bračni savjetnik ili što ako brak puca po šavovima?

[*mamica*]

Djecu nije briga jeli mama ludo zaljubljena u tatu i jeli se tati tresu koljena kad vidi mamu, mašta li mama o nekom drugom kad je s tatom i ševi li tata neku drugu tetu kad je vani. Dok mama i tata funkcioniraju ko prijatelji za djecu je u svakom dlučaju bolje da su zajedno.

Mislim da je ovo podcjenjivanje djece. Djeca imaju šesto čulo za takve stvari, samo što iz straha ne žele progovoriti o tome. Mislim da djeca puno traže od nas i da im nije dovoljno da su tata i mama u mirnim, cool odnosima. Mislim da djeca žele osjetiti ljubav između svojih roditelja i da im to donosi sigurnost i ništa ih ne može zavarati. I mislim da prijevara jaaako štetno utječe na djecu i da im nije nimalo svejedno.
Imaju ta naša djeca ono nešto što ih ne da zavarati - oni žele ljubav, ljubav između tate i mame i ljubav između sebe i roditelja, oni to osjećaju i trebaju.

[ana.m]

I ja mislim da je podcjenjivanje djece...
Gledam svoju djecu...Oni kad vide da se MM i ja poljubimo, mazuckamo ili grlimo točno im se na licu vidi da su sretni i odmah dolete i uguraju se među nas da se svi skupa volimo.
Isto tako ako se pokačimo (nisu to nikad nekekakve gadne svađe, ali dovoljno da se malo dignu tenzije) vidi im se na ličekima da su zbunjeni, da im se to ne sviđa, kao da im je neki "strah" u okicama...

[*mamica*]

I ja mislim da je podcjenjivanje djece...
Gledam svoju djecu...Oni kad vide da se MM i ja poljubimo, mazuckamo ili grlimo točno im se na licu vidi da su sretni i odmah dolete i uguraju se među nas da se svi skupa volimo.
Isto tako ako se pokačimo (nisu to nikad nekekakve gadne svađe, ali dovoljno da se malo dignu tenzije) vidi im se na ličekima da su zbunjeni, da im se to ne sviđa, kao da im je neki "strah" u okicama...

E tako je i kod nas. Odmah leti između nas i skupa s nama se ljubaka i mazi i smije. A nedavno smo se posvađali pred njom, ona ima 13.mj. i kad je vidjela kako sam tužna, prišla mi je i počela me maziti i ljubiti. Zamisli ti to!! Nadam se da se nikada više nećemo pred njom posvađati

[nenaa]

Svimbalo, jesam, ja sam negdje napisala da je djeci bolje da su mama i tata u bilo kakvom braku (koji podrazumijeva normalne odnose bez nasilja i nenormalnog ponašanja) nego razvedeni. Pišem ti iz vlastitog iskustva. Kakvu poruku šalješ djetetu? Ne znam. Ja sam trenutno u sretnom braku pa ispada da sam samoj sebi poslala poruku da se ne treba žuriti i da svemu treba dati nekoliko šanski, ima nade..nemam pojma kako to sročiti. Djecu nije briga jeli mama ludo zaljubljena u tatu i jeli se tati tresu koljena kad vidi mamu, mašta li mama o nekom drugom kad je s tatom i ševi li tata neku drugu tetu kad je vani. Dok mama i tata funkcioniraju ko prijatelji za djecu je u svakom dlučaju bolje da su zajedno.

sa cijelim ovim bih se složila, ali sa naglaskom na boldano. Iako nisam sigurna da bi to prijateljstvo odnosno takav prijateljski brak potrajao. Treba biti malo poseban da živiš sa nekim tko izletari po vani ili da onaj drugi ima doma prijateljicu, a vani neznam... ljubavnicu...ženu koju voli. Ali složila bih se sa Trinom da ako su odrasli pametni i NORMALNI djeca ništa ne moraju znati.
Pa dajte bračni supružnici godinama ponekad imaju ljubavnika/icu, a da onaj drugi a specijalno djeca ništa ne znaju. Nećemo se sad valjda ovdje praviti da to ne postoji. Ma dajte.

[nenaa]

Mislim da pojasnim šta sam htjela reći.

Nije pravilo da djeca sve vide i osjećaju. Njihov vid je u rukama roditelja. Ja osobno znam nekoliko svojih frendica koje su već žene, a čiji roditelji da li mama ili tata ševe nekoga sa strane već gooooodinama. Isto tako to se po mjestu zna gooooooodinama. Te frendice i njihove majke i očevi pojma nemaju. I to su "sretni" brakovi. U 4 zida ne ulazim, i ne tvrdim da se ništa ne zna, ali je činjenica da ta djeca, danas ljudi vidno i očito svoje roditelje vole i obožavaju kao da sve to ili ne postoji ili oni ne znaju.
Ja recimo isto tako vjerujem u brak svojih roditelja i mislim da su sretni i da nikad ne bi i nisu, ali sad kad sam malo odrasla i kad vidim da svega ima, ne bih baš ruku u vatru stavila da je tako. Ne bih niti za svog muža da nije, niti da neće. Za sebe bih...za sada, a tko zna možda konačno dođe princa sa onog bijelog konja koji je stigao pred x godina, a ja ga oženila (šaaaalaaa), a vjerujem, na žalost, da ima i među nama forumašicama onih koje su svašta proživjele u braku i koje bi mogle reći "DA POŠTEDILI SMO KLINCE" i forumašica koje guraju i izgurale su takav brak.
Naravno da niti jedna vjerojatno ne bi to priznala jer je to neka vrsta sramote, ali izmotavati se tu kako smo sve oženile princa koji ne vidi dalje od naše aureole na glavi, i koji svaki dan klečeći utrčava u kuću noseći ružu u zubima i sladoled za djecu...i svi trčimo za ručice u zalazak sunca...ono please. Mislim ako je tako ja sam onda ovdje zalutala.

[pomikaki]

Ne znam baš nenaa, ja znam neku djecu - ili već ljude - koji su to doznali (za svoje roditelje) i nije im baš bilo svejedno. Ma uostalom svi ih znamo.
Naravno, sve je to za ljude, ne bih moralizirala, i osobno ako bi mm poželio nešto sa stane, tko sam ja da mu branim. Ali nek onda ode s tom drugom pa nek nju usreći. I zbilja nisam neki ljubomoran tip, čak naprotiv, dok nisam imala djece mislim da bih to puno lakše oprostila. A ovako, da živim u braku, s djetetom, i pravim se da ništa ne znam? Teško. Ne zbog sebe, nego baš zbog djece.

[Zubic vila]

Sigurna sam da ničiji brak nije trčanje u zalazak sunca držeći se za ručice i da ni mi ni naši muževi nismo savršeni. Svi se svađamo i mirimo, imamo svoje razlike, veće i manje probleme, bolje i lošije dane.
Ali "sama gurati i izgurati brak", "poštedjeti djecu", "vid djece je u rukama roditelja"- mora da se šališ. Fenomen braka i razvoda, međuljudskih odnosa istražuju neki puno stručniji od tebe i mene, i davno su u proučavanju prevazišli ovakve floskule.

