Čemu priča o vlastitoj bebi?

[SikaPika]

Andro, meni se čini kako si ti inicijalni post napisao u afektu.
U početku sam digla obrve i pomislila, koji mu je, ali sam iščitavajući postove shvatila o čemu pričaš.
Silno vjerujem kako većina ljudi nije takva, odnosno da ne sluša sugovornika nego samo čeka trenutak stanke kada će se sam ubaciti sa svojom pričom. I mene takvi ljudi strašno smetaju, no to nema veze s djecom kao temom. Takvi nisu svjesni koliko svojim ponašanjem vrijeđaju i omalovažavaju drugoga. I da, takvima zaista ne treba bacati bisere. S takvima ako ne moraš (ja moram, budući da se radi o meni bliskoj osobi u obitelji koja je inače dobra osoba, ali eto, ima problem... ona, ne ja) nemoj niti razgovarati. Što god da kažeš, oni će i tako pričati o sebi.
Što se tiče tipa s trećim sinom, kontam da su te tu zasmetale dvije stvari (stavila sam se u tvoj položaj, pa odtuda zaključak, ako griješim, ispravi me):
1. Meni kad netko kaže kako mu se, uz obavezni naravno, rodio sin dovoljno govori o osobi. Kontam da te je zasmetao mentalitet te osobe i da je to jednostavno u tebi umanjilo potrebu da mu čestitaš (vjerujem da si mu ipak čestitao, uz prezrivi titraj usana što je bilo, priznat ćeš, tek pristojno).
2. Kada bih bila od onih roditelja koji su dijete dobili uz potpomognutu trudnoću, zasmetalo bi me kada bi se netko u mojoj prisutnosti hvalio trećim djetetom. Osjećala bih da je to napravio namjerno i bila bih tužna i ljuta.
Što se tiče razgovora o onima koje volim, tu mi nema premca. Naravno, čim osjetim da opterećujem sugovornika, smanjim doživljaj. I znam pričati o drugim temama. Sinoć su nam bili kumovi koji nemaju djecu, a mi smo se raspričali o našoj Maši, no kada sam osjetila da pretjerujemo, brzo smo skrenuli priču na režije, posao, prisjećanja na studentske dane.
Moj MM je drugačiji, ne priča o M dok ga ne pitaš, i stalno pili kako ne shvaća ljude koji ne znaju pričati o ničem drugom nego samo o djeci i koji si mogu dopustiti da ih djeca okupiraju 100 posto. On i dalje u slobodno vrijeme čita, gleda filmove, svira... i ja ga puštam jer vidim da mu to treba (i meni treba, ali uzdam se u dugu starost i penziju ). Neki mi kažu kako takve stvari nisu dolazile u obzir kada su dobili djecu, ali ja mislim da je to itekako potrebno pa ako već ne može majka (jer ruku na srce, mama je ipak mama), onda treba ocu pružiti tu mogućnost, a ne ga maltretirati da baš u svemu sudjeluje jednakim postotkom kao i ona (naravno da sam otpočetka imala upravo takva očekivanja, no jednog dana shvatiš...)
Eto, ja odužila jer, kao što vidiš, volim pričati o sebi i ljudima koje volim

[rena7]

Takva su vremena da je najbolje i najpametnije razgovarati o "suncu, mjesecu i eventualno receptima". O sebi i obitelji se ne priča (ne sa svima)- nikada ne znaš kada i iz kojeg razloga će poći po zlu, ustvari iz muhe će se roditi slon. Ja sam nekada puno pričala o sebi, ne iz hvalisanja ili podizanja svog ega, nego onako- nemam tajni, pa u društvu pričamo. Po prirodi sam direktna i iskrena. Ostala sam iskrena, ali sve manje pričam o sebi i svojima.

