 |
|||
S ovim se slažem.Zdenka2 prvotno napisa
Što se obaveza tiče, moj sedmogodišnjak sam posprema svoju sobu (uključujući i usisavanje, i to i ispod stola i ispod kreveta), nosi smeće, ode ponekad u dućan ili u pekaru, postavi stol. Nedavno sam mu pokazala i kako da opere suđe za sobom (nemamo perilicu), ali za taj posao bi trebao još malo narasti, teško može dohvatiti pipu na sudoperu.
Uglavnom ga trebam podsjetiti na poslove, ali ne više od jednom (što je super, zasad sam zadovoljna).
Da moram priznati da mi čak i nemamo nekog naganjanja oko kućnih poslova vole raditi i pomagati,ajde malo biraju sinek ne bi slagao veš nkad npr i to poštujem, ali ako krene neko natezanje napišem im popis nakeljim na frižider i kažem da je gotovo dok se ja vratim za tipa dva sata i odem obavit što imam izvan kuće ili na telefon,komp. Tako izbjegavamo i moje zvocanje i njihovo izmotavanje. Kad dođem stavimo kvačice na obavljene poslove i svi sretni i ponosni
Da se vratimo na temu darovitosti - ja tu neke elemente koristim kao motivaciju: možeš se baviti onim što želiš bez ograničenja kad spariš i spremiš čarape i složiš knjige za sutra! (Bez ograničenja = do večere ili neke druge fiksne točke).
Ifigenija, kućanski poslovi te neće spasiti dječjeg bombardiranja pitanjima. Jao... ja sam ponovila gradivo kemije još davno daaaavno kad smo nabavili lakmus traku, pa smo ispitivali koja sredstva za čišćenje su kisela, koja lužnata i slično. NEMA uzmaka - što godi radilo, takvo dijete će od tebe tražiti ulazne informacije koje mu trebaju. I to će upijati ko spužva, za razliku od obveznog školskog gradiva koje ga ne zanima (tu imamo često grdne muke natjerati "genijalca" da napravi dosadnu zadaću). Ne znam koliko to ima veze s darovitošću... Čini mi se da više ima veze s osobnošću.
Kako god bilo, roditeljima djece ove dobi (kakve god bile njihove specifične potrebe) nemaju nikakav izlaz sa strane niti mala vrata - djeca u ovoj dobi uče brinuti o sebi. Nekom to ide teže, nekom lakše, ali svi moraju naučiti... Moj sin bi najradije filozofirao o širenju svemira i bogtepitaj čemu, bistar je i jako brze pameti, ali nije tako brz ni organiziran kad treba npr. zaliti cvijeće ili spremiti policu s raznim knjigama i enciklopedijama. Ne vraća stvari na mjesto jer mu pažnja skače kao divlja vjeverica. Meni je zabavno s njim raspravljati o četvrtoj dimenziji, zabavnije nego ga kondicionirati da sam sebi organizira stvari, ali nema mi spasa. Najčešće "podvaljujem" kukavičja jaja i prodajem mu to što ga želim naučiti umotano u nešto što ga zanima. Ponekad (npr. prekjučer) mi izlete osigurači pa kad vidim da hvata krivine i ne radi kako treba, uhvatim školsku torbu koja je kakti složena i istresem je na pod, a iz nje ispadne osim naguranih knjiga još i hrpa smeća, igračaka, ostataka gableca, rasute olovke koje bi trebale biti u pernici i slično. Posrami se, spremi i opet iznova... Vježbamo - i on i mi ostali. Stariji sin je puno bolje organiziran (ali takav je karakter, ko moja svekrva čiju bi špajzu trebalo slikati za Wohnen ili neki sličan katalog) ali eto, nije nam svima Bog dao isto...
Kaže mi brat da su u školi njegove A. (8 godina) radili identifikaciju darovitih. Ne znam koja vrsta testova je rađena, ali oni su dobili rezultate u vidu brojčanog I.Q. I sad se za svu tu djecu radi poseban program. Priča je iz manjeg grada u Pennsylvaniji. Baš me zanima kako će to funkcionirati. Zasad im zavidim na barem formalnom prepoznavanju potrebe za drugačijim programom.
Inače, malena je od negdje pet godina bila u jednoj montessori školi, gdje su radili u potpunosti individualno, svako dijete je obrađivalo ono što želi od ponuđenog, i koliko dugo želi. Curica je bila jako zadovoljna, njena mama isto, a moj brat onako po domaću skeptičan prema svemu što nije škola kakvu je i sam prošao. Od ove godine je prešla u jednu novootvorenu državnu školu, gdje joj je isto bilo sve u svemu ok i dobro se snašla, ali se žalila da je malo dosadno (prelagan program).
vertex. prenesi nam dojmove.
Cvijeta, nemoj se previše klanjat - samo sam napisala koje poslove rade, a ne kojom učestalošću. Da ne pomisliš da svakodnevno spremaju suđe i da su im sobe ogledalo urednosti (pogotovo sinekova!). Ovo čišćenje preko praznika je i mene zaprepastilo.
od sutra djelujem u ovom pravcu. dosta je bilo.
Primjećujem da su se promijenili što se tiče kućnih obaveza. Prije im je trebalo pedeset puta reći, a sad uglavnom naprave ono što ih zamoliš. Malo rjeđe se sami sjete da bi se nešto moglo napraviti, ali i to se događa.
