A s ovim postavkama da je vrijeme u parku nekvalitetno vrijeme jer nije jedan na jedan - ne slažem se.
 |
|||
|
|
|||
A s ovim postavkama da je vrijeme u parku nekvalitetno vrijeme jer nije jedan na jedan - ne slažem se.
Stvarno mi je koncentracija nikakva, nemam ni živaca čitati sve (opet, pa se izvlačim na manjak vremena) ali u svezi glede kvalitetnog vremena....ja sam se prestala zamarati s tim onog trena kad sam shvatila da se ja ne mogu ni kvalitetno popišati sama u wc-u. Nama je kvalitetno vrijeme kad se nitko ne svađa, ne tuče, kad nitko nije kreten, budala i sl, kad, nema čupanja..i tako to. Ja sad recimo pijem kavu sama samcata, dvoje starijih su u školi a dvoje mlađih spavaju i iskreno se nadam da će kvalitetno spavati još najmanje sat vremena.
Trina prvotno napisa
Stvarno mi je koncentracija nikakva, nemam ni živaca čitati sve (opet, pa se izvlačim na manjak vremena
ina, vrijeme u parku je definitivno nekvalitetno vrijeme:mrzi_parkove:
meni se isto sviđa post od bodulice.
ma svi smo mi disfunkcionalni na neki način.
i to se odražava i na odgoj, naravno.
neko se ubija bespotrebno radi djece, nego se ubija još bespotrebnije radi npr čiste kuće
ima onih koji suše veš s točno poredanim bojama štipaljki, recimo :D
onda bolje biti iscrpljen od djece, nego iscrpljen od čišćenja.
moja boljka je panika od zdravlja.
što isto nikako nije dobro, jer, makar se svjesno trudim, sigurno podsvjesno prenosim na njih strah.
ili strah od buba.
moja m, kad je bila mala, pauke je bez problema hvatala rukama. a sad viče fuuuuuuj.
i tako. ima toga još
zbog cega?
da li je i vrijeme u parku s djetetom od 2g takodjer nekvalitetno?
ili je kvalitetno jer smo tada u interakciji s njime?
ili sa sestogodisnjakinjom kad se s njom rolas ili igras lovice ili imas bilo kakvu interakciju i sudjelujes u igri?
da li to znaci ako smo svi doma i svako se bavi svojim poslom da provodimo nekvalitetno vrijeme? ili ako uz pranje sudja imam i interakciju s drugim ukucanima, to nije nekvalitetno vrijeme?
a sta je onda vrijeme MMa koji ne moze raditi 2 stvari odjednom, pa kad je za kompom ni ne cuje da mu se obracamo. ili ako je u kuhinji. ili svira gitaru.
prema tome, on ako nema odnos 1 na 1, nema kvalitetno vrijeme?
jesam zafilozofirala, rekla bi rano ujutro, al sam budna vise od 3h
Posljednje uređivanje od leonisa : 05.06.2012. at 08:50
nekvalitetno je jer cvijeta, ko i ja, mrzi parkove
leonisa, vrijeme u parku je "nekvalitetno" provedeno vrijeme (mene kao roditelja) s djetetom, kad dođem u park s frendicom, djeca se igraju, a mi u miru klaframo. U principu u to vrijeme se ni sekundu ne bavim s djetetom.
Ako dođemo mali i ja sami u park i zabavljamo se zajedno, onda je "kvalitetno".
Meni je i jedno i drugo pod navodnicima, jer smatram da ih ne možemo odvojiti - za odgoj je potrebno puno vremena s djetetom i "kvalitetnog" i "nekvalitetnog".
Posljednje uređivanje od Anemona : 05.06.2012. at 09:03
ja bih samo potpisala sve Anemonine postove
Uh, 7000 post kod mene - toliko o "kvalitetnom" vremenu na poslu. Jesam rekla da ne vjerujem u kvalitetno?
slazem se.