[Andro-gen]

Andro, meni se čini kako si ti inicijalni post napisao u afektu.
U početku sam digla obrve i pomislila, koji mu je, ali sam iščitavajući postove shvatila o čemu pričaš.
Silno vjerujem kako većina ljudi nije takva, odnosno da ne sluša sugovornika nego samo čeka trenutak stanke kada će se sam ubaciti sa svojom pričom. I mene takvi ljudi strašno smetaju, no to nema veze s djecom kao temom. Takvi nisu svjesni koliko svojim ponašanjem vrijeđaju i omalovažavaju drugoga. I da, takvima zaista ne treba bacati bisere. S takvima ako ne moraš (ja moram, budući da se radi o meni bliskoj osobi u obitelji koja je inače dobra osoba, ali eto, ima problem... ona, ne ja) nemoj niti razgovarati. Što god da kažeš, oni će i tako pričati o sebi.
Što se tiče tipa s trećim sinom, kontam da su te tu zasmetale dvije stvari (stavila sam se u tvoj položaj, pa odtuda zaključak, ako griješim, ispravi me):
1. Meni kad netko kaže kako mu se, uz obavezni naravno, rodio sin dovoljno govori o osobi. Kontam da te je zasmetao mentalitet te osobe i da je to jednostavno u tebi umanjilo potrebu da mu čestitaš (vjerujem da si mu ipak čestitao, uz prezrivi titraj usana što je bilo, priznat ćeš, tek pristojno).
2. Kada bih bila od onih roditelja koji su dijete dobili uz potpomognutu trudnoću, zasmetalo bi me kada bi se netko u mojoj prisutnosti hvalio trećim djetetom. Osjećala bih da je to napravio namjerno i bila bih tužna i ljuta.
Što se tiče razgovora o onima koje volim, tu mi nema premca. Naravno, čim osjetim da opterećujem sugovornika, smanjim doživljaj. I znam pričati o drugim temama. Sinoć su nam bili kumovi koji nemaju djecu, a mi smo se raspričali o našoj Maši, no kada sam osjetila da pretjerujemo, brzo smo skrenuli priču na režije, posao, prisjećanja na studentske dane.
Moj MM je drugačiji, ne priča o M dok ga ne pitaš, i stalno pili kako ne shvaća ljude koji ne znaju pričati o ničem drugom nego samo o djeci i koji si mogu dopustiti da ih djeca okupiraju 100 posto. On i dalje u slobodno vrijeme čita, gleda filmove, svira... i ja ga puštam jer vidim da mu to treba (i meni treba, ali uzdam se u dugu starost i penziju ). Neki mi kažu kako takve stvari nisu dolazile u obzir kada su dobili djecu, ali ja mislim da je to itekako potrebno pa ako već ne može majka (jer ruku na srce, mama je ipak mama), onda treba ocu pružiti tu mogućnost, a ne ga maltretirati da baš u svemu sudjeluje jednakim postotkom kao i ona (naravno da sam otpočetka imala upravo takva očekivanja, no jednog dana shvatiš...)
Eto, ja odužila jer, kao što vidiš, volim pričati o sebi i ljudima koje volim

@sikapika
ok, pomalo sam izgubio volju se pravdati pred curama što sam ispao neki tamo, no drago mi je kad netko pročita i ono između redova.
ovo pod 1 je podosta točno. da se razumijemo, ne apslutno, ali u velikoj većini. može se reći da je to - to. rekao sam mu "super", ne i čestitam. dečko je ok, no nismo si sad nešto dobri da bi podastirali takve stvari. ni bok, ni kako si, ni ovo-ono (sad će anima i demi: "dobiješ sina, častiš cijelu birtiju i ne pitaš nikog ništa"), nego, eto... ovo sve jako kruto djeluje kad je napisano, a kad se ne zna tko je autor ovih redaka. tu mislim na animu, demi i sl.
da, ja sam iz ove druge točke, no ne smeta me sa tog aspekta. mene poklopila nesreća i to nije razlog da se ne radujem tuđoj sreći. a naročito ako uzmem u obzir da on to ne zna.
dobro si shvatila. nema direktne veze s djecom kao temom, nešto drugo je tu u igri. slučajno su djeca povod jer sam na takvom forumu, a i neke stvari pomoću djece najlakše isplivaju na površinu. stvar ega ovdje igra ulogu - moje dijete, moja mala, moj mali. htio sam se dotaknuti i drugih stvari, no toliko su tanjušne niti između toga što bih rekao i ovoga da bi uredno dobio od nekih cura košulju koja se veže na leđima.
npr, kad me se pita (a ne pita me se)... djeca za 5 (topic na ovom podforumu). cijela emisija se vrti oko normalne djece koju su roditelji isfurali kao genijalce, jer je roditeljski ego tu taj koji je kamen spoticanja.
mala uma je naprosto genijalna, no utapa se u normalnoj djeci koja je okružuju u emisiji, a za koje roditelji žele da budu genijalci (koliko je 100:5, koju tata ono muziku voli... i sl...).
EGO roditeljski je taj koji je iskra ove teme napisana između redaka.

