Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[sirius]

Joj, ne znam mene povremeno baca u očaj loša educiranost stručnog osoblja. Ne znam, ja sam se u školi dosad susretala često sa predrasudama, nekad je čak i učiteljica bila ta koja je iz čistog neznanja stavljala M. u fokus (negativni) kod drugih učenika. Kao što kaže Zdenka, nema šanse da se skrije različitost u načinu razmišljanja, nažalost nisam naišla na razumjevanje za sada (a pogotovao ne neki poticaj od strane ustanove). M. je baš jućer došao kući nesretan i plakao sat vremena zbog nerazumjevanja učiteljice i provociranja od strane školskih kolega. Zapravo nisam pametna da li ozbiljno razmisliti o nekoj drugoj školi, bojim se da je to lutrija i ovisi sve o volji učiteljice...

[Zdenka2]

Sirius, razumijem te. I kod nas ima boljih i loših trenutaka i faza, više ili manje razumijevanja. Jedino što ti mogu reći jest da budeš uporni advokat svog djeteta i osloniš se na koga god možeš u školi.

[martinaP]

Nama je u vrtiću super, tete su brzo shvatile da je A. bistrić, i rade s njim koliko god mogu na stvarima koje ga zanimaju, a i na stvarima koje mu štekaju (npr. igra u većoj skupini djece, on se i dalje radije igra sam ili još s jednim djetetom).

Kako to ide kad djeca krenu u školu? Ima li roditelj pravo birati osnovnu školu ili učitelja/učiteljicu pri polasku? Npr. Vžd je relativno mali, svi sve znaju, i s malo raspitivanja lako saznam kome bi bilo najbolje dati dijete. Imam li takvu mogućnost? Jer da su sad u vrtiću tete drukčije, A. bi lako bio proglašen neprilagođenim i u najmanju ruku čudnim djetetom.

[Zdenka2]

Imaš pravo birati školu, ali te škola ima pravo odbiti, jer su škole dužne primati samo djecu sa svog upisnog područja. To je po propisu, a sve ostalo ovisi o tome koliko mjesta imaju i kolika je potražnja.

[ivana zg]

Cure neznam je li moje pitanje spada ovdje, ali možda je netko imao takvih problema....moja mala je užasno suosječajna, obožava ljude do granice naivnosti, isto tako voli glumiti(3,5g)pjevati, plesati a djecu djecu obožava...od jaslica je obožavala ići u vrtić, jedina nije plakal, a kako drugi jesu, teta nije imala vremena baviti se njom, djete bi se igralo samo koliko to može djete starosti od 1,5g i kad bi ja došla sjedila bi na stolici i buljila u zid kaže teta satim...tetu je čsto vukla, pitala, htjela se s njom igrati, ali ova nije imala vremena (26 djece u pelenama, ja shvačam)...tako da je moja mala doslovno zatupila i po 4sata nakon izlaska iz jaslica ne bi progovarala.
S druge strane je i dalje htijela u vrtić jer nemamo djece oko sebe, i dok bi ju vodili u park grlila bi nepoznatu djecu, ali rijetko tko bi se htio igrati s njom.
Često sam primječivala da ju u društvu djece njene generacije odbacuju, a svi su mi govorili da izmišljam, da se ostavim toga, da se mora sama snać, ali ja sam vidjela da to nju jako pogađa, da ne razumije zašto se to događa, jer je ona jako otvorena za igru, tako da je ko mala znala biti jako zbunjena a sad već plače i povlači se u sebe.
Mislila sam da je možda ona djeci naporna jer čim uđe u vrtić trči prvom iz svoje grupe i pozdravlja ga i grli. To obično bude jedan dečko koji ju i tuče, i ja se bojim da ona ljubav ne shvati kroz to, da ju mora zaslužiti i trpiti udarce i odbacivanja, nositi igračke (jer je to počela raditi) da bi ju se prihvatila i družilo s njom.
Iz početka su svi vikali kad bi došla..Emaaa, a sad ona stoji prijateljici kod uha i viće bok Ana, mama to je moja prijateljica, a ova pokriva rukama lice....
Pomisila sam opet ne može biti problem u svoj to djeci a samo da je moja OK....a onda sam pogledala po vrtići...djevojčice su doslovno hodale ko mali zombiji, niti jedna se nije igrala s onom drugom...dečki su se samo igrali međusobno..i kad im je mola mala doletila, odmah su je odgurnili....
Doma digne ruku na mene ali u vrtiću se ne zna branit, i zato vidim da joj je najbolja prijateljica jedna mala koja sve oko sebe mlati...moja Ema će svakoga obraniti osim sebe...u vrtić ide jer obožava igranje s djecom, a ne da se sama igra i tamo....ja ne kužim šta ta djeca nisu dovoljno socijalizirana, ili nedruštvena...jer nemoguće da
su svi takvi...
Odlučila sam ozbiljno popričati s tetom...da ju pitam je li normalno za tu dob od 3 g da se rade klanovi, izoliraju drugi....neki dan joj je jedna prijateljica i pijatelj kako ona kaže u vrtiću rekli da je FUJ i dok je to pričala plakal se jako, jecala je........
Ja shvaćam da ona mora naučiti da u životu puno puta neće biti prihvaćena, ali ne već sad u vrtiću na ovakav način da je svi izoliraju bez razloga...jer tete ima samo pohvale za nju...svima pomaže, uvjek svima pjeva, zna sve dijaloge iz crtića pa recitira i glumi, voli se igrat....mislim šta djeca od 3g ne bi već treabala biti upućena jedna na druge u igri...