Sinoc prije spavanja mi je palo napamet kako si napisala da su te ostavljali samu s pet godina i bilo mi je cudno kad sam to procitala... al onda sam se sjetila da su i mene ostavljali. Mozda ne sa pet, ali sa sedam definitivno... i bilo me isto tako uzasno strah. Mislim da bi lezala na kaucu sto sam mirnije mogla da me nitko ne cuje i ne vidi sve dok dida ne bi dosao i donio mi rucak (a to je mozda bilo i par sati nakon sto su svi otisli). A mislim da nikad nikome i nisam rekla koliko me strah - valjda me bilo sram toga straha sto li... Sve je moguce da cu i ja odgojem lijecit ostavljeno dijete u sebi
Uh, 7000 post kod mene - toliko o "kvalitetnom" vremenu na poslu. Jesam rekla da ne vjerujem u kvalitetno?
sa sedam sam isla u skolu sasvim mi je bilo normalno biti doma sama. :drugavremena:
bila sam i godinu prije.
:generacijakljucicaokovrata:
mayato, grozno mi je to i procitati, kamoli prozivjeti
Posljednje uređivanje od leonisa : 05.06.2012. at 09:44
Ne preko dana ljudi, moja mama je otišla u noćni provod, meni sa 5 god. "objasnila" da ću tu noć biti sama, da budem dobra, bla, bla...ja se probudilab usred noći, zaboravila sve dogovore, stala na prozor 3.kata i udri u viku...došla 2 policajca, nagovarali me malo da siđem i na kraju razvalili vrata od stana...eh, dan-danas me srce boli zbog toga (ne zbog razvaljenih vrata, nego slike male djevojčice od 5 godina kako ui rozom baby-doll-u stoji na prozoru zgrade suda, moja mama je radila kao sudac, i viče iz petnih žila kako će se baciti)
ajme mayato
bila sam i ja ta generacija, al me svejedno bilo strah... drugacije dijetesa sedam sam isla u skolu sasvim mi je bilo normalno biti doma sama. :drugavremena:
bila sam i godinu prije.
:generacijakljucicaokovrata:
mayato, grozno mi je to i procitati, kamoli prozivjeti
cure, kako da dodem do ovih vasih veselih avatara?
mayato, žao mi je.
Po meni vrijeme u parku nije nekvalitetno jer nisam dijete dovela u park tako da ja mogu zujat nego je to dijete samo tražilo. Kao i kad traži da se rola po ulici (koja je srečom slijepa) a ja sjednem kod susjede u dvorište, pijemo kavu, nadgledamo ga i bodrimo kako mu super ide. Jel bi bilo kvalitetnije da trčkaram za njim?
On ima skoro 5 godina, ne zanima njega više slaganje kockica a ni igranje s autićima, pogotovo sad kad je lijepo vrijeme, dijete želi van, ima u ulici svoju ekipu, igra se s dečkima... Pa to mu je 5 puta zanimljivije nego loptat se s mamom koja ima 2 lijeve noge i ne zna zabit gol. Još uz to nis malog bracu u mei tai pa je i spora ko puž.
Pa onda navečer, kad mali braco zaspi, nas dvoje zasjednemo pred TV, zagrlimo se, mazimo, ljubakamo, pogledamo crtić... Ni to nisam ja nametnula, to je ono što njemu paše. I zato smatram da je kvalitetno.
Mayato, suosječam...nisam bila baš u takvoj situaciji ali sam jaaako puno vremena provodila sama jer smo mama i ja živjele same a ona je radila do kasno navečer pa je nerijetko prošao dan a da se uopče nismo vidjele...
I razumijem te, i ja zbog toga imam potrebu stalno biti uz djecu, iako znam da je ona radila sve to zbog mene, od nečeg smo morale živjet, ipak mi fali da imam neke uspomene na djetinjstvo vezano uz mamu. Ako več nemam uz tatu jer su rastavljeni.
Meni je baš čudno da nitko u ovih 9 stranica nije napisao "ja sam u biti manje-više roditelj kakvi su bili moji roditelji" (ili sam to preskočila, priznajem, nisam mogla baš sve upratit).
Evo, ja jesam. Ti detalji sa dudama i duljinom staža dojenja mi se više čine vezani za duh vremena, životne prilike i trenutne preferencije. Ali ono što je zbilja bitno, kao način na koji se jedni prema drugima ophodimo (ono što Juul zove čuvanje integriteta, svog i poštivanje tuđeg), nježnost, pravila, vrijednosti koje želim svoje dijete naučiti, to je, uz neke manje izmjene, uglavnom kako su i oni radili. Pošto smo, je li, moja sestra i ja tako super ispale
Nisam to napisala i ne mogu. Do nedavno bih napisala da to želim, ali danas sve više preispitujem njihov odgoj i odnos prema meni i pronalazim sve više mana koje nikako ne želim ponoviti.
