uporna i tvrdoglava preko svake mjere

[puntica]

Ja ne mogu više
poludit ću
užas

dakle, moja keksićka ima 3 godine i 3 mjeseca. i tvrdoglava je, i uporna, za poludit.
mislim, takva je oduvijek, ali u zadnje vrijeme jednostavno ne znam više kako da joj pristupim.
a pokušala sam na sve moguće načine. i ništa ne funkcionira

neke dane je ok, ali nekad je nemoguća. npr. jučer. dođem po nju u vrtić i ona me na putu prema kući počne tući jer...zaključila je da sam došla prekasno po nju. objasnim joj da sam došla kad i inače, i pitam je dal se nešto dogodilo u vrtiću, zašto je tako ljuta...Niš, ona mene ne čuje, nego se dere da sam zločesta i bezbrazna i da sam je zaboravila u vrtiću i da je ne volim pa da ni ona mene više ne voli, i da će me potući (pojma nemam od kud joj te stvari, nikad joj nisam tako nešto rekla, da je ne volim, ili da ću je istući, ili da je zločesta...)
i tako ona mene tuče i ne mogu je kontrolirat. kad joj uhvatim ruke, i noge, i osjeti da je nemoćna i ne može se kretat, onda još više poludi, počne se izvijati, vrtištati, pljuvati...ko da gledam filom egzorcist

onda dođemo doma, ona se naravno, nije još smirila nego se i dalje dere, još gore nego prije, i stalno ponavlja da ću dobit po guzici. i neće hodat po stepenicama. nekako se dovućemo do doma i onda počne nova, još gora faza tantruma. pošaljem je u kaznu. vrišti, dere se bla bla. onda se konačno malo smiri i odmah počne: neću to više radit, oprosti, previše te volim mamice draga moja ali kad je pitam: što nećeš više radit? šta da ti oprostim? onda opet tantrum ispočetka i opet da sam ja zločesta i bla bla bla

mislim, to je samo primjer. ista stvar se recimo dogodi ako sam je npr. istuširala i obrisala ručnikom koji se njoj nije svidio. ona može, doslovno, SATIMA vrištati da smo svi mi neznamšta jer smo je obrisali sa plavim ručnikom a ona je htjela narančasti. ne pomaže ako joj kažeš da je taj narančasti prljav, da ga nema, niš ne pomaže. i ne zaboravlja, danima kasnije, a nekad i mjesecima, dođe i kaže: mama, a zašto ti mene onda nisi obrisala s narančastim ručnikom?!

hvala bogu, takva je samo kad je uhvati žuta minuta, inače je stvarno ok. s njom se sve može dogovoriti (dobro, skoro sve lol), lijepo se igra, jako je nježna, super se slaže s drugom djecom, ma dijete za poželit

ali ja ne znam više šta da s njom radim kad je uhvate takve faze. bilo je lakše kad je bila manja, sad je sve teže i teže. moja mama kaže da sam ja bila još gora i da sam baš zaslužila takvo dijete da vidim kako je njoj bilo

please, help

[smedja]

Ajme majko... znam kako se osjecas, i nama se (pre)cesto slicno dogadja.
Doduse treba oduzeti od toga tucnjavu i pricu da me ne voli, to se ne dogadja (nekad zna tako tatu tjerati od sebe ako se naljutila na nesto sto je rekao)....

Ali ocekivanja o telepatiji (da znam sto tocno hoce) i ljutnja i bijes kad tako ne bude su prilicno naporni...

Inace je jako empaticna senzibilna i emotivna i nekad se tesko s tim emocijama nosi... pa tko ju dobro ne zna bi u takvom trenutku rekao da je gruba ili slicno... a nije

znam da je jedna mama za takvo ponasanje isla homeopatu

[tanja_b]

Dvaput smo prošli sličnu fazu. Malo prije četvrtog rođendana (tu sam bila totalno nespremna, mislila sam da u toj dobi više nema takvih ispada), i opet negdje s 4 i pol godine.
Čini se da jednostavno moraju proći kroz to, valjda kao dio emocionalnog sazrijevanja. Neki prije, neki kasnije.

hvala bogu, takva je samo kad je uhvati žuta minuta, inače je stvarno ok. s njom se sve može dogovoriti (dobro, skoro sve lol), lijepo se igra, jako je nježna, super se slaže s drugom djecom, ma dijete za poželit

Mislim da je ovo najvažnije

Jedino na čemu sam stvarno inzistirala bilo je to da mu ne dozvolim da me udara, i tu sam bila striktna. Ostale ispade hendlali smo ovisno o situaciji.

[frodo]

sad vidim da je tvoja tvrdoglavka rođena isti dan i godinu kao i moj tvrdoglavko
ja stvarno nemam drugog savjeta nego samo razgovor,razgovor,razgovor i opet razgovor,i to kad je dobre volje
jer napisala si da si probala sve načine i da ne djeluje
i čekanje da ta faza prođe, a bit će ti lakše čekati ako pitaš mamu kad je tebe to popustilo
moj još takve faze nije imao,sve bez problema rješavamo razgovorom,zasad barem,bez strašnih ispada i tih tantruma
ali tko zna...
možda se već sutra javim jer mi je mama rekla da sam i ja na trenutke bila nemoguća i da ništa nije djelovalo

[Beti3]

Da li će ti pomoći spoznaja da nisi ni prva a ni zadnja mama koja piše ovakav post?

Djeca rastu, svaki dan znaju sve više, vide sve više, njihove glavice upijaju sve te spoznaje i naravno da im nije lako sve to posložiti. Obično je sve u redu dok su siti i odmorni i dok je njihov svijet predvidljiv za njih.