Oni koji su se rastali pisali su tu na temi kako se radilo o odluci koja je dugo sazrijevala i kad se prelomilo- znali su da nema natrag. To cijenim. Za to treba hrabrosti. A ostati pasivan u svojoj muci izgovarajući se na djecu- to je kukavičluk.
Već sam pisala da ako oba bračna druga žele poboljšati svoj odnos, i raditi na braku- imaju sve preduvjete za uspjeh. Ako jedan partner to ne želi- što mi to zapravo onda spašavamo i pod koju cijenu?

[nenaa]

Sigurna sam da ničiji brak nije trčanje u zalazak sunca držeći se za ručice i da ni mi ni naši muževi nismo savršeni. Svi se svađamo i mirimo, imamo svoje razlike, veće i manje probleme, bolje i lošije dane.
Ali "sama gurati i izgurati brak", "poštedjeti djecu", "vid djece je u rukama roditelja"- mora da se šališ. Fenomen braka i razvoda, međuljudskih odnosa istražuju neki puno stručniji od tebe i mene, i davno su u proučavanju prevazišli ovakve floskule.

Oni koji su se rastali pisali su tu na temi kako se radilo o odluci koja je dugo sazrijevala i kad se prelomilo- znali su da nema natrag. To cijenim. Za to treba hrabrosti. A ostati pasivan u svojoj muci izgovarajući se na djecu- to je kukavičluk.
Već sam pisala da ako oba bračna druga žele poboljšati svoj odnos, i raditi na braku- imaju sve preduvjete za uspjeh. Ako jedan partner to ne želi- što mi to zapravo onda spašavamo i pod koju cijenu?

Ali ja se u potpunosti slažem i sa tobom. Samo mislim da se ne može generalizirati ili uspoređivati niti jedan brak. Ni ja ne znam što bih. Mislim da ne bih nikada oprostila npr. nevjeru, a opet znam cure koje su gorljivo govorile isto i kad se to na žalost desilo, oprostile su radi djece, a djeca su mala pa ništa ne znaju niti dan danas. Mislim da ne postoji savršen brak i da je njegovo savršenstvo upravo u tim manjim ne savršenstvima i raspravama gdje svaki supružnik ima svoju glavu da misli i svoja usta da govori, i da ga se čuje.
Ja ne mislim da djeca uopće trebaju vidjeti i proživljavati naše krize, nije to lako ne prenositi na njih i ne mislim da oni nešto ne vide i ne naslućuju, ali pa niti mi nije cilj operirati ih od tjeskobe i strahova od života u određenoj mjeri. Pripremamo ih na život, a ne na bajku. U stvari ne znam šta sam htjela reći.

Samo da brak nije romantična pričica i da djeca mogu i nemogu svega biti pošteđena, a da to uvelike ovisi o nama roditelima i da smo mi ti koji tu imamo najveću ulogu.
Ali definitivno nisam tip osobe koja može unapred govoriti na način "ja nikad nebih mogla ovo i ono..." jer život je nemilosrdan i mene ponekad razne situacije iznenade i pokažu mi kako me trenutak čini svaki put nekom novom osobom. Možda bih oprostila prevaru, možda i nešto drugo... bo...kad bi bilo onda bih promišljala, sad ne znam.

[Cubana]

Ali definitivno nisam tip osobe koja može unapred govoriti na način "ja nikad nebih mogla ovo i ono..." jer život je nemilosrdan i mene ponekad razne situacije iznenade i pokažu mi kako me trenutak čini svaki put nekom novom osobom. Možda bih oprostila prevaru, možda i nešto drugo... bo...kad bi bilo onda bih promišljala, sad ne znam.

Ovo ne tvrdim.
Ali stojim iza toga da brak nije "One woman/man show" i da ako su oboje spremni na rad i trud da onda ni nevjera nije nepremostiva prepreka.
Nije svaki brak isti i generalizacija je nemoguća. Ali osnovne postavke ne bi trebale biti jako različite.

[pomikaki]

Mislim da ne bih nikada oprostila npr. nevjeru, a opet znam cure koje su gorljivo govorile isto i kad se to na žalost desilo, oprostile su radi djece, a djeca su mala pa ništa ne znaju niti dan danas.

E sad to je jedno ako se dogodi pa se oprosti, a drugo ako traje godinama pa se trpi...
Ajde neću ni ja reći "ne bih nikad" da ne bih jednom pojela što sam rekla, ali ne bih si to zbilja poželjela. Iz ovih cipela smatram to scenarijem iz pakla. Ja da glumim krasnu ženu i majku zbog djece, i toleriram stalne izlete sa strane. Samo mi to još fali

[Zubic vila]

Ne bih komentirala ničiji brak konkretno, otkud mi pravo. Pravi uvid imam jedino u svoj brak, a sreću u njemu mislim da mogu zahvaliti ljubavi i žudnji koju osjećamo kao i činjenici da ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, trudimo se i onda kad nam je lijepo, trudimo se da nam bude još ljepše, pričamo, poštujemo se, kažemo iskreno i kad nam nešto smeta, posvađamo se, izljubimo se i sve to dolazi samo po sebi pa ne mislim kao Ifigenija da je pojam "prave osobe" precijenjen. Imala sam nekoliko recimo ozbiljnijih veza prije braka, i kad sad iz perspektive nekog tko je roditelj i iza sebe ima pristojan bračni staž pokušam zamisliti sebe da s bilo kim od bivših dijelim život- nezamislivo mi je. Ne samo zato što mi se svi u odnosu na MM-a čine bezveze, nego sam sigurna da s nekim drugim ni ja ne bi bila ova svoja ja. Meni je MM najbolji prijatelj, najdraži sugovornik, ali prije svega je on moja ljubav. Sasa je u svom postu pisala o toj nekoj žudnji koju bi trebali osjećati. To je to. Nije isto što i zaljubljenost, koja prolazi, nije isto što i ljubav, koja je konstanta. Baš žudnja.
I još nešto jako važno, što je netko spomenuo na prošloj stranici. Pogled između mame i tate, koji i djeca vide, osjećaju. Ne znam jeste li gledali film "The story of us" sa Bruce Willisom i Michelle Pfeifer, glume bračni par pred rastavom. Pravi bračni savjetnik među filmovima. Jedno od njih u nekoj sceni istresa dušu i kaže da mu nedostaje "the look that says we are on the same side"- to je to.

[Tashunica]

Sigurna sam da ničiji brak nije trčanje u zalazak sunca držeći se za ručice i da ni mi ni naši muževi nismo savršeni. Svi se svađamo i mirimo, imamo svoje razlike, veće i manje probleme, bolje i lošije dane.
Ali "sama gurati i izgurati brak", "poštedjeti djecu", "vid djece je u rukama roditelja"- mora da se šališ. Fenomen braka i razvoda, međuljudskih odnosa istražuju neki puno stručniji od tebe i mene, i davno su u proučavanju prevazišli ovakve floskule.

Oni koji su se rastali pisali su tu na temi kako se radilo o odluci koja je dugo sazrijevala i kad se prelomilo- znali su da nema natrag. To cijenim. Za to treba hrabrosti. A ostati pasivan u svojoj muci izgovarajući se na djecu- to je kukavičluk.
Već sam pisala da ako oba bračna druga žele poboljšati svoj odnos, i raditi na braku- imaju sve preduvjete za uspjeh. Ako jedan partner to ne želi- što mi to zapravo onda spašavamo i pod koju cijenu?

zubice ja te mogu samo potpisati, tako lijepo i pametno zboriš.

život je jedan i jedini i nema šanse da bih ga protratila nesretna u lošoj vezi, bilo kakvoj, od bračne do prijateljske.