U školi mog sina je prošle godine provedeno testiranje djece iz njegovog i paralelnog razreda na temelju kojeg bi se isto trebao provoditi neki poseban, dodatni program. Međutim, to nije bilo pravo testiranje. Testirano je samo logičko zaključivanje u neverbalnoj domeni. To nije to.
seni, rado!
Zdenka, nisam pitala za detalje, jer smo bili na Skypu sa svom djecom na obje strane koja su se uglavnom unosila licem u kamere i prezenirala razne vlastite uratke
Razmišljaju li vaša djeca o politici i od koje dobi? Smatrate li da je to previše opterećujuće za njih? To vas pitam zato što sam na jednom drugom topiku čula mišljenje meni jedne drage i britke forumašice da je zabrinjavajuće to što M. ima određeni stav prema aktualnim političkim zbivanjima i da je on opterećen. Ne mislim tako, jer on je svojim interesom prema tome usmjeren, ali bih rado čula vaša iskustva. Meni se čini zapravo normalnim da netko tko ima 11 godina zna što se oko njega zbiva i da o tome stvara svoje mišljenje. Zar nismo i mi takvi bili?
Kod M. se interes za društvena zbivanja u Hrvatskoj i u svijetu pojavio kad je imao pet godina. Počeo je pomalo u medijima pratiti ono što ga je zanimalo i nas ispitivati. Tu je mogao dobiti određenu širinu, jer MM i ja imamo različite političke stavove. Jedno vrijeme je, kao štediša (da ne kažem škrtac!) i novčar, htio postati bankar. Kad je 2008. nastupila kriza, toliko je ispitivao o tome i zaključio da se protivi vladavini financijskog kapitala. Uvijek je imao stav i prema unutarnjim hrvatskim pitanjima i ljudima na vlasti. Naravno, njegov stav nije zaokružen, nije do kraja informiran i argumentiran (to često nije ni stav odraslih), političko iskustvo mu je nula, ali promišljanje postoji i stav postoji. On je uvjereni antiglobalist, protivnik velikih sila, aglomeracija i kapitalizma, a za posebnosti. Nije svjestan koliko je zapravo generacijski formiran, a ja vidim da je tako i to me fascinira. Ja sam se povukla u "bjelokosnu kulu" znanosti, a za njega vidim da će ići drugim putem, u društveni angažman. Sada želi studirati pravo i postati sudac jer misli da na svijetu treba više pravde.
Potpuno normalno. Ja sam pratila politiku i čitala Danas u višim razredima OŠ pod normalno. Jedino što mi se zbog toga dogodilo je da danas imam zasićenje dnevnom politkom,ali i dalje me zanimaju društv.polit. kretanja. Moj sinek uglavnom prati socijalna zbivanja i s tim suosjeća, to ga zanima. Otkazi,stečajevi,burze,više financijiski dio
Joooj, mene su u zadnjih nekoliko tjedana izmučili s pitanjima o EU...
Inače, mog starijeg baš politika pretjerano ne zanima, ali mlađi - taj zna postaviti takvo pitanje da mi se zavrti u glavi. Ja nisam neko jako politički zainteresirano stvorenje, pa me u početku čudilo kako dijete to povezuje (i uoči stvari koje bi meni promakle) a sad se samo trudim odgovoriti na pitanja kako najbolje znam i umijem. Prilagodim rječnik, ali nastojim što iskrenije reći svoje mišljenje.
Zdenka, sladak ti je sin!
I mog sve zanima, prati, oduševljen je pričama o društvenim poretcima, ali bojim se da će od nas slabo profitirati politički jer ja ne mogu da provarim ljudsku komponentu istupa naših političara i cijele priče, pa se po tom pitanju obiteljski pravimo mrtvi. Vidiš, ovo mi je dalo da promislim, i da otvorim malo vrata ka tome.
A. se zainteresira ako mi razgovaramo o tome. Nije to interes kao u Zdenkinog M., niti toliko razmišlja o politici, ali mu je znaimljivo, obično ima puno pitanja i voli razgovarati o tome kako nam društvo funkcionira.
Ifigenija, ni ja to ne mogu probaviti. Nisam apolitična, smatram da je to zabijanje glave u pijesak, ali nismo predani gledatelji dnevnika ni čitatelji novina. Ono što mene zanima, a to su dugoročna politička kretanja, ne možeš ionako iščitati iz banalnog, manipulativnog diskursa naših političara svih boja. Od dnevne politike zanima me samo ono što nas se svih izravno tiče. Taj živi interes za društvena zbivanja kod M. ne dolazi od nas, to je nešto iz njega. Jedino je gađenje prema našim političkim manekenima vjerojatno od nas pokupio.
Moj je dosad komentirao samo Bandića i Jadranku KosorRecimo da ga politika donekle zanima (stalno traži da gledamo Dnevnik), ali na nižoj razini. Trudi se popamtiti kako se zove predsjednik ovoga, predsjednik onoga, tko je kome šef, i slično (sortiranje i hijerarhizacija prije svega!)
Za EU se itekako zainteresirao, ali mislim da su tome kumovali česti izleti u Sloveniju, prelasci granice i usputna objašnjenja. Inače, u zadnje vrijeme ga jako "drže" geografske karte, naročito političke, pa mislim da je sve to na neki način povezano.
