Slažem se s tobom jer sam i sama kao mama dječaka i djevojčice bila svjedokom sličnih predrasuda.

Najviše je do izražaja to dolazilo u OŠ gdje je favoriziranje djevojčica bilo toliko očito od strane nekih prosvjetnih radnika da mi je to još dan danas jednako nevjerovatno.

Kasnije je sin upisao srednju školu sa 100 % muškom populacijom i tek tad su neke njegove osobine i kvalitete postale zamijećene i priznate. Žalosno, ali istinito...

Međutim, često sam i ja sama dok su bili mlađi upadala u zamku tih muško-ženskih stereotipa pa mi je trebalo neko vrijeme da shvatim da je moj sin jednako tako, ako ne i više, osjećajan i privržen poput sestre mu. Samo što je našom krivicom ili ne to jako teže iskazivao za razliku od nje koja bi se svima odmah uvukla pod kožu.