Pokušaj se staviti na mjesto tvoje curice i gledati kako mama njene kolegice iz vrtića stiže, a njene mame još nema. Svaka sekunda koja protekne nakon toga u njoj stvara frustraciju: Zašto MOJE mame još nema!!! Duljina vremena kod trogodišnjakinje nije srazmjerna osjećaju tuge i ljutnje, i kad ugleda toliko željenu mamu ne zna što bi sa tom burom emocija: ljutnja, sreća, tuga, olakšanje.. Sve se to u njoj miješa i reagira onako kako ustvari ne bi željela i onda joj je još teže.

Očito joj možeš objasniti kad ste obje odmorne da je dolazak nekad izvan tvoje moći i da ako zakasniš i tebi je grozno i najradije bi plakala i tukla što te šef, auto, gužva zadržava da ne stigneš svojoj kćeri. Pa će ona razumjeti sebe, razumjeti da osjećaj bijesa postoji, ali da ne smijemo tući, nikada i nikoga.
I večernje tuširanje i boja ručnika uz plač vjerojatno je isto uzrokovano umorom. Možda treba predvidjeti što dijete želi, u granicama koje roditelji dopuštaju, i pokušati ostvariti. Lakše je spriječiti nego slušati dreku. Ako nema tog ručnika, ponuditi onaj posebni koji je u ormaru za specijalne prilike ( a svi vjerojatno imamo takvih ručnika), riječima: Danas imam poseban, baš za tebe.

I ljepši je dan i curici i mami i cijeloj obitelji. Onaj osmijeh i povjerenje na dječjem licu je neprocijenjivo, i kad se može, zašto ne učiniti kako oni žele. Postoje stvari u kojima nema i ne može biti kompromisa, ali i ove druge.

[puntica]

hvala vam cure

Beti3, ovo za kašnjenje je bio samo jedan primjer. kužim da nju to frustrira jer je npr. Lucijina mama došla prije mene a inače dođe poslije. kužim da joj je to koma i fakat imam razumijevanja.

što se kompromisa tiče, kompromis bi mi mogao biti nadimak. nikad je ne tjeram da radi sve kako ja hoću, ima veliku slobodu izbora. odabere si ručnik, gaćice, cipele, šta ja znam, svašta. ali ako nema tog ručnika koji ona hoće, ne postoji niti jedan specijalni ili svemirski ručnik koji bi mogao poslužiti umjesto toga. NE POSTOJI. ona hoće baš TAJ

jutros je napravila scenu jer hoće obući majicu na hello kitty. a imala ju je jučer pa je danas, naravno, prljava. da će ona prljavu obuć, nema veze. ne mogu joj dati da obuće majicu s ogromnom flekom od naranče na čelu te nesretne hello kitty. Da će onda ona uzeti neku drugu majicu (i izvuće neku na zeca, koja totalno nije pasala uz hlače, ali nije me bilo briga, samo da nešto obuće) i da će na nju nacrtati hello kitty?! i uzme flomaster u ruku i krene ona crtat hello kitty na uhu tog jadnog zeca
kažem joj da ne smije crtat flomasterima po majici, i da se i onako neće niš vidit jer to nisu flomasteri za majice nego za papire. ali niš. ona i dalje hoće nacrtat hello kitty ali s mašnicom
kažem joj da ću sad odmah staviti njenu hello kitty majicu u mašinu i da će biti oprana kad se vrati iz vrtića pa je može nositi. nije to njoj dovoljno brzo, ona hoće sad. kažem da sad ne može, jer je prljava. i tako
na kraju je molim da izabere bilo koju drugu majicu samo nek se više obuće da krenemo. i onda odabere neku zelenu. pa dođe do vrata i zaključi da joj zelena ne paše. pa se vrati u sobu i obuće neku ljubičastu. pa joj onda i ta ne paše, u biti ni jedna joj ne paše koja ne sebi nema hello kitty (nemam pojma šta joj je bilo, nije baš neka ljubiteljica te friki japanske mačketine)

i šta da sad ja radim s njom? da joj dam da obuće prljavu majicu?
da je natjeram da stavi onu koju bih ja voljela da stavi?
da je pošaljem u kaznu do prekosutra da razmisli o svojim postupcima i svojoj ljubavi prema hello kitty?

šta, šta, šta?

[Beti3]

Suze su mi došle od smijeha!! Kćer ti je za pet!

Znam da tebi nije do smijeha, ali možda te utješi da ti je dijete pametno, samoinicijativno, kreativno i uporno. Još 10, 15 godina i sve će doći na svoje mjesto, vjerojatno će i tada stvarati, (doduše ne s flomasterom crtajući Kiti ) i mama će ju ponosno gledati.

[ms. ivy]

onda će moj tvrdoglavac za 15 godina biti rocket scientist

joj, puntice, kako te kužim!

ono što oni hoće, sad i odmah. nikakvo skretanje pažnje, kompromisi i pogađanja ne dolaze u obzir. ispadi jačinom i trajanjem neproporcionalni uzroku. i slonovsko pamćenje onoga što nije prošlo po njihovom.

ipak je lakše kako su veći, bar se tako tješim...

[ms. ivy]

mislim da je ključ u tome da unaprijed odlučimo kad ćemo pustiti po njihovom, da kasnije ne ispadne da smo popustili dernjavi (ili da imamo pola sata dernjave).

npr. da si je pustila u vrtić u prljavoj hello kitty majici. jer nju briga što je prljava, a ti znaš da neće umrijeti od toga.

sva je prilika da bi se pristala presvući u vrtiću ili već ranije. samo da je dobila svoje.

ja često skužim da je tako ako uspijem sačuvati mir (ili ako nije prilika poput sjedanja u auto nasred prometne ulice).