Samo znam da želim odgojiti i postaviti na noge sretno, zdravo, zadovoljno dijete koje poštuje sebe i druge, a kako to napraviti, još uvijek tražim formulu.
npr upiši u google lgtb i klikni na slike. Ili možda da nađeš neki zgodan lgtb forum i mazneš nekom avatar.
mayato
tangerina, imaš pravo.
onog trena kad sam svom dvogodišnjem djetetu rekla: stavi jastuk pod guzu da se ne prehladiš sa zgražanjem sam shvatila da sam ista moja mama.
u švicarskoj djeca sa 5 godina idu sami u vrtić - tako sam išla i ja. išlo je i moje dijete dok smo tamo živjeli. vrtići su kvartovski i uvijek ipak ide više djece, ali roditelji nas nisu smjeli pratiti.
MM je išao u HR sam u vrtić prije nekih 30 godina i sam doma. :ključ oko vrata:
Mayato, koma. Ali, znaj da si zbog toga, čisto zbog razloga prirodne ravnoteže (tako su nam neki psiholozi na jednoj radionici objasnili s klatnom - ako je bilo napeto u jednu stranu, za doći u sredinu mora se jako zanjihati u suprotnu) stvarno u opasnosti da ti završiš u helikopter parentingu. Probaj si to osvijestiti. Ali ne na način da sad još "ajme... zar sam helikopter parent" i je li mi sad zbog toga dijete bespovratno upropašteno... da ti to bude još dodatni pritisak. Ako ikako možeš, of kors.
Nastavno na to, na temu kakvi smo roditelji - često smo i slični, a bogme, kao i na primjeru gore, upravo suprotni od onoga što nam je smetalo kod naših staraca. Kakve će to rezultate polučiti, i hoće li, uvjetno rečeno, netko tko želi i odgaja da mu dijete bude slobodnomislilac imat kćer koja će radit kao revizor jer će joj alternative bit too much i želi nešto baš drugačije od svojih staraca, hoće li netko kome religija nije bliska imat sina koji će baš zagrist u religiju - možda je moguće.
Opet dolazimo do Sv. Graala sredine.
Posljednje uređivanje od ina33 : 05.06.2012. at 11:21
nisu smjeli? Zašto?
Ja nastojim ispraviti u odgoju svog djeteta ono što me smetalo kod mojih roditelja. Bilo je i dobrih stvari, ali naravno, nekad osjetim da mi pobjegne ono protiv čega se borim.
Ali ja ne odgajam svoju djecu kao što je moja mama mene. Jer ona je uvijek išla linijom manjeg otpora, ona je uvijek bila onaj tip koji živi od danas do sutra i nada se da će problem sam nestati. A ja sam to uvijek debelo iskorištavala pa kad bi prešla granicu dobila bi batina. I to kakvih batina..
Tako da ja stvarno mogu reči da radim skroz suprotno.
Prehlade i propusi su doslovno kulturološka stvar (vjerojatno za područje cijele ex Juge). Svaka kultura, svoja brija. Kao što je Amerima brija - zubi. Itd. Samo si toga svjestan tek kad promijeniš kulturu.tangerina, imaš pravo.
onog trena kad sam svom dvogodišnjem djetetu rekla: stavi jastuk pod guzu da se ne prehladiš sa zgražanjem sam shvatila da sam ista moja mama.
A i te stvari da smo radili ko naši starci - pa nije to the greatest užas of all, ne može biti da je baš sve krivo - oprostimo si koji "slip". Zašto mora uvijek bit totalna reinvencija.
ne znam je li je običaj ili zakon (pretpostavljam zakon), ali djecu se smije prvih mjesec dana voditi u vrtić, zatim moraju ići sami. da se nauče odgovornosti, prelaska ulice i sl. no treba znati da se ipak radi o kvartovskim vrtićima, da su u pitanje uglavnom 2-3 ceste (uglavnom one u kojima se mora voziti 30km/h), da djeca oko sebe imaju svijetleću trakicu i da ih ide više u isto vrijeme iz raznih kuća i da je to ipak prilično disciplinirana švicarska.