[Cubana]

Zubićka, jesi mozda imala u planu pisati blog?








Potpisujem te naravno od prvog do zadnjeg slova.

[Zubic vila]

Zubićka, jesi mozda imala u planu pisati blog?








Potpisujem te naravno od prvog do zadnjeg slova.

Cubana "zloćo" jedna. Nisam ja blog tip ženske

On topic- stvarno je film "The story of us" bračno edukativan i pozitivan. Može i kao preventiva, ne samo za one kojima brak puca po šavovima.

[kahna]

The story of us - hvala što si me sjetila, trebala bi ga pogledati ponovno.

[Bubica]

a opet znam cure koje su gorljivo govorile isto i kad se to na žalost desilo, oprostile su radi djece, a djeca su mala pa ništa ne znaju niti dan danas.

meni se često čini da "oprostile su radi djece" je velika floskula, oni koji su oprostili ili koji se prave da ne vide, tj. ostaju u braku kojim nisu zadovoljni to rade radi sebe a ne radi djece. Uopće ne dovodim u pitanje legitimitet nečije odluke, ali vjerujem da je autribucija pogrešna, tj. lakše je reći sebi i okolini da se "žrtvujemo" radi djece nego mozda zato jer nismo sigurni imamo li snage se sami nositi sa životom, da se bojimo osjećaja neuspjeha, ili što god...

Ja vjerujem da djeca osjećaju i vide puno toga i da loša atmosfera u obitelji njima ne može promaknuti. Ne vjerujem u to da, da bi bili sretni trebaju gledati zaljubljena srčeka koji frcaju iz roditelja ali trebaju osjećati stabilnost, sigurnost i mironoću, koju će par teško postići ako ima ozbiljnih problema u njihovom odnosu (kako god taj odnos nazvali). Par može živjeti stabilno zajedno u svakojakim modalitetima odnosa ako svaki član para preuzme odgovornost za svoje odluke i bude miran s tim odlukama, a to zapravo nije nimalo lako.

Ja razumijem i ovo o čemu Ifigenija priča, da bi promijenio druge moraš prvo promijeniti sebe, ali to je puno lakše reći nego ostvariti. Do te točke treba sazrijeti - ja još nisam...

[Ifigenija]

Mislim da je ovo podcjenjivanje djece. Djeca imaju šesto čulo za takve stvari, samo što iz straha ne žele progovoriti o tome. Mislim da djeca puno traže od nas i da im nije dovoljno da su tata i mama u mirnim, cool odnosima. Mislim da djeca žele osjetiti ljubav između svojih roditelja i da im to donosi sigurnost i ništa ih ne može zavarati. I mislim da prijevara jaaako štetno utječe na djecu i da im nije nimalo svejedno.
Imaju ta naša djeca ono nešto što ih ne da zavarati - oni žele ljubav, ljubav između tate i mame i ljubav između sebe i roditelja, oni to osjećaju i trebaju.

Nadam se da ne postoji dihotomija - ili se volimo uvijek i svagda tako da padamo u nesvijest od ljubavi, ili razvod.

Mislim da je korisna lekcija za djecu i trenutci krize (ako je sve uljuđeno i pristojno u smislu da se nitko ne dere i ne reže žile napuklom čašom na terasi pred susjedima i to); da postoji tjesnac među ljudima, u poslu, sa samim sobom, i da je to dio koji se izdrži, to je dio koji nas sljeduje. Sreća je, naravno, ako se to prevlada na dobar način, to je sreća za cijelu obitelj.

Tragedija je kad se iz krize ne može van, i to - kao što ste dobro apostrofirale, a ja malo podcijenila taj faktor - ajmo reć krivicom jedne strane. Tada stvarno dobro treba razmisliti što i kako dalje, i kako izvući najbolje iz dane situacije... to ja mislim da nitko ne može reći za drugoga.

Ja sam htjela reći da treba pokušati modificirati, isprobati, oprostiti, prihvatiti, svašta napraviti da se dobro u drugom i sebi otkrije, ili izbrusi, ili već nešto - ako postoji, i ako ima spremnosti.

kad je točka odustanka - ne znam. Vjerujem da je ima, ali isto tako ću ponoviti - prebrzo se na ovom forumu zgraža nad nekom iskrenom pričom neke od mladih žena, i prebrzo joj se kaže - razvedi se, i ne bih ja nikad.

Ne bi nijedna nikad ništa, a tuljana oko mene i majmuna s prstenom koji se šepire u fakultetskim kafićima i šacaju hoće li uloviti koju, u kladionicama, debila svakakvih, a svaki ima prsten. Netko to ipak podnosi, s razlogom, i netko se ipak za svoj brak bori, ma koliko to bilo teško.

Tako da - svim ženama kojima muževi izgledaju kao nemani ja šaljem virtualni pozdrav. I ne dajte se. Svima nama ponekad muževi, djeca, roditelji, drugi ljudi izgledaju kao nemani iz džungle. Nekad smo mi ta iskrivljena leća, nekad jesu nemani iz džungle... nekad su ljudski odnosi ti koji generiraju to, nekad prošlost... to je tako.

[Zubic vila]

Ljubav se osjeti ili ne i u načinu na koji se svađaš. Ona je tu ili nije, to znaju samo oni koji su dio tog bračnog odnosa. Pitanje je samo koliko su iskreni, prije svega prema sebi.

prebrzo se na ovom forumu zgraža nad nekom iskrenom pričom neke od mladih žena, i prebrzo joj se kaže - razvedi se, i ne bih ja nikad.

Ne bi nijedna nikad ništa, a tuljana oko mene i majmuna s prstenom koji se šepire u fakultetskim kafićima i šacaju hoće li uloviti koju, u kladionicama, debila svakakvih, a svaki ima prsten. Netko to ipak podnosi, s razlogom, i netko se ipak za svoj brak bori, ma koliko to bilo teško.

Da te pitam- tko se bori za svoj brak sam, bez druge polovice- za što se bori? Ova koja se bori dok njen tuljan sjedi u fakultetskom kafiću i traži neku novu naivku? A ti bi joj savjetovala da nabaci iskren osmjeh i bori se?
Jel brak brak ako u njemu svatko živi svoj život? Jel obitelj obitelj ako nema zajedništva i povjerenja?

[cvijeta73]

zubić vila - prekrasan post si napisala.
i tako je lijepo čitati da ima parova koji, vjerujem zato što se oboje trude da tako bude, žive ovako kao što živite vas dvoje. pričate, slušate, iskreni ste, posvađate se, izljubite se, i što je najbolje - to dolazi samo po sebi. osjećate i ljubav i žudnju.
trajati ćete vječno

ali, ima brakova, bojim se da je većina takva, u kojima nije sve tako. jednostavno - nije. iako ovo što si ti opisala su u stvari male stvari, a opet velike, onako kako bi trebalo biti. ne mislim ja da je kod tebe sve savršeno, ali u nekakvim realnim okvirima i realnim očekivanjima - u stvari, takav odnos i možemo nazvati - savršenim.