evo, da se dotaknem još jedne stvari. napadnite me koliko želite, ali ja ovo osuđujem:
sjedim na kavi na britanskom trgu u zg, proljeće, djeca skakuću po placu, dvije žene sjede, jedna starija, 60-ak, i jedna mlađa (od nje), kojih 45. nemlada mama djevojčice koja ima kojih 5-6 godina. zove mama kćerkicu:"Anamaria-Gloria, dođi mami zlato" (mala se zove Anamaria-Gloria), mala zaigrano dotrči do svoje mame, a mama: "Reci teti Zdenki (starijoj gospođi) gdje je rođen Spinoza?" AMG:"U Amsterdamu". M:"a gdje je Amsterdam?" AMG zamišljeno...(ne može se sjetiti)... M:"u H.H...Ho..." AMG:"Holandiji!" M:"Pametno mamino, dođi da te ljubi mama"...
Eto, poveznica dviju različitih tema na ovom topicu, a sve se upravo vrti oko ega roditeljskog.
Samo riječ-dvije nekima koji nisu upućeni: Spinoza je filozof iz 17. stoljeća za kojeg 99% ljudi nikad nije čulo, a drilanje malene faktima zbog kojih će se netko možda i diviti malenoj i prozvati je genijalcem mi je kretenarija na kubik.
Tko je sad na redu da baci kamen?

[miele]

@sikapika
ok, pomalo sam izgubio volju se pravdati pred curama što sam ispao neki tamo, no drago mi je kad netko pročita i ono između redova.
ovo pod 1 je podosta točno. da se razumijemo, ne apslutno, ali u velikoj većini. može se reći da je to - to. rekao sam mu "super", ne i čestitam. dečko je ok, no nismo si sad nešto dobri da bi podastirali takve stvari. ni bok, ni kako si, ni ovo-ono (sad će anima i demi: "dobiješ sina, častiš cijelu birtiju i ne pitaš nikog ništa"), nego, eto... ovo sve jako kruto djeluje kad je napisano, a kad se ne zna tko je autor ovih redaka. tu mislim na animu, demi i sl.
da, ja sam iz ove druge točke, no ne smeta me sa tog aspekta. mene poklopila nesreća i to nije razlog da se ne radujem tuđoj sreći. a naročito ako uzmem u obzir da on to ne zna.
dobro si shvatila. nema direktne veze s djecom kao temom, nešto drugo je tu u igri. slučajno su djeca povod jer sam na takvom forumu, a i neke stvari pomoću djece najlakše isplivaju na površinu. stvar ega ovdje igra ulogu - moje dijete, moja mala, moj mali. htio sam se dotaknuti i drugih stvari, no toliko su tanjušne niti između toga što bih rekao i ovoga da bi uredno dobio od nekih cura košulju koja se veže na leđima.
npr, kad me se pita (a ne pita me se)... djeca za 5 (topic na ovom podforumu). cijela emisija se vrti oko normalne djece koju su roditelji isfurali kao genijalce, jer je roditeljski ego tu taj koji je kamen spoticanja.
mala uma je naprosto genijalna, no utapa se u normalnoj djeci koja je okružuju u emisiji, a za koje roditelji žele da budu genijalci (koliko je 100:5, koju tata ono muziku voli... i sl...).
EGO roditeljski je taj koji je iskra ove teme napisana između redaka.