Moj je od malih dana pokazivao naklonost ka politici, toliko da je i mene znalo to živcirati.
Sjećam se da smo morali gledati sva ona predizborna sučeljavanja još u dobi kad je bio debelo maloljetan i nije mogao dočekati dan da se upiše u glasačke liste. Od svoje 18-e nije preskočio ni jedne izbore (iako ih doduše nije bilo pretjerano puno
S druge strane, sestra mu je skroz apolitična, po njoj dnevnik i ostale informativne emisije tog tipa ne bi trebale uopće postojati, a rasli su u istoj obitelji... I jedno i drugo mi je skroz normalno ako se mene pita.
Drage mame, čitam ovu temu već duže vrijeme. Zanima me ima li netko sa sličnim iskustvom kao moje: darovito dijete(potvrda od TS, darovitost na apstraktno/logičkom i matematičkom polju, nalaz pokazan u školi), drugi razred, NEMA DODATNE NASTAVE- niti onaj jedan sat koji ga po zakonu pripada. Na nastavi je dobivao dodatne zadatke: u trenutku kad bi bio ranije gotov i počeo ometati nastavu. Ti dodatni zadaci su uvijek isti (samo promijenjene brojke), tipizirani, neprilagođeni, te nakon nekog vremena on se zasitio takvih zadataka i više ne želi te dodatne. Gledam kako škola/sustav jednostavno zatire i ubija darovitost/talentiranost. To je prestrašno. Ima li netko sličnih iskustva?
Pa naše iskustvo je vrlo slično (čak nam je i nalaz, čini mi se, vrlo sličan), s tim da dodatna nastava koja na papiru postoji u praki stvara više štete nego koristi, jer je A. doživljava kao kaznu i dosadu, dok se druga djeca igraju vani. I zaključak mi je, na kraju, sličan tvojem.
Nalaz sam pokazala u školi na upisu, ali su ga izignorirali. Dodatnih zadataka u sklopu redovne nastave nema.
MM je rekao da mu školu naprosto treba prikazati kao posao koji se mora odraditi, i koji nije uvijek zanimljiv, i da je to sve, a dodatne interese, želje i spoznaje neka čuva za kućnu radinost. Nisam baš oduševljena time, ali čini se da je u ovakvom sustavu to najjednostavnije rješenje.
Nemamo dodatne sate, ovisno o nastavniku dobiva nagradne ili dodatne zadatke i to uglavnom klapa. Više se mučimo da slabiju stranu prihvate kao dio paketa, a ne kao zločestoću. Ali da jako jako puno truda pa i vanjske pomoći treba da se dijete ne demotivira i ne izgubi volju za školom. Nas spašava vjeronauk gdje se dosta ozbiljno bave odnosima, prijateljstvima, svađicama, filozofiraju malo i tu se nekako otvore.
Što se tiče dodatne nastave kod nas je za sada samo iz matematike i počela je u trećem razredu kad više nismo imali boravak. Tako da nema ovoga da se neki igraju vani dok oni ostaju u razredu. Za sada ih to veseli. No to kod nas nije program za darovite jer su uključeni svi oni koji lako savladavaju matematiku. Zadaci nisu samo da se poveća njihov broj nego da se koristi logično zaključivanje. Dio rade timski pa im je zabavno.
Posljednje uređivanje od larmama : 01.02.2012. at 22:41
Mi smo odavno odustali od pretjeranih očekivanja u školi. Kao i pikula, i mi se borimo da dijete bude prihvaćeno kao cjelovito biće, jer u paketu s intelektualnim sposobnostima došle su i teškoće čitanja. Snalazimo se kako znamo i kako nam najbolje odgovara - zadatke, pokuse i slično radimo doma. Sretna sam da se dijete kako tako uklapa, a za njegove ekstra interese brinemo izvan škole (za sada). Vidim da će to s vremenom doći na svoje mjesto, već i sada dolazi pomalo kad se potrefi trenutak da se to znanje može i pokazati - npr. kad se uči novo gradivo, a on zna sve i nešto više od onoga što piše u knjizi. To mu je dovoljno. Jučer je sav sretan došao doma i ispričao kako mu je učiteljica rekla da je zadivljena načinom kako je u sekundi riješio neki zadatak "poprečki". Žena je trenutno na zamjeni - odlična je, vrlo brzo je procijenila kakvi su joj učenici i pripasala gradivo svakom posebno, ne odnosi se to samo na moje dijete. Budući da ne možemo očekivati da ostane do kraja škg, živimo u očekivanju petog razreda. Do tada, nekako ćemo se već pokrpati, uz rad doma + knjižnicu + uju, dedu, bake itd. )
Peterlin, tvoji postovi mi puno pomažu
I mi smo kupili ovu novu inačicu negdašnjeg Elektropionira, a i još mi je jedna draga prijateljica poklonila set iz kemije sa solima za kristalizaciju, koje njezin lumen nije baš doživljavao, pa ćemo glad za pokusima utažiti doma. U knjižnicu se kao upisujemo već danima, ali meni je prehladno za hodanje po gradu - ostavit ćemo to za toplije dane.