[flopica]

hm, ja ću sad napisati nešto nepopularno a to je da smatram da možda ima preveliku mogućnost izbora.
objasnila si jednom, dvaput, triput. ma dosta!
ja sam isto objašnjavala nadugačko i naširoko
a kad se jednom upleteš u tu mrežu, teško je van.

nisam od onih koji nerazumno očekuju da dijete sve shvati sad i odmah, imam strpljenja, al kad to počinje prerastati u pilanje
ja režem.

[ms. ivy]

ja se ne bojim prerezati.

rezultat je opet šiza.

a hoće li to utjecati na ukupno smanjenje učestalosti/trajanja šize, još ne znam.

[tira]

Izabereš svoje bitke (ono što ti je bitno) a ostalo toleriraš
Ja bi npr. odverglala govor o tome zašto ne nosimo prljave stvari (ili one mokre), zašto je to važno...prenapadno bi gestikulirala...našla slike...svjedoke...štajaznam sve što mi padne napamet..ponovila to par puta pred njom (i to dok je dobre volje)...jer je meni to bitno...funkcionalnost majice..a ne froma..pa bi i ponudila da ćemo (ako je to tako hitno i važno) zajedno oprati tu hello kitty i stavit da se suši ako je tako bitna, može iz toga puno naučiti..da se treba potruditi za ono što ti je bitno, ako nije odustat će od toga pa će se i prije riješiti taj problem..ali možda najvažnije...treba dobro promisliti koje su bitne bitke..jer inače ispadneš neozbiljan pred djetetom..a to nije baš nešto..

[tira]

joj da, i nemoj tolerirati agresivnost ako imaš izbora čim te počne tuć..stani sa svim što radite..daj do znanja da nema mrdanja nisačim dok se tuče.. da neće ništa postići time, a najmanje da je to njen argument da je ona u pravu a ti u krivu...i moje je dijete bilo apsolutno nemoguće u toj dobi..a sad je super i najveći pobornik mira u kući...tako da ima nade

[sillyme]

Znam da je lako biti general poslije bitke ali... ja bi npr dala da obuce prljavu majcu, spakirala cistu i pricekala do vrtica da je prodje taj trenutka nerazumnosti, i tamo komentirala da sto ce joj reci prijatelji kad je vide takvu zmazanu... mislim da su velke sanse da bi se predomislila... a uostalom i da se ne predomisli - zar je stvarno bitno?

Moja nekidan nije htjele carape prije tenisica... ok, obukla sam joj na gole noge, u vrticu se predomislila i htjela carape prije papuca, pa smo obukle.

Trudim se ne voditi bitku oko nebitnih stvari, samo oko najbitnijih, a za to postoji samo jedna rijec i to iz prve - MORA. Ako kazem mora - onda mora, pa makar plakala i ljutila se jos dugo... To je taj tvoj primjer s rucnikom - ako zutog nema onda ga nema, ponudis zamjenu, ako nece zamjenu onda ono prvo i bok. Nakon toga nek urla kolko hoce nema se smisla nervirati, nije da mozes stvoriti zuti rucnik ako ga nema a i ona treba nauciti da ne moze sve po njenom...

[sillyme]

moram samo priznati da mi skoro uvijek kasnimo, tako da sam jako fleksibilna oko oblacenja samo da napokon vise izadjemo van

[čokolada]

3 g. i 5 mj.
tvrda glava od dana začeća.
nema te sile koja bi je odgovorila od naumljenog.
ne tuče me, doduše (to ipak zna da ne smije), ali sestru tresne pošteno.
kad je najbjesnija stisne zube i procijedi - štetočino jedna!

[vissnja]

Uh, uh, uh.... Pogodila me ova tema i to baš jer je zverčica ovih dana podivljala.
I mi imamo dane kad je mila, poslušna, kad se sa njom sve da dogovoriti. I imamo ovakve dane kao što ih opisuješ.
I ja biram bitke, i udovoljavam koliko mogu, izvlačim majice do besvesti jer ona bira.... Ali kad mi pređe granicu strpljenja pada mi mrak na oči. I onda stvarno ne znam kako dalje, dođe mi da izađem i odem i da je ostavim. Ili da sednem i da plačem....

[mitovski]

Ja bih za tu dob rekla da je to pubertet u malom ili mini pubretet i to jednostavno treba izgurati.
Moja J je još mala ali već sad jako tvrdoglava alli imam iskustvo s nećakinjom koja je skoro pa živjela samnom do svoje sedme godine i s neke 3-4 godine je bilo potpuno isto ponašanje kao što si opisala.
Meni je bilo najgore što nije bilo pravila za te njene ispade već bi neka sasvim drugačija situacija bila okidač. Npr. za vrtić, danas bih došla 10min kasnije i nastala bi šiza a sutra bih došla 10 min ranije, trčeći da ne šizne a ona počne histerizirati jer sam došla ranije.
Bilo je svega, bacanja, urlanja, pljuvanja, lupanja, vikanja da sam glupa i onda poslije toga oprosti teta, volim te puno itd i drugi dan opet. Udaranje nisam dozvoljavala, pokušavala sam ostati mirna i razgovarati nakon što bi se ona smirila.
Mislim da nekog recepta baš i nema nego samo treba strpljenja i živaca da te faze prođu. Mene već sad znoj oblije kad se sjetim šta me čeka a ova mala ima sve naznake da će biti žestoko .