evo, da se dotaknem još jedne stvari. napadnite me koliko želite, ali ja ovo osuđujem:
sjedim na kavi na britanskom trgu u zg, proljeće, djeca skakuću po placu, dvije žene sjede, jedna starija, 60-ak, i jedna mlađa (od nje), kojih 45. nemlada mama djevojčice koja ima kojih 5-6 godina. zove mama kćerkicu:"Anamaria-Gloria, dođi mami zlato" (mala se zove Anamaria-Gloria), mala zaigrano dotrči do svoje mame, a mama: "Reci teti Zdenki (starijoj gospođi) gdje je rođen Spinoza?" AMG:"U Amsterdamu". M:"a gdje je Amsterdam?" AMG zamišljeno...(ne može se sjetiti)... M:"u H.H...Ho..." AMG:"Holandiji!" M:"Pametno mamino, dođi da te ljubi mama"...
Eto, poveznica dviju različitih tema na ovom topicu, a sve se upravo vrti oko ega roditeljskog.
Samo riječ-dvije nekima koji nisu upućeni: Spinoza je filozof iz 17. stoljeća za kojeg 99% ljudi nikad nije čulo, a drilanje malene faktima zbog kojih će se netko možda i diviti malenoj i prozvati je genijalcem mi je kretenarija na kubik.
Tko je sad na redu da baci kamen?

Neću bacit kamen,potpisujem ti post.Moram priznati da i ja svaki dan naletim na svakakve pametne klince(prema njima je moj tutle) i moram priznati da si me naveo na razmišljanje;je li dijete nadareno ili ima egocentrične i egoistične roditelje;ako je tako ta činjenica opravdava tvoj prvi post(e sad ću ja biti sljedeća po kojoj će se strovalit kamenje).U svakom slučaju kad sve prevrtim možda si stvarno krivo shvaćen ili si se nespretno izrazio;ali iz mog iskustva neke stvari ti dolaze same od sebe kao npr. opsjednutost djecom,poslom,mužem,ljubavnikom...da katkad postaneš egoist a i ne shvatiš da si takav(niti okolina).Mislim da većina nas podsvjesno živi život svoje djece što bi moglo objasniti nadarenost,opsjednutost ili što već.

[SikaPika]

@sikapika
cijela emisija se vrti oko normalne djece koju su roditelji isfurali kao genijalce, jer je roditeljski ego tu taj koji je kamen spoticanja.
mala uma je naprosto genijalna, no utapa se u normalnoj djeci koja je okružuju u emisiji, a za koje roditelji žele da budu genijalci (koliko je 100:5, koju tata ono muziku voli... i sl...).
EGO roditeljski je taj koji je iskra ove teme napisana između redaka.

Ha ha, da, ta je emisija super smiješna i patetična (a kad se u njoj pojavi Primorac, postaje horor)! Una zaista je genijalka (iako to, moram priznati, smatram velikim teretom). Baš sam jučer razmišljala o toj emisiji i pomislila: za Unu su znali od prije (sjećam se da se o njoj pisalo u novinama prije godinu i pol, dvije), gdje su našli ostalu ekipu? Čini se da su morali naći ostalu ekipu jer bi inače to bila emisija o Uni, ne o djeci genijalcima... Pogotovo je strašna ona mala koja sve vrijeme afektira, hvali samu sebe... čisto se bojim što će od nje biti kad naraste. Zamilsi, nazvala je nekoga na mobitel s koliko, 2, 3 godine. Moje sedmomjesečno dijete poludi kada pitam Gdje je telefon, hoćemo nazvati tetu. Onda vrišti na telefon dok joj ova priča. No, kako ne bi, kad zovemo tetu tri puta dnevno. Dijete će naučiti onoliko koliko mu dopustiš da nauči i to je sve. Da ne pričam tako često na telefon i da joj se teta ne obraća, bilo bi joj zanimljiov tek ga utrpati u usta i baciti na pod.

