Prvorođeni je znao satima spavati na meni, trčala sam na svaki kme, vadila sisu gdje treba i gdje ne treba. I sa malenom bih isto tako, al na žalost ne mogu baš svaki put. Bebica se probudi recimo baš kad njemu brišem guzu, hladim obrok ili slično i mora pričekati koju minutu. I sama sam se iznenadila kad sam vidjela da se zna i sama smiriti ili zaigrati, ali opet ne "treniram" ju na taj način i teško mi je kad plače.
Ne znam koja forumašica je napisala ovu misao: djeca se ne navikavaju na nošenje, ona se rađaju s tom navikom; naviknuti ih možeš jedino na nenošenje.
To je tako istinito!