đurđa, nema ni kod nas dodatnog sata... doduše, kako F ne ide na vjeronauk, ima priliku 2 puta tjedno sjediti s učiteljicom u knjižnici i prolistati koju pametnu knjigu... ona mu često, znajući njegove interese, umjesto čitanke daje Moj planet da pročita text i prepriča ga.
M. ima dodatnu matematiku cijelo vrijeme. Neko vrijeme mu je to smetalo, ali sad vidim da voli ići. Više ništa niti ne očekujem, osim da bude prihvaćen i da ga razumiju i da neprekidno ne važu zbog prevelikih očekivanja. Ne očekujem ni ja od njega da u svemu briljira. Neka svoje sposobnosti razvija u skladu sa svojim željama, ne mojim. Pazim na to da redovito pogleda neke najvažnije predmete, da vježba instrument i to je to. Definitivno mu je bolje u petom razredu nego u nižim razredima, a zbog toga smo i mi roditelji doživjeli olakšanje. Svoje posebne interese zadovoljava izvan škole, čitajući, na internetu i u razgovoru s nama.
Mislim da ne moram elaborirati zašto volim ovaj topic i koliko mi znači. Nemam ništa za napisati, moj još ne ide u školu, ali mislim da sve vi razumijete zašto me ovo tješi i osnažuje. Hvala, drage na svemu što dijelite.
Nama je jučer bio tako težak danJulija me je baš upozorila na to i eto, događa se... Naime, kako su počele ocjene, počeli su i problemi... I naše krhko samopouzdanje se ruši... Jako ga frustrira što nema sve petice, a jadan, loša mu je grafomotorika (i općenito motorika), piše nepravilna slova preko crte, iz matematike dobio četvorku a to mu omiljeni predmet (ali radi nedostatka pažnje nije u stanju baš sve točno riješiti, a kriterij za peticu je 95%) - uglavnom, ne osjeća se dobro u svojoj koži, jer je imao visoka očekivanja. Jedino iz likovnog briljira i to mu je sad melem na dušu, ostalo - koma.
Počeo je svoje frustracije zbog škole iskaljivati na tati i baki - tuče ih, viče, vrijeđa
Korason, i mi imamo takve faze, ali ja sam ukopčala da je njemu lakše ako ja radim lakrdiju, i ako radim vic, uglavnom da je to sve skupa komično. Mi se znamo uživiti u njih, pa onda pogubimo kompas i njima je još teže jer vide da mi to doživljavamo tragično. A oni ne kuže da je nama žao njihovog sekiranja, ne neuspjeha.
Čudi me kako dobro razumije ironiju, pa čak i vrlo kompleksan i elaboriran humor, štonobi rekli - teatar apsurda... dok ne naleti neki novi izazov, to mi je živo sidro za koje se držim...
korason, ti ovo ozbiljno pišeš? Tuče, viče, vrijeđa..?
Korason, nemoj sve frustracije otklanjati od njega - svi se moramo naučiti živjeti s frustracijama. Što se tiče njegovih visokih očekivanja od samoga sebe, to se ne može riješiti preko noći. Može mu se pomoći i sigurna sam da Julija radi na tome, ali to sve ide sporo i rješava se zrenjem. Ali ipak možeš učiniti nešto: smanji svoja očekivanja.
Dodala bih još: odnos prema ocjenama može se relativizirati.
To sam napravila kad je spuštenog nosa došao doma nakon prve ocjene. Prva ocjena u životu, pa nije bila petica, nego strrrašna četvorka. Iz likovnog
Puno toga oni uče i od roditelja. A ja ionako ne smatram te ocjene jako bitnom stavkom u životu - do neke granice.
Inače, borbu s visokim očekivanjima imamo i mi, stalno, ali nekako guramo. Bitno je da on osjeti da ima moju podršku, onda mu bude lakše.
A ovo s humorom, što Ifigenija piše, kod nas bi, recimo, bio potpuni promašaj. Moj striktni realist to uopće ne kuži. Žao mi je ponekad zbog toga, jer su mene vicevi, ironija i apsurdni humor vrlo često izvlačili iz (psihološki) teških situacija, to je dobro pomoćno sredstvo. Ali ako to nekom ne leži, treba naći nešto drugo.
korason - udaranje, vikanje i vrijeđanje nemoj dozvoliti školarcu. Koliko god da razumiješ podlogu, budite dosljedni tata, ti i baka. Nema to veze što se oni ljute ili ne ljute, bitno je da on to ne smije i da ste vi suglasni oko toga zbog njega. Naravno da ćeš se truditi da ne gomila frustracije i davati mu podršku gdje god treba, ali nemoj povezivati tješenje i ovakvo ponašanje.
Korason, moja se prvašica isto bori s problemom pažnje i pri razmišljanju o vrednovanju/ocjenama nekako nam se iskristalizirala "auto-individualizacija" kao najbolji model.
Naime ona zna ime svoje poteškoće i zna da ne može biti najbrža i najtočnija jer će unatoč vrlo dobrom znanju i razumijevanju gradiva ponekad preskočiti pokoji zadatak, previdjeti + ili -, progutati pokoje slovo, slova će otplesati u nepoznato i sl.
Umjesto utrke i usporedbe s drugima, nekako smo "nametnuli" usporedbu sa samom sobom. Početak joj je bio težak jer je u svemu bilo puno pogrešaka, najviše u grafomotorici, a učiteljica je nametnula visoke kriterije - nije ju kažnjavala, nego ju je uvijek dobronamjerno upozoravala ako nešto nije zadovoljavajuće i upućivala na ponovne pokušaje.