Općenito, danas su ljudi sve više skloni pričati kako su djeca pametnija nego prije. Vjerojatno i jesu, ali opet zato jer im se pruža više mogućnosti. Prije su roditelji djecu zapostavljali (naranvo, ne svi), djeca su morala šutjeti dok stariji pričaju, nisu se mogli intelektualno razvijati jer nije bilo TV-a, računala, gomile igračaka koje rade ovo i ono, slikovnica... Još 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća na selu su djecu stavljali u korito i pod krevet kada bi išli na polje kako bi djeca mislila da je mrak pa bi zaspala, a ja se nekada žderem što ostavim M. u gajbi da se sama igra dok ja radim nekakav posao.
Bude mi smiješno kada starci dođu kod nas, moja M. napravi nešto, a oni, zamisli kako ona to zna... Ma, nekada i sama pomislim ili kažem isto, a onda se brzo ugrizem za jezik, da se ne bi za 6, 7 godina gorko smijala.

[/QUOTE]evo, da se dotaknem još jedne stvari. napadnite me koliko želite, ali ja ovo osuđujem:
sjedim na kavi na britanskom trgu u zg, proljeće, djeca skakuću po placu, dvije žene sjede, jedna starija, 60-ak, i jedna mlađa (od nje), kojih 45. nemlada mama djevojčice koja ima kojih 5-6 godina. zove mama kćerkicu:"Anamaria-Gloria, dođi mami zlato" (mala se zove Anamaria-Gloria), mala zaigrano dotrči do svoje mame, a mama: "Reci teti Zdenki (starijoj gospođi) gdje je rođen Spinoza?" AMG:"U Amsterdamu". M:"a gdje je Amsterdam?" AMG zamišljeno...(ne može se sjetiti)... M:"u H.H...Ho..." AMG:"Holandiji!" M:"Pametno mamino, dođi da te ljubi mama"...[/QUOTE]

Mislim da svatko normalan to osuđuje. Baš sam nedavno u knjizi "Što očekivati prve godine" pročitala kako se djecu ne smije forsirati te ih učiti nečemu što nije primjereno njihovom uzrastu jer tada mogu bitno zaostati u nekom drugom području. Evo jednog dijela:
Iako je malo onih roditelja koji bi prisiljavali dijete da stoji prije nego što se ono doia spremnim i ovljnim, nogi neće oklijevati pri poticanju mentalnih postignuća kao što je čitanje. Zašto? Možda zbog toga što je lakše zamisliti ozljedu noge koja je nadmašila svoje mogućnosti nego negativne posljedice na preopterećenome umu. Ili možda zbog toga što neke obitelji intelektualna postignuća vrednuju više od tjelesnih.


Djecu treba kroz igru poticati na razmišljanje, pustiti im da rukuju raznim predmetima, da slušaju glazbu, ali i pjev ptica, buku automobila..., uvažavati ih kao jednako vrijednog člana zajednice..., ali ne ih gnjaviti i učiti ih onome što im nije primjereno jer dijete osim što može zaostati u nekom području, može kasnije steći averziju prema učenju.

Sad mi pada na pamet i film Bijela vrpca Mihaela Hanekea...

Anamarija Gloria?! Spojili su dva naziva kave Anamaria i Gloria... Jadno dijete!

[dutka_lutka]

Mislim da svatko normalan to osuđuje.

Mi se onda nalazimo sa suprotne strane ogledala.
Koliko je "normalno" - osuđivati? A ovisi i što osuđuješ...

Anamarija Gloria?! Spojili su dva naziva kave Anamaria i Gloria... Jadno dijete!

Ovo je već totalna indiskrecija. Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote...