[plashljivo_pile]

meh, moja je u pubertetu otkad zna za sebe. svaki oblik komunikacije s cijenjenom gospođicom je ko hodanje po jajima. razmišljam o tome da joj sredim karijeru policijske sirene, imam kćer s najjačim glasnicama u svemiru i okolici. i ne ustručava se pokazati to

no lagala bih da kažem da se situacija nije poboljšala s vremenom. super mi je njena tvrdoglavost, upornost, preispitivanje svega, ali samo da to radi maaaaaaaaalo tiše

kad prevrši svaku mjeru, "briznem u plač". onda zbunjeno zazuji, gleda kaj se događa, a ja počnem ko hardkor baba narikača "boli srce, boli duša, boli glava, bole svi fantomski i nefantomski udovi, tuga, čemer, jad". reakcija: "oprosti, mama, neću više, nemoj plakati" plus zagrljaj. naravno da učinak nije trajan, ali moje i uši svih susjeda u zgradi su u tom trenu jako zahvalne.

jedva čekam pravi pubertet, revenge time! sramotit ću ju po klubovima pred ekipom svaki vikend. taman ću tad biti u najboljim godinama

[mikka]

ja sam skuzila neki princip koji mi zasad funkcionira, a to je kombinacija upornosti i ignoriranja. prije nego sto reagiram procijenim od kolike je vaznosti to sto hoce, pa ako nije vazno (tu mislim na zivotnu vaznost ), pustim ju da se ljuti i kaj ja znam. u slucaju majice bi rekla da me bas briga sta ce obuci ali da zelim da krenemo za 5 minuta, makar gola. kod nas funkcionira. ne bi joj vise isla previse popustati jer to dovede samo do jos veceg tantruma. u jednom trenutku krenem ignorirat a svoje zivce stavim u hibernaciju. uglavnom se smiri. naravno, problem nastaje kad sam ja nervozna a ona je tantrumasta. eee, tu treba vec imati samokontrolu, nekad mi dode da ju ispalim na mars.

ono sto sam jos primjetila je da u takvim situacijama razgovor (ili pokusaj istog) bude potpuno suvisan i kontraproduktivan, i daje priliku za razmahivanje tantruma. znaci kad je ona ljuta, ja sutim, odgovaram ako me pita ali to je to. razgovor ostavljam za razdoblje bolje volje.

kad bi me duze vrijeme udarala zaprijetila bi joj da cu vratiti (to radim sa starijim), i spremna sam to i napraviti ako ne prestane. uglavnom prestane prije nego vratim

[XENA]

puntica ako imate u vrtiću psihologa mislim da bi bilo korisno sjesti i popričati sa njim

[vertex]

hm, ja ću sad napisati nešto nepopularno a to je da smatram da možda ima preveliku mogućnost izbora.

Razmisli o ovome. Ja sam isto od mama koje vole davati izbor, ali istina je da i s tim treba imati mjeru.

[mikka]

i to kakvu mjeru. najbolje 2 komada

znam kak je meni kad dodem u ducan, nekad si imao izbor recimo crni kruh ili bijeli, a danas... pa ja se unervozim kad trebam izabrat koji cu kruh kupiti, a kamoli dijete za npr majicu, a ima ih oko 50

to je onaj kompjuterski sistem, nula ili jedan

[Ifigenija]

Dijete je nečim frustrirano - da li previše izbora, da li premalo pažnje, previše pažnje, da li nekim stresom doma, u vrtiću, i pokazuje da nekaj ne štima. Što ne štima - to možeš samo ti pronaći. Ali uvijek pali roditeljsko suosjećanje, humor i mir, skup sa granicama i strogosti.
Što bi ona s tri godine išla ukrašavati majicu flomasterom? Mala si je malo previše prava uzela, pa ih ti vrati sebi
I drži se!
Oni ne znaju reć što ih muči (kao da mi uvijek znamo - znaš kad opsuješ muža, a zapravo ti je na poslu netko nešto ružno rekao...), pa se deru i svađaju.
Svačije dijete povremeno ima takve momente. Moji prvi I uvijek bude bolje kad skontam što je, a kod mene je uvijek da traže više maminog suosjećanja, prisutnosti, mira i optimizma. I jasnoće, afskroz...

[vertex]

Ifi dobro kaže. Temperament je definitivno faktor, ali ovo suosjećanje i prava pažnja su isto bitan faktor kod tantruma. Mi smo se s D. osvjedočili kako je zbir nekih faktora, od kojih nijedan nije bio dramatičan, doveo do dramatičnog ponašanja, i to u dobi kad to više stvarno ne očekuješ. Izvukli smo se iz toga sa više suosjećanja (nismo ga dobro gledali neko vrijeme, a činilo nam se da sve radimo kako treba), i sa jasnim porukama da takvo ponašanje ne dolazi u obzir pa da se ne znam kako osjeća. Ali to je bilo u starijoj dobi od Keksićkine.

Puno "faktora" u ovom postu, ali ne mogu sad tražit nove konstrukcije.

[vertex]

Da dopunim.
A. je imao tantrume u mlađoj dobi, i koliko su bili žestoki, toliko je meni bilo sasvim jasno što i kako trebam, i svaki put bih znala kako reagirati i svaki put bi poslije bila zadovoljna tj. bili smo korak bliže izrastanju iz tantruma. Od te najžešće faze, u 2. i 3. godini, to je stalno bivalo sve manje intenzivno i sve rjeđe. Rekla bih da je on imao tantrume koji su bili izraz temperamenta, a mi smo se postavljali tako da se ne izrode u nešto gore.
Kod D. smo malo za.rali - ne vjerujem da bi on po svom temperamentu imao takve ispade, to je bila reakcija - jako intenzivna jer je jako emotivan.
Treba pokušati odvagnuti koliko je do temperamenta+dobi, a koliko je ponašanje reakcija na okolinu (možda i neke sitne stvari).

[XENA]

nema loše dijece ,samo loših roditelja ,sviđa mi se ta izreka pošto mislim da sve istine i rješenja leže u njoj.
kako se mi postavimo pred dijecom takva če ona i biti
ne kaže se đabe da je rodieljstvo najteži posao
neka djeca se rađaju sa blažim neka sa težim karakterom ono što mi trebamo je usmjeravat njih i njihovo ponašanje ka poželjnom
djeca trebaju imati izbora i trebaju reći svoje mišljenje ali sa previše izbora oni su izgubljeni i to u njihovim malim glavicama dovodi do pomutnje a za rezultat dobijemo ne poželjno ponašanje

[Ifigenija]

Meni najbolje pali kad u neku situaciju dođem mirna, sabrana, vesela, ali ne onako usredotočena, nego kad uplivam npr. po njih u vrtić, ili kod dide i bake, ili kad ih mirno vadim iz parka kao da je to točno ono najbolje, i kad na njihovo nezadovoljstvo reagiram zen-mirom, ali i upornošću i suosjećanjem.
Ako nakon posla dolaziš nabrijana u vrtić, ili ako nabrijana, umorna, živčana ujutro spremaš klince - to ti je dovoljno da se ponašaju kao tasmanijske nemani. Meni je tako. I onda sam skužila da je bolje doć pol sata kasnije po njih, ili spremit ih ranije, ili manje ambiciozno, ili im dati neke poklone - nešto - uz to da si sabrana, zen, mirna - nego da je sve kako treba, na vrijeme i točno. Osjećaji klincima znače sve na svijetu, a od kad sam dopustila da i na mene to prijeđe - vidim da imaju pravo. Frigaš sve, važno da smo si dobri

[XENA]

Potpis na Ifi

[Beti3]

Frigaš sve, važno da smo si dobri

E, da. To je to. To je bit.

[kahna]

Nemam ti pametnog savjeta
samo sam došla primjetiti da su curice u većini ovdje, ili se varam?

[plashljivo_pile]

eh kako li onako iskreno arlauknem od smijeha uvijek kad mi netko kaže kako su curice mirnije i kako je s njima lakše

inače, u samom pristupu, dijete smatram čovjekom sa manama i vrlinama jednako kao i sebe samu, nikakvim čudom, anđelom ili nekom sličnom apstraktnom pojavom. i nikakvo popuštanje ne dolazi u obzir, jedino moja dosljednost i drži stvari pod kontrolom. čim popustim makar s nekom sitnicom, stvari se pogoršaju. srećom, izvukoh pouku iz takvih grešaka. *nazi mother*

[buba mara]

Evo i jednog takvog dečka.Jutros se prerano probudio i onda je probudio cjelu kuću(srećom živimo u obiteljskoj kući a ne u neboderu)Počelo je s time da neće obuti čarape i onda viče (ja smirena ne obuvam mu)Hoće da mu upalim crtani ali ne zna koji bi.Ja mu nabrajam neće ni jedan(smirena)Onda hoće jedan pa ga baci na pod.E sad ja strogo od njega tražim da ga digne on krene da će ga dignuti i onda viće "ne mogu ne mogu"baca se viče.Došao tata strogo s njim razgovara ali ne pomaže viće dere se (čujemo da se u sobi na katu baka i djeda dižu i njih je probudio).Tata je s njim bio strog ali nije ni to pomoglo ali ipak ga je malo okrenulo.Uzimam slikovnicu to odbija pa onda ipak pristaje da mu čitam i tako se napokon smiruje.Jedno vrijeme smo čitali i onda on sam kaže "evo sad sam se smirio".
I što reći na to ulovila ga je neka nervoza i nije se znao smiriti.
Kad se događaju takve nervoze jako se zabrinem dali je s njim sve uredu.Jednom sam čitala da djeca se neznaju još sama savladati i da to s vremenom nauče ali ne znam kako se postaviti u tim situacijama.
Srećom sve su rijeđa i javljaju se kad nije naspavan.

[rehab]

Nemam dijete u toj dobi i moguće da ću se smijati za 2-3 godine kad budem čitala ovaj post, ali kako je netko napisao, čini mi se da imaš previše tolerancije i da malena ima previše izbora. Ja bih tu postavila jasne granice (bez vikanja i udaraca, naravno). Nema udaranja i pljuvanja, oblačenja prljave odjeće i šaranja odjeće flomasterima. Ponudila bih malenoj da izabere koju majicu želi obući, ali ne bih dopustila predomišljanje na vratima ili u autu. To jest faza, ali ako sad ne postaviš pravila i granice do kojih može ići, shvatit će da može postići ono što želi neprihvatljivim ponašanjem. I naravno, puno puno razgovora, ljubavi...

[pomikaki]

Srećom sve su rijeđa i javljaju se kad nije naspavan.

Mislim da ti je zadnja rečenica ključna, meni je to tipičan tantrum koji se javlja kad je dijete umorno i nervozno, i jednostavno reagira ekstremno na svaki podražaj i na najmanju frustraciju, jer sam ne razumije što ga muči. Najčešće se to događa kad su pospani, a ponekad i kad su gladni.
U takvim situacijama treba reagirati minimalno, ali smireno i dati mu par minuta da dođe sebi ili ga odnijeti na spavanje. Bilo da pustim dijete da urla bilo da je fizički odnesem na spavanje ili bilo kamo od izvora frustracije, dok se dere i koprca, nastojim ostati što mirnija i svjesna da u ovom trenutku nema smisla raspravljati. Obraćam se samo s par riječi (najkorisnije mi je pitati je što zapravo želi, i reći joj "pospana si, idemo sad na spavanje" tako da sama postane svjesna što joj je pravi uzrok frustracije), a tek kasnije kad se smiri raspravljam se i pitam zašto je to radila, kažem da mi je to smetalo, i dođem do nekog dogovora za drugi put. Dogodi se čak da se niti ne sjeća što se dogodilo ako je to bilo prije (prekasnog) odlaska na spavanje. Ali sve su rijeđi takvi ispadi, i zbilja je prilično razumno i mirno dijete.