Vidim da teta dosta štiti ove dečke što se tuku(razbijaju stvari po vrtiću) i totalno ignoriraju curice kao da im je 15g...dok ovu jednu agresivnu djevojčicu osuđuju i kao da im nije draga-to mi smeta
(ja sam bila takva jedina u grupi kao mala,ha,ha..mrzila sam vrtić i druženje s drugom djecom, ali ja sam bila povućeniji tip)

Uglavnom na primjere takve djece sam naišla i kod naših prijatelja..brat i sestra npr. ova ih obožava i sve im daje (to je bilo razdoblje njene škrtosti pa nas je iznenadilo kako će njima sve dati) no npr. sestra ju stalno izbacuje iz kola u kojem pleše, pa ju njen brat u tome slijedi, u našoj vlastitoj kući (srce me bolilo jer nisam razumjela zašto) ta djevojčica je imala 5g a moja 2,5g i njeni roditelji i mi smo gledali i pitali se zašto to radi...da bi se nakon 15min opet igrala s njom, pa je opet šikanirala....isto tako rodica mala, jedna se s njom želi igrati,druga ne, naravno bez ikakvog povoda, stalno se druže i iz ljubomore svojoj sestri i bratu neda da se igra s mojoj malom i gura ju...ova je tada bila premala i plakala je jer nije znala što je napravila........

I onda neki dan naletim na neku mlađu ženu s dječakom od 2g u jednoj trgovini, i njih dvoje se počnu od prve igrat...mene je to jako iznenadilo jer sva djeca oko nje (čak i prijatelji iz zgrade koji sad imaju 10g ali stalno se s njima iga, obožavaju je ignorirati, ona ih mazi po licu, zove imenom, aoni kao da je nema...da bi za 10min opet se igrali s njom, pa je opet maltretirali ignoriranjem- rekla sam im da ju ne zovu više na igru ako im je premala, jer ne dozvoljavam da je ignoriraju i na taj način maltretiraju....nije da je moje djete super, nego nije mi jasno što je u tim dječacima da od malena vole druge izrugivat, ponižavat, ozljediti, evo ovo su veliki dečki, inače jako dobri i lijepo odgojeni, ali samo od jednom im dođe poigravat se s njom i maltretirati ju...a ona je premala, voli ih i stalno misli da je ona nešto kriva)

majci tog dječaka onako u kratko objasnim moj problem, jer sad je to počeo primječivati i moj muž, i sestre, i susjedi..a ona kaže da je tako u njoj, da u cijeloj grupi kod njih u vrtiću nitko se s nikim neće igrat osim njenog malog, pa kao takav se često osjeća sam ili izoliran....

Pitam se je li možda s mojim djetetom nešto nije u redu a da ja to ne primjećujem.
Prvo sam pomislila da je to samo onaj zaštitiniči majčinski instikit, ali sad to ponašanje druge djece prema njoj poznate i nepoznate primjećuju i drugi i čude se, jer kažu da je ona stvarno super djete za igru i druženje.
Hvala

[Beti3]

Ovih današnjih par postova upravo potvrđuje i moje mišljenje. Djetetu nije dobro u ,ako se po nečemu ističe. Ono, možda, ne bi trebalo znati da je drugačiji od drugih. Pa ni kad je u najboljem smislu drugačiji, jer vidite kako to utječe na dijete.

Treba ih učiti, upisati na sve što žele- dva strana jezika, tri ako hoće, glazbu, likovni, sve što dijete veseli, ali u školi neka bude kakav jest, bez da učiteljica, ili druga djeca znaju da je pametniji. Već će oni skužiti koliko to dijete brzo sve shvati i nauči, ne treba nikome turati na nos. Ali, možda će mu se manje rugati, ako ne naglašava svoju nadarenost.

Meni se i dan danas dogodi da čim spomenem IQ, (vrlo, vrlo rijetko, ovdje sam isprobala kako će proći) odmah mi se na bilo koji način pokaže da to nije važno(!). Srećom, sva darovita djeca će s vremenom naučiti ( jer jako lako uče) da ne spominju koliko su pametna i da se bez riječi "spuste" na nivo prosječnih. Tako da do srednje škole uglavnom izbalansiraju svoj stav.

Izvući će se nadarena djeca od napornih vršnjaka. Nakon par težih osnovnoškolskih godina uz poticajne roditelje ( i ponekog nastavnika- ne smijemo i njh zaboraviti) i mali će bistrići prevazići vršnjake. Prevazići i plač, i tugu i procvasti. Samo puno ljubavi i podrške.

Mislite li da pravilno razmišljam?

[Zdenka2]

Ono, možda, ne bi trebalo znati da je drugačiji od drugih. Pa ni kad je u najboljem smislu drugačiji, jer vidite kako to utječe na dijete.