ja sam čak morala prolaziti kroz mali želj. kolodvor tj. podvožnjak dok sam bila dijete.
ali se bome nauče paziti na ulici. moja je s 5 bolje na to pazila, nego što to čini sada (u nekim trenucima). baš joj je ušlo u krv da gleda na ulicu čim ju odluči prelaziti i da se smiri dok prelazi cestu. a vidim i da je njoj puno značilo.
a bome i meni kad su bile one zime sa minus nekoliko stupnjeva
Nisam mislila na te potkošulje, hodanje bos i slično, mislila sam baš na temeljne odgojne vrijednosti.
Logično mi je ako netko vidi da su mu roditelji radili poprilično krivo, kao što opisuju Mayato i koksy, da traži i promišlja način kako da uradi bolje sa svojom djecom.
Ali ja kad sam čitala Juula (a samo sam to čitala od ovoga što nabrajate), većina tih stvari vrijedila je za moje djetinjstvo.
A nekad mi se ovdje na forumu čini da su roditelji počeli "odgajati kako treba" tek u zadnjih 10 godina.
Naravno da je logično. Isto kao što i logična ova zamka u koju mogu upasti. A propos da se tek u zadnje vrijeme odgaja kako treba... Ne znam. Po meni nema neke konstante stila "ovo je dijete", "ovo je majka", "ovo je otac", "ovo je društvena zajednica", pa ajmo - ko je to radio najbolje, jesmo li mi ili naši stari ili naše bake ili stari Egipćani. Svaki odgoj je u funkciji tadašnjeg društva, tadašnjih društvenih vrijednosti. Ja ne mogu reći - tad je bilo sve loše. Uopće ne. Mislim da je ovo "odgajamo kako treba tek zadnjih xy godina" ono... iluzija. Uvijek može drugačije, svi se nadamo bolje, kako će biti - vidjet ćemo. Dok ne dođu neki sutrašnji psiholozi i ne ukažu na zamke ovoga danas i ponude nešto novo i kažu - to je the odgoj. Naravno, to će, po meni, vrijediti samo za tu generaciju, onda će sljedeća opet donekle reset.
Mi se možemo uhvatiti koliko hoćemo jedne od funkcionalnosti odgoja - dojenje-spavanje-fizičko kažnjavanje-pregovaranje-stilovi i reći - to je puno bolje. Ali, bojim se da niti to nije tako jednostavno, nego treba sagledati kontekst svega. Zato i ne mislim da je išta od toga the bit.
Posljednje uređivanje od ina33 : 05.06.2012. at 11:56
tangerine, zezala sam se. znam na što misliš i točno ovako sam i ja juulovu knjigu prihvatila, pa za mene ona nije bila ni neko otkriće.Ali ja kad sam čitala Juula (a samo sam to čitala od ovoga što nabrajate), većina tih stvari vrijedila je za moje djetinjstvo.
tangerina ti si sretna zena.
na zalost, nemaju svi takve roditelje i takva djetinstva.
x. Mislim da sam čitala jednu... i nisam ništa specijalno iz nje izvukla, jer mi je to sve kao ono poznato i zdravorazumsko. Do na neke objektivne stvari i okolnosti koje nisu mogle bit drugačije, ali nemam ono neke Zamjerke roditeljima. U stvari, što sam starija, to ih više razumijem, u stilu one Oliverove.
ja sam bogme nasla felere. greske koje su radili. narocito o samosvjesti i "vidjenju"...
ne kazem da je moj odgoj bio los, pokupila sam pono vrednota iz njega i primjenjujem ga na svoju djecu, no isto tako uocila greske i mane i nedostatke i pokusavam ih ne raditi i ja.
Našla si felere - jel' moguće
Posljednje uređivanje od ina33 : 05.06.2012. at 12:46
Evo točno ovako.
I dalje smatram da su bili i ostali odlični roditelji, ali bez obzira na to radili su greške, koje ne želim ponoviti.
