Zapravo, problem je (barem) dvojaki. S jedne strane, vidim da zaista postoje ponašanja kojima češće pribjegavaju curice i ona u kojima se češće nalaze dečki. Ali to je daleko od isključivog, puno dječaka i djevojčica je negdje između tih stereotipa, s primjesama jednog i drugog. Međutim, i jedne i druge se često unaprijed trpa u odgovarajuće ladice.
Zatim ovo što kaže tanja, velika fizička živost i nemir, najčešće osobina dječaka, se prečesto percipira kao loša sama po sebi, a mirnoća, češća u curica, kao dobra. Nije to lagan teret, kad ono što jednostavno jesi proglašavaju lošim i problematičnim. Zapravo, to je prava diskriminacija, ista kao po boji kože. I djeci (dječacima) pravi jako opipljive probleme. Tako da, koliko kužim da zs smeta kasnija obrnuta diskriminacija, toliko ne kužim da netko može stvarno mislit da je na ovaj način donekle zadovoljena pravda.
A onda, ovo što Anemona piše. Kod curica su zaista češća takva ponašanja, ali koliko vidim, ljudi često to ne smatraju baš problematičnim. Većina roditelja, kao i škole, burno reagiraju na udarac ili nagurivanje, ali ove mentalne igrice jednostavno puštaju da se događaju i ne uznemiravaju se, valjda ih ne smatraju toliko štetnima. Osim toga, to se događa na način koji ne uznemirava odrasle. Zapravo, rekla bih da je raširen stav da su dobra djeca ona koja ne uznemiravaju odrasle, a zločesta ona zbog kojih odrasli imaju posla.