ja osobno nigdje nisam tvrdila suprotno.Janoccka prvotno napisa
pred par dana imali smo slučaj CB u školi. učenica je učenici upadala na profil na FB (jer su nekad davno bile prijateljice i ova ju je registrirala) i svašta stavljala na status.
mi to, eto, nismo znali sve dok nije došlo do fizičkog sukoba.
majka "učenice zlostavljačice" nam se obratila za pomoć pitanjem ima li načina da je mi (škola) kontroliramo što radi, kad je na FB i slično...
pa mislim, kako onda toj majci objasniti da mi to ne možemo...onda sam joj ja pokušala objasniti što je profil, zahtjev za prijateljstvom, što je status, link,...da ne nabrajam.
ključno je, po meni, bilo na kraju: Ali ona meni ništa ne govori, samo ode u sobu i nema je satima. Ja nemam pojma što ona radi. Ja vam se u to ništa ne razumijem.
što želim reći?
oduvijek su djeca bila "naprednija" od svojih roditelja (ja sam slušala CD-e, a moja je mama u tim godinama pedaliranjem pokretala prastari radio kojeg je dida donio s broda...karikiram, ali shvaćate me) i oduvijek su roditelji bili "glupi, zatucani,...ne razumiju...zastarjeli", ali onaj tko je stekao povjerenje svojeg djeteta znat će da nije pogriješio. i dijete će znati da mu se uvijek može obratiti i razgovarati s njim, no matter what...
a bojim se da je 13 godina malo prekasno za uspostavljanje iskrenog odnosa s vlastitim djetetom.
eto, zvučat ću neskromno, ali, bojim se da ja imam puno bolji odnos sa većinom svojih učenika, nego što ih oni imaju sa svojim roditeljima.
zapravo, mislim da svi koji radimo u školama tako osjećamo.
po meni je ključ svega u roditeljima. i time uopće ne želim umanjiti svoju odgovornost kao profesora.
ali, ne možemo stalno "mi u kope, oni u špade", jer uglavnom je loš odnos s onim roditeljima čija djeca i imaju poteškoća.
i kao svakom roditelju, teško im je to priznati...
eto, ode ja u skroz petu temu, malo sam se i pogubila u pustim razmišljanjima, oprostite mi.
 |
|||
Odgovori s citatom