Srećom, sva darovita djeca će s vremenom naučiti ( jer jako lako uče) da ne spominju koliko su pametna i da se bez riječi "spuste" na nivo prosječnih.

Zar misliš da je problem u tome da darovita djeca pričaju o tome kako su pametna, prave se važna, ističu se? Ah, kad bi barem problemi njihove socijalizacije bili tako banalni, bilo bi ih jednostavno i riješiti. Pa darovita djeca se žele uklopiti, samo imaju u tome probleme, jer jesu različiti. Nije problem u tome što im netko govori da su različiti nego u tome što oni to jesu - oni to i osjećaju. Ja nisam svome sinu nikada, ali baš nikada rekla: ti si drugačiji, ti si različit. Bilo je obratno: Mama, zašto sam ja čudan? Zašto sam ja drugačiji? Mama, zašto ja drugačije mislim? Zašto mene zanimaju druge stvari? I to, naravno, uzimajući tu različitost loše po sebe, jer on bi htio biti kao i drugi. Eto, ja sam svog sina rasteretila upravo na taj način što sam u jednom trenutku, kad je to poimanje samoga sebe kao drugačijeg i čudnog postalo prevelik teret za njega, dala toj njegovoj "drugačijosti" ime. Laknulo mu je kad je shvatio da je samo pametan, a ne nenormalan. I prije bi umro nego da priča drugoj djeci o darovitosti. Oni to ne znaju niti trebaju znati, samo vide da je on drugačiji, brže shvaća, više zna, drugačije misli, druge ga stvari zanimaju.

ali u školi neka bude kakav jest, bez da učiteljica, ili druga djeca znaju da je pametniji.

Da bude kakav jest? Pa zašto bi onda prikrivao pamet, "spuštao se na nivo prosječnih", dakle pravio se da nije ono što jest? Ili možda daroviti ne smiju biti ono što jesu? I kako misliš da bi se pamet mogla sakriti čak i kad bi netko nešto tako besmisleno i pokušao?

Svoje razmišljanje si završila pitanjem razmišljaš li pravilno. Po mom mišljenju iz ovog što si napisala proizlazi da ne znaš puno o problematici darovite djece i da imaš predrasuda prema tome. No drago mi je da si tu i da postavljaš pitanja, znači želiš naučiti više.

[Beti3]

Vidim da nisi dobro shvatila. Kad sam rekla da se spuste na nivo prosječnih, mislila sam na međusobni kontakt, a ne na odgovaranje i pisanje ispita. Znanje treba pokazati, i podijeliti.
A pamet i/ili vještina udružena sa dobrotom i širokogrudnošću je uvijek dobitna kombinacija.

I znanjem kada zašutjeti.

[sirius]

Beti, ja mislim da problemi socijalizacije polaze iz najčešće prilično niskog smaopuzdanja darovite djece , a ne iz činjenice da su ona pametna ili što već. Njihov unutarnji osjećaj i zapažanje da jesu drugačiji čini ih nesigurnima među vršnjacima i često se pitaju što nije u redu sa njima. Kada se dijete osijeća tako sklono je biti povućeno ili prebučno ili štoveć da bi se uklopilo u društvo, ali problem ne dolazi iz toga što oni iznad prosjeka u određenim područjima već u unutarnjem osjećaju različitosti.

Što se tiče znanja kad zašutjeti, uh, to sam ja naučila tek sa dvadesetak godina.
A mislim da je kontraproduktivno i loše za dijete neprestano upozoravati da mora svoje ideje koje mu spontano i bez forsiranja dolaze na pamet (pogotovo ako je verbalno jako) držati u sebi. To opet ispada da je on (dijete) osoba sa greškom jedino zbog toga što razmišlja na drugačiji način. Naša učiteljica (koja je čak i defektolog po struci) teško prihvaća činjenicu da je M. darovit, a nikako joj se ne uklapa u sliku stereotipa darovitog dijteta koje sjedi u čošku sa enciklopedijom u rukama i debelim naočalama na nosu. Zapravo nije niti blizu toga, ali itekako osjeća da je jako različit od ostalih i to ga često boli.

[Zdenka2]

Shvatila sam Beti03 tvoje razmišljanje, jer se s njime stalno susrećem. Jesi li već srela takvo darovito dijete koje odbija kontakte s drugom djecom i ne nastoji se prilagoditi? Možda ima takve djece, ali ja ih nisam srela. No upoznala sam puno onih koji se stalno trude uklopiti se i prilagoditi se, ali okolina ne prihvaća njih, a ne oni okolinu. Nažalost, ima puno darovite djece koja funkcioniraju ispod svojih sposobnosti u nastojanju da se prilagode. Ovo što ti kažeš da će dijete lako naučiti kako se socijalno prilagoditi zato što oni lako uče je jako daleko od njihove stvarnosti. Kognitivne sposobnosti su jedno, a emotivni razvoj i socijalne vještine drugo. Upravo to što u onom prvom toliko odskaču imaju više problema u ovom drugom nego prosječna djeca i puno im je teže, a ne lakše.

