miniminia, slažem se s tobom.
Ja bih čak u jednom dijelu "opravdala muža", jer mi se čini da je on na neki način "izguran" iz obitelji. Kad jedna osoba polako preuzme sve na sebe i ništa ne ispušta iz ruku, onda za drugu nema mjesta.
Banalni primjeri:
- muž krene okupati dijete, dijete se slučajno polije, udari, svejedno, počne plakati, mama automatski uleti - pusti ja ću.
- muž krene uspavati dijete, dijete traži mamu, mama uleti, pusti ja ću.
- muž krene nahraniti dijete, hrana leti uokolo, mami se čini da to ne bude tako skoro gotovo i uleti - pusti ja ću.
- muž pegla veš, mama uleti - pusti ja ću, meni ide brže
- muž krene staviti veš u mašinu, pita na koliko stupnjeva ide, mama uleti, ma pusti ja ću, dok tebi objasnim,...

I onda se dogodi navedeno, muž se nakon 10 propalih pokušaja više ne gura nešto raditi. Misli si, pa neka si onda radi sama, ako ona radi najbolje.
Od silnih stvari koje žena radi najbolje, mužu se najednom otvorio prostor gdje on ima "višak vremena", i troši vrijeme u društvu gdje mu je ugodnije, gdje nije "nesposoban".

Treba muža uključiti u svakodnevni obiteljski život, ne bude svijet propao ako dijete ima krivu piđamu, ako je voće pojelo u 15, a ne u 12 kako bi dala mama, ako nije kapa u skladu s jaknom, ako je dijete zaspalo sat kasnije, jer se prilagođava na tatin način uspavljivanja,....
Mogla bih do sutra nabrajati.

Treba muža zaposliti u obitelji:
1. da se osjeća korisno
2. da je ravnopravni član
3. da je svima ljepše i lakše
4. da ne traži podršku izvan obitelji koju nema u obitelji