vodili računa o tome da prije vožnje bude sit, suh, zadovoljan, smiren, da mu se vožnja uklapa u neki ritam i kad smo skužili da ga smeta mrak, izbjegavali vožnju po mraku dok ga nije prošlo (do nekih 15 mjeseci). Možda pomogne i ona igračka koja se stavi preko puta djeteta. Moguće da ti nisam rekla ništa čeg se već i sama nisi sjetila. U ovakvim trenucima žalila sam za time što mi dijete ne siše ni palac ni dudu.
Posljednje uređivanje od Ms. Mar : 21.02.2010. at 19:35
Ako ćeš se s drugima uspoređivat bit će ti teško. Kad prihvatiš da je tvoje dijete zahtjevno, što zbog toga što joj je takav karakter, što zbog toga što zna da može zahtijevati (što je dobra stvar), bit će ti lakše jer ćeš biti u boljoj poziciji da pronalaziš načine da i ti i dijete budete zadovoljni.
Većina nas već nekako prihvati da imamo različite poslove, različite sposobnosti, različite frizure, muževe, ljubavnike (šala), ali lako padamo u zamku da uspoređujemo djecu i roditeljstvo. A oni su najživiji i 'najsvojiji' od svega nabrojanog.
ah. da. skakala sam na svako "kme".
skačem još uvijek.
zato i jesam tu gdje jesam.
ljudi lažu kad kažu da se beba ne može razmaziti.
oh, da. može.
moj je sve gori i gori.
ima 7 mjeseci i teže mi je s njim sad nego kad je imao tjedan dana.
ne smijem mu leđa okrenuti.ništa.
ne smijem pogled maknuti s njega.
sjedimo na puzlama i čim se ja dignem on se krene meškoljiti a kad se zaputim prema vratima on počne kričati.
i šta ću drugo nego ga nositi sa sobom u wc dok piškim jer eto on ne može tri sekunde bez mene biti normalan.
uglavnom. da. meni je to grozno.
mislim da sam loš roditelj i da sam napravila očajnu stvar.
nisam uspostavila nikakav red niti disciplinu.
čitam druge mame, one stave svoje bebe u kinderbet , ugase joj svjetlo, izađu iz sobe i beba sama zaspe za 5-10 minuta.
mislim, omg???
mene moj vuče sat vremena za sisu , čupa mi kosu i nos i zaspe tek kad se izmori.
i što je najgore uopće ne spava u kinderbetu jer ne želi.
vrišti čim vidi taj kinderbet.
a da ne pričam o večernjem kupanju.
kupa se u kadici i sad bi on satima se kupao... čim ga izvadim krene kmeee kmeee kmeee...
o večernjem presvlačenju da ne govorim.
moram mu dati svoju kosu da je vuče dok ga presvlačim samo da ne vrišti.
čitavo vrijeme, otkad se rodio uvjeravam sebe "bit će bolje... evo kad mu igračke postanu zanimljive onda ću ga moći odvojiti od sebe 5 minuta... evo kad počne sjediti onda će biti ok... kad počne puzati onda će biti ok..."
i ne. nikad nije ok.
sve je gore i gore i došlo je do toga da ga ne smijem ispustiti iz ruku.
eto, tako.
ja mislim da je skakanje na svako "kme" vrlo loša odgojna mjera.
pa, drage novopečene mame, ako sam ja pogriješila nemojte i vi.
srežite to u korijenu i u startu jer bit će vam samo sve gore i gore na kraju više nećete uopće znati tko ste ni što ste jer će dijete biti pripijeno uz vas 24 sata dnevno.
a odvikavanje od ruku će biti sve teže.
što prije pokažete da ne može dobiti ama baš sve što hoće to će biti lakše i vama i njemu.
Mene samo zanima kako misliš da će to novopečene mame izvesti,pogotovo ovo zadnje,da molim vas ,objasnite bebi od recimo 5 mjeseci da se mora odviknuti od te prevelike opsesije s vama!!!
kako da ja djetetu od 7 mjeseci objasnim da ne može biti toliko opsjednuto mnome?
oprosti, većina djece koju vidim okolo normalno se ponašaju.
imam osjećaj da je jedino moj lud.
vidim klince koji se igraju igračkama bez ikakvog beda.
jedino moj hoće da ga držim non stop.