I pitam se zašto neprekidno ušutkavati pamet? Je li to nešto loše, što treba skrivati, da dijete zanima više, da pita više, da ima više ideja, da mu se toliko toga roji po glavi da mora glasno misliti? Možda bi i Blanka Vlašić trebala malo niže postavljati letvicu, pa nije u redu da se toliko ističe. Nek' se spusti malo, nek' nam ne tura toliko pod nos svoje sposobnosti. Ili se to smije u sportu, a ne smije na drugim područjima?

Isto kao Sirius mogu reći da moj sin nema ozbiljnih problema s djecom nego s odraslima i njihovim stereotipima, predrasudama i neznanjem.

[pikula]

Naša učiteljica (koja je čak i defektolog po struci) teško prihvaća činjenicu da je M. darovit, a nikako joj se ne uklapa u sliku stereotipa darovitog dijteta koje sjedi u čošku sa enciklopedijom u rukama i debelim naočalama na nosu. Zapravo nije niti blizu toga, ali itekako osjeća da je jako različit od ostalih i to ga često boli.

Iskreno niti ja nisam povezivala sliku svojeg Do sa djecom koju možeš vidjeti na dokumentarcu o Bistrićima, ima jako precizno i duboko izražavanje, ali spartansko. Kratko i jasno - nije elokvnetan što se tiče stila i kvantitete. Jak je u matematici, glazbi, sportu, gramatici, upija jezike, ali uopće ne može shvatiti klišeje tipa"što ljudi rade u proljeće" on najozbiljnije želi napisati točno što rade (koji ljudi i gdje btw LOL)u tome točno određenom periodu. On to ne radi namjerno, što bi rekli njegovi u školi, njemu uopće ne pada napamet, da trabunja cvijeću i laganim jaknicama. I kad njegov način razmišljanja naiđe na iščuđavanje pa i prikriveno ruganje, on se povuče i sljedeći put kaže ne znam ili se kikoće ili kaže neću reći i onda stoji u kutu. I koji dio je sa on molim te, kriv? Kako?

[pikula]

I što je najgore, sad ja njega stvarno učim da razmišlja u banalnim klišejima i "prevodim" mu što se zapravo od njega traži i potičem ga da piše što se očekuje koliko mu god to glupo bilo. Ili ga pustim da napiše svoje i svaki put bude crveno. Dakle? Učim ga da ne bude svoj i on je zbog toga nesretan i sve više se ponaša kao impulzivni mrgud a sve manje kao darovito i osjetljivo, perceptivno dijete. Stvarno ne znam što je to dobro i pravilno.

[hibiskus]

pikula, jesam dobro shvatila, tvoj mali za kaznu stoji u kutu? ili je to figurativno.
ne zelim ni zamisliti kako bi moja reagirala na takvu kaznu i koje bi posljedice bile.

te metode nije upotrebljavala ni moja uciteljica, a ja imam poprilicno godina.

[pikula]

Nije figurativno i to je samo jedna od metoda naravno ne samo za njega vrijedi za sve

[Zdenka2]

Dogovori se s drugim roditeljima i iznesite taj problem na roditeljskom sastanku.

[pikula]

Hvala na savjetima. Vidjet ćemo još.

[sirius]

Opet ja sa svojim jadikovakama...
Uglavnom M. je jako dobar u matematici, nije to njegovo najbolje područje darovitosti , ali voli matematiku, ide mu sa velikom lakoćom i ima sve petice (bitnije za učiteljicu nego za njega i mene). U njegovoj školi ima dodatna nastava (koju drži njegova učiteljica) za napredne učenike tj. one koji znaju i mogu, najtužnije od svega on tamo nije pozvan , učiteljica ne misli da to njemu treba ."Možda drugo polugodište...?" to je odgovor na moje pitanje zašto on ne ide kad mu matematika ide odlično.
Jedini razlog zašto on ne ide je taj što on ima i ADHD osim darovitosti , tako da njemu nije dovoljno dati još nekoliko dodatnih zadataka (jednakih kao i na nastavi) te očekivati da on tamo sjedi , šuti i rješava bez ikakvih pitanja. Istina , njemu takav način rada i nije nužan, ali bi se vjerojatno dobro osjećao sa takvom vrstom potvrde da je u nečemu dobar .
Eto, poticanje darovitosti i dalje nula bodova što se škole tiče...

[Beti3]

sirius i meni smeta to što škola ne potiče darovite. Na školskom odboru sam redovno tu temu poticala, ali jednostavno profesori nisu dovoljno motivirani novčano. Neka me demantira neki nastavnik, ali mislim da je potreban silan entuzijazam sa strane profesora-nastavnika da bi se radilo sa nadarenom djecom. To možda imaju dok su mlađi ili dok im ne dosadi.

Toliko se priča o djeci koja imaju problema sa usvajanjem gradiva, jer njih je više i njima treba pomoći, a ovi daroviti nekako su uvijek zadnji na redu. Ostaje jedino roditelju naći neki izvannastavni program. U Rijeci ima i za matematiku. No, to iziskuje vremena i novaca.

Trebalo bi krenuti da se to promijeni od Ministarstva, da se radi baš s nadarenom djecom, ali u okviru škole. Neki od ministara su pokušali ostvariti takav program, ali ne znam točno gdje je propalo. Bilo je to prije nekoliko godina. Ispričala mi je to pedagogica u našoj školi. Na kraju sam odustala od svojih upornih zapitkivanja zašto ne rade više sa nadarenima, jer su me već počeli "popreko" gledati. Srećom, u školi je jak debatni klub (hrvatski i engleski) i profesor pun volje, pa smo tu našli jedan dobar rad i zanimaciju.