Isto tako smatram da je karakter djeteta jako važan. Da sam nekog drugog karaktera, vjerujem da večina grešaka koje su radili uopće ne bi bile problem.
pa postavilo se pitanje o odgoju. ne mogu reci niti da radim cisti c/p niti totalnu kontru. pokusavam, kao i u zivotu, pokupiti ono dobro a ono lose poboljsati ga boljim. takodjer i sama sam vec sad svjesna nekih svojih felera i znam da ce mi ih dijete naci jos 1000
I mi smo uvijek bili sami, danju skoro svakodnevno a ponekad noću. I ne mislim da je to nešto strašno i da imam traume od toga, tada je to bilo uobičajeno. Mayato, ti si bila malo većeg samopouzdanja sigurno jer ja bi se sramila zvati ikoga, kamoli sa trećeg kata vikati da ću se baciti. Radije bi propala kroz zemlju. A sjećam se da smo ja i brat imali zanimacije druge vrste, npr sa tri god sam prvi put probala cigarete, koju god starija sam probala alkohol
Ja mislim da ne treba od svega praviti cirkus. Onda su bila druga vremena, sad je sve drugačije. Baš jutros sam krenula otvoriti temu, i napisala sam je pa obrisala, koja se zvala "Traume iz djetinjstva". Baš me zanima, koliko ljudi se oslanja na te tzv traume i peru odgovornost sa sebe, izmišljajući nekakve gluposti koje ih "koče" da napreduju kao ljudi u bilo kojem pogledu jer su za sve krivi mama i tata i njiohv krivi odgoj. Ja ovdje ne pričam o problematičnim obiteljima nego o najobičnijim, prosječnim, sa svim tadašnjim metodama i načinima.
I da, pročitala sam knjigu "Otrovni roditelji", nije me se dojmila (ovo je za one koje na svaku temu imaju preporuku za knjigu)
Trina što obrisa tu temu?
ja bi na nju imala štogoda napisati...
ja sam skroz drugačija osoba od moje mame i nikako ne mogu imati isti odnos s djecom.
i još nešto, vjerojatnije je da se sve dobre stvari podrazumijevaju, ne sjetiš ih se, a negativne kao nećeš ponoviti.
npr ja sam si rekla da moram svoju djecu do škole naučiti voziti biciklu. jer sam bila valjda jedina na izletu u 1. razredu koja nije znala voziti biciklu. jer me nitko nije naučio. baš me bilo sram.
Ja se nadam da cu biti drugaciji roditelj od svoje majke. Prvenstveno u smislu da bolje vidim svoje dijete i da ne dopustam da mi drugi namecu svoje vizije odgoja. Nego da djelujem po instiktu, po onom sto ja vjerujem da je dobro... a opet, ima nekih stvari koje bi volila da sam pokupila od nje, npr. pricanje i izmisljanje prica
globalno gledajuci, kada puno toga ozbiljno zamjeras roditeljima, to nema veze sa ovim ili onim vremenima, da li te nosila, nije nosila, nema veze ni sa stilovima roditeljstva koji su onda bili drugaciji. nema veze sa tehnikama. lako za tehnike.
ali ima puno veze sa esencijalnim stvarima. sa esencijalnim stvarima koje su uvijek bile i bit ce esencijalne.
slazem se sa trinom, da je svatko kovac svoje srece, te da nema smisla okrivljavati roditelje za svoj nesretan/neuspjesan zivot.
no, jedna sjena na srcu ostaje zauvijek. ali dobro u tome jest, da jako dobro znas, da to neces ponoviti sa svojim djetetom/djecom.
Ma kakvo samopouzdanje, umirala sam od straha?!?!I mi smo uvijek bili sami, danju skoro svakodnevno a ponekad noću. I ne mislim da je to nešto strašno i da imam traume od toga, tada je to bilo uobičajeno. Mayato, ti si bila malo većeg samopouzdanja sigurno jer ja bi se sramila zvati ikoga, kamoli sa trećeg kata vikati da ću se baciti. Radije bi propala kroz zemlju. A sjećam se da smo ja i brat imali zanimacije druge vrste, npr sa tri god sam prvi put probala cigarete, koju god starija sam probala alkohol
Ja mislim da ne treba od svega praviti cirkus. Onda su bila druga vremena, sad je sve drugačije. Baš jutros sam krenula otvoriti temu, i napisala sam je pa obrisala, koja se zvala "Traume iz djetinjstva". Baš me zanima, koliko ljudi se oslanja na te tzv traume i peru odgovornost sa sebe, izmišljajući nekakve gluposti koje ih "koče" da napreduju kao ljudi u bilo kojem pogledu jer su za sve krivi mama i tata i njiohv krivi odgoj. Ja ovdje ne pričam o problematičnim obiteljima nego o najobičnijim, prosječnim, sa svim tadašnjim metodama i načinima.