Sad i sama vidi koliko je napredovala i vidim da si samoinicijativno (što prije nije bio slučaj) postavlja letvicu sve više i više: počinje joj biti važno da pisana slova budu ne samo od crte do crte, nego i jednako nakošena, od 40-ak diktiranih matem. zadataka stigla je s 10 pogreški/preskoka na dvije-tri zato što je konačno počela kontrolirati, a ne bezglavo brzo rješavati, i to je čini zadovoljnom.
Zna da će teško dostići onih par razrednih "bezgrešnika", ali sad je naučila za uspjeh pohvaliti samu sebe i to je tjera na daljnje usavršavanje vještina koje joj pomažu kad zbog svoje specifičnosti zaglavi.
(Nije zanemarivo ni to što ima inteligentnu učiteljicu koja je skroz kuži i dobro razlikuje nonšalanciju od lošeg dana.)
Oprostite mi što upadam na temu, ali uglavnom redovito čitam...
Mislim da se tata i baka nakon svega ne bi trebali ljutiti. Naravno, vrijeđanje, udaranje i sl. se ne smije tolerirati, ali ako je dijete već u kazni, ako je odradio/odrađuje svoje, onda mislim da nema razloga daljnjoj ljutnji od strane tate i bake. Ok, napravio si to što si napravio, ideš u kaznu, još ako je dijete nakon svega pokazalo žaljenje i kajanje, mislim da će daljnja ljutnja još više produbiti njegovu tugu i frustraciju.
Eto, tako bih ja. Istina, moje dijete ima tek 2,5 i ne dopustimo joj ni da bude verbalno gruba prema nama (odnosno prema tati, prema njemu je nekada bed što njega rastužuje, ali ju upozorimo i uvijek kaže oprosti, a kad odradi kaznu nema više mjesta ljutnji).
I evo, ako će vas utješiti, vas koje imate mlađu djecu (ove "velike" mame sve već znaju), ali MM je po svemu što ovdje čitam bio nadareno dijete (no, prije 28 godina kada je krenuo u školu nije bilo takvih testiranja), bio je drugi iz matematike u cijeloj ex Yu u, ne sjećam se kojem razredu...
No, kada je krenuo u školu, u prvi razred, imao je dosta problema. Iz matematike je imao četiri, nije htio surađivati s nastavnicima, bio je prilično problematično dijete. No, sve je došlo na svoje kada je krenuo u peti razred. Tako da, valjda treba biti strpljiv i čekati njihovo vrijeme. I naravno, puno im pomagati usput.
Posljednje uređivanje od SikaPika : 06.02.2012. at 05:06
Debeli potpis!
I mi imamo takvo dijete s kratkim fitiljem, ali nedopustivo je da on zbog toga terorizira cijelu obitelj. Kako Zdenka kaže, nužno je da nauči izlaziti na kraj s frustracijama. To je bitno i za dalje, jer nećeš uvijek biti u blizini i štititi ga i opravdavati. Time mu zapravo ne činiš ništa dobro.
Uostalom, uzalud mu sve iznimne sposobnosti ako se nije u stanju pristojno ponašati prema ljudima oko njega, bili to baka, tata, učiteljica ili društvo u razredu. Naučiti civilizirano ponašanje i samokontrolu bitnije je od ocjena. Ponavljam to iz dana u dan svom sinu.
Bitno je također (kao što SikaPika kaže) raščistiti situaciju odmah, jer dugotrajna ljutnja i durenje ne vodi ničemu. ALI da bi se do toga došlo, dijete mora shvatiti što radi krivo, pokušati razumjeti zašto to nije dobro i ako mu se opet dogodi, ispričati se samostalno kad se zaboravi i počne se neprihvatljivo ponašati. Ja sam vrijeđanje sjekla u korijenu, a do udaranja nismo ni došli. Udarati se može loptu ili jastuk, a ljude ne.
Je, te ispade ja sasiječem u korijenu, ali ja imam autoritet za razliku od bake i tate koji su stalno mekani, mekani, a kad zagusti onda se dure, ne znaju bolje. Kaznu je odgulio, u subotu sam ga ipak poslala na skijanje a pogledao je i jedan mali crtić, ja vjerujem da je njemu teško što je tako ispalio sve frustracije ali događa se i nama velikima, samo je bitno da se iz toga nešto i nauči. Razgovarali smo o tome kako sam ja često dobivala četvorke samo zato što bi mi promaknuo neki zadatak u žurbi ili nisam do kraja pročitala zadatak... to ga je malo utješilo.
Kratki fitilj je isto naslijedio od mene i znam koliko problema može imati zbog toga, zato mi je tim više stalo da nauči iskazivati emocije i kotrolirati reakcije.
Čokolada, ovo bi kod nas moglo pomoći - da sam mjeri svoje napredovanje, a ne uspjeh.
Humor - u nekim situacijama pomaže... u nekima izaziva još gori tantrum... ali vrijedi probati.