I ovo što kažeš da bi on morao sjediti i šutiti na dodatnoj nastavi, mi je za pametnu djecu gotovo nemoguće. Oni jednostavno moraju sudjelovati i zapitkivati i davati rješenja..., zato i postoji takva nastava.

[Zdenka2]

Sirius, ako misliš da bi tvoj M. trebao biti tamo i ako on to želi, reci učiteljici, a ako treba i stručnom timu. Kod nas je isto problem s dodatnom iz matematike, ali druge prirode - M. je uključen, ali ne želi ići, jer tamo dobiva više istog, a ne nešto drugo, različito. Kod kuće jako voli rješavati "zabavnu matematiku" (Polonijo, Kurnik) i drugima zadavati zagonetke, ali toga nema u školi. Moj načelni stav o dodatnoj nastavi je da je to dobro, ali to ne pokriva potrebe darovitih.

Razumijem ovo što kaže Beti - meni su neki učitelji otvoreno rekli da oni za to nisu plaćeni i meni je to prihvatljivo objašnjenje s njihove strane. Problem je ipak u sustavu koji priznaje da darovita djeca imaju posebne potrebe, ali ne poduzima mjere da tim potrebama odgovori. Za djecu koja imaju poteškoće sustav funkcionira, barem koliko toliko - postoje rješenja o prilagođenom programu, rad s psihologom/ defektologom, asistenti u nastavi. Za darovite ništa. Također, ne poduzima se ništa da se učitelji educiraju o posebnim problemima darovitih, kojih i nema tako malo - radi se o 10% djece. Zbog toga se djeca i njihovi roditelji najčešće bore sa vjetrenjačama, tj. stereotipima, predrasudama, prevelikim očekivanjima, neznanjem i nerazumijevanjem.

[bundevica]

Karla muči analiza i sinteza. Slova je naučio sam prije tri godine, pa sam mislila da će i čitanje doći spontano, ali ne želi ni probati. Kraće riječi mu idu, ali dok on islovka neku dužu riječ zaboravi prva dva-tri slova, pa npr. umjesto soboslikar, ispadne slikar itd. Ne bi ga sad to toliko ni smetalo da Filip sad nije naučio slova, a njemu su analiza i sinteza super.
Pošto zna mjenjati i slova, mislila sam da nije disleksija, jer moglo bi biti i nasljedno od MM-a. Logopedica je rekla da će mu to samo "sjesti" s vemenom, a da je uzrok deficit pažnje.
Ima li tko sličnih iskustava? Da li da ga prisiljavam da vježbamo ili da čekamo da mu "klikne"?

[Peterlin]

Probaj raditi analizu i sintezu glasova (samo usmeno).

Reci djetetu da riječ MIŠ (ili neku drugu kratku) rastavi na glasove, pa postepeno produljuj riječi. Nek on zadaje tebi i bratu....

Tek kasnije, kad savlada tako, nek rastavlja riječi na slova (na papiru).

Nek si podvlači prstom i čita naglas. Neka djeca bolje to rade ako vide riječ, druga ako čuju, s tim da se ova glasovna analiza bez čitanja može raditi i s djecom-nečitačima. Sretno!

[Beti3]

Iz mog iskustva brže im klikne ako vježbaju. Mene je začudilo kad najstariji nije čuo slova u riječi. Vježbali smo , ali bilo mu je bitno da smo sami, jer mu je smetalo ako netko "čuje" riječ, a on ne. Počeli smo sa "aaaaannnnaaaa, eeemmmmaaaa, iiivvvvaaaa, mmmiiiššš pa mmmooorrreee, mmmeeesssooo" I sve tako.
Jedan dan je "kliknulo" i nikad više nije bio dijete koje ne zna čitati. Kako je bio sretan kad je uspio! Tek sam tada shvatila koliko ga je smetalo da to ne zna, a toliko toga zna i može. I da, imao je 6 i pol godina, tik pred školu.

[čokolada]

Karla muči analiza i sinteza. Slova je naučio sam prije tri godine, pa sam mislila da će i čitanje doći spontano, ali ne želi ni probati. Kraće riječi mu idu, ali dok on islovka neku dužu riječ zaboravi prva dva-tri slova, pa npr. umjesto soboslikar, ispadne slikar itd. Ne bi ga sad to toliko ni smetalo da Filip sad nije naučio slova, a njemu su analiza i sinteza super.
Pošto zna mjenjati i slova, mislila sam da nije disleksija, jer moglo bi biti i nasljedno od MM-a. Logopedica je rekla da će mu to samo "sjesti" s vemenom, a da je uzrok deficit pažnje.
Ima li tko sličnih iskustava? Da li da ga prisiljavam da vježbamo ili da čekamo da mu "klikne"?

i kod nas je (bila) ista situacija, a razlog znaš.
kliknulo joj je, ali nikad nije htjela vježbati (mrzi sve u čemu njuši edukaciju), tako da joj sad analiza i sinteza idu odlično, a i čitanje joj je kliknulo neki dan (dok je sjedila s knjigom na zahodu, digla se sva oduševljena te gola i poluobavljena posla dotrčala...).
istina, još uvijek nije tečno, ali bitno je bolje nego prije kad uopće nije pamtila prethodnu riječ ili početak neke dulje riječi. vidim da povremeno brka "a" i "e" te "p"i "b", nadam da je to samo početna faza, iako je disleksija vrlo česta kod takve djece.
inače, sad rado pročita po par rečenica jer vidi nagli napredak, a prije joj je bila tlaka, umarala bi se brzo i odustajala nakon početnog entuzijazma.