i u stvari i sama se znam pitati da li to znači da su svi ostali brakovi onda osuđeni na - propast? razvod?
život je dug. ja vjerujem da ako su se dvoje ljudi odlučili na zajednički život, na obitelj, ako su se jednom voljeli, da to nešto znači. isto tako vjerujem da u tom dugom razdoblju, jednostavno, kod nekih, ima i faza kad bi se rastavili da nema djece, pa čak i da nema zajedničke imovine. a to ih priječi.
što nije loše. ostati u braku radi djece za mene ima svoj smisao. naravno, ne mislim ovdje na ekstreme, nego na ono što većina brakova prođe - fazu ajmo reć, nekakvog sivila. fazu u kojoj nema pogleda, ovakvih i onakvih. kad se pitaš, jel to - to? oću li ja sad cijeli život živjeti u sivilu, bez da djeca gledaju roditelje koji su sretni, koji se vole i koji se grle i izmjenjuju poglede. kad roditelji više funkcioniraju kao nekakvi poslovni partneri, a ne dvoje ljudi koji se vole.

jer ako ste se jednom voljeli, tko kaže da nećete opet? i tko kaže da to neće biti iznenađujuće brzo? možda kad se neka druga životna okolnost promijeni, nevezana uz sam odnos bračnih partnera.

ima brakova gdje jedna strana daje više, i ništa se neće promijeniti - uvijek će davati više. ima svakakvih brakova. ima ljudi koji ne znaju komunicirati, koji ne znaju pričati. ima ljudi s kojima je užasno teško živjeti. osobno mislim da je razvod roditelja velika trauma za djecu. i zato ja nikako ne bih nazivala floskulom rečenicu - ostati u braku zbog djece.

[pomikaki]

Ok, Ifigenija je ubacila pokoji ako, i opet se možemo složiti u prvom dijelu, ali onda u zaključku...

Ne bi nijedna nikad ništa, a tuljana oko mene i majmuna s prstenom koji se šepire u fakultetskim kafićima i šacaju hoće li uloviti koju, u kladionicama, debila svakakvih, a svaki ima prsten. Netko to ipak podnosi, s razlogom, i netko se ipak za svoj brak bori, ma koliko to bilo teško.

...tu bih se ja upitala s kojim to razlogom netko podnosi...

[Zubic vila]

Mislim da i u tom sivilu i rutini čovjek zna iskreno, sam sa sobom, da li je u braku generalno sretan ili ne. Jer ako bi sutra spakirao kofere da dobije na lotu pa mu se otvore nove mogućnosti, o čemu pričamo... Mnogi su u braku (to je činjenica, poprilično tužna) jer su naučeni da je rastati se sramota, jer se ne žele odreći financijske sigurnosti- i mislim da se ti razlozi često kriju iza toga "zbog djece", kako je Bubica napisala.

Mislim da riječ trauma za razvod nije baš uvijek primjenjiva, nekad je preteška. Kolika je razvod "trauma" za djecu ovisi najviše o ponašanju roditelja. Razvod je uglavnom traumatičan koliko i ono što mu je prethodilo. A roditelje najčešće razvod puno ne mijenja- nemarni roditelji se razotkriju, a brižni ostaju brižni i ne koriste djecu kao sredstvo. Štoviše znam nekoliko njih koji kao roditeljski partneri izvrsno funkcioniraju, a u braku je situacija bila "ima slike, nema tona".

Mojoj najboljoj frendici roditelji su se razveli kada je imala 2 godine. Ona danas ima skoro 30, njeni starci su nešto kao dobri poznanici, ona je "zahvaljujući" tom razvodu kasnije dobila polubrata i polusestru (ona nikad ne upotrebljava ovaj prefiks polu-, to ja napisah da vam bude jasno) bez kojih ne može zamisliti svoj život i često mi zna reći da uopće ne kuži kako su njeni ikad završili zajedno, a ima baš lijep odnos sa roditeljima.

[Angie75]

Nedavno me prijateljica upoznala sa svojom kolegicom s posla koja nam je ispričala da su joj se roditelji razveli kad je imala 20 godina, i da se to odvijalo izuzetno civilizirano, i da su oni i danas prijatelji. Ali da je ona bila u takvom šoku dvije godine, zapustila fakultet, prekinula vezu, nije znala ni tko je ni što je - što mi je potpuno razumljivo, jer tvoja obitelj te isto na neki način definira kao osobu, i kad se ta obitelj raspala, ona više nije bila ni ista osoba, koliko god izgrađena do tad bila. Dugo sam razmišljala o toj curi i njenom životu, danima nakon što smo se upoznale, tako me to bilo dirnulo.
Ne znam, i stvarno ne zagovaram ostanak u braku pod svaku cijenu, ali ja živim u svom balončiću gdje su obitelj mama, tata i djeca u zajedničkoj kući, i molim vas nemojte mi puknuti taj balončić

[pomikaki]

Nedavno me prijateljica upoznala sa svojom kolegicom s posla koja nam je ispričala da su joj se roditelji razveli kad je imala 20 godina, i da se to odvijalo izuzetno civilizirano, i da su oni i danas prijatelji. Ali da je ona bila u takvom šoku dvije godine, zapustila fakultet, prekinula vezu, nije znala ni tko je ni što je - što mi je potpuno razumljivo, jer tvoja obitelj te isto na neki način definira kao osobu, i kad se ta obitelj raspala, ona više nije bila ni ista osoba, koliko god izgrađena do tad bila. Dugo sam razmišljala o toj curi i njenom životu, danima nakon što smo se upoznale, tako me to bilo dirnulo.

Moguće, ali mislim da je ista reakcija moguća i ako dijete dozna da neki od roditelja godinama ima vezu sa strane... opet isto, pitaš se kakva je to obitelj koja te definira kao osobu.
Na ovom teoretskom nivou, rekla bih čak da mi je bolja verzija da mi roditelji iskreno kažu što se zbiva i da vidim da poduzimaju neke korake - bio to razvod ili trud s obe strane na spašavanju braka, nego da shvatim da svi zajedno živimo veliku laž, kao da se ništa ne događa.

[annie84]

Ne bih komentirala ničiji brak konkretno, otkud mi pravo. Pravi uvid imam jedino u svoj brak, a sreću u njemu mislim da mogu zahvaliti ljubavi i žudnji koju osjećamo kao i činjenici da ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, trudimo se i onda kad nam je lijepo, trudimo se da nam bude još ljepše, pričamo, poštujemo se, kažemo iskreno i kad nam nešto smeta, posvađamo se, izljubimo se i sve to dolazi samo po sebi pa ne mislim kao Ifigenija da je pojam "prave osobe" precijenjen. Imala sam nekoliko recimo ozbiljnijih veza prije braka, i kad sad iz perspektive nekog tko je roditelj i iza sebe ima pristojan bračni staž pokušam zamisliti sebe da s bilo kim od bivših dijelim život- nezamislivo mi je. Ne samo zato što mi se svi u odnosu na MM-a čine bezveze, nego sam sigurna da s nekim drugim ni ja ne bi bila ova svoja ja. Meni je MM najbolji prijatelj, najdraži sugovornik, ali prije svega je on moja ljubav. Sasa je u svom postu pisala o toj nekoj žudnji koju bi trebali osjećati. To je to. Nije isto što i zaljubljenost, koja prolazi, nije isto što i ljubav, koja je konstanta. Baš žudnja.
I još nešto jako važno, što je netko spomenuo na prošloj stranici. Pogled između mame i tate, koji i djeca vide, osjećaju. Ne znam jeste li gledali film "The story of us" sa Bruce Willisom i Michelle Pfeifer, glume bračni par pred rastavom. Pravi bračni savjetnik među filmovima. Jedno od njih u nekoj sceni istresa dušu i kaže da mu nedostaje "the look that says we are on the same side"- to je to.