Hvala na savjetima
Iako već dugo iščitavam vaše postove nikako da se uključim, al bih sada trebala podijeliti svoje dileme s vama. Moj Marko ima 5,5 godina. Dugo sam mislila da je bistrić ali nisam to s nikim željela podijeliti jer znate kako drugi roditelji znaju reagirat na to, a onda je mojim sumnjama-vjerovanjima stigla potvrda iz vrtića.
Ono što me je potaknulo da se priključim odnosno izjadam su njegovi ponekad histerični nastupi smijeha na glupe pjesmice, riječi i sl. Faza koja je drugu djecu već odavno prošla moje dijete nikako da napusti. A onda se cereka u vrtiću, na sportu, na lutkarima i moj muž i ja se stvarno pitamo trebamo li mu plaćati te aktivnosti da bi se on tamo dobro zabavljao umjesto da radi ono zbog čega je došao.
Ono zbog čega mi se njegovo ponašanje čini još gorim je činjenica da sam prof. engleskog u OŠ i već godinama radim i rano učenje gdje vidim djecu sličnu njemu i vidim koliko miniraju nastavu, koliko štete čine kvalitetnoj nastavi.
Nakon dugog niza godina u prosvjeti iskreno vjerujem da je dobra socijalna uklopljenost važnija od darovitosti i čvrstog sam stajališta da nadarenost ne treba biti alibi za neadekvatno ponašanje. Isto tako mislim da ocjena je rezultat truda koji nadareni često odbijaju uložiti u zadani zadatak.
I za kraj, vjerovanje da učiteljice i profesori u 45 minuta mogu napraviti čuda s 25-ero djece, čista je glupost. Kod kuće imate jedno,dvoje eventualno troje pa vam je teško izaći na kraj s njima, zamislite učiteljicu koja znači uz osnovni odgojno-obrazovni rad, u, ponavljam, 45 minuta treba paziti na individualizirane i prilagođene programe koji su nam na žalost prioritet ako išta želimo izvući iz te djece, i još na darovite. Pitam vas onda kad bi se trebala baviti s preostalih 22-oje.
Posljednje uređivanje od jedna zdenka : 10.02.2012. at 11:04
samo polako. još puno zaključaka vas tek čeka. Dozvolite i roditeljskom iskustvu da nađe svoje mjesto uz profesionalno.
Ja imam glupasto pitanje. Moja K nije ništa naprednija od druge djece, brojevi i slova je ne zanimaju, ali njeni crteži... Treba mi objektivno oko, jer mi se čini da ja tako nisam znala crtati do osnovne. njoj su 3 ipol godine. dakle https://picasaweb.google.com/1147027...20381/DropBox# zanemarite druge fotke, neznam zašto nisu u odvojenom albumu.
Moj stariji ni danas ne zna ovako crtati. Mlađi je znao, ali moram priznati da od tada baš i nije jako napredovao (trenutno podliježe školskoj šabloni, to mi se ne sviđa, ali ne diram ga... nek crta kako želi.)
Potakni dijete da i dalje crta i slika, pogotovo ako u tome uživa, pa ćeš vidjeti kamo će je odvesti. Zapravo, ne moraš čak ni poticati, samo joj ostavi pri ruci sve što joj treba za umjetničke aktivnosti, da ne mora puno tražiti. Ako ima žicu, sama će posegnuti za bojicama i tražiti još.
Vjerojatno on minira nastavu, a nastava minira njega.Sada vidiš problem s dvije strane, kao majka i kao učiteljica i nadam se da ćeš kao učiteljica ugraditi to u svoju nastavu. Inače, što učiniti što učiniti s djecom koja uvijek koja uvijek imaju mišljenje i komentar, koja uvijek postavljaju pitanja i dovode stvari u pitanje? Isključiti ih, sankcionirati ih ili odgovoriti njihovim potrebama?
Nije nimalo glupo pitanje. Stvar je u tome da darovitost nije pitanje "IQ", neke brojčane vrijednosti. Svako darovito dijete je darovito na svoj način. Nekome može odskakati sve, a nekome dio kognitivnih sposobnosti. Ovo što ti spominješ, vizualna darovitost, je poznato u literaturi. Ima dosta literature o darovitosti i prevedene, pročitaj.
Potpisala bih oba posta.
Učitelj može puno dobiti od takve djece, ako zna kako. Bivša učiteljica mog A. kaže: "Meni od njih rastu krila"
isvetica, to su jako zreli crteži (po mom laičkom iskustvu). S tri godine uglavnom u najbolju ruku crtaju glavonošce
Posljednje uređivanje od vertex : 14.02.2012. at 09:55
Hvala!
isvetica, odlicni su crtezi
moja djevojcica je u dobi od 2.5 godine otkrila bojice i od tada je zaljubljena u njih. bojala sam se (neopravdano) da ce olovka koji puta zavrsiti u oku, pa sam joj kupila megasketcher, tako da su neki crtezi otisli u nepovrat.
takodjer je u toj dobi crtala ljude sa svim detaljima i razvijala citave price na papiru. jos danas mi je u sjecanju jedan dozivljaj zooloskog vrta. nacrtala je nekoliko sivih zivotinja, a preko cijelog papira u pravilnim razmacima linije kaveza u raznim bojama i hrpu crnih suza. imala je tada 3 godine i objasnila je da je cijeli crtez saren, jer je djeci u zooloskom prekrasno, ali je mjesto suza za zivotinje
ubrzo je naucila potpisivati se, pa je samo crtanje izgubilo na vaznosti. nacratala bi neku bubicu, a potpis je dominirao preko cijelog papira. nakon toga proradili su neki drugi interesi. crtala je vrlo prosjecno, cak bi rekla da je zadatak odradjivala jer su to tete u vrticu ocekivale.