[SikaPika]

Mi se onda nalazimo sa suprotne strane ogledala.
Koliko je "normalno" - osuđivati? A ovisi i što osuđuješ... :roll

dutka_lutka, u pravu si. Žao mi je što sam se krivo izrazila. Da, tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Tko sam ja da sudim! Ali brate, da mi je glupo, glupo mi je. Ma čak ne ni glupo, nego totalno neprihvatljivo. Jednako kao što mi je neprihvatljivo kada netko svom sedmomjesečnom djetetu daje jesti slanine i jaja! Ok je ako dijete samo pokazuje interes prema Spinozi jer mu je mama profesorica povijesti filozofije i ako ga na svoju inicijativu spominje u razgovoru, no svako poticanje djeteta i ispitivanje o nečemu što se nama čini važnim i simpatičnim meni je glupo.
Da, mnogi klinci znaju marke automobila, ali to je možda zato što nas automobili okružuju, no nisam sigurna za Spinozu i ekipu, ja ih baš ne viđam na ulici.
Fora mi je sinčić dorotee24 i priča o Mozartu, ali ovo o Spinozi ne mogu provariti. Kao ni primjere iz dokumentarca o genijalcima! I to je moje mišljenje.
Što se tiče imena. Nadodat ću još ovo, bilo bi fora da se mala preziva Franck! Boli mene kako se tko zove, ali... ma, zapravo, nebitno...

[dorotea24]

Da, mnogi klinci znaju marke automobila, ali to je možda zato što nas automobili okružuju, no nisam sigurna za Spinozu i ekipu, ja ih baš ne viđam na ulici.

kako ne viđaš Spineta i ekipu? pa ja im neki dan rundu zavrnula

[SikaPika]

kako ne viđaš Spineta i ekipu? pa ja im neki dan rundu zavrnula

[dutka_lutka]

evo, da se dotaknem još jedne stvari. napadnite me koliko želite, ali ja ovo osuđujem:
sjedim na kavi na britanskom trgu u zg, proljeće, djeca skakuću po placu, dvije žene sjede, jedna starija, 60-ak, i jedna mlađa (od nje), kojih 45. nemlada mama djevojčice koja ima kojih 5-6 godina. zove mama kćerkicu:"Anamaria-Gloria, dođi mami zlato" (mala se zove Anamaria-Gloria), mala zaigrano dotrči do svoje mame, a mama: "Reci teti Zdenki (starijoj gospođi) gdje je rođen Spinoza?" AMG:"U Amsterdamu". M:"a gdje je Amsterdam?" AMG zamišljeno...(ne može se sjetiti)... M:"u H.H...Ho..." AMG:"Holandiji!" M:"Pametno mamino, dođi da te ljubi mama"...
Eto, poveznica dviju različitih tema na ovom topicu, a sve se upravo vrti oko ega roditeljskog.
Samo riječ-dvije nekima koji nisu upućeni: Spinoza je filozof iz 17. stoljeća za kojeg 99% ljudi nikad nije čulo, a drilanje malene faktima zbog kojih će se netko možda i diviti malenoj i prozvati je genijalcem mi je kretenarija na kubik.
Tko je sad na redu da baci kamen?

Pa kaj ti osuđuješ?

Prvo mi upada u oči, kako to,
ti tako diskretan,
a prisluškuješ tuđi razgovor.

Onda, što bi mene tu trebalo smetati? Ime te djevojčice, dob majke? Tema o kojoj mama razgovara sa svojim djetetom?
O nečemu čovjek s djetetom mora razgovarati. A ako se ta mama bolje snalazi u povijesti filozofije, nego u nečem drugom, logično je da će onda ponekad iskrsnuti ta tema.
A možda nije stvar ni u tome, nego je dijete čulo na televiziji, pa reklo mami, a mami bilo zgodno. I kaj sad?
Maleni dječaci, od npr. 4 godine, već znaju razlikovati po 10-15 marki automobila. Pa nitko ne pita što će im to. Dijete komunicira sa svojim roditeljem.

Meni je to bezazlena zgoda, na koju uopće ne bih obraćala pažnju. A da se malenoj netko divi i zove je genijalkom, to možda uopće i nije namjera te mame. Pa i da jest, nek se žena veseli.

[pomikaki]

Meni je to bezazlena zgoda, na koju uopće ne bih obraćala pažnju. A da se malenoj netko divi i zove je genijalkom, to možda uopće i nije namjera te mame. Pa i da jest, nek se žena veseli.