X

[Trina]

Mislim da je ovo podcjenjivanje djece. Djeca imaju šesto čulo za takve stvari, samo što iz straha ne žele progovoriti o tome. Mislim da djeca puno traže od nas i da im nije dovoljno da su tata i mama u mirnim, cool odnosima. Mislim da djeca žele osjetiti ljubav između svojih roditelja i da im to donosi sigurnost i ništa ih ne može zavarati. I mislim da prijevara jaaako štetno utječe na djecu i da im nije nimalo svejedno.
Imaju ta naša djeca ono nešto što ih ne da zavarati - oni žele ljubav, ljubav između tate i mame i ljubav između sebe i roditelja, oni to osjećaju i trebaju.

kao što je netko već napisao, ljudi godinama žive sa ženama i ljubavnicama a djeca to nikad ni ne saznaju. Ali nije poanta u tome, ja sam zadnja osoba ovdje koja bi nastavila živjeti s mužem i spoznajom da ima drugu. Ja sam htjela reći da se u brakovima događa da nestane i strasti i ljubavi i ikakve privlačnosti. Ostane samo prijateljstvo. Takvu temu sam i otvorila. Odnosi postanu/ostanu bljutavi, cimerski, sve štima ali ništa ne štima. Do prije nekog vremena mislila sam da nebi nikad tako mogla, da je moja sreća važnija od ičeg drugog i da će mojoim zadovoljstvom djeca dobiti a ne izgubtii. Ali desilo mi se ono "nikad ne reci nikad" po tisućiti put u životu (nikako da naučim) pa sam promijenila mišljenje. ja sam bila pred rastavom, to je bila deifnitivna odluka. Toliko definitivna da sam rekla djeci i mojima. Djeca su reagirala božeoslobodi, neda mi se niti pisati o tome jer me želudac zaboli kad se toga sjetim. A živjela su s našim neprestanim svađama, tatinim stalnim odsustvima, mojim napadima ludila kad bi vidila tatu...Njima to ništa nije bilo važno osim toga da živimo zajedno. nakon toga rekla sam da bi progutala i govno samo da se oni nikad više u životu tako ne osjećaju. Pa se dogodio ogroman preokret u mojoj i muževoj glavi, djeca su nas spojila i otrijeznila. Ostali smo zajedno i igrom slučaja otkrili da smo super, da možemo imati kvalitetan brak i odličan odnos ako se malo potrudimo. Doslovno malo. On je imao problemčinu koja nas je pojela žive i taj problem je nakon dugo godina riješio. A ja sam ga prestala doživljavati ko komad namještaja u kući. Npr često mi je znao prigovarati kako, kad me gleda s bilo kim drugim, nebitno jel to prijatelj, prijateljica, mater, otac..,ima osjećaj da sam sasvim druga osoba nego kad sam s njim. I to je i bilo tako. Inače sam zaje,bantski tip, sa svima sprdačina i neozbiljnost, s njim tiranin. Pa sam se počela gledati njegovim očima i nije mi se svidilo. Sad nam je dobro iako smo morali početi sve ispočetka, izgraditi neki novi život. I baš smo ponosni što smo uspjeli. Ali ima opet jedna mala stavka koja je najvažnija. Ja njega nisam niakd prestala voliti. Iako se nekad činilo da to nema veze s ljubavlju, u pozitivnim trenucima to je bilo sasvim jasno. nekakva energija nas je uvijek spajala, seksualna naročito (jel ovo sad previše?) i svakakva pa je imalo smisla nastaviti. A imala sam deeeebeli razlog da ga ostavim. Znam da bi našla novog tipa u roku od odma (jel i ovo previše?), da sam sposobna sebi izgraditi potpuno novi život s nekim drugim i bila bi sretna ali moja djeca nebi nikad.

Nisam za ifigenijine savjete, meni je to prestrašno. Ja sam za spontanost i iskrenost.

[stray_cat]

Ljubav se osjeti ili ne i u načinu na koji se svađaš. Ona je tu ili nije, to znaju samo oni koji su dio tog bračnog odnosa. Pitanje je samo koliko su iskreni, prije svega prema sebi.



Da te pitam- tko se bori za svoj brak sam, bez druge polovice- za što se bori? Ova koja se bori dok njen tuljan sjedi u fakultetskom kafiću i traži neku novu naivku? A ti bi joj savjetovala da nabaci iskren osmjeh i bori se?
Jel brak brak ako u njemu svatko živi svoj život? Jel obitelj obitelj ako nema zajedništva i povjerenja?

fora je u tome da ono sto neko dozivljava ko ispravan nacin da se za nesto (vezu) izboris druga strana moze protumaciti ko maltretiranje

jedna strana u necemu moze viditi katastrofu a druga strana uopce u tome ne vidi problem

proucite malo literaturu o komunikaciji i pregovaranju. ne postoji samo jedna istina, samo jedno vidjenje situacije i samo jedno rjesenje. ako suprotna strana zivi i razmislja drugacije od vas to ne radi vama u inat nego se ljudi jednostanvo razlikuju

moje je iskustvo da hrvatska uglavnom funkcionira po sistemu "tko ne misli kao ja taj nije u pravu i taj je protiv mene". stvarno smo kultura control freakova, ne znamo slusati i cuti drugu stranu, ne znamo komunicirati jer se tome nismo naucili ni doma ni u skoli niti bilo gdje drugdje.

!!!@ zubic vila, ovo se ne odnosi za tebe, samo mi je tvoja recenica posluzila kao dobar start

ovo o cemu pisem je dio moje terapije jer idem kod psihologa zbog depresije sa kojom sam se suocila zbog sebastianovog autizma, pa sam odatle krenula u kopanje po sebi

tek kad osvjestite kakve ste i kako vas stvarno drugi dozivljavaju (a to se jako razlikuje od slike koju imate o samoj sebi) imate pocetak da poocnete raditi na sebi

ne mozete mijenjati ljude, jedino mozete raditi na sebi i idealno bi bilo upoznati sebe prije izbora partnera sa kojim planirate ostati cijeli zivot. svi se mi tu vrtimo oko ideje da je smisao postojanja zavrsiti skolu, naci partnera i dobiti klince. ideja da su ljudi koji nisu u vezi ili ljudi bez djece promasaj je stvarno duboko uklesana u nase mozgove. vecina nedoumica koje vas muce, vecina ljutnje prema partneru koj se ne ponasa u stilu da je on jedva docekao da postane otac i partner i apsolutno se posveti obitljeskom zivotu krecu iz te ideje

sto je uopce ljubav? kemija i provlacnost? leptirici u trbuhu? postovanje partnera? privlacnost je u principu dosla od fizicke privlacnosti a di je u toj prici poznavanje te osobe sa kojom zaglavimo?

i sto je najbolje, taj tip je takav kakav je i onda se mi na njega ljutimo jer se ne ponasa u skladu da slikom partnera kakvog smo si mi zacrtale u glavi kao idealnog partnera i oca

koj ce vas partner slusati i komunicirati sa vama ako mu stalno nesto predbacujete i okrivljujete ga za nesto? pa da se tako ponasate sa frendicama sto put bi vas poslale kvragu

[stray_cat]

Nisam za ifigenijine savjete, meni je to prestrašno. Ja sam za spontanost i iskrenost.

