ja sam na svojoj koži osjetila jal i zavist okoline kada sam rekla da je moja kćer darovita i da ide u Bistriće ... odgovor je bio "aha, onda je za našu djecu Tupići?" Nikada više nisam isticala ti njenu osobinu jer sam uglavnom osjećala da ona potiče u drugim ljudima da ističu kako je i njihovo dijete pametno.
S druge strane, moj najmlađi je dijete u invalidskim kolicima; njegova posebnost nije poticala ljude da se hvale kako eto, njihova djeca mogu trčati i hodati i igrati nogomet ...
Moja kćer je ušla s 16 godina u Mensu, ali to je podatak koji ona taji od svoje okoline jer nailazi isto na nipodaštavanje i potrebu da je se "prizemlji"