Potpis djelomičan.
Meni se zgoda ne čini bezazlena, ako je bilo tako kako Andro-gen priča, zvuči mi kao filanje djeteta nepotrebnim podacima (kako napisa Zdenka 2).
Ali nije mi bezazleno ni to što je Andro to ovdje objavio, zajedno sa neobičnim imenom djeteta (šteta da nije ulovio i prezime).

Na temu - zapravo stara priča, i prožvakana, većini nas su u neko doba išli razgovori o djeci na živce, mnogi od nas su se preobratili i ajmo sad o tome. Ja bih mogla sad svaki od ovih postova izvući i složiti se s polovicom svačijeg mišljenja a pobijati drugu polovicu. Toliko tema prožvakana. Žvak žvak žvak

[dutka_lutka]

šteta da nije ulovio i prezime

dijete je to zapamtilo i idući puta u autu me tražio da pustim "dijes ije" i "lakimozu" (lacrimosa).

[Andro-gen]

sori-te, al ova priča para mozak. prvo sam se prenuo nad imenom djeteta, a onda nad onim što je upitano. da ste vidjele pobjedonosni izraz mame, znali bi da je to filanje djece podacima za koje pojma nemaju što znače.
klinci za 5:
T(atica):"kakvu ono muziku volimo?"
S(in):"dajr strejts"
naprosto se ne mogu načuditi tako razvijenom glazbenom ukusu. naime, ja sam te dobi pjevušio mendu i slavicu, bistrooke i pčelicu maju...

Moj kompić: mali mi ima 2 godine i zna brojke sve! evo, vidi: hajde x, pokaži što je na strani šest (numerirane strane na slikovnici).
mali okreće, okreće... nađe stranu 6 i pokaže.
tata ponosno (meni): sam ti rekao?
istina, mali je pokazao stranu 6 (šest), ali nije gledao brojke, nego je upamtio koja je strana šest. naime, imao je okrenutu slikovnicu i nije gledao brojke, nego slike.
ne velim, i to je pametno, ali čega se neće roditelji sve dovinuti da dokažu da su njihova djeca odabrana, ekstenzija njihovog ega....?

pa sad, to je grehota i primijetiti, ha? a napisati to na rodi je smrtni grijeh. ako primjećuješ, onda je - koga svrbi, taj se češe, ha?
najbolje je onda ništa ne primijećivati i slati mailove koji obiluju skakutavcima, smajlićima i sl. pametovanje je nedobrodošlo. kao i svuda, uostalom.
@dutka
pa naravno da sam primijetio, kad je pitanje i sam nje zov bio upućen svima koji su bili u radijusu od 10 metara.
riječima je nemoguće detaljan opis uvijek podastrijeti, a to je, kako mi se čini, bad ovakve komunikacije, gdje su jedino jedinice SI sustava dobrodošle.

[seni]

koliko neukusnih primjedbi i olajavanja......
koliko opcih mjesta i populizma...
blago nama, ako se svi problemi glede i uokolo djece svode na to da dijete zna gdje je roden spinoza. (a toplo se nadam da je za njega culo vise od 1% populacije)

[dorotea24]

evo, da se dotaknem još jedne stvari. napadnite me koliko želite, ali ja ovo osuđujem:
sjedim na kavi na britanskom trgu u zg, proljeće, djeca skakuću po placu, dvije žene sjede, jedna starija, 60-ak, i jedna mlađa (od nje), kojih 45. nemlada mama djevojčice koja ima kojih 5-6 godina. zove mama kćerkicu:"Anamaria-Gloria, dođi mami zlato" (mala se zove Anamaria-Gloria), mala zaigrano dotrči do svoje mame, a mama: "Reci teti Zdenki (starijoj gospođi) gdje je rođen Spinoza?" AMG:"U Amsterdamu". M:"a gdje je Amsterdam?" AMG zamišljeno...(ne može se sjetiti)... M:"u H.H...Ho..." AMG:"Holandiji!" M:"Pametno mamino, dođi da te ljubi mama"...
Eto, poveznica dviju različitih tema na ovom topicu, a sve se upravo vrti oko ega roditeljskog.
Samo riječ-dvije nekima koji nisu upućeni: Spinoza je filozof iz 17. stoljeća za kojeg 99% ljudi nikad nije čulo, a drilanje malene faktima zbog kojih će se netko možda i diviti malenoj i prozvati je genijalcem mi je kretenarija na kubik.
Tko je sad na redu da baci kamen?

