Priča o jastuku neminovno vodi ka priči da ne osjećamo ništa kad nešto krene loše. Nemamo svi isto razvijene instinkte, osjetila nazovite ih kako hoćete.
Trebalo je puno vremena da postanemo tako neosjetljivi/e pa će trebati još toliko vremena da se nešto preokrene.

U međuvremenu treba stvari propitivati i mijenjati, a ne prihvaćati da je to tako...već dugo i da tako treba ostati. Pa čak i onda kada uljuljkani u vlastite osjećaje mislimo da je to dobro za nas. Ne želim da moja kćer misli da je ovo vrhunac napretka, razvoja nas samih nego da može bolje i/ili drugačije i da se njena mati za to izborila i nije ju tapšala po leđima i govorila kako sam ja/mi možeš i ti tako.