(ovo se ne odnosi na tebe, pisem opcenito ali mi je super sjela tvoja recenica)

super, a kako u toj kombinaciji izgleda kultura kominiciranja? u raspravu ulazis pripremljena, sa argumeentima i postujes da i partner treba biti raspolozen za kominikaciju ili uredno tjeras svoju pricu kad tebi dodje inspiracija?

veza izmedju dvije osobe ukljucuje jako puno kompromisa i komunikacije da bi se odnos razvio. da li ces partneru iskreno reci da je neki prije njega recimo imao veceg ili se bolje ljubio? da li ces partneru iskreno reci da ti smeta njegov trbuh ili kako se obukao?

da li ces biti odusevljena kad ti partner iskreno veli da odes u teretanu jer ti je rit prevelika

da li ces cijeniti iskrenost i spontanost kad ti partner recimo odgovori da njegova mama ili bivsa cura bolje rade neko jelo ili da nekoj drugoj curi neka haljina stoji bolje nego tebi

da li ce vam odgovarati spontanost i iskrenost ako vam veli da je na posao sa njim dosla raditi super simpa cura koja je beskrajno duhovita

[Zubic vila]

Trina, cijenim tvoju iskrenost, ti si jedna od najotvorenijih osoba na forumu i zato često zapamtim što si napisala. Na jednoj temi si napisala da si ostala u braku zbog financija, sad kažeš zbog djece, vjerujem da te i jedno i drugo zadržalo još dovoljno dugo u braku da shvatiš da možda razvod nije tvoja definitivna odluka, ali da je presudna ipak bila ova "sitnica":

Ali ima opet jedna mala stavka koja je najvažnija. Ja njega nisam niakd prestala voliti. Iako se nekad činilo da to nema veze s ljubavlju, u pozitivnim trenucima to je bilo sasvim jasno. nekakva energija nas je uvijek spajala, seksualna naročito (jel ovo sad previše?) i svakakva pa je imalo smisla nastaviti

Kužiš, sama sebi daješ sve odgovore (iako istovremeno tu ljubav ocjenjuješ kao najvažniju, a opet malu stavku), a onda opet zastupaš neki stav o tome kako je i brak bez ljubavi ok jer je djeci najvažnije da su starci skupa. I to još kao govoriš iz iskustva, a onda kažeš da nikad nisi dragog prestala voljeti i da vas je uvijek vezala svakakva pa i seksualna energija iako vam je komunikacija i svakodnevica bila mučna. Kažeš imala si debeli razlog da ga ostaviš, a očito si imala još deblji da ostaneš i sasvim dobre temelje. Jer ljubav jest temelj braka, koliko god to otrcano zvučilo. I ti ne možeš iz iskustva tvrditi da bi tvoj brak kakav je bio, bio vrijedan spašavanja zbog djece i da bi ga bilo moguće spasiti bez te ljubavi. A u mnogim brakovima te ljubavi nema, jednostavno nema. Ne slažem se s tobom utoliko što opisujući svoju bračnu situaciju X, iskustvom kao argumentiraš što bi trebalo učiniti u situaciji Y. Nadam se da se kužimo.

Također mislim da pretjeruješ kad kažeš da tvoja djeca ne bi nikad više bila sretna da si se rastala. To jednostavno ne znaš čak ni ti koja ih sigurno najbolje poznaješ kao majka. Da je tvoj brak zaista bio toliko loš i beznadan, vjerujem da bi ti svoju "definitivnu" odluku o razvodu provela u djelo, bez obzira na reakciju djece (koja sigurno nikad nije odobravajuća). Njima bi to svakako bila velika promjena, ali kad i ako bi shvatili da ni mama ni tata nisu nigdje nestali i da i dalje mogu računati na njih, život bi krenuo dalje. Djecu se zapravo bolje prilagođavaju novonastalim situacijama od nas, samo ne smijemo potcijeniti njihovu potrebu da se osjećaju sigurno i zaštićeno u svakom trenu.

Ovako kako je s vama ispalo je sigurno bolje za sve, i trebate biti ponosni na sebe, vjerujem da dok ima obostrane ljubavi i volje treba dati koliko god treba prilika i raditi na svom braku, ali ako nečeg od toga nema, a ponekad zaista nema, treba biti hrabar pa to priznati. I žao mi je što mnogi ljudi kad to naprave, dožive osudu okoline i razna moraliziranja.

[anamar]

Trinin i Ifigenijin pristup se ne isključuju.
uostalom Trina i jest napravila ono što Ifigenija savjetuje. osvijestila je da i sama pridonosi lošem odnosu s mužem. i promijenila je to u sebi. i on je promijenio sebe. baš lijep završetak priče.

što se mene tiče, ja uvijek glasam za spašavanje braka uz uvjet da obje strane to žele u dovoljnoj mjeri. a ta je mjera svakome drugačija.

[SikaPika]

anamar, sve si sažela, potpisujem pa se stoga slažem i s Ifigenijom, i Zubić Vilom i Trinom...
mislim da smo sve mi na jednoj strani i da govorimo o istom, ali na drugačije načine

i da, žene koje ostaju u braku "zbog djece" uvijek bi ostale u braku jer nemaju dovoljno hrabrosti za drugačiju odluku... ok, možda misle kako se brak može spasiti i super ako djeluju i uspiju poput Trine, ali nikada neću skužiti one koje trpe alkoholizam, batine, cirkuse "zbog djece"

s druge strane, brakovi se danas tako brzo raspadaju jer partneri shvate kako ipak nisu jedno za drugo kad skuže da ovaj ne sprema gaće za sobom ili ona mljacka dok jede... ljudi su postali tako netolerantni, sebični pa nije čudo da se događaju takve stvari

a još i te obitelji s reklama, u kojim mi zabludama živimo
od kako ne gledam TV, osjećam se bogatije jer sam tako više samo i jedino sa svojim mislima koje su mi sasvim dovoljne

[*mamica*]

s druge strane, brakovi se danas tako brzo raspadaju jer partneri shvate kako ipak nisu jedno za drugo kad skuže da ovaj ne sprema gaće za sobom ili ona mljacka dok jede... ljudi su postali tako netolerantni, sebični pa nije čudo da se događaju takve stvari

Ja se uopće ne bih složila s ovim i primjećujem da je to postala neka uobičajena izjava za današnje razvode i klišej kojim se služe u kojekakvim propovijedima. Kakvi god bili ljudi koje poznajem, a koji su razvedeni, bili oni mladi, nezreli, otkačeni ili ozbiljni, stariji ljudi sve su to bolne i teške priče s razlogom koji je puno više od nespremanja gaća ili nepranja zubi prije spavanja.
O trivijalnim razlozima za razvod čitam samo u novinama, u showbizzu, ali po mom iskustvu, stvarne, životne priče su daleko od toga. I bojim se da takvo banaliziranje razvoda samo odmaže tim ljudima kojima je potrebna pomoć - što stručna, a što pomoć i prihvaćanje okoline u kojoj žive.
I da se razumijemo - nisam ljubiteljica i pobornica razvoda, išla bih do zadnje, krajnje granice u spašavanje braka, mislim da sam se udala jednom i zauvijek, ali vjerujem da je razvod vrlo teška odluka na koju se rijetki odlučuju jer im je tako puhnuo vjetar tog dana.

