Pravo na AB je pravo koje su žene jedva izborile. Pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu i vlastitom životu.
To da li bi neka žena mogla/htjela/željela učiniti tu medicinsku proceduru je na odluku toj dotičnoj ženi. Nikom drugom. Samo njoj.
Ukidanje tog prava, direktno (zakonom) ili indirektno (nabijanjem osjećaja krivnje) je strašno i vodi ravno u ukidanje svih drugih prava.
To da li neko AB smatra kontracepcijom i tako se odnosi prema svom tijelu, ili se jedva odluči da ga napravi, pa se jedva nosi sa težinom odluke, je opet vrlo lična i vrlo individualna stvar.
I neka. I treba tako. Svako je svoga tijela gospodar. Ako nekome ne smeta da 10 puta ide obaviti AB, ako joj ne smeta činjenica da je to opasno za zdravlje, ko sam ja da sudim?

Nama je dvoje dosta, što se mene/nas tiče, zatvorili smo radnju.
Htjela sam troje, onomad. Sad više ne. Ne zbog finansija, čak ne i zbog živaca i silnog napora koji još jedno dijete predstavlja. Nismo bogati, ali bi "izdržali" još jedno. Nismo ni Bog-zna-kako skulirani, ali bi pregurali sve to još jednom.
A zašto onda ne?
Zato što neću da budem sebična.
Kako to, pitate se
E pa tako. Lijepo.
Želim da doživim da mi se djeca odškoluju. Ne znam hoću li doživjeti i da počnu da se kuće i imaju svoju djecu, ali voljela bi.
Još jedna trudnoća i još jedno djetešce, značilo bi da je još xy godina mlađe od prethodnih dvoje. A ja isto toliko starija. Da ne ulazim u zdravstvene probleme koje možda imam ili nemam i kako bi sve to skupa prošlo, bila bi jednostavno prestara da tom trećem pružim ono što sam u istoj dobi pružila prethodnima. Ne bi imala snage/zdravlja/života za to.
Zato ne želim da iz svoje sebične potrebe/želje/vizije porodice sa troje djece, to treće ostavim na brigu bratu i sestri, jer mene, možda, više neće biti tu.
Što rekoše u čuvenom filmu "I'm too old for this sh*t!"