I da, pročitala sam knjigu "Otrovni roditelji", nije me se dojmila (ovo je za one koje na svaku temu imaju preporuku za knjigu)
I nisam se popela na prozor iz hira, ni zbog toga da vidim koje su moje granice, željela sam dozvati nekoga samo da ne budem sama u 3 ujutro u staroj zgradurini suda gdje smo imali stan.
I ja ne volim da se radi cirkus oko p*****ija, al daj, Trina, i ja sam po cijele dane bila sama i nosala ključ oko vrat, ne mislim da je to bed.
Bed je kad malo dijete ostaviš samo samcato po noći doma, znači dijete koje još uvijek ne kuži kaj se događa i nije sposobno razlučiti stvari. I nema ni braće ni sestara ni oca, a ni , možeš li vjerovati, susjeda. Jer je to stan od zgrade suda u kojoj nema 20 stanova već samo 1. A sam zgrada je na kraju nekakve ulice i nema stambenih zgrada oko nje, shvaćaš?
Kakva su to vremena gdje majka svoje malo dijete ostavi doma da može ići van lokat?!?!?!
Potpis, uz dodatak da je dobro biti osviješten da možeš otići onda u drugu krajnost od toga što roditelj je/nije radio pa da odmah zavrtiš u glavi (pročitaš u knjizi - anđeo smajlić) i opasnosti toga i da pokušaš zadržati mjeru.
Posljednje uređivanje od ina33 : 05.06.2012. at 13:16
Može neka definicija tog helicopter parentinga?
Ne znam stručno, a sigurno se može i izguglat, ali, primijenjeno na tvoju situaciju, onda bi ti otišla u drugu krajnost (uvjetno rečeno i na brzinu, meni krajnost, ne znam je li to svima krajnost, nemam kad sad smišljat turbopametne primjere) -tipa da se do škole nijednom ne rastaviš od svog djeteta, da nijednom ne prespava do škole kod nekog drugog, da nijednom ne odeš vani jer "opasnosti vrebaju + što ako se po noći probudi pa se rastuži", da visiš nad njim u parku, u svakom sukobu (da ne doživi traumu kao ti) - to znači helikopter - lebdiš stalno tu negdje u blizini... kao neka topovnjača, just in case, spremna odmah na intervenciju i, juulovski rečeno (valjda), oduzimaš mu kompetencije da se malo-po-malo počne samo nosit sa onim malim životnim izazovićima s kojima se, po dobi, može nositi.
Posljednje uređivanje od ina33 : 05.06.2012. at 13:26
Mayato, mislim da nitko ne želi opravdavati to što je tvoja mama napravila. A mogu samo pretpostaviti da joj to nije bila jedina greška.
To su te esencijalne stvari, ima li dijete globalno osjećaj da se može pouzdati u tebe kao roditelja, da nije sam na svijetu nego da je siguran da ga dočekaš. To je ono što je bitno, a ne one stvari koje se nabrajaju na prvih nekoliko stranica.
A helicopter parenting pretpostavljam da se odnosi na roditelje koji se trude zaštiti djecu od svega, biti stalno uz njih i paziti da im se ništa ne dogodi? Zamku toga odlično je opisala ribica iz Nema: ako paziš da mu se ništa ne dogodi, onda mu se ništa ne dogodi.
A za učenje su ključni događaji - ne može učiti "na suho".
I Nemo je baš dobar primjer. Zbog traume od tate od Neme, tata Nemo bio je helikopter (drži me za perajicu, ne još u školu, ne još ovamo-onamo), onda je prirodna reakcija djeteta (jer nije dobio ono malo slobodice za što je bio spreman - kao dijete hobotnica, dijete od drugih, svi ovi koji su već bili kod učitelja raže) bila da se otrgne u prvoj prilici i stvarno sunovrati odmah u opasnost.
Posljednje uređivanje od ina33 : 05.06.2012. at 13:31
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom