Čitam vas već danima i moj je zaključak da stvarno ne znam kako to pravedno riješiti osim da cijena ipak bude jednaka za sve.

Krajem osamdesetih kad sam ja počela raditi bilo je pravilo da se iz plaća izdvaja za stambeni fond iz kojih su se dodjeljivali stanovi.Stan nikad nisam dobila,a dnevnica i dnevnica sam uplatila u taj fond.
Sljedeće je bio samodoprinos za bolnicu.Tu smo čak išli i na referendum za to koji je naravno izglasan.I tu sam dala dnevnica i dnevnica za to,a bolnica nikad nije napravljena.
Naplaćala se silnih poreza i prireza.Istina,sad živim u Zaprešiću,ali nisam tu oduvijek.Rođena sam i dobar dio života provela u Zagrebu.
Nemam riješeno stambeno pitanje,ali nemam ni kredit.Zašto?Zato jer se bojim.Bojim se zaduživanja od 30,pa i više godina,a i prestara sam za to.Ne vjerujem da bi mi itko dao takav kredit.
Školarinu sam si sama plaćala.Na teret države nisam studirala ni minute.
Nikad nisam koristila besplatan prijevoz,studentsku menzu,besplatne knjige,socijalnu ili bilo kakvu pomoć.
Nikad mi dijete nije išlo u vrtić.
I kaj sad?
Jesam ja oštećena?
Pa izgleda da jesam.
Cijeli život radim ko konj,paralelno se školujem o svom trošku.Naplaćala sam se doprinosa i poreza za trojicu,a nisam "sposobna" da išta "izvučem" od države ili Bandića.
Muka mi je kad čitam kako će neki mijenjati adrese i izvoditi kojekakve egzibicije.
Muka mi je kad čitam kako se pojedine članice ovdje prepucavaju.
Ali me ni ne čudi,jer mi smo takvi i nikad se nećemo promijeniti.
I to me žalosti.