[mendula]

Moje srednje dijete ovih dana uživa u malo modificiranoj igri Kalodont: sljedeća riječ mora početi na zadnje slovo prethodne riječi. Da odredi koje je zadnje slovo, analizira glas po glas prethodnu riječ. Eto, jedna ideja.

[pomikaki]

E, da vam preporučim jednu knjižicu, naletila sam na nju jučer:

J. Galbraith: Kako prepoznati darovito dijete
zgodna kao pregled raznih pokazatelja darovitosti, te kako poticati daljnji razvoj djeteta ali i kako rješavati razne probleme koji se mogu pojaviti zbog neuklapanja djeteta zbog svoje različitosti. Ali nije previše opširna, više kao uvod u problematiku.

Ne mogu za sad reći da imam posebno nadareno dijete, ali mi se čini da bi mi mnogi savjeti mogli pomoći općenito za dijete koje odudara po nečemu od svoje okoline, a to se bojim da će sigurno biti slučaj s mojim.

[pikula]

moji obožavaju skrabl i bogl, Di ima tek 5 godina ali otkad igra s nama (neke pojednostavljene verzije) baš me iznendadilo kako joj ide ta sinteza i analiza,ko prvašiću.

[pikula]

htjela sam samo reći, da se možda može vježba uobličiti kao igra

[bundevica]

Uh, ohrabrile ste me. Radimo ovo što kažu mendula i pikula uz veeeliko negodovanje, jer njemu je to kao da vuče kose linije, do-sa-dno.
Pomalo ćemo vježbati dok ne klikne. Thx!

[martinaP]

Mi smo jučer bili kod psihologice u vrtiću. Ona je oduševljena, da još nije imala dijete kao što je A. i sve tako nešto lijepo za čuti . Otklonila je neke moje (povremene) bojazni u vezi hiperaktivnosti, da nema govora o tome, da je super koncentriran na ono što radi. Što god da radimo s njim, da je izvrsno, i da samo tako nastavimo.

Upozorila nas je da ne upadnemo u, kako ona kaže, čestu zamku roditelja napredne djece - da ne očekujemo da je jednako napredan u svim segmentima, posebno u emocionalnom razvoju. Da ne smetnemo s uma kako su mu tek 4 godine. Činjenica je da nam se to zna dogodti, ali trudimo se.

[pikula]

Divno! Pozitivno iskustvo

[Freja]

Karla muči analiza i sinteza. Slova je naučio sam prije tri godine, pa sam mislila da će i čitanje doći spontano, ali ne želi ni probati. Kraće riječi mu idu, ali dok on islovka neku dužu riječ zaboravi prva dva-tri slova, pa npr. umjesto soboslikar, ispadne slikar itd. Ne bi ga sad to toliko ni smetalo da Filip sad nije naučio slova, a njemu su analiza i sinteza super.
Pošto zna mjenjati i slova, mislila sam da nije disleksija, jer moglo bi biti i nasljedno od MM-a. Logopedica je rekla da će mu to samo "sjesti" s vemenom, a da je uzrok deficit pažnje.
Ima li tko sličnih iskustava? Da li da ga prisiljavam da vježbamo ili da čekamo da mu "klikne"?

Naši su iste dobi i imamo slično iskustvo. Slova zna od-ni-sama-ne-znam kad, ali čitati nije htio nikako. Čim bi počeo, odmah bi odustao. Njemu je to bilo dosadno i frustrirajuće jer je želio informacije odmah i sad, a ne kad teškom mukom završi sricanje. I onda je to nestalo u doslovno dva dana. Rekla sam mu u međuvremenu samo da treba vježbati i vježbati, da nitko nije naučio čitati bez vježbe i da će mu sa svakim čitanjem ići brže. Najprije je u rujnu naučio čitati na engleskom (dvojezičan je) jer mu je tata zadao da svaku večer prije spavanja pročita jednu stranicu "The cat in the hat". Kako tamo ima dosta ponavljanja, to da vježbom ide sve brže uistinu se pokazalo točnim i on je dobio volju za čitanjem. Nastavio je samostalno s nekom drugom knjigom i kad se prebacio na hrvatski problema nije bilo i odjednom je od potpunog nečitača postao čitač.

Vjerujem da će se i kod vas u nekom trenutku dogoditi taj klik. A do tada strpljivo. Smatram da nema potrebe ništa forsirati, pogotovo ako još ne ide u školu.

Nas muče naopaka slova u pisanju (i ja sam već posumnjala u disleksiju, ali moguće je da to samo samo razvojna faza).

A kalodont nam je omiljena igra u autu.

