Možda ću sada pokupiti od vas drvlje i kamenje (tko je bez grijeha neka baci prvi ), ali ljudi koji žive u skladu sa nekom vjerom drže se (uglavnom) svih nazovimo ih pravilima te vjere, slušaju Crkvu, vrhovnog svećenika, mesiju (kako već koja vjera to naziva) i tada pripadaju toj vjerskoj zajednici. Kako (rimo)katolička vjera smatra da je MPO grijeh, većina sljedbenika te vjere također to smatra i ne smijemo im to zamijeriti, jer to je dio njihove vjere. Takvi ljudi nas nastoje educirati o svojoj vjeri kada nam kažu da je MPO grijeh (jer oni stvarno tako vjeruju) i ne možemo takvo njihovo mišljenje nazivati notornom glupošću i neobrazovanošću - kuže oni medicinu, jer isti ti ljudi blagoslivljaju donaciju organa budući da Crkva kaže da je to po Božjoj volji.
Na nama je da, kao što je Pino lijepo rekla, i mi sa naše strane educiramo takve ljude i na takav način palac po palac, korak po korak mijenjamo mišljenja ljudi i vjerojatno jednom u budućnosti i stav njihove Crkve. Jer Crkvu ipak čine ljudi i ma koliko god moćna i bogata bila (poput Rimokatoličke) ona ne može opstati bez svojih vjernika.
Međutim, "problem" nije u tim ljudima koji čvrsto vjeruju svojoj Crkvi, nego u mnogima od nas koji smo se našli "negdje između". Tako je i kod mene osobno. Nekada sam bila aktivni vjernik katoličke vjere, u srednjoškolskom dobu i za vrijeme fakulteta sam rado išla na mise, vjerske sastanke mladih, osjećala sam se kao da pripadam toj zajednici. Međutim više ne osjećam tako, jer se dogodilo da Crkva u koju vjerujem ne želi podržati ono što ja želim više od svog života - imati dijete. Sada kada je bio popis stanovnika dugo sam razmišljala kako da se izjasnim: kao katolički vjernik, agnostik, nevjernik...ne mogu ignorirati svoje korjene, jer krštena sam u ovoj vjeri, ne mogu reći da sam nevjernik, jer vjerujem u Boga, ali u Crkvu više ne. I gdje sam sad? Vjerujem da se mnogi od vas tako osjećaju i zato se uzrujamo kada nam netko kaže da je to što radimo veliki grijeh, jer svatko treba odobravanje i prihvaćanje od zajednice kojoj pripada. Ja sam nekako naučila da moram biti tolerantna i razumjeti ljude koji mi kažu da ne radim po volji Božjoj, jer je to uistinu njihovo mišljenje, te im dam svoje mišljenje o tome i ne zamaram se da li će ga prihvatiti ili ne, ali ipak sam im ubacila neku bubu u uho i možda će jednom početi i razmišljati o mojim riječima.