[SikaPika]

ma da, to stoji, ali imam osjećaj da sve krene od tih sitnica, onda se one naslažu, odnosno ljudi se prestanu gledati, uvažavati, komunicirati, svatko hoda po svojim zamišljenim linijama, mimoilaze se i kada su u istom prostoru... a sve to zahlađuje odnos... tek onda dolazi do toga da muškarac/žena nađe drugu/drugog, ili počinje piti, ili lizat oltare... što god, bježati od onoga što ima kod kuće

[SikaPika]

netko je napisao, većina ljudi ulazi u brak radi ljubavi, pa gdje je onda ta ljubav nakon svih godina... ne govorim o onom Sašinom drhtaju i ZubićVilinoj žudnji, govorim o ljubavi i kad mu smrdi iz usta i kad mi se talasaju bedra, i kad zajedno mazimo svoje dijete u krevetu i kad se derem na njega jer mi hoda obut po tek prebrisanom podu, a on na mene jer sam ostavila upaljenu rernu
zašto ljudi prestaju voljeti, zašto jedni drugima radimo loše stvari ako smo se nekada voljeli, zašto je teško povratiti tu ljubav (kao što su učinili Trina i njezin muž), to mi nije jasno, a mislim da je odgovor u tome što se ne trudimo dovoljno i što često puta mislimo samo na sebe

treba smoći snage za razgovor, ne hrabrosti nego snage... koliko sam puta znala staviti MM pred sebe i rekla mu sad ili nikad, govori, što hoćeš, gdje nas vidiš... i stalno prolazimo takve fore jer je sklon depresiji i pesimizmu, ali za takvog sam se udala i ja to znam, to je moja borba ili, kako bismo mi kršćani rekli, moj križ kojega ne doživljavam negativno, a znam da ćete mnogi skočiti... zapravo, ne znam zbog čega tako loše gledate na požrvovnost i žrtvu za nekoga koga voliš? što je u tome loše?

uglavnom, što sam htjela reći... mnogi parovi u brakovima žive kao jedinke, svatko od njih bi i dalje želio nastaviti živjeti kako je živio prije braka... to može štimati neko vrijeme, ali kako vrijeme odmiče, putevi se udaljavaju, oni se gube
ne kažem da u braku treba izgubiti sebe, ali brak je svakodnevno žongliranje sa svojim, partenrovim, vremenom djeteta, ali i svim onim ljudima koje njihovi životi unose u naš život

[Tashunica]

Ja se uopće ne bih složila s ovim i primjećujem da je to postala neka uobičajena izjava za današnje razvode i klišej kojim se služe u kojekakvim propovijedima. Kakvi god bili ljudi koje poznajem, a koji su razvedeni, bili oni mladi, nezreli, otkačeni ili ozbiljni, stariji ljudi sve su to bolne i teške priče s razlogom koji je puno više od nespremanja gaća ili nepranja zubi prije spavanja.

iksić!
i svi su se trudili spasiti svoje brakove prije nego je došlo do konačnog kraja.

[*mamica*]

treba smoći snage za razgovor, ne hrabrosti nego snage... koliko sam puta znala staviti MM pred sebe i rekla mu sad ili nikad, govori, što hoćeš, gdje nas vidiš... i stalno prolazimo takve fore jer je sklon depresiji i pesimizmu, ali za takvog sam se udala i ja to znam, to je moja borba ili, kako bismo mi kršćani rekli, moj križ kojega ne doživljavam negativno, a znam da ćete mnogi skočiti... zapravo, ne znam zbog čega tako loše gledate na požrvovnost i žrtvu za nekoga koga voliš? što je u tome loše?

Nema ništa loše, dapače, koliko god neki ne voljeli pojam žrtve, bez nje je uspjeh u braku nemoguć. I ja sam u braku otkrila da moj muž nije Gospodin Savršenstvo, ali svaki dan se trudim prihvatiti i voljeti ga takvog i davati dio sebe da bi uspjeli. I on isto tako. Problem nastaje kada trud i žrtva idu s jedne strane, u jednom smjeru, a ne obostrano. To je jedan od uzroka razvoda braka (a da ne govorim kada svatko gleda samo svoj ćejif).

[rosa]

netko je napisao, većina ljudi ulazi u brak radi ljubavi, pa gdje je onda ta ljubav nakon svih godina

Ja mislim da mi svi volimo misliti kako smo jako zreli i ozbiljni ušli u brak "iz ljubavi",a zapravo s godinama shvatimo da je to ipak bilo "iz zaljubljenosti".
Kod mnogih u samoga sebe. I kad to prestane-kreću problemi.

MM i ja tek učimo što je ljubav,a 10 godina smo skupa.I bilo je gadno, o da, jako gadno, i bilo je svega,ali može se.
I sad smo čak i iznenađeni što nam sve dobroga donosi zajednička borba za brak.Otkrivamo ljubav u tolikoj mjeri da se čak ponovo na mahove pojavljuje i zaljubljenost.

Pa sad vi mene razumite ako možete!

[gumbek]

Ja sam očito trebala svog prvog muža omamit tabletama,stavit na lajnu i vući ga ko psa okolo samo da bi mi i dalje bili mala sretna obitelj!

Oprostite na ironiji,ali nikom u svom životu (ne mislim na vas forumaše) ne dopuštam da umanjuje moju vrijednost kao "rastavljene žene" (Danas sretno udana za drugog muškarca )

Nakon par godina truda,nadanja i pokušaja da se spasi brak spala sam na 49 kg na svojih 178cm,završila u bolnici,bila na bolovanju godinu dana i dalje sebe uništavala jer sam vjerovala da se sve može riješiti.
Borila sam se ko lavica i znate što,borbu sam i dobila jer sam napokon shvatila da moram okrenuti novu stranicu i da negdje drugdje postoji neki ljepši život za mene.

Znam da sam cijelu tu agoniju skupo platila i zato sam danas još ponosnija na sebe što sam ipak smogla hrabrosti i maknula se.

Razumijem sve koji svoj brak žele sačuvati,tako i ja danas čuvam svoj,ali puno pametnije i mudrije jer znam da ipak negdje postoji granica koju više ne želim prijeć.

[Cubana]

Ja mislim da mi svi volimo misliti kako smo jako zreli i ozbiljni ušli u brak "iz ljubavi",a zapravo s godinama shvatimo da je to ipak bilo "iz zaljubljenosti".

Osim onih koji ulaze u brak nakon x godina veze (kod nas 8).

[nenaa]

Ja sam očito trebala svog prvog muža omamit tabletama,stavit na lajnu i vući ga ko psa okolo samo da bi mi i dalje bili mala sretna obitelj!

Oprostite na ironiji,ali nikom u svom životu (ne mislim na vas forumaše) ne dopuštam da umanjuje moju vrijednost kao "rastavljene žene" (Danas sretno udana za drugog muškarca )

Nakon par godina truda,nadanja i pokušaja da se spasi brak spala sam na 49 kg na svojih 178cm,završila u bolnici,bila na bolovanju godinu dana i dalje sebe uništavala jer sam vjerovala da se sve može riješiti.
Borila sam se ko lavica i znate što,borbu sam i dobila jer sam napokon shvatila da moram okrenuti novu stranicu i da negdje drugdje postoji neki ljepši život za mene.

Znam da sam cijelu tu agoniju skupo platila i zato sam danas još ponosnija na sebe što sam ipak smogla hrabrosti i maknula se.

