Baš sam nedavno razmišljala o tome kako me je iznenadio i razočarao odnos okoline kad sam doznala da opet nosim muško dijete. Komentari su redom bili sažaljivi, a nemali broj puta sam čula da ne odustanem dok ne rodim curicu. Svi ti komentari bili su u stilu da ne znam što propuštam s curicama : kikice, haljinice, maženja, pažnju... Ne razumijem, ako moj sin ne nosi kikice i haljinice, to znači da ne uživam u njegovom uređivanju (a upravo je suprotno) ? Ako je muško, to znači da nema mjesta maženju ? A nema dana da se pošteno ne izmazimo, izgrlimo, izljubimo... Ako je muško, to znači da je agresivnije ? Ja sam imala upravo suprotna iskustva otkad je krenuo u vrtić.
Meni uopće ne bi smetalo da mi sva djeca budu muška, i uživam u odgoju svog dečkića (a uskoro i drugog dečkića).