A punticina keksićka hehe, mislim da je iznimno živo dijete, pravi individualac. Ali vjerojatno se i to može svesti pod istu problematiku. Ako ništa ne pali, jednostavno glumiš utjelovljenje mirnoće. I misliš o tome kako će sve to jednom proći

Dosta vas piše - postaviti jasne granice. A što kad su postavljene - recimo jasno ste zabranili udaranje - a dijete svejedno udara, dakle granice se prelaze premda su jasne? Naravno, za mene je to normalan proces, odnosno, svjesna sam da ću granice postavljati godinama, ali često se to predlaže kao da je to nešto beskrajno jednostavno, a postavljaču pitanja možda još nije palo na pamet - ajde, postavi jasne granice i problem je riješen

[lisica]

ja ću te utješiti da ima još takvih..moja je 3 mjeseca do 3 godine i namćor je na kvadrat! meni je priličan šok jer imam stariju kćer za koju sam na momente čak pomišljala da je star malo dijete ali nije, samo je dobra i prilagodljiva dušica kojoj je elokvencija as u rukavu. dakle, imam odmjerenu, strpljivu i razumnu kćer i imam malog razbojnika koja je od trena kad se počela dizati iz ladice bacala jednu po jednu žlicu ako joj nije bilo po volji! i dan danas se baca na pod i lamaće-sve ono za što sam se klela da meni moje dijete neće..aha.." gupačo jena gjupa, bezobjaznice jedna!!!"-opjosti mi mamice ti nisi gupača, ti si moja najdaža mamica!" grlj, grlj, ljub, okrene se, odlazi od mene i mrmlja: gupačo jedna gupa! svakakve smo metode iskušali, sad smo na tome da procjenjujemo što je vrijedno reakcije a što da odignoriramo. dajemo joj do znanja da nije lijepo to što radi, da je ona dobra djevojčica i da nas rastužuje kad se zločesto ponaša. kuži ona, ispričava se al kupi sve što čuje makar i na cesti i sad je ujutro čujem-popiknula se na igračku: "jbm ti pas matej!" ko radnik na građevini!! jebate, gupanu i štošta drugog uredno koristi na pravim mjestima..ne mogu je izolirati od druge djece, pa čuje to i starija pa ne ponavlja niti ikad je, sve što mogu je čekati da prođe. uz stalno ponavljanje da je to baš bezveze i da princeze tako ne govore..i ne bacaju igračke i stvari kad su ljute. i ne mlate sestru, mamu tatu, brata..i ne urliču ko volovi kad im nije po volji..
o zgražanju okoline neću ni pričati. ja sam naime vjeroučiteljica..a dijete ko da je vragecu iz torbe iskočilo.. plavi anđelek, loknice, osmijeh od uha do uha, sitna ko paukica...
mali pubertet prema kojem mi se onaj pravi čini mačji kašalj..

[Bubica]

moja nema bas tako jako intenzivne tantrume ali ih ima. Nikakvi pregovori, razgovori i ino nisu se pokazali jako ucinkoviti (naravno, objasnim sve, ali jednom, dva puta najvise), kad zafrlji na izbor nudim dvije stvari, ono sto se nama pokazalo najucinkovitijim resetirati ju s aktivnosti koja je potpuno izvan konteksta, s necim sto ce ju taj cas primiriti a onda ce postati dostupnija za pregovor. najceste su to totalne gluposti ili sitnice, jucer je npr., histerizirala u autu od Rijeke sve dok mi nije palo na pamet ponuditi joj vlaznu maramicu da si obrise suze - obozava se igrati vlaznim maramicama, zaigrala se i zasutila. Uvedem tako labelo, nesto sto voli raditi a sto je potpuno izvan konteksta "svađe".

[rehab]

Dosta vas piše - postaviti jasne granice. A što kad su postavljene - recimo jasno ste zabranili udaranje - a dijete svejedno udara, dakle granice se prelaze premda su jasne? Naravno, za mene je to normalan proces, odnosno, svjesna sam da ću granice postavljati godinama, ali često se to predlaže kao da je to nešto beskrajno jednostavno, a postavljaču pitanja možda još nije palo na pamet - ajde, postavi jasne granice i problem je riješen

Naravno da se postavljanjem granica ne može riješiti problem preko noći, ali mislim da se uz dosljednost i jasno davanje do znanja da je takvo ponašanje neprihvatljivo može puno postići. Kao što već napisah, moje dijete još nije u toj dobi i fazi i možda griješim, ali nekako mislim da, iako je riječ o tantrumima, dijete mora naučiti da je takvo izražavanje ljutnje, umora, čega već, neprihvatljivo ponašanje i da se to neće tolerirati. Ovakve situacije bih iskoristila upravo za to - odgoj i učenje.

[pomikaki]

Naravno da se postavljanjem granica ne može riješiti problem preko noći, ali mislim da se uz dosljednost i jasno davanje do znanja da je takvo ponašanje neprihvatljivo može puno postići. Kao što već napisah, moje dijete još nije u toj dobi i fazi i možda griješim, ali nekako mislim da, iako je riječ o tantrumima, dijete mora naučiti da je takvo izražavanje ljutnje, umora, čega već, neprihvatljivo ponašanje i da se to neće tolerirati. Ovakve situacije bih iskoristila upravo za to - odgoj i učenje.

Stvar je u tome da se to može tako jednoznačno reći za dijete koje je ipak malo veće.
Dijete od 2-3 godine je u procesu učenja kako da se nosi s tim situacijama i tek se odgaja da poštuje granice.
Sve što je rečeno stoji, ali je to proces koji traje prvih par godina djetetova života, s usponima i padovima, a žene koje su se javile na ovu temu zapravo pitaju kako da prožive to razdoblje

[Bubica]

kad kažeš, rehab, da se to neće tolerirati - na što konkretno misliš? Ako ga nećeš tolerirati - što ćeš napraviti?

Ja nemam problema s postavljanjem granica, ali bogme moja nema nikakvog problema s kršenjem istih? Koliko god ja uporno ponavljam svoju pricu toliko ona uporno lupa po svome. I, sto uciniti, a dijete nema niti tri godine? Ja mislim da mogu samo uporno ponavljati npr. da se ekran od televizora ne dira (da ga mogu premjestiti iz njezinog dosega, premjestila bih ga, ali nemam kamo) i odmicati ju, ne pada mi na pamet nesto ozbiljnije ju kažnjavati zbog takvog ponašanja.

[pomikaki]

PS. Zapravo evo baš se pitam da li taj proces traje samo prvih par godina (i ja imam malo dijete), ili se kršenje jasno postavljenih načina nastavlja i kasnije, samo na druge načine, tolerirali mi to ili ne...

[flopica]

kad kažeš, rehab, da se to neće tolerirati - na što konkretno misliš? Ako ga nećeš tolerirati - što ćeš napraviti?

Ja nemam problema s postavljanjem granica, ali bogme moja nema nikakvog problema s kršenjem istih? Koliko god ja uporno ponavljam svoju pricu toliko ona uporno lupa po svome. I, sto uciniti, a dijete nema niti tri godine? Ja mislim da mogu samo uporno ponavljati npr. da se ekran od televizora ne dira (da ga mogu premjestiti iz njezinog dosega, premjestila bih ga, ali nemam kamo) i odmicati ju, ne pada mi na pamet nesto ozbiljnije ju kažnjavati zbog takvog ponašanja.

pa evo, ja sam rješavala te situacije na način da sam svaki put, baš svaki kad je krenula dirati i lupati po ekranu i glasom i mimikom i rukamai svim i svačim

pokazala da se to n e d i r a !
al priznajem, nakon 3. dana sam malko povisila ton...
i više ga fakat nije nikad dirala.

al to sam ja, meni je nepojmljivo da 166 miliona puta ponavljam isto i da me se ne posluša ilitiga da me se ignorira.

[vertex]

al to sam ja, meni je nepojmljivo da 166 miliona puta ponavljam isto i da me se ne posluša ilitiga da me se ignorira.

To si ti, i to je ona .
A da je ona netko drugi? Šta da si ti povisila glas, a ona opet dirala? Pa da si ti jače vikala, a ona na tu viku reagirala nekom vrstom revolta? Dokle bi išla?

[Anemona]

pa evo, ja sam rješavala te situacije na način da sam svaki put, baš svaki kad je krenula dirati i lupati po ekranu i glasom i mimikom i rukamai svim i svačim

pokazala da se to n e d i r a !
al priznajem, nakon 3. dana sam malko povisila ton...
i više ga fakat nije nikad dirala.

al to sam ja, meni je nepojmljivo da 166 miliona puta ponavljam isto i da me se ne posluša ilitiga da me se ignorira.

Na ovo ću se samo nasmijati.
I meni je svašta nepojmljivo, ali.
Dijete mi više nije mala beba, uskoro će 4 godine. Itekako zna što smije, a što ne.
Npr. več je prošle godine znao i savladao da se po vrtu ide samo po stazicama, poslušan je, nije neka štetočina, pa evo jučer mu je bilo baš zabavno pretrčati preko krastavaca.
I? Što sad učiniti? Bome sam poviknula vrlo glasno - ovaj put mu je bilo jako smiješno,...
Bome sam ga i maknula s gredice - i ovo mu je bilo jako smiješno,...
Održala sam mu i "predavanje" - nije ga se dojmilo.

Pozitivno je što nije ponovio incident, dalje je bio normalno poslušan kao i do tad, ali poanta moje priče je da je ispitivanje granica i postavljanje granica proces s velikim oscilacijama, s velikim usponima i padovima i jako ovisi o umoru mame, djeteta, o psihićkom i fizičkom stanju oboje sudionika,...

Ponekad jasno postavljaš granicu i držiš je se kao pijan plota, a ponekad samo nastojiš preživjeti dan doma, ne u instituciji.

[mikka]

to samo imas srecu da te dijete slusa

ja sam znala koristiti svasta, od mirnog "ne" prvih dana do laganog sloma zivaca 100-tog dana. i meni je nepojmljivo, ali ona--ne slusa. i kad dreknem "NE!" ona me jos pita "zasto?" , ko da joj nisam 5 milijardi puta objasnila zasto.

pogotovo kad prvo dijete bude suradljivo, poslusa te, a drugo tasmanijska neman da se pocnes pitat u cemu je vise stvar, dok ne oguglas

[pomikaki]

O, povisim i ja glas. Nedavno sam s predumišljajem urlala na 4godišnje dijete, jer je čupala psa za rep. A već sam je prije (prije 10 minuta, i još puno puta tijekom prošle 3 godine) upozorila da je ne smije gnjaviti, tući ili čupati. Rasplakala sam je, tata ju je tješio, a ja sam još malo vikala za njima. I vikat ću opet za takve stvari, uopće nemam iluzija da je problem riješen. Ali ne gubim kontrolu (nastojim) i ne udaram. To su moja pravila.
(Drugi dan sam, kad je malo blaže gnjavila psa, objašnjavala na lijep način i pokazivala joj kako može psa privoliti da je posluša bez da ga navlači, ali ono je bila zbilja ekstremna situacija, takvo vikanje ipak čuvam za posebne prilike)

Za bitne stvari postavljam vrlo jasne granice, ali u knjigama vam piše da će svako zdravo dijete nastojati te granice pomicati cijeli život.

Flopice, ako si uspjela nakon tri dana ili je dijete vrlo lako odgojivo ili će pokušati sutra opet
Nema jednostavnog rješenja, svi mi rješavamo nove probleme svaki dan, netko manje a netko veće.

[flopica]

a šta ste graknule sve odjednom , ma nije moje dijete uopće lako odgojivo, pričam ja i pričam, objašnjavam i tako
al je poanta moje priče zapravo da u većini slučajeva dijete ipak zna
gdje je granica,mene zapravo smeta kad mame ili tate djeci
objašnjavaju što kako i zašto, al na način koji je toliko neuvjerljiv
i toliko mlak da bi me začudilo da ih išta poslušaju....

razumijete što hoću reći? ne posluša ni moje dijete od prve, kad je bila manja bilo je puno pokušaja da odbije od nečeg što ne može dirati, ali ja kad stvarno vidim da je dosta onda se to na meni vidi, a bogami i čuje

Anemona naravno da sve ovisi o puno faktora i varijabli, naravno da je svaki dan različit, i nama i njima, nekad je manje suradljivo jedno, nekad ni roditelj nije oran, slažem se sasvim.

samo sam htjela reći da mene zapravo živcira kad vidim neke roditelje koji se beskonačno natežu sa svojom djecom, ono, kao da nemaju snage ili ko zna čega da kažu DOSTA!
vertex, da je drugo dijete otkud znam što bih i kako bi?
nije drugo neg je ovo koje imam i kod mene/nas je tako.

[dutka_lutka]

Tema je malo prekompleksna, a da bi se moglo odgovoriti jednim postom.

Što se nas tiče, svima možemo preporučiti Unicefovu radionicu za roditelje "Rastimo zajedno". 11 je sastanaka (po 2 h), a jedna radionica posvećena je baš postavljanju granica.
Za tu radionicu saznali smo na prošlogodišnjem Rodinom danu za roditelje . Prezentirana nam je druga radionica iz ciklusa ("4 stupa roditeljstva").
Na početku ili na kraju svake sesije često je neka igra koje se možemo igrati sa svojim djetetom, u svrhu opuštanja nas i djeteta i stvaranja pozitivnog ozračja u obitelji.

Radionice su organizirane u pojedinim vrtićima, ne u svim. Ako u našem vrtiću radionice nema, pozvani smo da se priključimo vrtiću koji nam je blizu. Ovdje je popis vrtića, za cijelu Hrvatsku:
http://www.unicef.hr/upload/file/343...mo_zajedno.pdf

Mi upravo završavamo s ciklusom, preostala nam je još 11. radionica u nizu. Novi ciklus kreće ujesen.
Roditelji djece koja ne idu u vrtić mogu se javiti obiteljskim centrima. http://www.unicef.hr/show.jsp?newsco...588#news175588

Do sljedećeg ciklusa preostaju nam Rodine radionice odgovornog roditeljstva (uskoro u Zadru).

[pomikaki]

a šta ste graknule sve odjednom , ma nije moje dijete uopće lako odgojivo, pričam ja i pričam, objašnjavam i tako
al je poanta moje priče zapravo da u većini slučajeva dijete ipak zna
gdje je granica,mene zapravo smeta kad mame ili tate djeci
objašnjavaju što kako i zašto, al na način koji je toliko neuvjerljiv
i toliko mlak da bi me začudilo da ih išta poslušaju....

Pa ja bih rekla da puntica nije od te sorte
za ostale nisam sigurna, ali postavljanje jasnih granica za mene se podrazumijeva.

[puntica]

flopice,
ja mislim da ti uopće ne možeš neke stvari kužit jer nemaš takvo dijete

npr. moja ne smije kopati po vazama s cvijećem. prvih nekoliko puta sam joj lijepo objasnila. onda sam podigla glas. onda sam još podigla glas. onda sam zaprijetila da ako još jednom počne kopat po cvijeću otići će u kaznu. onda je otšla u kaznu, i vrištala i plakala i molila me da joj oprostim i da to više nikad neće raditi. onda se vratila iz kazne (nakon skoro pola sata, ne mislim da je bila malo u kazni, dapače) i nakon 5 minuta opet je kopala po cvijeću. i onda je opet bila u kazni. pa taj dan više nije kopala. ali rekla sam joj da ako bude ponovo kopala ne samo da će ići u kaznu nego ću joj oduzeti najdražu igračku.idući dan je opet kopala, poludila sam, i rekla sam joj da joj sad oduzimam najdražu igračku a ona je lijepo otišla do ladice, izvukla vrećicu, uzela svoju najdražu igračku, stavila u vrećicu i rekla: evo ti, uzmi.
:lupam glavom o zid:

očito joj je to kopanje po cvijeću nešto posebno, ali ja joj to ne želim dopustiti i gotovo. nek kopa oko kuće, ali ne mora u kući. ali ona neće nikad odustati. nekad prođe par dana da to ne napravi, valjda zaboravi,ali onda, prije ili poslije opet krene kopat. i ZNA da će opet u kaznu, da ću joj opet oduzet igračku (nosim ih u vrtić, nikad ih ne dobije natrag, a mislim, nije ju ni briga, e pati baš za igračkama), i da nećemo otići negdje gdje sam joj obećala da ćemo ići ili nešto drugo...

kad ona nešto hoće, baš je briga za posljedice, podnijet će sve posljedice samo da dobije ono što je naumila

kad je bila kod mojih, oni su bili isto tako ludi s njom. dobila je par puta i po guzi. kad je došla doma rekla mi je: znaš, ja ti jako volim radit xy. ali kad to radim onda mi baka da po guzici. ali nema veze, ja to baš volim radit

flopice, kako bi ti to riješila?