tek negdje u predskolskoj godini se opet zainteresirala za bojice i napravila nekoliko svojih slikovnica i stripova, kompletno ih ilustrirala i izmislila pricu.
hocu reci da to sto pokazuje talent za crtanje nece uvijek ici uzlaznom linijom. kad smo prvi puta dosli kod tanje sever tekao je period u kojem je bila opsjednuta sportom, pa je cak malo zaostajala u finoj motorici, da bi sada kao prvoskolac najljepse pisala i crtala u razredu.
ako moze jedan savjet. pitaj je sto svaki crtez znaci i napisi njene rijeci na poledjini, sa datumom. dan danas ostanem sokirana sto je ona sve izrazila kroz boje i oblike, a da ja nikad ne bi uspjela sama dokuciti. sve njene crteze od 4.godine na dalje sam zapisivala i spremala u registrator, tako da je to jedna zanimljiva kronologija, koju ona cesto lista i cita. jako je ponosna na svoje radove i samoj sebi se cudi o cemu je sve razmisljala kad je bila mala.
eto....
a htjela sam biti kratka.
Naravno da je teško s puno djece, s kolektivom, pa još nešto i napraviti, posve suosjećam.
Ali postaviti "kvalitetnu nastavu" kao neku vrednotu koju onda neka djeca "kvare" mislim da je malo kruto, kao ono kad nama u državni vrtić nisu dali da dovedemo dijete kad je nama zgodno zbog posla i putovanja da ne kvarimo dinamiku.
Pa ne vodim ja dijete u vrtić da se teta lijepo provede, nego da odgovori našim obiteljskim potrebama za čuvanjem i odgojem djeteta, ne?
U privatnom vrtiću isto imaju i tete i djecu, pa nije problem kad se dovede. Nitko ne kvari dinamiku jer radi kad radi i kako radi i zgodno mu je kad mu je zgodno.
Tako je i s djecom. Oni unose nešto svoje, i vještina je nastavnika da sve to oplete i pronađe način da naravno da odgoji djecu i pokaže im pravila ponašanja, ali isto tako i da vrednote razumijevanja, povjerenja i suosjećanja uvede kao važan dio svog rada.
Netko je veseliji, burniji, što s njim?
Super savjet!isvetica, odlicni su crtezi
moja djevojcica je u dobi od 2.5 godine otkrila bojice i od tada je zaljubljena u njih. bojala sam se (neopravdano) da ce olovka koji puta zavrsiti u oku, pa sam joj kupila megasketcher, tako da su neki crtezi otisli u nepovrat.
takodjer je u toj dobi crtala ljude sa svim detaljima i razvijala citave price na papiru. jos danas mi je u sjecanju jedan dozivljaj zooloskog vrta. nacrtala je nekoliko sivih zivotinja, a preko cijelog papira u pravilnim razmacima linije kaveza u raznim bojama i hrpu crnih suza. imala je tada 3 godine i objasnila je da je cijeli crtez saren, jer je djeci u zooloskom prekrasno, ali je mjesto suza za zivotinje
ubrzo je naucila potpisivati se, pa je samo crtanje izgubilo na vaznosti. nacratala bi neku bubicu, a potpis je dominirao preko cijelog papira. nakon toga proradili su neki drugi interesi. crtala je vrlo prosjecno, cak bi rekla da je zadatak odradjivala jer su to tete u vrticu ocekivale.
tek negdje u predskolskoj godini se opet zainteresirala za bojice i napravila nekoliko svojih slikovnica i stripova, kompletno ih ilustrirala i izmislila pricu.
hocu reci da to sto pokazuje talent za crtanje nece uvijek ici uzlaznom linijom. kad smo prvi puta dosli kod tanje sever tekao je period u kojem je bila opsjednuta sportom, pa je cak malo zaostajala u finoj motorici, da bi sada kao prvoskolac najljepse pisala i crtala u razredu.
ako moze jedan savjet. pitaj je sto svaki crtez znaci i napisi njene rijeci na poledjini, sa datumom. dan danas ostanem sokirana sto je ona sve izrazila kroz boje i oblike, a da ja nikad ne bi uspjela sama dokuciti. sve njene crteze od 4.godine na dalje sam zapisivala i spremala u registrator, tako da je to jedna zanimljiva kronologija, koju ona cesto lista i cita. jako je ponosna na svoje radove i samoj sebi se cudi o cemu je sve razmisljala kad je bila mala.
eto....
a htjela sam biti kratka.
Prvi crtež je olovka, drugi ( snješko) flomaster, zadnja dva su finger paint s kistom... Ne očekujem da bude novi Leonardo, ali sam jako ponosna što pokazuje kreativnu crtu
Lijepi pozdrav curke!