[pikula]

Da li mislite da bi vašim malim pametnicama koristila slobodna igra sa djecom koja imaju slične darovitosti i poteškoće. Bili smo na Bistrićima prijavili smo se kod TS i sve super dao ni tamo rade na ndarovitosti, na socijalnim vještinama itd ali meni je palo na pamet ne bi li im uz to ili bez toga korsitila i obična slobodna igra, druženje sa sebi sličnima? Možda sam u mogućnosti nešto slično dogovoriti, baš me zanima, što mislite o toj ideji. Kao topic podrške, samo uživo Mame pročavrljaju o iskustvima i korisnim informacijama, klinci vide da još netko reagira slično kao i ja u igri, ne znam, kako vam to zvuči?

[tanja_b]

Da li mislite da bi vašim malim pametnicama koristila slobodna igra sa djecom koja imaju slične darovitosti i poteškoće. Bili smo na Bistrićima prijavili smo se kod TS i sve super dao ni tamo rade na ndarovitosti, na socijalnim vještinama itd ali meni je palo na pamet ne bi li im uz to ili bez toga korsitila i obična slobodna igra, druženje sa sebi sličnima? Možda sam u mogućnosti nešto slično dogovoriti, baš me zanima, što mislite o toj ideji. Kao topic podrške, samo uživo Mame pročavrljaju o iskustvima i korisnim informacijama, klinci vide da još netko reagira slično kao i ja u igri, ne znam, kako vam to zvuči?

Iz iskustva ti mogu dati potvrdan odgovor

[pikula]

Možeš podjeliti?

[pikula]

mislim iskustvo

[tanja_b]

Ukratko, Andrej se od sve djece najbolje slaže s jednim dečkom godinu starijim od sebe, koji mu je dosta sličan po senzibilitetu i interesima (i napredniji od svojeg uzrasta). Više puta je izjavio da su oni "kao bratovi".

A i s ovog foruma imamo lijepa iskustva druženja s vršnjakom bistrićem, da ne govorim o podjelama roditeljskih iskustava

Iako, kod hipersenzibilne djece sraz "sličnog reagiranja u igri" može biti prilično naporan, treba i to imati na umu. Kad svaki od njih mora biti prvi jer će se inače svijet srušiti. Srećom, svijet se ruši samo nakratko, ipak su tu roditelji da ponovno uspostave ravnotežu

[Freja]

I naše iskustvo potvrđuje da im jako odgovara igra sa sebi sličnima. D si je na prvoj radionici kod TS odabrao prijatelja i da se njih pita ne bi se razdvajali. U vrtiću, u susjednoj grupi također ima dečkića sebi sličnog i najradije se s njim druži. Nažalost, ni s jednim ni s drugim nismo se dosad uspjeli družiti izvan radionica ili vrtića, ili smo se družili minimalno, ali radimo na tome jer on to traži.

[Zdenka2]

Jako im koristi druženje sa sebi sličnima. Naporno je stalno biti drugačiji i neshvaćen i zato jednostavno procvatu u skupini djece koja su slična i s kojima se bolje razumiju. To ne mora biti nužno u tretmanu u Bistrićima ili PCM - poznam jednu ultra-bistrićku koja se preporodila u astronomskoj radionici u Višnjanu - tamo se prvi puta u životu osjetila uklopljeno. Moj M. se isto voli družiti sa sebi sličnima- jako je volio svoju skupinu iz PCM, pozivao ih je na rođendane, a sada često pita za njih. I na mačevanju je odmah kliknuo s dječacima iz svoje skupine - od prvog treninga se osjetio prihvaćenim i uklopljenim. No nije mu društvo samo "probrano" - najviše se ipak druži s djecom iz razreda koje ne bira po kriteriju kognitivne naprednosti nego osobnosti koja ga privlači. Mislim da je najbolje naći neku ravnotežu - omogućiti bistrićima druženje sa sebi sličnima u nekim posebnim skupinama, ali isto tako i poticati ih i pomagati im da prihvate i prosječne, odnosno svijet kakav jest.

[Shiny]

Moj Jan ima par djece iz vrtića za koju je izrazio želju da se želi družiti i izvan vrtića.
Kod TS još uvijek nismo postigli ono što smo htjeli, tj. još se uvijek nije odvojio od mene i sam ušao u grupu pa sam malo demotivirana.
Ali bi baš željela vidjeti da li bi se "kliknuo" s nekim sebi sličnim, iako takvog još nismo upoznali.

[Ifigenija]

Mogu nešto pitat?
Čitala sam nedavno da darovita djeca mogu biti zadovoljna sa manje sna od svojih vršnjaka.
Jel i kod vas to tako? Kako to rješavate? Koliko točno spavaju?

[tanja_b]

I ja sam nešto takvog čula, ali za mojeg to ne vrijedi. Spava sasvim prosječno kao i druga djeca, štoviše, u vrtiću još uvijek spava popodne jer ih je ove godine previše predškolaca pa su tete sugerirale da djeca koja se inače ne bune na to dnevno spavanje spavaju i dalje.
Kad sve skupa zbrojim, spava cca 9,5 sati noću, i još oko 1 h po danu kad je u vrtiću.

[Freja]

I moj je spavalica. Spava obično oko 10 sati. Popodne ne spava već dugo. Mislim, da se njega pita, on bi čitao do ponoći i zaista bi mogao izdržati, ali se ujutro teško budi pa smo razmjerno rigorozni s odlascima na spavanje.

[bundevica]

Kao beba je spavao jako malo, dok nije prohodao. Od tada je jako aktivan (osim neprestanog trčanja, trenira tri sporta), pa spava "ko beba" (tko je ovu samo slagao) od 21-22h do 7h. Prije tri godine je izbacio popodnevno spavanje, ali preko vikenda malo prilegne.

[Zdenka2]

Moj sinak je kao beba spavao dva puta na dan i 12 sati noću. Sada, kao desetgodišnjak, spava barem 9 sati. Ostatak vremena je jako aktivan, a taj san mu je vrijeme kad sređuje mozak i odmara mišiće.

[pikula]

Moji su prestali spavati popodne oko 2 ipol godine, ali zato su dugo išlli spavat kad se smrači i budili se prirodno oko pola 9. Sa školom se sve malo porihtalo i sad idu u 9 u krevet i budi se Do u 7, Di u 8. Poslje ručka je odmor, crtić ili knjigica, ja zaspim oni ne

[pikula]

Hoću reći da je Do u satima spavao vjerojatno koliko i drugi, ali se teže šaltao iz aktivnosti u spavanje pa opet razbuđivanje itd za dnevno spavanje i bio je stvarno jadniji nakon tog spavanja nego bez njega pa smo se ovako prilagodili. Jednostavno je ranije zaspao navečer.

[Shiny]

Moj je isto prestao spavati s 2, 2 i pol godine... i od tada ne spava nigdje, ni u vrticu niti doma...
Tako da sada spava tijekom noći uspije uloviti oko 10 sati sna... katkada i 9 a ako je 11 onda je to uspjeh!

[Beti3]

Mogu nešto pitat?
Čitala sam nedavno da darovita djeca mogu biti zadovoljna sa manje sna od svojih vršnjaka.
Jel i kod vas to tako? Kako to rješavate? Koliko točno spavaju?

Koliko sam ja čitala to se odnosi na spavanje kad su bebe, do 2 godine. Oni ranije od druge djece žele sve znati pa im nije ni na kraj pameti spavati 2-3 sata danju. Kasnije odspavaju svojih 10 sati noću.

Time sam se tješila kad sam ih nosala, pričala, pjevala, pokazivala sve kamo su oči ili ručica krenule, po cijeli dan, osim kratkog sna. "Pametni su, pa ne spavaju, izdrži"-stalno sam si govorila.

Mislim da ima nešto u tome, dokazali su odrastajući.

[pikula]

Mi smo napokon otišli na testiranje u PCM i jako smo zadovoljni. I sam način testiranja i rezultati su premašili sva naša očekivanja. Ovih dana smo jako sretni i ponosni na sineka
Hvala svima ovdje koji ste ohrabrili skeptičnu majku da potraži pomoć i informacije.

[Jesen]

Meni se čini da društvo nije svijesno koliko je darovitost kod dijece krhka i koliko se zapravo darovita djeca i njihovi roditelji svakodnevno suočavaju sa nerješivim problemima, posebice u obrazovanju. U nižim razredima darovita djeca se pokušavaju "utrpati" u nekakve obrazce ponašanja i odgoja..u prosječnost. Kada su mi psiholozi prije par godina rekli da je moje dijete iznimno darovito bilo je to ugodno čuti, prvog trena pomisliš kako je tvoje dijete posebno i sve uz to... međutim onda vremenom uvidiš koliko je samoj toj djeci teško u njihovom trudu da budu kao ostala djeca u razredu..da skrivaju te afinitete koje imaju...da budu kao ostali... da ne budu drugačiji od ostalih ni po čemu pa čak ni po tome da stvari koje uče u školi već odavno znaju.. Mislim da ovo naše školstvo u ovom današnjem izdanu totalno guši darovitost. Gledala sam nedavno neku emisiju o darovitoj djeci u Japanu. Japanci smatraju da je najosnovnija stvar koju trebaju poticati kod darovite djece njihova socijalno-emocionalna strana jer da su uglavnom na tom području darovita djeca "slabija", pa su osmislili programe u kojima darovita djeca (koja inače uče brže, jednostavnije i sistematičnije) dobivaju zadatke pokazivati prosječnoj djeci kako da brže i jednostavnije uče. Tako npr. ne trebaju ponavljati gradivo (kako se to kod nas radi i time se naše školovanje svodi na štrebačinu gdje u velikom broju slučajeva do uspješnog kraja dolaze uporni a daroviti zbog raznoraznih raspršenih interesa ni ne završe fakultet) već za to vrijeme pokazuju onim učenicima kojima to teže ide kako brže savladati gradivo a za to vrijeme i sami zapravo uče o saocijalno-emotivnom koje im nedostaje. Japansko obrazovanje ne teži za tim da se darovita djeca opterećuju enciklopedijskim stvarima, jer kažu više će im u životu pomoći da nauče ono socio-emocionalno u kojem možda više kaskaju. Na taj način možda i jedni i drugi napreduju...