dala bih sve da ostanem s djecom do škole doma,
onda bih u nekom idealnom svemiru radila 50%, pa od 10 do 14 im godine 75% radnog vremena
i sa svojih 45 (kada se zamišljam super izgledajućom u formi s nekom kratkom frizurom i brdom zveckajućeg nakita) se bacila kao zvijer na posao :kees:

eh, nešto ću i ostvariti , ovo postotke u radnom odnosu kod nas nije moguće izvesti, svi znamo...

nego, muči me nešto...
vraćam se na posao s kćerinih sad punih 21 mjesec, ljetos sam joj digla pelenu i super je funkcioniralo
do povratka u zg kad je proštrajkala po tom pitanju.
očito je promjene uznemiruju i bojim se da će pišati u vrtiću kamo sjutra krećemo
bez obzira što opet meni i ćaći sve prijavljuje.
ono što mene puni očajem i tugom je taj osjećaj da kad je tamo ostavim bez obzira na svu uviđavnost,
ljubaznost i normalnost teta kojima ju ostavljam, ako one procjene da joj treba pelena, one će joj je i stavitii
i ja tu ništa ne mogu (mislim, mogu se buniti, prigovoriti i blabla, ali, ono, fakat, ja sam nemoćna jer se te žene 10 sati brinu za moje dijete bez mog nadzora)
i jbga
mene to ubi
i đaba mi emancipacija i feminizam i visoke pete i pic mic roba u kojoj ću ja odšetat na posao
gdje ću dobiti ego-boost kako sam fora i žestoka i pametna...

i moj divni, komplicirani, inteligentni, emotivni sin koji priča u nastavcima
i koji svoje dileme i patnje iskaže pričajući spontano u šetnji par mjeseci nakon što je nešto doživio što ga muči...
kome će on pričati i kada?
meni u frci i strci između 6-9 navečer?
ma, kažem vam, ubi me sve to... baš sam tužna...