Često vas čitam. Imam tri sina: blizance 4 god i 4 mj. i trećeg 2 god. i 10 mj. Mislim da ni jedan od njih nije darovito dijete, iako svi imaju nekih crta koje mogu upućivati na darovitost. S blizancima idem na redovne preglede kod psihologa na Goljak, jer su bili visokorizična nedonoščad. U nalazima većinom piše sve u redu, očekivano za dob (i nešto iznad toga), inteligencija viši i visoki prosjek. Rješavaju selektivno zadatke za 5-6 godina. Ono što se meni čini na ovim rutinskim pregledima kod logopeda i psihologa je da im zadaju prelagane zadatke. Vjerojatno zvuči glupo to što sam rekla i nisam ni jedan od tih stručnjaka da znam teoriju iznad toga, ali malo mi je neobično od pshiloga tražiti dijete od 4 god. da sastavi slagalicu od 2 dijela, detaljno mu objašnjavajući kako će to napraviti, a nakon toga da sastavi jednaku sliku od 4 dijela. Moje 2,5 godišnje dijete je tada slagalo slagalice od 50-ak komada. Zato mi je bilo teško procijeniti koji je to uopće zadatak za 5-6 godina, jer su mi se svi postavljeni činili vrlo jednostavni. Kako otprilike izgledaju testovi kojima se potvrđuje darovitost djeteta? Kad su moji s 2 godine krenuli u vrtić, odgajateljice su se čudile kako su samostalni, pametni, napredni... Npr. znali su sve boje bez greške, neka slova, geometrijske likove (uljučujući npr. romb i peterokut) pričali u rečenicama. Meni se to činilo normalno, a i treći je takav.
No dobro.
Ono što sam u stvari htjela podijeliti s vama je dogodovština od jučer, kad sam se baš od srca nasmijala načinu na koji dječji mozak analizira i slaže stvari. Popodne smo bili nas četvero na kauču i družimo se. I počnem ja njima, ničim izazvana, objašnjavati što su riječi muškog, a što ženskog roda (jer vole kad im nešto objašnjavam). Shvatili su vrlo brzo razliku pa sam odlučila objasniti da postoji i srednji rok, iako na početku nisam imala namjeru. Kažem da je SUNCE srednjeg roda. Pitam može li se koji sjetiti još neke riječi srednjeg roda i mislim: nema šanse. Kad G. ispali kao iz topa: SVJETLO!. Ja oduševljena, pohvalim ga. Dodam da je dijete srednjeg roda. Tu nastane pauze i R. pita: A je li dijete SVIJETLI? I sad ja gledam u njega i ne vjerujem kakvo je to pitanje, sve dok nisam shvatila: on je povezao - srednji rod - sunce - svjetlo - dijete. Prva dva svijetle pa mora i treće kad nadopunjava niz.
A što se tiče crtanja, fotkat ću kako je moj G. bojao u bojanci kad je imao tek nešto više od 2 godine, nevjerojatno nešto. I također je kasnije stao, sad samo črčka nešto i pronalazi nepostojeće stvari u svemu tome. Npr. - črčka 1 = tobogan niz koji se spustio gliser i na dnu tobogana ogradica koja pazi da ne gliser ne ode
- črčka 2 = čudovište koje stoji kraj auta sa sto uspuha da bude jako brz ... i takvi crteži
Iako, kad se sjedne uz njega i priča s njim (sad nacrtaj glavu, sad ruke, kosu, koje boje će biti cipele...) može nacrtati i sasvim prepoznatljiv crtež. No, kad ga se pusti, to su uvijek samo njemu prepoznatljive črčke.
Evo jedan od meni najdražih uradaka mojeg G.:
http://public.fotki.com/gugac/crtei/crte9.html
Priča ide ovako: ovo su po meni odlične vježbančice - crtanke, a ovdje je konkretno zadatak nacrtati most između dječaka i djevojčice.
Ja: Hajde, nacrtaj most.
on povuče crtu
Ja: Pa treba i stupiće na mostu nacrtati.
on nacrta stupiće
Ja: Pa sad bi trebalo i dovršiti most.
On: Zašto?
Ja: Da se dječak i djevojčica ne nabodu na stupiće kad prelaze most. Moraju se moći za nešto uhvatiti (misleći na rukohvat, naravno)
on počne crtati neke kuglice na svaki stupić
Ja: Što to crtaš?
On: Male vatice, da se ne napiknu na stupiće.
sss, kako se zovu te vježbančice-crtanke?
Inače, ovo s malim vaticama mi je ooooodličnooo!!!
te njegove crcke su puno vrijednije i vaznije za njegov razvoj nego ovakvo diktiranje. zasto je vazno da crtez bude prepoznatljiv, tebi ili bilo kome drugome? to uopce nije smisao crtanja u toj dobi. dijete treba crtati onako kako ono vidi i osjeca, a ne onako kako mi vidimo. tako mu ubijamo kreativnost i namecemo svoj pogled na svijet (kliseizirani). dijete ima potrebu da izrazi sebe i to treba postovati
Sis, kad logoped ili psiholog prati neurorizično dijete predpostavljam da mu je osnovni zadatak ustanoviti zaostaje li ono za prosjekom i ima li kakve teškoće, a ne dijagnosticirati darovitost. Postoje testovi i za to, ali nisu isti kao ovi za "praćenje". Moja je kći na kontroli bila oko 4. rođendana (tečno čita i piše) i isto su joj postavljali zadatke koje je odavna savladala, a u nalazu piše samo "očekivano za dob, nema potrebe za daljnjim kontrolama".
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