nekada su muški veće tračbabe od žena
meni se čini da ti previše seciraš i da te previše opterećuju detalji koje onda prevćeš u svojoj glavi na 100 različitih načina. kad bih čula taj razgovor mislim da bi mi kroz jedno uho unutra, kroz drugo van, a ne da bih ga analizirala, čačkala i još k tome prepričavala, al ajd dobro.
evo vozim se neki dan u autu sa sinom od 3 godine i slušam mozartov requiem (nadam se da smijem slušati mozarta u blizini sina i da neće ispasti kako ga filam preteškim informacijama) jer ga volim slušati kao mnoštvo druge umjetničke glazbe i mom se sinu to jako svidjelo pa me pitao što je to i ja sam mu rekla da je to dies irae kojeg je skladao jedan čiko mozart. dijete je to zapamtilo i idući puta u autu me tražio da pustim "dijes ije" i "lakimozu" (lacrimosa). meni je to bilo toliko simpatično što je on zapamtio ime skladbe i skladatelja pa sam odmah to ispričala kao anegdotu.valjda ne bi i mene ogovaro da si slučajno čuo naš razgovor.
možda je ta žena neki prof. filozofije pa je mala slučajno čula razgovor, ma nebitno.....

[sanja77]

2. Kada bih bila od onih roditelja koji su dijete dobili uz potpomognutu trudnoću, zasmetalo bi me kada bi se netko u mojoj prisutnosti hvalio trećim djetetom. Osjećala bih da je to napravio namjerno i bila bih tužna i ljuta.

Evo mi smo imali, ali obratnu situaciju. Imamo susjede koji godinama neuspješno pokušavaju potpomognutom oplodnjom dobiti dijete i sve ove godine im pružamo najiskreniju podršku, a kada smo mi dijete dobili nisu ga došli ni vidjeti i na cesti nas jedva pozdrave jer kao namjerno se šećemo po cesti umjesto da dijete u podrum zatvorimo da se oni ne bi vrijeđali. Meni je moje dijete najveća sreća i ako ga spomenem u razgovoru jednostano je komadić sreće koji želim podijeliti. Niti se hvalim, niti preuveličavam, samo eto dijelim crticu iz života. Dok sam imala samo pesa i o njoj sam više pričala, volim dijeliti, takva sam.

[SikaPika]

Sanja, jako je ružno to što ti se dogodilo. Ne znam bih li mogla isto napisati da sam na tvome mjestu, no, nekako ih opravdavam činjenicom što zaista ne mogu imati dijete. Gorčina je zeznuta stvar. Kada sam napisala rečenicu koju si kvotala, nisam mislila da treba šutjeti o svom djetetu, no ipak mislim da bi ljudi općenito trebali biti malo obzirniji (iako je Androgen rekao kako čovjek s trećim djetetom nije znao za njegovu situaciju). Naravno da nećeš skrivati svoje dijete ili ne pričati o njemu, ali u situacijama gdje se ljudima sve vrti oko toga da dobiju dijete (što se nekima događa ako im pukne kondom ili dok žena ima mengu ili...) treba biti malo obzirniji i smanjiti doživljaj.
I ja sam od onih koja voli pričati o svom djetetu (kao što volim pričati o svima koje volim) i uvijek tražim priliku pričati o njoj, no kada znam da bi to nekoga moglo zaboljeti, suzdržim se. Isto tako kada mi prijateljica priča o svom mužu kako je neuredan, kako joj ništa ne pomaže..., neću pričati kako je moj muž taj dan usisao, skuhao ručak, oprao suđe... nego ću i ja oplest po svom mužu da joj bude lakše (sva sreća pa imam po čemu oplest jer nije ni on baš svaki puta zlato )