čak i kad se igra s igračkama diže pogled prema meni svakih 5 sekundi da vidi jesam li ja tu. pa mi se nasmije. pa se igra. pa opet pogleda jesam li tu.
meni je to već pomalo jezivo da ti budem iskrena.
ali...
može se kad se hoće. neke mame dovedu svoje dijete u red.
i svaka im čast.
i već sam navela primjer kako žene ostave dijete u kinderbetu da samo zaspe.
ja to ne znam. ili ne mogu.
ili sam retardirana.
ili lijena.
nešto od toga jest.
death-of-art moj je sin bio sličan tvojoj bebi i ja sam bila na sličnom mjestu. moja cura je drugačija, jednostavno sama po sebi drugačija. ja sam je kao bebu htjela nanašati kako sam bila naučena, a ona je plakala dok je ne bi spustila. tek tad mi je kliknulo da je nekim mama koje sam susretala dok sam imala prvu bebu bilo lakše jer su im bebe bile drugačije.
Death of Art, ti IMAŠ VRLO ZAHTJEVNO dijete. Točka. I da i ti nisi toliko skakala, dijete bi ti još uvijek bilo takvo kakvo je - ZAHTJEVNO. Oni se rađaju (ne)zahtjevni, ne možemo ga mi napraviti drugačijim (ako bismo to pokušali to bi moglo lako biti na granici zanemarivanja, dakle, nikako put kojim treba kročiti). Neka zahtjevaju puno pažnje, neka ne. I to je tako. I nije lako živjeti s činjenicom da je tvoje dijete zahtjevnije od drugih.. no što prije to prihvatiš, prije će ti biti lakše
DOA - kod mene je bilo slično, samo što sam ja to smatrala normalnom fazom za sedmomjesečno dijete.
Ok, moja je bila malo više kmečava, više se nosila i tražila je više pažnje nego djeca mojih prijateljica. Ja sam zaključila da ona na svoj način izražava svoju potrebu za mojom pažnjom, koja je možda veća od potreba druge djece, a možda se to meni samo čini.
Zaključila sam i da je bitno, koliko to mogu, da odgovorim na te potrebe.
Danas ima 2g i 7 mjeseci, normalno je dijete, nimalo razmaženo. "Odvikla" se od ruku kad je za to bila spremna.
Ono što možeš učiniti da si olakšaš je da prihvatiš ponašanje svog djeteta kao potpuno normalno, i kad si posložiš to u glavi bit ćeš smirenija i manje nervozna, a takvo će vjerojatno (bar do neke mjere
Taman sam htjela reći ovo što piše gore. I moja je takva, neeešto je drugačija sada sa 2,4 godine ali zahtjeva punu pažnju veliku većinu vremena, da ne kažem stalno.
To je takvo dijete, to je to. Kakva bi tek bila da ju ignoriram! Nije to dijete koje bi se olako sa tim pomirilo, zato izdrži, bude malo lakše kasnije!
velika je sansa da se radi o djetetu koje je zahtjevnije po svojoj osobnosti. No, ja razmisljam o jos necemu: mislis li da tvoje dijete ne osjeca i ne reagira na to kako se ti osjecas? Njegov temperamen u kombinaciji s tvojim nezadovoljstvom vjerojatno vodi do takva njegova ponasanja. da ne objasnjavam dalje jer cu se zaplesti u ono sto vjerojatno ne bi trebala.
moja je bila, recimo, takva. samo sto ja nisam pucala sa njenih 7mj. (ja sam malo kasnije :green: ) jer mi je bilo normalno da me zeli imati na oku, da me zeli imati kraj sebe i da se ne zna tako mala sama igrati. bilo mi je normalno, s obzirom da smo veliku vecinu dana nas 2 same, da sam joj ja cijeli svijet.
ono sto sam primjetila da je bila to vise zahtjevnija sto sam ja bila nervoznija i nezadovoljnija.
sto sam se vise "odmicala" ona se vise "priblizavala". laknulo mi je kad sam to zaista i prihvatila i nasla svoje nacine punjenja baterija. kad sam ja postala sa sobom zadovoljnija automatski se i situacija promijenila i svi zajedno smo bili zadovoljniji.
a onda sam dozivjela da se skoro preko noci osamostalila. sama je trazila da spava kod bake i dide, sama je trazila da ide bez nas na more, sama je kmecala zasto je vikend i ne ide u vrtic...
i bez obzira na sve, ponovila bi sve ovo da idem (s njom!) sve iznova.