Razumijem sve koji svoj brak žele sačuvati,tako i ja danas čuvam svoj,ali puno pametnije i mudrije jer znam da ipak negdje postoji granica koju više ne želim prijeć.

Hvala ti za ovo što si napisala. Uvijek je lako naklapati nama koji nismo prošli nešto slično. Kad je čovjek face to face sa problemom ponekad iznenadi sam sebe svojom reakcijom i snagom.

[Cubana]

Napisala sam i drugi post, a onda vidim da ga je Nenaa napisala prije i umjesto mene.

[Ifigenija]

Ja sam očito trebala svog prvog muža omamit tabletama,stavit na lajnu i vući ga ko psa okolo samo da bi mi i dalje bili mala sretna obitelj!

Oprostite na ironiji,ali nikom u svom životu (ne mislim na vas forumaše) ne dopuštam da umanjuje moju vrijednost kao "rastavljene žene" (Danas sretno udana za drugog muškarca )

Nakon par godina truda,nadanja i pokušaja da se spasi brak spala sam na 49 kg na svojih 178cm,završila u bolnici,bila na bolovanju godinu dana i dalje sebe uništavala jer sam vjerovala da se sve može riješiti.
Borila sam se ko lavica i znate što,borbu sam i dobila jer sam napokon shvatila da moram okrenuti novu stranicu i da negdje drugdje postoji neki ljepši život za mene.

Znam da sam cijelu tu agoniju skupo platila i zato sam danas još ponosnija na sebe što sam ipak smogla hrabrosti i maknula se.

Razumijem sve koji svoj brak žele sačuvati,tako i ja danas čuvam svoj,ali puno pametnije i mudrije jer znam da ipak negdje postoji granica koju više ne želim prijeć.

Iskreno se nadam da si našla sreću, i da će ostati takva za tebe, do kraja života. Nisam ni u jednom trenu htjela reći nešto ružno ženama poput tebe, dapače.
Sve što sam napisala išlo je onih koje su napale ženu jer je rekla da joj muž ide na pecanje, ona prigovara, a sve u svemu čovjek čisti, peče, sprema... i dobar je - ostavi ga, kako si mogla udat se za njega, i ja nikad ne bih... floskule... ne znam, možda i iza pecanja postoji hrpa zla, ali mlad je to brak, i treba to još ispitati, pa vidjeti....nije to za osudit na prvi pogled.
Mislim da je tvoj primjer drastičan, ali i hrabar; ti si dala sve od sebe, doslovno, i vjerujem da ne bi bila tako sretna da si digla sidro odmah, bez borbe. Otišla si čiste savjesti, i meni je to za svaku pohvalu.

[lola_34]

Nisam baš sigurna da se svi trude i čine sve da spase svoje brakove i da je to odluka koja se dugo priprema. Mislim, pa evo posljednji primjer u nizu Nika Fleiss, koja je ušla u brak nakon ne-znam-koliko-duge-veze i nakon 8 mjeseci 'shvatila' da taj brak više nije za nju?! Ma dajte...

Mislim, nemam ništa protiv Nike, da me ne skužite krivo, simpatična mi je ali, kak nakon tako kratkog vremena skužiš da to nije za tebe?

Tako da mislim da puno ljudi razvodi iz hira. Ono - danas sam se ustala na krivu nogu. Hm, idem se razvesti.

[Mima]

Pa puno ljudi se i ženi zbog hira. Kao da svi ulaze u brak radi svemirske ljubavi.

Ljudi ulaze u brak iz tisuću različitih razloga.

[rosa]

Pa puno ljudi se i ženi zbog hira. Kao da svi ulaze u brak radi svemirske ljubavi.

Ljudi ulaze u brak iz tisuću različitih razloga.

I onda iz hira rađaju djecu...

[lola_34]

I onda iz hira rađaju djecu...

To si ti rekla .

Misliš da se nekima nije 'dogodilo'?

[lola_34]

Pa puno ljudi se i ženi zbog hira. Kao da svi ulaze u brak radi svemirske ljubavi.

Ljudi ulaze u brak iz tisuću različitih razloga.

Ne znam, Mima, tu mi nekak baš prevladava raspoloženje da se svi žene upravo iz svemirske ljubavi .

Samo sam htjela naglasiti da mi se čini da ne baš svi razmišljaju puno 'razvesti se ili ne', već da (pre)olako potežu za tim kao rješenjem.

[Zubic vila]

Tako da mislim da puno ljudi razvodi iz hira. Ono - danas sam se ustala na krivu nogu. Hm, idem se razvesti.

Baš me zanima na čemu temeljiš ovu svoju ružnu predrasudu? Nisam razvedena, a baš mi je gadno to čuti, kako li je tek onima koji se i sami teško nose s tim da iza sebe imaju neuspjeli brak. Javilo se par forumašica sa svojim iskrenim i hvalevrijednim pričama o razvodu, nas je nekoliko napisalo da sve rastavljene koje znaju razumiju jer se radi o pričama koje nisu mogle drugačije završiti. A ti? Jesi li radila istraživanje, imaš neku statistiku o tome koliko i kako su se prije razvoda ljudi trudili očuvati brak, koliko je trebalo da kap prelije čašu? Ili je to sad popularno reći jer ima više razvoda nego prije 50 godina kad je to bila teška sramota, a i danas je u mnogim malim mjestima naše konzervativne zemlje? Mislim da je stvarno suludo tvrditi da se ljudi razvode iz hira, osim ako se radi o ljudima koji inače tako funkcioniraju, a takvi su se vjerojatno i oženili iz hira i inače tako donose odluke i mislim da su u debeloj manjini. Tako da, Mima je na dobrom tragu kad kaže da ljudi ulaze u brak iz tisuću razloga, tu je najčešće potencijalno ishodište problema koji kasnije nastaju.

[gumbek]

Ja mogu samo govoriti iz svog vlastitog iskustva.
Ne da mi se nije bilo lako razvesti nego je to bilo nešto najteže u mom životu i danas se ježim kad se sjetim cijelog procesa.

Opet sto ljudi sto ćudi!

Nije baš ko da odeš i spiskaš pare na skupe cipele jer ti se baš tak htjelo jer ti je taj dan neko digo živac i ideš se malo ispuhat i razmazit.

Možda nekom i je,ali ja takve ljude ne poznajem pa nebi ni pričala o tome jer ne poznajem takve slučajeve.

S druge strane sam svjesna da sam i ja nekom poslužila kao tema za ugodno čavrljanje s curkama na kavici umjesto trač novina.

Al ajde,svako ima svoje veselje

Ja ću uvijek "glasati" za spas braka ako se ima što spasiti.
Svi mi nekad u životu izgubimo kompas,netko se uspije naći a netko ne!
Sve je to život i nema univerzalnog recepta i garancije da će biti baš onako lijepo kako bi mi to željeli da bude!

[gumbek]

Cubana,nenaa,Zubic vila

[anamar]

kako ulaze u brak iz različitih razloga, ljudi se i razvode iz različitih razloga.
zato mi je ovaj primjer s Fleiss bezveze, jer to što je ona navela novinarima kao razlog za razvod vjerojatno nema puno veze s istinom, ili je samo dio istine.

o hirovima; mislim da je već ranije ntko napisao da ovdje raspravljamo o bračnoj krizi pod pretpostavkom da su brakovi sklopljeni iz ljubavi. možda ne uvijek svemirske, ali ipak iz ljubavi.