nikako se ne mogu s tim složiti. znam da većina vas ima isto mišljenje, al eto, nek se čuje i jedno drugo.
ljetovanje 38 godina na istom mjestu za mene osobno ima neprocjenjivu vrijednost.
inače sam osoba koja obožava putovanja, koja zatreperi samo na miris aerododroma.
No činjenica da se u nekom drugom mjestu koje nije tvoje, osjećaš doma, činjenica da imaš uspomene iz djetinjstva, ali još više iz mladosti takve da su te izgradile kao osobu...to je nešto što osobi ne može pružiti ni put u new york.
cijeli život imaš vremena za vidjeti new york. cijeli život nemaš vremena za stvoriti prijateljstva, za stvoriti osjećaj doma koji te već na ulasku u mjesto ispunjava neobjašnjivom količinom sreće.
kao tinejđer, kad nas je u društvu bilo 40-50, većina s vikendicama, a neka usputna poznanstva s turistima, koji su se slučajno neko ljeto zatekli u istome mjestu, kad su padale prve ljubavi na plaži, uz gitaru i noć i "krivo je more", kad se išlo na kupanje s brodom, a nas 25 na maloj dalmatinki, kad je doživljaja bilo svaki dan i svaku noć, sjećam se očajne molbe moje mame - pa daj odi s nama 5 dana na hvar, 3 mjeseca si tu kvragu. a meni se činilo da ako propustim jedan dan da mi je život na rubu propasti
i, onda je tih 40-50 naravno palo na neki manji broj, neki su bili iz srbije, neke je život odveo u nekom drugom smjeru, no veliki broj nas i dalje ljetuje u istom mjestu. sad su tu i djeca. mm je prošlo ljeto prvi put imao godišnji preko ljeta. što bih ja sama s djetetom, s djecom, s bebama, radila u nekom apartmanu?
ovako, tih mjesec dana odmora, tih mjesec dana kad si u skroz nekom drugom filmu, za moje duševno zdravlje znači, ne znam uopće koju riječ da upotrijebim.
inače puno radim, i prekovremeno i intenzivno i svakako, ali imam tu sreću da mi nikad nisu bila upitna 4 tjedna ljetnog odmora.
eto, nek se čuje i jedan glas ZA vikendice, pa makar i uz naporne tete![]()