ovo je živa istina,
kad je mama nervozna i osjeća se zarobljena djetetom, dijete šizi;
i što se više želiš odmaknuti od njega, manje ti uspijeva...
ako ti je bilo što:
-dojenje,
-uspavljivanje,
-hranjenje izuzetno naporno,
to je upravo znak da moraš biti još smirenija i strpljivija s djetetom
i nikako se ne upuštati u bilo kakve, a ponajmanje radikalne, promjene na tim područjima
tipa:
-ma, smanjit ću broj podoja,
-nek se samo uspava u sobi,
-neću više kuhati (ovo je moje trenutno)
OT
upravo kusam fantastičnu povrtno-zobenu kašu s puretinom koju je princeza prezirno odbila
aaaargh
DOA, zaboga o čemu govoriš?
meni se to čini savršeno normalnim ponašanjem malog djeteta koje te ne može pratiti,
i koje se služi svim danim mu sredstvima da se zadrži u tvojoj blizini!
rano si počela šiziti, bojim se,
tek sad mogu 4-godišnjaka potjerati iz wc jer 'mama želi biti sama'.
i ne uspoređuj nikad djecu, to što ti se drugi čine lakšima za hendlanje,
to je samo zato što nisu tvoji pa ne moraš reagirati na njih
uostalom, ovo i ne bi trebalo biti lako, to je najteži i najodgovorniji posao
na svijetu i , umjesto da želiš da si neosjetljivija na svoje dijete,
budi ponosna što ga odrađuješ kako treba!
Ovo je zanimljivo pitanje.
Da ih ignoriramo, što bi bilo?
Meni su nakon poroda dolazili razni ljudi s raznim savjetima. Bilo mi je zanimljivo poslušati savjete a zatim, kod onih s većom djecom, razmisliti sviđaju li mi se njihova djeca karakterno.
Slučaj jedne obitelji gdje mi je majka rekla da je djecu hranila svaka tri sata a ostalo su vrijeme bila u krevetiću. Jedna kćer je bila "dobra" a druga je plakala. Obje imaju očit manjak samopouzdanja, ali ona "dobra" ima možda više kontakata s ljudima, dok ona koja je plakala nema obitelji i sva je prilika da je neće nikad ni imati, prijatelje koliko ja vidim jedino poslovne, premda je inteligentna i emotivna osoba, ali te emocije nekako ne koristi na pravi način. Ova prva je možda bila prilagodljivija, ova druga se jače slomila...
Ignoriranje bi slomilo dijete. Sumnjam da je to cilj ikoje osobe ovdje u raspravi.
gle. prihvatila sam ja to da je on zahtijevan. ja njega volim više od ikoga i ičega na svijetu, to nije uopće upitno.
ali ponekad sam ljuta ... a ne znam jel bih bila ljuta na sebe ili na to što se on rodio takav.
jer ni sama ne znam jesam li ja kriva ili je on jednostavno takav?
ustvari je bio dobar u rodilištu i prvih par dana poslije dolaska iz rodilišta.
al nakon toga ko da je vrag u njega ušao.
ok, priznajem, ja sam njega nosila onda i kad to nije zahtijevao... ali nosila sam i bratovu curicu stalno i govorili su mi "daj ju nemoj nositi razmazit će se" a ona se nikad nije razmazila i zna se igrati sama s igračkama što je za moje dijete totalni SF.
i btw, za ovaj post mi je trebalo duplo više vremena nego što je normalno za sastavit ga jer ovaj mali upravo skače po meni i vješa se ko majmunčić.
ma smiješan mi je al kad ne mogu otić u wc popiškit se bez da on počne kričati ko da ga netko kolje to me jednostavno izbaci iz takta.
potrošila sam tisuće kuna na baby gymove , igračke , projektore , i svašta nešto za što sam mislila da će ga zainteresirati... ma kakvi.
eno ih u ormaru trunu svi zajedno.
jedino što ga može satima veseliti jest da mu ja stavim svoju ruku ili svoju glavu odmah ispred nosa i on vrišti od sreće.
i to je sve. al meni moja ruka treba. i glava mi treba za boga miloga. ne mogu ja biti njegova igračka non stop.
Nije to jednostavno Death of Art, normalno je da ti je dosta svega. Vezano za prve dane.. oni poslije poroda i još sljedećih 2-3 tjedna užasno puno spavaju. Nakon tog perioda su ono što jesu. I nije to jednostavno hendlati.. neka te tješi činjenica da mu daješ sve što treba, da će izrasti u usobu koja je puna samopouzdanja i vjere (povjerenja) u svoje roditelje, i da će to sve proći. A sve to što mu daješ sada je zalog za budućnost, sa zadovoljstvom ćeš gledati unazad i razmišljati "dobro sam napravila". Doći će dan kad ćeš ti piti kavu i samo zaključiti "ajme, gle moje dijete se igra samo! nisam ni primjetila da mi se nije obratio zadnjih 30 min", i onda će ti periodi biti sve duži i duži.. i onda ćeš dočekati da bude 7 godina i da je lijepo vani a on samo kaže "e idem ja van s ekipom" (moje dijete), a ti kontaš "čovječe, kad je prije došlo do toga, neki dan mu je glavica stala u moj dlan"
a jel ti pomogne TM? ili malac nikog ne ferma osim tebe?
ne znam kak stojis s bakama koje imaju inace uzasno puno strpljenja i ljubavi za unuke, pa se mi mame mozemo odmoriti.
moj je malac isto zahtjevan, oce na ruke, nece bit sam, tesko se uspava, spava s nama (sa mnom), ima lagan san, tesko ga je umiriti itd itd
al kad bude mrvu stariji i krene dohrana ide k baki na cuvanje i to napokon na dulje od 2 sata da ja mogu konacno do grada popit kavu tu i tamo
Posljednje uređivanje od argentina : 22.02.2010. at 16:46
Death of Arth, za početak prestani biti ljuta na sebe, na njega, na bilo koga.
On je dijete koje se ponaša najnormalnije kao i večina druge djece. Normalno je vezan za majku, normalno traži pažnju, sve što si napisala, meni izgleda najnormalnije. Na tebi je samo da čim prije prihvatiš da je to roditeljstvo, hebi ga, teško je i naporno ponekad, nitko ne tvrdi drugačije, ali to je to. Biti će lakše s vremenom.
jao,dea,kužim te. mm ima 11mjeseci i znao se dok je imao 7,8 mj derati dok sam se oblačila,dok sam se umivala i išla na wc. sad više toga nema. pošto nam je kupaona blizu i iz nje se vidi u kuhinju i dnevni boravak ja sam ga stavljala u vrtić,okružila igračkama i rekla mu da mama ide da se obuće. i otišla sam. kmećao je dva tri dana,ali je onda počeo da se igra za to vrijeme. i sad je to normalno-da se mama oblači i umiva,a on se tih 5 min igra... ja ga cjelo vrijeme imam na oku. i nije problem kad u bilo koje doba dana idem na wc. on se igra za to vrijeme... bio je isto kao tvoj. kmećio je stalno.. neznam...
A kaj mislite da od nas ostalih bebe nisu kmečale?
Nisam bila sigurna da li da otvaram novu temu, ili može da prođe pod ovom. Neka je administratori izdvoje ako misle da treba...
Ja se slažem sa tim da dete ne treba ostavljati da se isplače. Verujem da dete to doživljava kao odbacivanje. Takođe, ja naprosto nisam organski sposobna da tako nešto izvedem jer veoma jako reagujem na plač svoga deteta. Ne znam kako da opišem taj osećaj, naprosto me udara direktno u mozak, to nije nešto što mogu ignotisati (imali smo ekstra plačljivu epizodu sa zubićem). Meni nije teško da se bavim njome, i mogla bih oko nje po ceo dan, ali tu se moje obaveze, nažalost, ne završavaju...Potrebno je spremiti ručak, pospremiti po kući i sl. Tu nastaje problem, ja jako malo stignem tokom dana da obavim od tih kućnih poslova, a uveče kad ona zaspe nekada sam toliko umorna da i ja zaspim. Dok radim ona mora da bude u ogradici, nekada to prihvati, a nekada počne sa plačom i pre nego što je spustim u nju. Ja tad naprosto moram da odustanem od posla. Rezultat je da nam je kuća veoma često u neredu. Onda na scenu stupa mm koji me kritikuje da ne umem da se organizujem i da previše vremena posvećujem maleckoj, da ona mora da se osamostali i sl. Zanima me imate li vi takav problem i kako ga rešavate? Ako ostavljanje da se isplače nije opcija, a mislim da se tu svi slažemo, kako stvorite vreme da se pobrinete i za druge stvari koje nisu neposredno vezane za dete?
IvanaR, kod tebe je problem muž, a ne dijete. Dijete se ponaša normalno za svoju dob, a muž baš i nije svjestan tvog obujma posla koji doma obavljaš.
Kako to rješavamo?
Meni je nakon druge godine postalo neusporedivo lakše jer večinu kućanskih poslova mogu obaviti uz dijete dok je dijete budno i pomaže mi, isto tako i skuhati ručak. Znači, nakon druge godine postaje puno lakše.
A do tada? Večinu kućanskih poslova smo isto tako obavljali kad bi dijete zaspalo, ili dok je dijete budno tako da se jedan bavi djetetom, a drugi pegla, čisti, kuha,...
Budući da muž puno radi i kasno dolazi s posla, večina radova je bila rezervirana za na večer. I da, večina je pala na njega.
Npr. ja sam malog uspavljivala, a MM je za to vrijeme objesio prvu rundu veša, stavio suđe u perilicu, stavio drugu rundu veša na pranje i u grubo pobacao igračke u kutije.
Onda bi MM obično pogledao film na TV - u ili nešto što ga je zanimalo, do tad bi se taman oprao veš, pa ga je ili ubacio u sušilicu ili objesio.
Ah........... draga IvanaR znači ima nas ajme takvih.....
upravo sam nekoliko postova iznad ja pokušala tražiti savjet o ovakvim stvarima o kojima ti pričaš međutim nitko nije -još- ponudio neka rješenja osim da prihvatim da mi je dijete zahtjevno.... pa to sam prihvatila odavno -zato i jesam apsolutno posvećena samo njoj
No dobro,možda me nisu skontali jer sam to (koliko je zahtjevna i kako ja inače nemam vremena za ništa) pokušala dočarati na primjeru situacije kad sam kod legice (zato sam odmah "povukla usporedbu" s legicinim sinom)
Totalno te razumijem, shvaćam i to da su/bile su mnoge majke u sl. ili istoj situaciji, pogotovo shvaćam da je roditeljstvo težak naporan najvažniji i između ostalog najljepši "posao" ali ono što hoću reći/pitati je kako -promijeniti- određene stvari Kad već ima toliko vas koje ste to prošle,pa recite nama ostalima kako ste vi to rješavale....... ?
dakle od onog najosnovnijeg kad želiš otići na wc pa do onoga -potrebnog- čišćenje kuće i sl. a da ti dijete ne plače, da se igra itd ? Kako takvo privrženo, zahtjevno ili "nazovite kako hoćete" dijete osamostaliti- uvjetno rečeno-, kako dokazati da si tu ali da nemožeš 24 h na dan gledati samo u nju/njega, igrati se itd već da ima i dr. stvari koje moraš napravit...........
A pa da, IvanaR a što se muža tiče,pa zar ti on ništa ne pomaže? pa još to da doživim, da mi dragi neće pomoći, bar biti s malom,kad završi s poslom da ja obavim po kući što treba pa tek onda bih skrenila totalno....... doživjela bih slom živaca 100%
rijesili tako da se kucom uopce ne zamaram, i molimboga da mi nitkonenajavljeno ne stupi u nju jerbi me ipak bilo malo sram
zapravo, bilo mi je puno lakse dok sam bila na porodiljnom jer bi, kroz dan, uspjevala ukrasti deset po deset minuta i njih bi trosila samo na kuhanje i bavljenje starijim djetetom, sve ostalo bi cekalo danima. sada, kada radim i kada svi skupa dodjemo domau 17 sati - e, tek je sada naporno i kaos, ali znam da ce i toproci, proslo je i s prvim
Death-of-Art, beba ti je mala, mala , pa ona nema pojma niocemu samo o tebi
Kazu neki psihozi da su oko 4.god onako ful spremni da se igraju sami.Ja to ne mogu da potvrdim posto moja ima 3,5 i samo me juri kroz kuci da se igramo, veoma retko odgleda neki crtac sama, obicno opet moramo zajedno
S tim u vezi, meni kuca jednostavno nije na prvom mestu, ako nesto uradim uradila, ako ne nista.MM je opusten, cesto dodje s posla i nema rucka, ja kazem nisam stigla od njih da spremim, on spremi za sve i tako kuliramo svi i volimo se.
hm svaka piše iz svoje vlastitie perspektive i svoje vlastitie situacije doma, a to je pogrešno, pogotovo kad se krenu davati savijeti šakom i kapom koji nisu traženi osobi koja sigurno nema identičnu situaciju kao savjetodavac.
iskreno, ja još ovdje nisam pročitala niti jedan koristan savjet, a niti korisnu primjedbu upučenu Death-of-Art. a što se tiče nje same, iskreno doista ne kužim da niti jedna ovdje nije u stanju razlučiti kad je netko doista sam po sebi loš ajmo reći odgajatelj (uzgred rečeno, takvi se sigurno ne javljaju na forume niti imaju uopće potrebu pisati o svojim malcima niti u jednom kontekstu!) koji totalno griješi i radi felere od situacije kad je netko jednostavno na granici izdržljivosti (bez obzira na godine !) i kad netko možda nema baku, didu, tetka, strinu i kaj ja znam da uskoči, preuzme i pomogne.
a svaka koja tvrdi da ne bi pukla tu i tamo da je bebač/dijete ne pušta iz vida 24 / 7 x 7 mjeseci ili 2 godine, laže.
bez obzira kaj će napisati tu na forumu i kleti se u ne znam ja šta.
jer što je nerealno je nerelano, i pretjerano i na koncu bezobrazno prema svakom tko je iskren i piše otvoreno bez uvijanja, glumanja, cifranja i ulijepšavanja.
moia, a kaj si ti zabrijala? Ja sam napisal doa - i, da tak je kak je, roditeljstvo je teško i naporno, nitko ne tvrdi suprotno.
Ja sam i sama na mnogim temama o malim bebama napisala, da je obožavam djecu od dvije godine na dalje, jer je meni do 2. godine bilo jako teško i naporno. Bilo je dana kad sam muža 10 puta dnevno znala zvati na mobitel jer sam pucala po šavovima, ali i ti dani su prošli. Naravno, bilo je i prekrasnih dana, ali poanta je da svako razdoblje nosi svoje, i da, svakako s vremenom ide na bolje, lakše je, jednostavnije, razumljivije, djeca počnu surađivati, možeš im svašta pojasniti, pregovarati s njima, mogu s tobom sudjelovati u kućanskim poslovima,.... ali da bi došli do tog razdoblja kad je puno lakše, jednostavno ne smijemo ignorirati njihove potrebe kad su mali i bespomoćni.
I ja to priznajem, želim još minimalno jedno dijete, ali kad pomislim na to razdoblje, meni odmah stegne u želucu.
I da, skakala sam na svaki kme, svaki mig i još skačem, nanašala sam ga stalno i dalje ga nanašam, i što je najvažnije vidim da se trud isplatio, on je sretno dijete koje ima povjerenje u roditelje.
Nema tu nekih velikih savjeta, nemaš izbora, moraš izdržati.
moia, nisi pazljivo citala postove
moia, nitko ne kaže da nije pukao i po sto puta dok nas djeca nisu puštala iz vida, kužiš
samo to ne znači ni da su djeca razmažena ni da smo mi loše majke
znači da se trudimo
da ni drugima nije lako
i da je to zapravo jedan kratki period kojeg ćemo, nadajmo se, ipak jednom sjećati s nostalgijom
koristan savjet za DoA po meni bi bio, da si ne predbacuje da je razmazila dijete, da ne osuđuje ni dijete kao razmaženo ni sebe kao popustljivu, nego da izdrži to što je teško jer neće trajati zauvijek, i uživa u onom što je lijepo iz istog razloga
i neka zaboga ne sluša bapske savjete "ne uči ga na ruke" - ta je parola po meni stigla ravno sa antičke Sparte preko fašističke ere i još se drži :/
moia, nisi pazljivo citala postove
Posljednje uređivanje od leonisa : 23.02.2010. at 10:22 Razlog: razmaci i pasosi
ispricavam se na kobacici ali u 2 navrata mi nije htio odvojiti recenice u nove redove :/
a di sam ja to napisala?
nisam jer smatram da njoj to ne treba. cura je već skoro 2 godine na forumima i pročitala je brdo savjeta i "savjeta" i informirana je možda i bolje i od tebe i od mene po pitanju beba i sve oko njih i po pitanju tuđih savjeta.i za kraj, moia, jesi ti napisala kakav koristan savjet ili primjedbu? najlakse je kritizirat, zar ne?
samo, nekad je upravo manje bolje
i za kraj, interesantno je da si se baš ti našla prozvana mojim postom
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom