U zadnje vrijeme čitam mnogo više stručne literature nego beletristike, u takvoj sam fazi. Ipak, pročitala sam konačno Amos Oz, Priče o ljubavi i tmini. Voljela bih imati i čitati takvu knjigu o svojoj obitelji, sve detalje o bakama i djedovima, tetama i stričevima, njihovim sudbinama, osobnostima, manama i vrlinama. Autor je stvorio takvu vrijednost za sebe i za svoju obitelj, ali do mene kao do čitatelja baš i nije dopro. Meni je to previše i zbog toga mi je postalo dosadno. Još bih rekla da je to više analitički pristup nego priča o ljubavi - autor se osobno drži po strani, sebe ne otkriva previše, a jedine pravo emotivne dijelove knjige prepušta ustima tetke. Formula židovstvo + tragedija + obitelj po mom je mišljenju dosegla mnogo više književne i ljudske domete u djelu Saula Bellowa.