Uh moram priznati da me ovo malo naljutilo.
Moja Jana je dijete koje zahtijeva pažnju 24h a prva 3 mj je urlala 24h, ne plakala nego urlala i po danu je spavala otprilike 3 puta po 10 min a po noći od 1-5.
Osoba sam koja je navikla u životu raditi i to puno ( u trudnoći sam radila do zadnjeg dana i to po 10h dnevno), mrzim ovisiti o nekome i volim sve sama ali kad ne ide onda ne ide a pogotovo jer sam rodila hitnim carskim, izgubila jako puno krvi i s dijagnozom teške anemije. I skuhala sam ja ručak i to nakon 15 dana ali je mm čuvao malu pa smo dobili maramu i kuhali i peglali tako i danas osjećam posljedice svega toga.
I danas kuham tako da ju ili mm čuva ili je u marami jer drugačije ne ide.
I vjerujem da ako mi i drugo dijete bude zahtjevno da ovo prvo neće gladovati ali ću puno spremnije prihvatiti pomoć a ne osjećati grižnju savijesti jer ne mogu sve sama. A ovakvi i slični komentari (npr starijih žena koje su mi govorile kako njima nitko nije pomagao i kako su morale sve same) su uzrokovali da se osjećam nesposobnom.
Dakle u ova 4 i pol mj još ništa nisam u miru napravila a mislim da još dugo niti neću.





Samo pokusavam predociti da nije sve u "zahtjevnoj" djeci. Puno toga je u nama.
Odgovori s citatom